U NOVOM Indexovom serijalu Intervju tjedna razgovarat ćemo s istaknutim sportašima iz Hrvatske, ali i cijele regije, čije su karijere i životne priče drugačije i posebne. Ti razgovori neće biti klasični, obični i suhoparni, iz petka u petak doznat ćete što više detalja o ljudima koji su na ovaj ili onaj način ostali upamćeni. Serijal otvaramo opširnim intervjuom s jednim od najkontroverznijih i najboljih igrača HNL-a posljednjih godina - Frankom Andrijaševićem.
KARIJERA Franka Andrijaševića je za prilike HNL-a gotovo pa filmska. Hajdukovo dijete, sin legende Bilih i dečko koji je odmalena bio predodređen za velike stvari do njih je došao okolnim putevima, nakon što je proživio puno ružnih stvari. U svom gradu i danas ima stigmu izdajnika zbog kontroverznog prelaska u Dinamo.
Klub kojem je dao cijelo djetinjstvo ga je na neki način izdao i odrekao ga se. Premda je prošlo puno vremena od tog transfera, u Split, kako nam sam kaže, i dalje nije dobrodošao. Ni na Maksimiru nije imao sreće, ali sav trud i sve muke koje je prolazio u karijeri i životu na naplatu su stigli na Kvarneru. S Rijekom je Franko 2017. uzeo duplu krunu, srušio je nestvarnu dominaciju Dinama i bio je najbolji igrač HNL-a.
Franko danas igra u Kini. Član je novog kineskog prvoligaša Zhejianga i u velikom intervjuu za Index smo u dva sata razgovora u detalje pretresli njegovu cijelu karijeru.
Pričao nam je Franko kako je počeo i otkud ljubav prema nogometu, doznali smo kako su krenuli problemi u Hajduku te kakvu su u toj priči ulogu imali Marin Brbić i Igor Tudor. Andrijašević nam je otkrio kakve je sve uvrede doživljavao od Torcide i zbog čega smatra da ga je Hajduk izdao, a posebno ga je razočarao Tudor.
Čuli smo zbog čega se nije uspio nametnuti u Dinamu te kako je sve kliknulo s Matjažom Kekom u Rijeci i kako je jedan razgovor u četiri oka sa slovenskim stručnjakom od razočaranog i nesigurnog nogometaša stvorio najboljeg igrača hrvatske lige.
Franko, kako je u Kini?
Zbog novog vala pandemije, situacija je jako ozbiljna. Nikad gora situacija u Kini, a usporedim li to s Europom, podsjeća me na one prve dane lockdowna. Cijeli je Šangaj zatvoren. Nitko ne može u Šangaj, nitko ne može iz Šangaja. Najteže mi je što sam razdvojen od obitelji. Nažalost, zbog katastrofalne situacije oko pandemije, žena i djeca mi ne mogu dobiti vize.
Je li ti sad žao što si otišao u Aziju?
Ne. Da nije korone, bilo bi sve super. Nakon pola godine sam postao kapetan. To je dokaz koliko me cijene. Kad sam tek došao, u početku nisam bio standardan, no ni tada me nisu gledali drugačije niti su smatrali da su pogriješili. Problem je bio taj što u Kini važi pravilo da mogu igrati samo dva stranca.
Tek sam došao u klub, ova dvojica su bili dugo u Kini i imali su prednost, ali na kraju je sve došlo na svoje. Igrali smo drugu ligu, bili smo treći i kroz kvalifikacije smo izborili najviši rang. Sad čekamo da se situacija smiri i da prvenstvo krene. Trenutno sve stoji, nitko ne može znati kad će početi. Ne znam što bih rekao, cirkus.
Kakva je kvaliteta nogometa?
Infrastruktura je vrhunska. Tereni u prvoj ligi su na svjetskom nivou. Što se tiče kvalitete nogometa, za prvu ligu ne mogu pričati iz vlastitog iskustva, nisam je još igrao, ali svi mi govore da se igra odličan nogomet.
Druga liga je nešto slabija, i po pitanju terena i po pitanju ritma. Igra se nešto sporije, ali sve skupa nije to loše. Jedva čekam da krene prvenstvo, da vidim kako će to sve skupa izgledati. Vjerujem da će biti baš zanimljivo.
Kina već dugi niz godina puno ulaže u nogomet, neki su klubovi za silne novce dovodili velike zvijezde iz liga Petice, ali reprezentacija i dalje ne može ni blizu SP-a. Zašto?
Plan su imali, Hulk i Oscar su imali astronomske ugovore, no nakon par godina donesen je zakon da klubovi više ne smiju davati toliki novac igračima i potpisivati astronomske ugovore. Tu je sve stalo. Prije nekoliko godina skoro je svaki klub imao neku poznatu zvijezdu, sad su ostali samo Oscar i Fellaini koji još imaju stare ugovore i vjerojatno će kad isti isteknu i oni otići.
Plan je postojao, no od njega se vrlo brzo odustalo. Jednostavno, ideja nije zaživjela. Ne bih rekao da su kao nacija netalentirani za nogomet. Nisu, ima tu zanimljivih igrača, ali najveći problem je u njihovom sustavu.
Klinci od desetak godina koji se krenu baviti nogometom u jednom periodu moraju se početi baviti nekim drugim sportom i jednostavno zamrznu nogomet. Tako nalaže njihova tradicija da se klinci u ranoj dobi, od 10 do 15 godina, moraju okušati u što više sportova.
Kad odustaneš od nogometa u tim formativnim, najvažnijim godinama, kasnije se praktički nemoguće vratiti. Ono što si propustio naučiti i usvojiti kao dječak, te bazične stvari, ne možeš na pravi način savladati kasnije.
Kao ljudi, Kinezi su sjajni. Oduševljen sam kako su me primili od prvog dana. Niti u jednom trenutku nisam osjetio zavist ili ljubomoru. Lijepo mi je ovdje i zahvalan sam im na svemu.
Koliko ti još traje ugovor?
Do 31. prosinca 2023. Planiram ga odraditi do kraja, a vidim i kod njih neke signale da bi željeli da ostanem još duže. Nakon ove sezone ću vidjeti što i kako dalje. Ponavljam, najveći kamen spoticanja je to što ne mogu dovesti obitelj. Ovo je praktički druga godina da sam tamo sam bez njih. O tome će dosta ovisiti što i kako dalje.
Vratimo se mi tvojim počecima. Otac ti je bio zvijezda Hajduka. Pretpostavljam da si od njega naslijedio ljubav prema nogometu i prema Hajduku?
Od treće do šeste godine sam živio u Španjolskoj, gdje mi je igrao otac. Brat i ja smo bili na svim utakmicama Raya i naravno da se tu rodila ljubav i želja da i ja jednom igram nogomet. Dogovor je bio da će kad se vratimo u Hrvatsku brata i mene otac upisati na nogomet.
Tako je i bilo. Sa šest godina sam krenuo u Lavčeviću i nakon godinu dana sam došao u Hajduk, u kojem sam prošao sve mlađe kategorije dok nisam stigao do prve momčadi. Rekao bih da se u Španjolskoj rodila ta ljubav. Oca sam gledao protiv Reala, Barcelone i svih ostalih tamošnjih velikana i jasno da je to klincu od tri-četiri godine bilo impresivno. Već tada sam znao da ću biti nogometaš.
Dijete si Hajduka. Kakav je osjećaj bio zaigrati za prvu momčad? Pretpostavljam da ti se tada ispunio san?
Naravno. Kao mali sam gledao svaki dan očeve utakmice za Hajduk, tada na starim VHS kazetama. Pa onda ona povijesna Liga prvaka i Ajax. Kao klinac sam trenirao u Hajduku, skupljao sam lopte na utakmicama u vrijeme kad je Hajduk bio prvak i ta me atmosfera s Poljuda baš zarazila.
Svakim danom je sve više rasla ta ljubav prema Hajduku. Skoro svakom klincu u Dalmaciji je Hajduk svetinja, svatko je kao mali sanjao da će igrati na Poljudu, a meni se ta želja ostvarila. Sad kad tako gledam, da, mogu reći da mi se dječački san ispunio.
Je li ti žao što je tvoja priča s Hajdukom na neki način završila dosta nespretno i razočaravajuće, počevši od one afere s vjenčanjem do prodaje u Dinamo, zbog čega si za Torcidu preko noći postao izdajnik?
Nije mi i dalje jasno zbog čega je ispao toliki cirkus s tim vjenčanjem kad se znalo za to nekih osam mjeseci ranije. Tada sam bio u Dugopolju, trebao sam i dalje tamo ostati još cijelu sezonu. No dogodilo se da Radošević nije potpisao profesionalni ugovor s Hajdukom i vratili su me iz Dugopolja. Ipak, nakon mjesec dana je Radošević ipak potpisao, ali tada sam ostao u klubu.
Sjećam se da je bio trener Balakov. Nisam bio ljut što sam bio na posudbi u Dugopolju, štoviše, bio sam sretan i zadovoljan. Najvažnije mi je tada bilo da igram, Dugopolje mi je bilo blizu, a igrao sam u klubu koji se borio za biti prvak druge lige.
Čak sam rekao Balakovu da bih otišao u Dugopolje jer mi je bilo jasno da u Hajduku neću odmah dobiti mjesto u prvom sastavu, a ponavljam, želio sam igrati.
Na polusezoni sam se vratio, Balakov mi je na pripremama rekao da ostajem u klubu. S njim sam razgovarao i otvoreno sam mu rekao da ako me ne vidi u prvih 14-15 igrača, da mi to kaže i da ću u tom slučaju otići negdje gdje ću igrati. No Balakov mi je rekao da nema šanse da bilo gdje odem i rekao mi je da ozbiljno računa na mene.
Nakon te polusezone koja je bila više nego dobra Balakov je otišao, a došao je Miše Krstičević. Za pir su svi znali, čak mi je predsjednik Brbić i čestitao na tome i zaželio mi je svu sreću. No što se dogodilo?
Utakmicu prije Dinama, protiv Belupa sam zabio dva gola, a novinari su tek onda počeli potencirati priču da se ja ženim umjesto da igram u derbiju. Do te utakmice nikoga nije bilo briga gdje sam, što radim i za koga igram, a onda sam, eto, preko noći, postao igrač bez kojeg se ne može u derbiju.
Tada je krenuo cirkus. Novinari su mi stalno dolazili pred kuću, dolazili su pred kuću moje žene, pričali sa susjedima i počelo se pričati da kako se ja mogu ženiti umjesto da igram za Hajduk protiv Dinama. Nakon toga su mi s tribina počeli vikati ''mladoženja, mladoženja". No nije mi to smetalo, shvaćao sam to kao šalu.
Nakon toga ne mogu reći da se nešto bitno promijenilo, bio sam glavna tema možda dva-tri tjedna, poslije se to zaboravilo. Stvarno bih lagao kad bih rekao da sam osjećao da me nakon toga netko u Splitu krivo gleda. Štoviše, s Mišom smo imali odličnih utakmica, a ja sam igrao jako dobro. Na kraju te sezone smo uzeli Kup, a to je bio zadnji trofej koji je Hajduk osvojio.
Zar nije Tudor bio na klupi kad ste uzeli Kup?
Je, ali on je stigao zadnjih par kola, do tada je Krstičević bio na klupi. U prvoj utakmici finala Kupa mi je stradala zadnja loža, tako da drugu utakmicu nisam ni igrao. Ušao sam u zadnju godinu ugovora i Hajduk mi je ponudio novi. Dogovorili smo se, produžio sam na nove tri godine, a Tudor mi je došao i rekao da bi volio da budem desetka.
Sve je bilo u najboljem redu, a onda su počeli problemi. Kako i zbog čega, to očito nećemo nikad saznati. Dogodile su se neke situacije koje mi ni danas nisu jasne.
Na koje situacije točno misliš?
Konkretno, na Tudora. Najprije mi daje desetku i kaže mi da od mene očekuje da budem vođa ekipe, a onda me zabetonira na klupu ili me gura na poziciju koja mi nije prirodna. Što se dogodilo, ne znam, čuo sam neke priče koje su mi onda bile smiješne i koje su mi i danas smiješne.
Najvažnije mi je da se mogu pogledati u ogledalo. Jasno mi je da će uvijek biti onih koji će tvrditi ovo ili ono, ali meni je najvažnije da ja i moji najbliži znamo pravu istinu i ono što se točno dogodilo.
Kakve priče si čuo?
Nakon tog finala Kupa sam mjesec dana pauzirao zbog ozljede. Počela je nova sezona, vratio sam se i u prve tri-četiri utakmice sam zabio četiri gola. Krenuli smo odlično, nakon 13 kola smo bili prvi, a ja sam krenuo jako dobro. Onda je nakon reprezentativne stanke došla utakmica s Dinamom. Ne znam što se dogodilo u ta dva tjedna, ali tu utakmicu sam završio na klupi.
Bio sam šokiran. Ne zato što sam bio na klupi, već zato što mi nije bilo jasno zbog čega. Moj menadžer je tada zvao predsjednika Brbića da pita što se događa.
Jer baš u to vrijeme sam dobio poziv u reprezentaciju, a onda sam odjednom bez ikakvog objašnjenja završio na klupi. Želio je vidjeti što se događa. Brbić mu je rekao da Tudor svima priča kako ja glumim zvijezdu na terenu. Ja glumim zvijezdu? Mislio sam da me netko zeza.
Bilo mi je to van svake pameti jer svatko tko me imalo poznaje zna kakav sam, kakav sam čovjek. Zato mi je cijela ta priča bila sumnjiva. Idući dan je bila utakmica, dobili smo Dinamo 2:0 s dva gola Pašalića. Uoči utakmice nisam želio raditi problem, smatrao sam da to ne bi bilo profesionalno, ali nakon susreta sam tražio razgovor s Tudorom jer me zanimalo što se dogodilo.
Tada mi je Tudor rekao da sam mu 14. igrač. Poludio sam. Nakon svega, nakon što mi je prije dva mjeseca dao desetku, nakon što sam u prvih par kola zabio nekoliko golova i odigrao odlično, čovjek mi kaže da me vidi kao 14. igrača.
Tada su počeli pravi problemi. Par utakmica bih sjedio na klupi, pa bi me jednu utakmicu stavio na lijevo krilo, pa jednu na desno. Inače, poznato je kako je brzina moja jača strana, je li tako? Nikad nisam znao što ću igrati i hoću li uopće igrati.
Cijela sezona je bila teško razočaranje. Sjećam se da su i novine pisale: "Od reprezentacije do klupe." Stvarno, i danas ne znam što se točno dogodilo. Najviše u svemu tome me pogađalo što su se laži širile o meni, to da ja glumim neku zvijezdu. Preko noći sam od reprezentativca postao višak, završio na klupi Hajduka, a da nemam pojma zbog čega.
Nakon tog razgovora s Tudorom, kad mi je rekao da sam mu 14. igrač, više nisam razgovarao s njim. Ne samo ja nego nitko od igrača jer je postavio neki svoj gard i nije želio razgovarati ni s kim. Izgurao sam nekako tu sezonu, a onda je stigla ponuda Dinama. Tada su mi došli Brbić i Vučević i doslovce su me molili da prihvatim ponudu.
Rekli su da klub nema love, da ne mogu nikoga prodati osim mene, da ću tako spasiti klub i sebi karijeru jer me, eto, Tudor ne želi. Rekao sam im, ako je takva situacija, što se mene tiče - nema problema. Čak sam im oprostio jedan dio dugovanja. Da mi je netko samo dva dana ranije rekao da ću iz Hajduka otići u Dinamo, rekao bih mu da je lud, ali stvarno se sve brzo odigralo.
Objasnili su mi da ću tim potezom spasiti klub, rekli su mi da Tudor na mene ne računa i samo sam želio otići tamo gdje ću igrati. Bilo mi je jasno da će to odjeknuti kao bomba, to da desetka Hajduka i reprezentativac odlazi u Dinamo. Bio sam svjestan svega toga, ali očito je tako to moralo biti.
Kako si rekao, Brbić ti je najprije čestitao na svadbi, a kasnije te zbog toga klub kaznio. Nakon prelaska u Dinamo nisu ti stali u zaštitu i pustili su da u javnost i među navijače ode priča da si izdajnik kluba iako su ti govorili da si spasitelj. Jesi li razočaran postupcima tadašnje uprave kluba?
Apsolutno. Niti u jednom trenutku u cijeloj toj priči nisam osjećao da imam njihovu podršku. Splitsko sam dijete, Hajdukovo dijete. Cijeli sam život bio u Hajduku, otac mi je igrao za Hajduk, na svakoj sam utakmici davao sve od sebe za taj klub, a onda su me utopili na takav način. Mislim da su trebali sasvim drugačije reagirati.
Ne kažem da su trebali na sva zvona vikati da sam spasitelj kluba, ali trebali su reći samo istinu i predstaviti je javnosti. Trebali su u novinama objasniti čitavu situaciju, reći jasno što su rekli i meni, a ne oprati ruke od svega. Jasno mi je da bih ja i dalje bio taj negativac koji je otišao u Dinamo, ali sve bi bilo puno lakše da su samo rekli istinu.
Tako bih ja postupio da sam bio na njihovom mjestu, no danas ne krivim nikoga za ništa. Za mene je to završena priča. Sve ima svoje zašto i zato. Tada sam bio mlad, razočaran, ali znao sam da moram ići dalje. Da mi je netko tada rekao kako će mi se karijera razvijati, da ću igrati u Dinamu, da ću doći u Rijeku i s njom uzeti naslov i biti najbolji igrač lige, rekao bih mu da nije normalan.
Mislio sam da nikad neću igrati za niti jedan drugi klub u HNL-u osim za Hajduk, sanjao sam osvajati naslove s Hajdukom, a na kraju sam uzeo duplu krunu s Rijekom i bio najbolji igrač lige. To je život.
Koliko su te pogađale uvrede Torcide?
Kad sam otišao u Dinamo, tada sam na svakodnevnoj bazi doživljavao najgore uvrede. Nevjerojatne stvari su mi pisali u porukama, par puta su me i zvali s nekog skrivenog broja i svašta mi govorili. Prijetili su i meni i obitelji. Govorili su mi da se ne vraćam u Split jer će mi polomiti noge.
Na stotine i stotine sam takvih gnjusnih poruka primio. Kad sam uspio prebroditi taj period, koji je stvarno bio užasan, kasnije je sve postalo lakše. Jednostavno, čovjek se na sve navikne, što te ne ubije, ojača te. Jednostavno sam promijenio film u glavi, prihvatio sam to da ću uvijek za njih biti izdajnik i shvatio sam da moram ići dalje.
Neke stvari u životu ne mogu promijeniti, a nisam se imao namjeru nikome pravdati. Tako da sve ono što su mi vikali kad sam došao u Rijeku i kad sam se u Rijeku vratio s posudbe iz Belgije, za mene nije bilo ništa novo. Sve sam to doživio. Kad preživiš ono najgore, sve ostalo ti postane normalno.
Naravno da to ne treba biti normalno i da ne smije biti normalno, ali što da radim drugo? Jednostavno sam se navikao na to i pokušao sam uvijek biti maksimalno korektan u odnosu prema Hajduku. Zabio sam im puno golova, ali nikad niti jedan gol nisam slavio. Iz poštovanja prema klubu.
Jer kad se sjetim Hajduka, uvijek mi na pamet padnu divne gospođe, čistačice i kuharice, te svi divni ljudi koji su davali sve od sebe da bi nama u klubu bilo bolje. Za mene su oni Hajduk, ti ljudi, svi moji bivši suigrači i treneri koji su me vodili kao klinca. Oni su za mene Hajduk, a ne neki prolaznici koji su se, eto, našli na nekim pozicijama u klubu u nekom trenutku.
Koliko je bilo teško slušati kako ti s tribina vrijeđaju oca i obitelj?
Grozno je bilo. Rekao sam, profesionalac sam, svjestan sam bio što će se dogoditi i navikao sam se na to. Da nisam, onda bi bilo upitno jesam li uopće za ovaj posao. Srećom, mene su napadali, nisu mi dirali suprugu i djecu. Kad bih došao u Split, njih nekoliko bi došlo na metar od mene, prijetili bi mi, vrijeđali bi me, jednom su mi oštetili i auto. Hvala bogu, nikad nije eskaliralo u nešto teže.
Svjestan sam da će mi se takve stvari u Splitu događati kad god dođem, i danas mi netko na ulici zna nešto dobaciti. Nije kao što je bilo na početku, ali uvijek kad se nešto dramatično događa u Hajduku, netko će izvući moje ime i onda slijedi paljba po meni.
Imam osjećaj kako neki novinari svako malo spomenu mene u negativnom kontekstu samo kako se nikad ne bi zaboravilo da sam izdajnik: "Ej, to je onaj kojeg moramo mrziti. Znate, to je onaj mladoženja koji je odbio igrati protiv Dinama."
Situacija je takva da u Splitu ne mogu biti opušten, znam da u svakom trenutku netko može doletjeti i nauditi meni ili, što bi bilo najgore, mojoj obitelji. Nije me briga za mene, ali ne diraj mi ženu i djecu. Srećom, nije otišlo toliko daleko, više se to sve skupa zadržalo na meni.
To je najvažnije. Na kraju je Rijeka ispala moja sretna luka. Ljudi me znaju pitati je li mi žao što se to sve na ovakav način dogodilo. Nije mi žao. To je sve tako moralo biti. Vjernik sam i smatram da je sve božja odluka. Božja ruka me maknula iz Hajduka i poslala me u Rijeku da pokažem tamo sve ono što sam znao da jesam i što sam znao da mogu.
Kao mali sam sanjao da ću s Hajdukom napraviti velike stvari, na kraju sam to napravio okolnim putem na sasvim drugom mjestu. Danas je Rijeka u mom srcu, obožavam taj grad i te ljude. Neću nikad moći riječima opisati koliko mi je značila dupla kruna s Rijekom. Na koncu, ni Dinamo me nije prepoznao. Rijeka me odmah iz prve prihvatila i čitav život ću im na tome biti vječno zahvalan.
Zašto nisi uspio u Dinamu?
Bez obzira na sve, meni je tih pola godine u Dinamu bilo dobro. Tu su bili Brozović, Antolić i Ademi i rečeno mi je da ću upasti u ekipu tek kad klub nekoga od njih proda. Međutim, sva trojica su ostali, a kako sam tek stigao, nisam želio raditi probleme. Naravno da sam želio igrati, ali bio sam svjestan da sam tek stigao i da je na meni da se izborim za mjesto.
Također, imao sam odličan odnos sa Zoranom Mamićem, koji je tada bio trener. Cijenio me kao igrača, ali takva je bila situacija. Dinamo tako radi, dok se ne proda netko iz prvog sastava, igraču s klupe je praktički nemoguće dobiti pravu šansu. Premda sam ja u toj polusezoni odigrao neke utakmice i zabio par golova, prihvatio sam poziv Tomislava Ivkovića da dođem u Lokomotivu, gdje ću sigurno igrati.
Zoran mi je otvoreno rekao kako ne želi da odem i obećao mi je da ću biti standardan čim klub nekoga proda. Desetak dana prije kraja prijelaznog roka mi je rekao kako sva trojica ostaju i poručio mi je da mogu otići u Lokomotivu, ali teška srca je to napravio jer je želio da ostanem.
Stigao sam u Lokomotivu, potpisao sam, a zadnji dan prijelaznog roka je Brozović otišao u Inter. Da sam ostao, siguran sam da bih igrao u Dinamu i tko zna što bi kasnije bilo. No sudbina je htjela drugačije. Dinamo je tada doveo Roga, pojavio se Ćorić, nisam želio ništa na silu, a iskreno, bilo mi je dobro u Lokomotivi. Iduću sezonu sam odigrao odlično i plan mi je bio vratiti se u Dinamo.
No tada je u klub stigao Cico Kranjčar. Tražio sam razgovor s njim da vidim koji su mu planovi sa mnom. Cico mi je rekao da smatra da bi bilo najbolje da nađem neki klub jer da me ne vidi u ekipi i moram reći da sam mu bio zahvalan na iskrenosti. Nije me pokušao prevariti i muljati mi, nego je rekao kako stvari stoje. Nešto prije toga se počela spominjati Rijeka, kako me žele.
Razgovarao sam sa Zdravkom Mamićem i od njega sam tražio da mi da samo pet utakmica na kojima ću se pokušati dokazati. Ne uspijem li, sam ću otići. To se nije dogodilo, Cico me nije želio, Rijeka me zvala i, kako se ono kaže, sve ostalo je povijest.
Kako je uopće došlo do transfera u Rijeku?
Dinamo je želio Leškovića iz Rijeke i ponudili su Rijeci mene i neki novac. Kasnije sam čuo da me je Kek i ranije želio, no kad je Lešković stigao u Dinamo, ja sam i dalje bio na Maksimiru. Tako da nije baš točna priča da je bilo "Lešković vamo, Franko tamo". Čak sam u jednom trenutku mislio otići vani, puna mi je kapa bila HNL-a.
Nisam uspio u Hajduku, nisam uspio u Dinamu, što god da bih napravio, zabijao bih se u neke zidove, a ne svojom krivicom. Znam da je Hapoel iz Tel Aviva poslao Dinamu ponudu, ali nisam želio otići u Izrael. Na kraju sam sve izvagao i zaključio da mi je Rijeka možda najbolja opcija. To mi je, pokazat će se jako brzo, bila najbolja odluka u karijeri.
Jesi od prve kliknuo s Kekom?
Kek nije tip trenera koji će pridavati puno pažnje nekom igraču. S njim sam u čitavih godinu dana imao samo jedan razgovor u četiri oka. U klub smo skupa stigli Martić, Gorgon i ja i Kek nas je predstavio svlačionici. Prije prvog treninga me zvao na razgovor sa strane. Objasnio mi je da ćemo igrati ili 4-2-3-1 ili 4-3-3 i od mene je tražio samo jednu stvar - da igram s osmjehom i da budem svoj.
Taj razgovor je s mojih leđa, kako se ono kaže, skinuo barem dvadeset kilograma. Nakon svih problema, došao sam u novi klub, u novu sredinu i u momčad koja je najavljivala da će se potući s Dinamom za naslov. Znači, došao sam u ozbiljnu sredinu s velikim ambicijama i odmah, prije prvog treninga, trener mi priđe i kaže tako nešto. Bio sam pozitivno šokiran.
Taj razgovor me rasteretio, shvatio sam da sam došao u klub koji mi vjeruje i da će me voditi trener koji ima u mene povjerenje. Odmah u prvoj utakmici na Poljudu smo dobili Hajduk 4:2, zabio sam gol i fantastično sam kliknuo s Gavranovićem. Iz utakmice u utakmicu je bilo sve bolje, rasli smo iz kola u kolo i sve se otvorilo.
Godinama sam se ubijao kao kreten i nije bilo učinka, tad mi se u Rijeci isplatio sav trud. Bila je milina živjeti u tom gradu i igrati u toj ekipi. Dupla kruna, pa onda onaj doček... Te stvari su me obilježile za cijeli život. Zaljubio sam se u Rijeku i u Riječane.
Avantura u Belgiji nije prošla najsretnije. Zbog čega?
Najprije je Standard bio zainteresiran, a onda se javio Gent. Tadašnji trener me zvao, pričao mi je koliko me cijeni kao igrača, rekao je da me baš želi i nagovarao ma dođem. Naravno, kad čuješ od trenera takve riječi, bude ti drago i prihvatio sam ponudu. No već na početku sam imao niz pehova.
Najprije sam slomio rebro, pa mi je otišao list, zatim sam zaradio distorziju vrata, pa mi se ponovilo rebro i opet distorzija vrata. To je sve bilo u prvih pola godine. Više sam bio u bolnici nego na terenu. Nakon tri mjeseca otišao je trener, zbog loših rezultata. Kad sam se vratio, vidio sam da novi trener ne računa na mene i tada sam shvatio da me nije doveo klub, nego bivši trener.
Novi trener je doveo nove igrače, a klub je smatrajući da sam stalno ozlijeđen praktički odustao od mene. Nakon pola godine tražio sam posudbu, bile su dvije opcije, ali klub to nije želio, već su me pokušavali prodati. Cijelo to vrijeme sam se osjećao kao član Grupe TNT - treniraj, ne igraj, treniraj.
Čak sam i dobio šansu protiv Club Bruggea, a to je njima veliki derbi. Odigrao sam odlično, zabio sam gol u pobjedi 2:0, bio sam igrač utakmice. Novine su nakon toga pisale da se napokon vraćam, a već u idućoj utakmici sam opet bio na klupi. U Gentu su se događale jako nepovezane stvari i ni danas nemam pojma što je točno bilo.
Tražio sam izlaz, bio sam na posudbi u Beverenu pola godine i igrao sam dobro. U Gentu su navodno bili zadovoljni, vratili su me, ali sam vrlo brzo shvatio da su me prevarili. Sve je bilo super, da bi me nakon 20 dana prebacili u B momčad. Pripreme nisu ni krenule, ja sam već bio u B ekipi.
Premda sam imao ugovor još tri godine, jasno mi je bilo da moram naći izlaz, da ovo više ne ide. Srećom, u zadnjim danima prijelaznog roka opet se javila Rijeka i otišao sam na posudbu. Osvojili smo Kup, igrali smo Europa ligu, sve je opet bilo idealno.
Nakon propale epizode u Gentu, mnogi su tvrdili da si uspio samo u Rijeci, gdje je Kek složio sustav za tebe, i da nisi sposoban igrati na nekoj drugoj poziciji, odnosno u sistemu gdje se igra ne vrti oko tebe. Jesu li te nervirale te priče?
Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Vezni sam igrač, polušpica, naravno da svaki igrač koji igra na toj poziciji voli da se igra preko njega. Ne slažem se s tezom da sam igrač jednog sistema. Kad imaš trenera koji jasno postavi pravila, koji svakome pronađe idealnu ulogu i kad cijela momčad diše kao jedan, onda je lako igrati. Kek je to napravio u Rijeci.
U Belgiji nisam nikad dobio pravu šansu. Nisam nikad dobio ne pet utakmica u nizu, nisam ih dobio ni tri. Kad sam došao u Beveren, tamo me nitko nije znao, a opet sam se pokazao. Rekli su mi da bi me zadržali da imaju novca, ali nisu bili u mogućnosti. Kad sam odlazio, zahvalili su mi na svemu i rekli su da su dobili od mene puno više nego što su očekivali.
Beveren se borio za ostanak, nije to bila neka dominantna ekipa gdje se sve vrtjelo oko mene, nego sam se samo prilagodio uvjetima i okolnostima i ispalo je sve kako treba. Kad sam se vratio u Rijeku, nije više bilo Keka. Bio mi je Bišćan trener, pa Rožman i na kraju Tomić.
Sva tri su imala neke svoje zamisli, neke drugačije ideje od Keka, tako da definitivno ne stoji ta priča da sam mogao igrati samo u Kekovom mehanizmu. Ne poričem da volim da se igra vrti oko mene, ali da mogu igrati samo u Rijeci, to su totalne gluposti. U redu, mogu čak i razumjeti te koji tako misle. Nisam uspio u Hajduku, nisam u Dinamu, nisam u Gentu. Samo u Rijeci.
Čak ni u Kini početak nije bio najbolji, ali ubrzo je sve došlo na svoje mjesto. Od situacije da ne igram, u samo par mjeseci sam postao kapetan. Zamišljao sam da će to biti Hajduk, nije bio, bila je Rijeka, ali kad je čovjek uporan, kad se daje maksimalno, bog ga uvijek nagradi.
Postoji masu top igrača koji nisu uspjeli u jednom klubu, ali su napravili fantastične karijere u istoj ligi, ali u drugom klubu. Naravno da se ne uspoređujem s njim, ali nema šanse da je Kevin De Bruyne u Chelseaju bio slabiji igrač nego što je sad u Cityju.
Tamo nije dobivao šansu, otišao je u Wolfsburg, pokazao je svu raskoš svog talenta i sad je jedan od najboljih na svijetu na svojoj poziciji. Ili, Thierry Henry nije uspio u Juventusu. Hoće li sad netko tvrditi da Henry zbog toga što ga trener u Torinu nije prepoznao nije igrač za Serie A? Gluposti.
Smatraš li da si nakon one šampionske sezone s Rijekom, kad si bio najbolji igrač HNL-a, zaslužio dobiti priliku u reprezentaciji?
Da, smatram. Tada je izbornik bio Čačić. Zvao me jednom, ali ne zato što me trebao i što me želio, već, barem ja tako to vidim, da zadovolji javnost jer sam ipak bio najbolji igrač lige. Naravno da mi je žao, ali što da radim, ideš dalje i to je to.
Dalić te nije nikad zvao?
Nije. Tada, kad je on došao u reprezentaciju, kako se kaže, za mene je prošao voz. U Gentu nisam igrao, Beveren je bio klub koji se borio za ostanak, a premda je u drugom povratku u Rijeku sve bilo dobro, stigli su neki novi momci, mlađi, koji su sjajno igrali u svojim klubovima i Daliću tu ništa ne zamjeram. Svoju sam priliku imao, nije prošlo, život ide dalje.