DINAMO je nakon sramotno loše partije ispao iz Europa lige i nastavit će svoju sezonu u Konferencijskoj ligi. Iako je u prvoj utakmici pobijedio prašku Spartu s 3:1, u uzvratu je izgubio s 4:1 i na najgori mogući način se oprostio i od drugog najuglednijeg međunarodnog natjecanja ove sezone. Sila kritika se može i treba obrušiti na trenera Jakirovića i momčad, ali ne prije nego što se jasno detektiraju glavni krivci, ne samo debakla u Pragu nego i tmurnog i sizifovski teškog početka sezone.
Dinamo je, unatoč svojoj veličini i utjecaju, danas rob. Rob je sukoba, ratova, kompromisa, prevrata, prevara, muljanja, laži i foliranja. Popis onih koji su krivi i koji se trebaju motkom potjerati iz kluba dugačak je, većini od njih javnost (barem zasad) ne zna ni i me, ali posebna odgovornost leži na nekoliko ljudi. Prvi i najodgovorniji je Dinamov vječni predsjednik Mirko Barišić.
Da su se Hajduku u nekom paralelnom svemiru dale šifre kojima bi upravljao potezima svojeg najvećeg rivala dva mjeseca, teško je da bi ga uz sav trud i želju uspio više unazaditi od ljudi koji su u Dinamu već godinama, ne odgovaraju ama baš nikome i ponašaju se kao da je klub njihova privatna prćija.
Status quo koji traje pola godine
Svi problemi koji se prelijevaju na travnjak i Dinamov imidž u javnosti počinju i završavaju krizom upravljanja. Podsjetimo, od skupštine u ožujku Dinamo ima samo upravu kao tijelo koje vodi klub na dnevnoj razini. Čine ju četiri člana koja su se upoznala doslovno zadnji dan kako bi se spasilo što se spasiti da i prebrodilo razdoblje do iduće izborne skupštine.
Barišić je odmah nakon skupštine poručio kako je vrijeme da se klub demokratizira i ispoštuje volja članova i njihova biračka prava, a uskoro je i imenovao radnu skupštinu od osam članova u koju je uključio predstavnika Grada, predstavnike navijača te osobe od povjerenja.
Par mjeseci i milijun sastanaka kasnije radna skupina je jednoglasnom odlukom prihvatila nacrt novog Dinamovog statuta. Barišić je pomno pratio proces i bio je brifiran nakon svakog sastanka i prijedlog, koji je - ponavljamo još jednom - jednoglasno izglasala radna skupina - u kojoj su i njegovi ljudi - našao se na njegovom stolu.
Kako je Barišić zavarao javnost, otpilio navijače i bušio proces u koji se sam zaklinjao
Iako je taj prijedlog pred Barišića stigao pred više od mjesec dana, proteklog tjedna je postalo sasvim jasno da ga ne želi, bar ne u takvom obliku, staviti na dnevni red i glasanje skupštinarima.
Nije to bio prvi indikator da je Barišić pričama o demokratizaciji samo zavaravao javnost. Iako je baš klub inzistirao na tome da prijedlog statuta napravi radna skupina bez ikakve javne rasprave, njemu odani ljudi su sebi odanim novinarima puštali informacije o nacrtima statuta u javnost kao probni balon.
Kalkulirao je Barišić procesom po egidi "može demokracija, ali po mom" i na druge načine. Posebno je upečatljiv trenutak s početka ljeta, kada je dogovorena, i to baš s Barišićevim amenom, nova skupština koja se trebala održati u lipnju. Ona je dogovorena na radnom savjetu koje je takožer oformio Barišić, a koje nikad nije taj statut ni dobilo na pregled.
Ljudi su si na sastanku dali ruku, a čim su izašli na hodnike maksimirskog zdanja, počela je priča iza leđa. Sutradan je, bez ikakvog objašnjenja, Barišić rekao da skupštine u lipnju neće biti. Sada je već rujan, a Dinamov predsjednik se i dalje ne oglašava.
Prevrati su počeli i unutar skupine koja je njemu odana. Dio njih nije se složio s njegovim odlukama, drugi su zvali novinare i moljakali da se u javnost iznese prljavi veš treće osobe. Dinamo je danas klub u kojem nitko nikome ne vjeruje.
Zašto je Dinamov prijelazni rok očajan? Zato što nitko nikome ne odgovara
U međuvremenu Jakirović mora spašavati klub u situaciji u kojoj mu je u pola godine otišlo pet od šest najboljih igrača ekipe i nositelja generacije, a zbog onog šestog - Petkovića - nije spavao do subote u ponoć, nadajući se kako će prijelazni rok proći, a novi kapetan ostati u klubu.
Bilo je jasno da će Dinamo morati u rekonstrukciju momčadi, ali činjenica da se to radi ovako naglo i bez ijedne planirane i pripremljene zamjene govori o tome kakva je sportska politika kluba u kojem su tri godine glavnu riječ imali bivši policajac, Mamićeva tajnica i HHO-ov uhljeb.
I dok se prodaje Josipa Šutala zbog izdašne ponude i Dominika Livakovića zbog njegove eksplicitne želje da ode mogu shvatiti, prodaja Luke Ivanušeca u ovako važnoj sezoni je čista sabotaža bez ikakvog opravdanja.
Tko god da donosi te odluke, može ih donositi nesmetano. Dinamo nema nadzorni odbor koji nadzire rad uprave niti ima izvršni odbor koji jedini može smijeniti člana uprave. Nema ih zato što Barišić još nije raspisao skupštinu na kojoj bi se njih odabralo.
Uprava koja to nije
Na vjetrometini je, barem što se javnosti tiče, skoro isključivo uprava. I to prije svih Dario Šimić. Postoji puno čudnih momenata i teško objašnjivih slučajnosti. Jedna je da Igor Bišćan mjesecima javno zaziva pojačanja, između ostalih i Japanca Kaneka, a predsjednica uprave odobrenje za dolazak igrača traži od čovjeka kojemu to ni po čemu nije u opisu posla i koji je oduvijek i zauvijek Mamićev igrač. On je rekao "ne", što je odgodilo transfer za mjesec dana i ukralo mu pripreme s ekipom, ali i privikavanje na novu kulturu.
U samo par dana nakon Bišćanovog odlaska magično se postigao dogovor s Lokomotivom i Šikićem oko dvije najveće bombe prijelaznog roka dotad - Kačavendom i Stojkovićem - a nakon toga se dogovorio i dolazak Vidovića.
Je li riječ o nizu slučajnosti, vjerojatno ne znaju ni ljudi koji sjede u upravi, ali dok god ne odluče javno istupiti, javnost i navijači imaju svako pravo biti bijesni. Nitko se od njih nije udostojio reći koji je plan za ovaj prijelazni rok i iduću sezonu, nitko se nije udostojio pojasniti tko se bavi kojim segmentom, a za Podnara i Tomačića šira javnost vjerojatno ni ne zna da sjede u upravi.
Odlazak paradnog konja razotkrio je Barišića i ljude oko njega.
Odlazak Mamića, koji je svojim istupima i divljaštvom savršeno odigravao ulogu paradnog konja, znači da se Barišić i ljudi oko njega više ne mogu sakrivati kao lice uglađenog Dinama i ljudi iza sjene koji jedini nisu podložni kritici navijača i medija.
Sada se otkrilo da su samo vijeće staraca željno moći bez ikakve odgovornosti, koji su u Dinamu bez ikakvog i ičijeg legitimiteta preko 20 godina. Trideset tisuća članova Dinama i dalje nema nikakvo pravo glasa, klub nema nijedno funkcionalno tijelo (to nije ni ovako sklepana uprava), a Barišić ključeve Dinamove budućnosti ljubomorno drži u sefu.
Sefu kojem pristup ima samo odabrana, hermetički zatvorena skupina ljudi koji se motaju oko kluba i puštaju da svi rezultatski uspjesi zadnjih sezona, ali i Dinamova reputacija i odnos s navijačima propadnu na razinu koje se nitko više ne želi sjećati. Sve što rade ne može se nazvati nikako drugačije nego veleizdaja i kluba i navijača.
U isto vrijeme, poruka iz grada oko kapitalnog projekta za budućnost kluba je jasna - bez novog statuta nema gradnje stadiona. Dinamovom predsjedniku je odzvonilo. Glas naroda nije pobijedio nitko, a posebno ne onaj čija riječ ne vrijedi pišljiva boba i koji je okružen ljudima koji su mu već danas okrenuli leđa, samo to još ne zna.