Pet dana prije EP-a Hrvatima je bilo naređeno da nas napuste, plakali su na aerodromu

TOG 23. kolovoza 1986. u Madridu Jugoslavija i Italija su u finalu SP-a odigrale za mnoge najbolju i najuzbudljiviju vaterpolsku utakmicu svih vremena. Utakmica je počela u normalnom večernjem terminu, a završila je nešto prije ponoći. Bio je to spektakl u kojem je Jugoslavija slavila nakon čak osam produžetaka.

Talijani su počeli bolje, imali su na poluvremenu velikih 4:1, ali u nastavku susreta igrači Ratka Rudića malo-pomalo sustižu rivala i regularni dio je završio 7:7. Uslijedilo je totalno ludilo, nikad prije ni poslije viđeno na vaterpolskim utakmicama u borbi za zlato. 

Čas su vodili Talijani, čas Jugoslaveni i tako u krug. Punih sedam produžetaka. U osmom je Italija povela 11:10, Jugoslavija je izjednačila, a onda, dvadesetak sekundi do kraja, jedan je Talijan napravio faul za isključenje. Lopta je kružila oko talijanskog gola i par sekundi prije kraja došla je do Dubravka Šimenca, igrača s najrazornijim udarcem u vaterpolu. 

Međutim, Šimenc se nije usudio šutirati i prebacio je loptu do Igora Milanovića. Vrijeme je istjecalo, a Milanović je mahao loptom cijelu vječnost. Legendarni komentator Milorad Đurković je u transu ponavljao ''Milanović, Milanović, Milanović'' svaki put kad bi sidrun Jugoslavije zamahnuo, a onda je Milanović, s istekom vremena, loptu zakucao u suprotne rašlje talijanskog golmana za prvo jugoslavensko svjetsko zlato.

Bio je to spektakularan kraj jedne od najvažnijih utakmica ikad odigranih u bazenu, a riješio ju je čovjek za kojeg mnogi tvrde da je najbolji igrač u povijesti tog sporta. Taj gol je bio jedan od najvažnijih golova u povijesti sporta bivše nam države, gol koji je obilježio čitavu jednu generaciju i gol za koji, kako se ono kaže, svi znaju gdje su bili kad ga je Milanović zabijao.

Igor Milanović je kao igrač bio dvostruki olimpijski i dvostruki svjetski prvak, ima jedno europsko zlato i tri europska srebra. S Partizanom je bio tri puta prvak Jugoslavije, s Mladosti jednom, a sa zagrebačkim klubom dva puta uzastopce je bio na vrhu Europe.

Kao trener Milanović je 2011. senzacionalno osvojio naslov prvaka Europe s mladom momčadi Partizana, s ekipom Novog Beograda 2022. nesretno je nakon peteraca izgubio finale od Pro Recca, a zadnji posao mu je bio u grčkom Olympiakosu. Milanović je 2006. primljen u Kuću slavnih vodenih sportova. 

Bio je jedan od počasnih gostiju sarajevskog Simposara, fenomenalno organiziranog trodnevnog sportskog festivala na kojem je kao jedan od velikana zasluženo dobio nagradu za životno djelo. Dan nakon svečane premijere dokumentarnog filma o Toniju Kukoču Magična sedmica redatelja Sabahudina Bahe Topalbećirevića sjeli smo s Igorom Milanovićem i u više od sat vremena razgovora prošli smo najzanimljivije trenutke njegove veličanstvene karijere.

Impresivno je bilo slušati Milanovića i sve ono što je rekao jako je teško na ispravan način prenijeti na papir zato što je njegov način komuniciranja drugačiji. Veseo, topao, duhovit, dječje iskren, neobičan, nekonvencionalan, Milanović nam se više doimao kao neki hipik upravo stigao s Woodstocka nego kao najveći igrač u povijesti jednog sporta. Na tu opasku nam je kroz smijeh rekao: ''Nisam ja stigao s Woodstocka, ja sam i dalje tamo.''

Milanović nam je objasnio zašto plače na sportske filmove i što misli o danas sve popularnijem terminu ''jugonostalgija''. Otkrio nam je pozadinu svog transfera iz Partizana u Mladost 1989., a morali smo se dotaknuti i gore opisanog gola Italiji. Veliki Igor se u razgovoru naklonio Sandru Suknu, priznao je da bi za Ratka Rudića bio spreman otići u smrt, a ispričao nam je i dramatičnu pozadinu EP-a u Ateni u kolovozu 1991., kad su pred sam početak turnira hrvatski igrači morali napustiti reprezentaciju Jugoslavije. 

Primili ste nagradu za životno djelo zbog svega što se napravili za vaterpolo i sport općenito. Kakav je osjećaj biti u društvu velikana poput Ivice Šurjaka, Ivana Gudelja, Seada Sušića, Tonija Kukoča, Marija Primorca, Bože Maljkovića, da ne nabrajam dalje legende s kojima ste bili na pozornici, te kako gledate na činjenicu da ste nakon puno godina proveli nekoliko dana u društvu sportskih gromada s kojima ste nekoć nastupali za istu državu? Čitav ovaj događaj malo podsjeća na mini olimpijsko selo u kojem sportaši skupa doručkuju, druže se, razmjenjuju iskustva... Slažete li se?

Apsolutno. Zaista mi je ogromna privilegija biti u ovom društvu. Tijekom primanja nagrade sam rekao da smatram kako nije dolično da uopće išta kažem o sebi nakon što su neki moji dječački idoli pričali o svojim karijerama. Emocija kad sam vidio Tonija, njegov film, Ivicu Šurjaka, Dragana Vujkovića, svog velikog prijatelja Mirka Puzovića...

Ne bih dalje nabrajao da ne zaboravim nekoga. Imao sam priliku upoznati Husrefa Musemića, što mi je sad, kad više nisam mlad, velika čast. Kad prođemo neku dob, emocija dobije neku formu i izgled. Baš sam nedavno pričao da se nikad nisam osvrtao za onim što je prošlo, nisam nijednom pogledao nijednu svoju utakmicu.

Vjerujte mi, nikad do sada nisam pogledao Los Angeles, Seul, Madrid, Perth, Atenu, utakmice u kojima sam osvajao olimpijska, svjetska i europska zlata. Jednostavno nisam imao potrebu za tim, ali gledajući film o Kukoču, shvatio sam da sam ostario. Zato me sad peru emocije. Kako je rekao Kukoč, plačemo samo na sportske filmove.

One lijepe filmove o nekim veličanstvenim postignućima i tada se naježim. Suze krenu, a ja ih namjerno pustim neka teku. Kasnije se osjećam puno bolje. Smirenije. Još jednom bih zahvalio Bahi i svim ljudima koji su organizirali ovaj impresivni događaj te što su smatrali da i ja pripadam u društvo velikana s kojima sam bio na pozornici i primio nagradu.

Ili, što reći o Ivanu Gudelju, kojem sam čestitao na skorašnjem vjenčanju. To što se nakon 40 godina posve očistio od hepatitisa, pa to je nešto fantastično. O tome pričam, o snazi, čistoći, upornosti.  Bravo i svaka čast. Cijela hala je bila sretna zbog našeg Ivana Gudelja, kojeg smo svi obožavali zbog beskompromisne borbe dok je igrao nogomet. Više mi znači što sam se sad zagrlio s njim nego svi trofeji koje sam osvojio.

Još jednom svima hvala od srca. Uvijek ću svakoga s ovog skupa rado ugostiti u Beogradu. Nedavno me posjetila obitelj Sušak iz Splita, koja je u Beograd došla povodom SP-a u veslanju. Ostali su par dana i proveli smo divne trenutke družeći se. To je jedna lijepa refleksija naših sportskih karijera.

Koliko god ovaj festival sporta bio impresivan i koliko je lijepo vidjeti sportske ikone iz čitave regije na jednom mjestu, vrlo je vjerojatno, jer to tako kod nas biva, da će ovu manifestaciju pojedinci iz Hrvatske, Srbije ili BiH, sasvim nebitno, tumačiti kao skup jugonostalgičara. 

Iskreno, baš me briga tko će što i kako tumačiti. Ja sam najmanji jugonostalgičar, ali ne mogu pobjeći od činjenice da sam medalje osvojio za zemlju koja se zvala Jugoslavija. Ne znam je li to jugonostalgija ili nije, ali ta se zemlja zvala Jugoslavija i što ćemo sad?

Da poništimo sve ono što je bilo? Ili da se osjećam loše što sam, igrajući za tu zemlju, bio na krovu svijeta? Pa nisam birao zemlju u kojoj ću se roditi, a do sada sam ih promijenio, koliko ono... Jugoslavija, pa SRJ, onda Srbija i Crna Gora i sad je Srbija. Četiri zemlje sam promijenio, a praktički se nisam maknuo iz Beograda.

Upoznao sam tu u Sarajevu neke mlade momke koji su mi dali majicu na kojoj piše Jugo, što bi mogla biti aluzija na ono što vi kažete, jugonostalgiju. U pitanju ste izrekli jako dobar izraz - tumačiti. Neka bilo tko tumači što god hoće, ako ga to veseli. Ona emocija koja se pojavila dok smo bili u dvorani tijekom ceremonije i projekcije filma pred, ne znam, 500 ili tisuću ljudi...

Je li ta emocija bila neistinita? Je li bila neiskrena? Jesu li suze koje su se pojavile kod 70 posto ljudi bile možda lažne? I kod mene, i kod Tonija, i kod Bahe, i kod Seada Sušića, i kod Bože... Jesu li te suze bile neiskrene? Ako netko misli da jesu, što ja tu mogu? Neka samo onda tumače što god hoće.

Volio bih da se ni vi privatno, a pogotovo ne u ovom intervjuu, ne zamarate time tko će što tumačiti. Nije vrijedno da gubimo vrijeme i živce zbog tih tumačenja. Skup je bio toliko divan, potrošeno je previše energije i puno novca, da bismo se zadržavali na nekim ljudima koji to ne zaslužuju.

Ovdje mi je bilo predivno, osjetio sam iskrenost i pozitivnu energiju. Nisam osoba koja pati od priznanja i nagrada, živim skromno na selu. Upravo zbog toga mi se najviše svidio jedan dio Tonijeve osobnosti koji nisam znao od prije.

Znao sam itekako dobro kakva je igračina bio, tako da mi s te strane film nije previše otkrio, ali je u kontekstu njegove skromnosti i to je predivno. Vjerujem da je i mene skromnost dovela u ovu životnu dob i svoju djecu pokušavam učiti da je upravo to vrlina koju moraju usvojiti. 

Maloprije ste rekli da nikad niste gledali vlastite utakmice, ali vjerujem da onaj gol Talijanima u zadnjoj sekundi osmog produžetka za svjetsko zlato niste mogli izbjeći. Koliko vam je taj gol promijenio život? 

Taj gol je obilježio čitav moj život. Premda sam već bio olimpijski prvak, od tog gola sve se promijenilo. Upao sam u sferu nekih poznatih osoba. Morate znati da je u to doba vaterpolo bio jako popularan u Jugoslaviji. S košarkom smo se borili za status drugog sporta iza nogometa, ali poslije te utakmice više ništa nije bilo kao prije.

Nakon tog gola sam ušao u sferu glumaca, pjevača, najpopularnijih ljudi u državi. Taj mi je gol donio nevjerojatnu popularnost od Slovenije do Makedonije. Tu je utakmicu gledala cijela Jugoslavija, svih osam produžetaka. To su finale gledali i dijete od osam i baka od 88 godina.

Samo napomena, u to doba po pravilima nisu postojali peterci, odnosno tadašnji četverci.

Tako je. Kad bi utakmica završila izjednačeno, igralo se sve dok netko ne napravi razliku kad prođe vrijeme produžetka. Cijelo se vrijeme igralo gol za gol. Oni povedu, mi izjednačimo, mi povedemo, oni izjednače i tako sve do trenutka kad sam postigao taj gol.

Zaista, bez ikakvog pretjerivanja, to mi je promijenilo život. Dat ću vam banalan primjer. Bio sam dečkić, koliko sam imao, ni 21 godinu. Svaki dan sam se do tada vozio na trening autobusom. Nakon Madrida sam shvatio da to više neće moći tako ići. U početku mi je bilo jako čudno.

Ljudi bi me prepoznali, pa me grlili, mazili, pa bi svatko imao potrebu ispričati mi gdje je bio i što je radio kad je taj gol pao. Stalno sam to slušao i u jednom trenutku mi je dosadilo. Sada, nakon skoro 40 godina, drago mi je da to ljudi pamte čak i danas i svako malo mi netko priđe i podsjeti me na te trenutke. To je lijepo.

Bog mi je dao veliku sreću i dugujem mu zahvalnost za život koji imam. Čitav život radim ono što najviše volim. Kako bi rekli košarkaši, cijeli život sam se igrao vaterpola i u tome sam uživao. Uspio sam i osigurati egzistenciju od vaterpola i ne moram misliti što će biti sutra.

I dalje sam u vaterpolu i presretan sam. Hvala mu na tome, ali za kraj sam ostavio najljepši dio. Bog mi je dao sportsku kulturu da i danas svaki dan prošetam 10 do 15 kilometara, a ono što je najvažnije, mislim da izazivam sreću u ljudima. Meni je to velika stvar i čini me jako sretnim.

Uđem u apoteku i vidim kako mi se ljudi nasmiješe. To je jedan tako ugodan i krasan osjećaj, da ga je jako teško riječima objasniti. Fizički se bolje osjećam kad vidim da se ljudi, kad me vide, odmah nasmiju. Ima li što ljepše nego ljude oko sebe činiti sretnima? Mislim da nema.

Pri tome ne pričam samo o ljudima u Srbiji već i u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori... Sve zbog tog jednog gola i osam produžetaka koje su gledali stari Jugoslaveni. To mi je Bog dao i zbog toga sam mu bio zahvalan i čitav život sam mu želio vratiti ''uslugu'', najprije odnosom prema obitelji i prijateljima, a onda beskompromisnim i istinitim odnosom prema sportu i životu. 

Koncem osamdesetih, kad je i najvećim optimistima bilo jasno da jugoslavenska priča neće dobro završiti, u kolektivnim sportovima bivša država je dominirala. Cibona i Jugoplastika su u sedam sezona osvojile pet naslova prvaka Europe, reprezentacija se igrala s konkurencijom, juniori su u nogometu bili prvaci svijeta, rukometaši i vaterpolisti su osvajali olimpijska i svjetska zlata... Sport je u Jugoslaviji doživio svoj vrhunac baš u trenutku kad se država raspadala. Kako gledate na to?

Zanimljivo gledanje. Da, teško je to objasniti. Kad je Jugoslavija odlazila, to je vjerojatno bila njena kulminacija. Ima zemalja koje su odlazile na svom vrhuncu. Ne bih previše to komentirao. Činjenica je da smo u onoj državi imali sjajne stare škole i vaterpola i rukometa i košarke...

Pogledajte samo košarku, kakvi su to treneri bili. Profesor Aca Nikolić, pa Novosel, Božo Maljković, Duda Ivković, zatim i Krešo Ćosić. Veliki Krešo Ćosić. U vaterpolu smo imali genijalne trenere, i to u cijeloj državi. U Srbiji smo imali Vlahu Orlića, u Kotoru je to bio Miro Ćirković.

Hrvatska je imala niz fantastičnih trenera, a da se nitko ne naljuti, izdvojio bih Ratka Rudića, čovjeka koji mi je u srcu i s kojim i danas imam neku kozmičku povezanost.

Ta škola koju smo mi imali u vaterpolu bila je u svim sportovima. Nakon raspada smo, mislim, svi na neki način, netko više, netko manje, uspjeli zadržati taj stil jer smo se naslonili na školu iz koje smo mi učili, ali sad mislim da je sport danas u velikoj krizi.

Naravno, pričam o vaterpolu jer mi je to posao. I kod vas u Hrvatskoj i kod nas u Srbiji i u Crnoj Gori. Jednostavno, nemamo više kvantitetu, ali ni kvalitetu koje smo imali prije. I vi i mi gubimo polako medijsku utrku s ostalim sportovima, ali i utrku s kvalitetnim klincima.

Nije isto kad kvalitetan klinac, koji je talentiran i fizički i mentalno, odluči ići u košarku, umjesto u vaterpolo, a nama dođe dečko koji ima krivu kičmu, ravne tabane i povećan broj kilograma. Naveo sam banalan primjer da biste razumjeli što sam želio reći.

Sve je manje talentiranih klinaca koji žele igrati vaterpolo. Nažalost, to je tako. Mislim da je ključno da poradimo na omasovljenju i mislim da je problem u sve tri države što treneri mlađih kategorija ne rade dobro. Želimo li dobro vaterpolu, pod hitno ga treba omasoviti, treba privući talentiranu djecu, pojačati kvalitetu rada, pojačati uvjete rada za mlađe.

Odakle crpimo igrače za A reprezentaciju? Pa ne uvozimo ih vagonima iz Kine, nego ih valjda proizvodimo u našim bazenima, igralištima, terenima. Kako bi to funkcioniralo, treba, kako sam već rekao, omasoviti vaterpolo, podići kvalitetu rada i, ono što je jako važno, stvoriti što je moguće idealnije uvjete za rad.

Kad kažem idealne uvjete, mislim da klinci trebaju imati vrhunsku opremu, a ne izlizane lopte i dresove, moraju barem dva puta tjedno igrati na pravom terenu, a ne da treniraju na skučenom prostoru iza gola. 

Ostavimo čak i po strani činjenicu da je Ratko Rudić najtrofejniji trener u povijesti vaterpola i drugi najtrofejniji izbornik u povijesti sporta iza Brazilca Bernarda Rezendea. Iz vaše perspektive, koliko je Rudić zaista velik?

Uf, najveći. Bez ikakve dileme. Ratka ne čine najvećim samo trofeji koje je osvojio već u prvom redu odnos, kreacija i atmosfera. To kako je on znao stvoriti atmosferu tijekom priprema, a u ono vrijeme smo na pripremama bili i po dva mjeseca, to je nešto nevjerojatno.

Znao bi napraviti tako savršeno profesionalnu atmosferu, vrlo strogu, napornu, ali i pravednu. Nikad ništa nije prepuštao slučaju. Od analize protivnika do same izvedbe u bazenu. Ne znam kako bih to nazvao, posjedovao je vrlo posebnu autoritativnu bliskost s igračima.

Bio bi najsretniji na svijetu kad bi ti se Ratko obratio. Uvijek je pazio da drži distancu, bilo je tu puno prijekora i strogoće, ali opet smo osjećali toplinu i brigu. Tu je bio najjači. Ratko nikad, ali baš nikad nije opsovao igraču. Bio je prefin za tako nešto. Kad bi te pogledao u ljutnji, bilo bi da se smrzneš, ali nikad nije opsovao. Najveći je.

Je li istina da ste ga tijekom Igara u Los Angelesu 1984. pitali možete li propustiti jedan trening zbog koncerta Beach Boysa i da vas je on pustio?

Živa Istina. Koncert je bio u Santa Monici, a te smo večeri trebali imati jedan duži trening. Zamolio sam ga da odem i on je pristao. Morate znati da je među nama postojalo obostrano povjerenje pa je Ratko znao da ćemo ga pratiti ako kaže da idemo bilo gdje.

Jednako tako je znao prepoznati trenutak kad je nama nešto bitno. Ratko i ja.... Tema za opširnu analizu. Imali smo specifičnu vezu koju nismo baš znali verbalno iskomunicirati, ali dovoljan je bio jedan pogled i ta energija da se razumijemo. Nevjerojatno povjerenje. Nema onog što tada ne bih napravio za Ratka. Možda ću biti radikalan, ali da je trebalo, život bih dao za njega. I uvjeren sam da bi isto to napravili i svi ostali igrači. 

Te 1989. kao najbolji vaterpolist svijeta iz Partizana prelazite u Mladost s kojom ste dva puta uzastopno osvojili naslov prvaka Europe. Taj je transfer u ono vrijeme jako bombastično odjeknuo u sportskoj javnosti. Kako je došlo do njega?

Nema tu neke prevelike filozofije. Partizan nije ispunio nešto što je trebao ispuniti, a Mladost me jako željela. Punih 17 godina nisu bili prvaci Europe i bili su tada na vrhuncu moći. Vlado Kobeščak je tada s Celestinom Sardelićem stvarao tim za vrh Europe i zvali su me.

U isto vrijeme kad sam ja došao u Mladost, Davor Šuker je stigao u Dinamo. Sjećam se da je odšteta koju je platila Mladost Partizanu bila veća nego odšteta koju je platio Dinamo Osijeku. Da, u vaterpolu. To je najbolji dokaz kakav je vaterpolo tada status imao. Odšteta Šukeru je bila 250 tisuća nečega, a moja 300. Na svoje sam oči vidio uplatu.

Kako je bilo igrati u toj Mladosti s Bukićem i Šimencom?

Strašna ekipa je to bila. Njih dvojica, pa Milorad Damjanić, veliki Vezjak, Erjavec, pa moj veliki prijatelj Vincek, koji je strašno igrao beka skupa sa Slovakom Vidumanskym, Popović je bio na golu. Centra smo igrali Mladen Miškulin i ja.

Zamislite kakav je to bio par. Miškulin je bio jedan od najvećih i najsnažnijih ljudi na svijetu, a izuzetan i strašno inteligentan igrač. Dolazili su i mlađi Vjeko Kobeščak i Ratko Štritof. Prvu smo godinu u finalu dobili Spandau, a iduće Posillipo.

U siječnju 1991. na SP-u u Perthu Jugoslavija je s najjačom momčadi u finalu pobijedila Španjolsku, a samo sedam mjeseci kasnije na EP u Ateni ista je reprezentacija otišla bez hrvatskih igrača koji su odbili nastupiti zbog početka agresije na Hrvatsku. Kako ste vi doživjeli te dramatične trenutke?

Da, u Atenu smo otišli osakaćeni, a najbizarnije je da smo osvojili zlato koje je bilo prvo europsko zlato u povijesti našeg vaterpola. Do tada smo više puta bili olimpijski i svjetski prvaci, a nikako nismo mogli do europskog zlata i tada, kad su nas svi otpisali, kad su nas Hrvati napustili, osvojili smo ga.

Došli smo prepolovljeni. Samo iz prve postave su otišli Bezmalinović, Šimenc i Bukić. Plus još nekoliko igrača. Sjećam se kad smo došli u Atenu, svi su nas žalili. Kao ono: ''Joj, takva šteta, bili ste najbolji, a sad, što ćete?'' Nama bilo smiješno. Došli smo rasterećeni, Hrvati nas napustili pet, šest dana prije početka turnira.

Ništa, išli smo utakmicu po utakmicu pa što bude. Počeli smo nešto slabije, ali kako je turnir odmicao, igrali smo sve bolje i bolje. Opet smo u finalu dobili Španjolsku. Ne volim baš pričati o tome, ali to sam finale odigrao fantastično. Zabio sam pet golova, iznudio sedam isključenja, skinuo dvije lopte Mikiju Oci i Pedru Garciji koje su praktički bile u golu.

Nakon utakmice smo slavili u nekom noćnom klubu u Ateni i evo Španjolaca. Oca mi dolazi i u čudu me pita: ''Pa kako si mi ono izvadio?'' Rekoh mu: ''Lako, pa znam gdje ćeš šutirati.'' Navukao sam ga, u bloku sam držao pogrešnu ruku jer sam točno znao što će napraviti. Sjajno smo ih analizirali, baš smo ih imali. Bio je to moj najzreliji turnir u karijeri. Igrao sam i obranu i napad, igrao sam i sidruna i vanjskog i krilo, u bazenu bih bio tri, tri i pol četvrtine. 

Kakav je osjećaj nekome tko se čitav život bavi sportom na vrhunskom nivou i tko nema nikakve veze s politikom prihvatiti činjenicu da mu dojučerašnji suigrači i prijatelji moraju otići iz reprezentacije zbog nečega što nema veze sa sportom?

Odluka je donesena doslovce preko noći. Bili smo na nekom turniru na Siciliji i trebali smo otići u Atenu. Najprije u Slovačku dva dana, a onda u Grčku. Saznali smo vijest na nekom aerodromu da se Hrvati moraju vratiti. Sjeli smo svi skupa, sjećam se da smo plakali, pozdravili smo se i oni su otišli.

Bilo im je užasno teško što su morali otići jer smo baš bili jaki. Da se nije dogodilo to što se dogodilo, nema šanse da bi finale Igara u Barceloni 1992. igrali Talijani i Španjolci. Od obje ekipe smo bili puno bolji. Da bi postojala neka drama, oni bi morali igrati 30 posto iznad svojih mogućnosti, a mi 30 posto slabije nego što objektivno možemo. 

U toj, kako ste rekli, osakaćenoj reprezentaciji Jugoslavije od Hrvata su ostali Vito Padovan, koji je tada igrao za Partizan, i Kotoranin Mirko Vičević, u to vrijeme član splitskog Jadrana. Sjećate li se kako su se oni tada osjećali i je li bilo ikakvih pritisaka da napuste ekipu?

A zar su Vito i Mirko Hrvati? 

Padovan je Hrvat s Korčule, a Vičević je Hrvat iz Crne Gore. Zbog toga su ga prošle godine Dalije potjerali s klupe Crvene zvezde kad su na bazenu izvjesili transparent: ''Šiptar, Hrvat, balija, nisu moja bratija.''

Ne znam, ja sam čuo da je Mirko katolik iz Crne Gore. Ne Hrvat, nego katolik. Katolik je nešto sasvim drugo. Čovjek se može osjećati i Eskimom ako želi. Koliko ja znam, Vičević je predstavnik hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Znam da je bio skandal kad je nedavno bio na klupi Crvene zvezde, pa su ga zbog toga navijači potjerali.

Što reći o tome, idiotizam par excellence. Velika sramota je to što se dogodilo. Ako Zvezda nije imala mogućnost i potencijal da ga dovede, onda se pitam zašto ga je dovodila. Ne žele Hrvata, katolika... Ne razumijem, ali dobro. Što se mene tiče, Mirko je mogao biti i tri puta Hrvat i tri puta Eskim, mogao je biti bilo što.

Baš me briga. Odigrao je fantastično, ubio je to prvenstvo s krila. Što ja znam kako im je bilo i kako su se osjećali? Pitajte to njih. Kad su nas na tom aerodromu napuštali, svi Hrvati su plakali. Plakali su i Šimenc i Bukić i Bezmalinović. Mirko i Vito su bili sretni što idemo osvojiti medalju. Mi nismo bili opterećeni politikom i stvarno nisam vidio da je njima dvojici nešto nedostajalo u toj ekipi. Ako je, ja za to stvarno ne znam. 

Na otvaranju Igara u Atlanti 1996. nosili ste zastavu SRJ, a na tim Igrama prvi put ste igrali protiv bivših suigrača iz Hrvatske na nekom velikom natjecanju nakon rata. Hrvatska je pobijedila 8:6 te tako izborila polufinale s Rudićevom Italijom preko koje je stigla do velikog finala protiv Španjolske Manuela Estiartea.

Što se tiče zastave, predivan je osjećaj predvoditi ekspediciju koja predstavlja tvoju zemlju, ali moram biti iskren i reći da toj ekipi u Atlanti nisam pripadao, ni fizički, a ni psihički. Došao sam tamo ozlijeđen, misli su mi bile svugdje, samo ne na vaterpolu i, ne znam, ta Atlanta mi je ostala u nekom čudnom sjećanju.

Kako ste odlučili postati trener?

Najprije sam bio funkcioner u Partizanu, zatim sam osam godina bio predsjednik. Smučilo mi se nositi svaki dan odijelo, plavi sako i košulju. S druge strane, smatrao sam da mi je vaterpolo dao sve u životu i da je red da mu uzvratim. Te 2009., kad sam preuzeo ekipu, igrali smo sasvim drugačiji vaterpolo nego što je Partizan igrao godinu dana ranije s Filipovićem kao ključnim igračem. 

Pobjeda mlade ekipe Partizana u finalu Lige prvaka 2011. protiv moćnog i bogatog Pro Recca odjeknula je u svijetu vaterpola. Iz današnje perspektive, koliko je to bilo iznenađenje?

Ne znam je li bila senzacija, ali mi smo godinu dana ranije u Napulju promovirali jedan novi stil vaterpola. To što je Partizan igrao bio je novi vaterpolo. I danas mnoge ekipe ne shvaćaju što smo mi tada igrali i na koji smo način igrali. Mogu reći da su taj naš avangardni stil danas najviše preuzeli Španjolci.

U prvom redu mislim na drugačiju igru u obrani. Tu sam uveo neke novitete, u prvom redu presing zonu. Zona se inače igrala vertikalnim kretnjama, a ja sam uveo i horizontalna pomicanja, što do tada nije nitko radio.

Prije dvije godine današnji gradonačelnik Beograda i legendarni srpski šuter Aleksandar Šapić vas je doveo u momčad Novog Beograda koja se gradila da bude ono što je godinama Pro Recco. Osvojili ste Regionalnu ligu, prvenstvo Srbije, a u finalu Lige prvaka ste tek nakon peteraca izgubili od Recca Sandra Sukna. Ipak, na čudan i prilično misteriozan način ste nakon samo jedne sezone napustili klub. Srpski mediji su pisali da niste željeli trpjeti da vam se Šapić petlja u posao, a navodno je čak dolazio na treninge i tražio da se radi na njegov način. Što se tu dogodilo?

Šapić me pozvao u ožujku 2021. Dakle, do kraja sezone su ostala samo tri mjeseca. Ponuda je bila izuzetna, a kako dvije godine nisam radio, nego sam uživao u svom predivnom selu Popovići na Kosmaju, u prirodi i životinjicama, bio sam željan rada, pa i dokazivanja.

Ta mi je ponuda bila velik izazov i pristao sam. U tri mjeseca nisam mogao ne znam što kreirati, ali sam stvorio dobru atmosferu, popravio sam neke stvari za koje sam vidio da nisu bile dobre i tada je krenulo. Iz utakmice u utakmicu smo igrali sve bolje.

Do kraja sezone smo izgubili samo jednu utakmicu, onu od Ferencvaroša. Finale s Pro Reccom ne računam kao poraz jer smo izgubili na peterce. Jadran smo lagano dobili u finalu Regionalne lige, Radnički u finalu prvenstva Srbije. Igrali smo fantastično. E sad, što se dogodilo...

Klub je imao neku svoju ideju, svoj koncept. Soro i Žile Gocić su prijatelji, mislim čak i kumovi. Soro i Šapić su forsirali Gocića i to je sasvim legitimno. Naš dogovor je bio samo za tri mjeseca i Šapić je to ispoštovao. Moram reći da je čitavo to vrijeme bio jako galantan. 

Vladimiru Vujasinoviću je Šapić upadao na treninge i tražio je da njegova bude zadnja što se tiče taktike i načina igre. Je li vama to radio?

Probao je jednom. Probao je, ali nije mu prošlo. Trener sam starog kova, tamo gdje dođem preuzimam svu odgovornost i prema poslu se odnosim strogo profesionalno. O vaterpolu razmišljam 24 sata dnevno, maksimalno sam u tome i ne dozvoljavam da se itko petlja u moj posao.

Probao je, ali sam ga odmah upozorio da to ne radi i da izađe s bazena. Nije to bio nikakav incident. Rekao sam mu da to ne radi, on se ispričao i otišao je. U redu, pretpostavljam da mu nije bilo ugodno kad sam mu to rekao pred svima, ali mislim da se napravila puno veća buka nego što je stvar zaista bila ozbiljna.

Ne znam, čini mi se da ljudi u Srbiji prema njemu gaje neki antagonizam jer je političar, a političare se baš previše i ne voli, pa su od tog slučaja napravili puno veći incident nego što je on to zapravo bio. Sa Šapićem nemam nikakav problem, nismo posvađani. Pričamo i danas i lijepo smo se razišli. 

Nakon Novog Beograda ste otišli u Olympiakos. Tamo ste trenirali Marka Bijača i Andru Bušlju. Zašto ste se u Ateni zadržali samo jednu sezonu?

Marko je jedan divan momak, prekrasno ljudsko biće i moram reći da sam najljepši odnos imao s Markom i Bušljom. Sjajni su momci i fantastični igrači. Ma, i Grci koje sam tamo imalo su bili fantastični. Bili smo baš dobro društvo. Zašto samo jednu sezonu?

Ne znam, bilo je nekih stresnih situacija koje nisam uspio do kraja kontrolirati. Valjda me kršćanstvo previše obuzelo pa sam postao blaži nego što bih trebao biti, ha-ha. Sam sam sebi u nekim situacijama rekao: ''Igore, bre, pa ti više ne reagiraš na neke stvari.'' Mislim da sam određene stvari mogao drugačije riješiti.

Sukno vas je dobio u finalu Lige prvaka. Što mislite o Sandru?

Jedan od najvećih igrača svih vremena. Bez ikakve dvojbe. Neću reći na kojoj poziciji jer je to nemoguće s obzirom na to da je Sandro igrao doslovce sve. Jako mi se sviđa kako danas radi. Dobio nas je u tom finalu, a bili smo bolji. Imali smo dva puta dva razlike, vodili smo i u zadnjoj četvrtini, a onda me dobio na ritam.

To je upravo i želio. Vidio je da me lomi ritmom i, kad je shvatio da mu to prolazi, do kraja je inzistirao na toj igri i pobijedio je. Od srca sam mu čestitao jer je to na neki način bila bitka i između nas dvojice, ne samo igrača u bazenu. 

Za vas mnogi kažu da ste najbolji vaterpolist svih vremena. Tko je za vas najbolji?

Milivoj Bebić. Bebić je bez konkurencije najbolji igrač s naših prostora, a šire... Tamas Farago, veliki Tamas Farago. I danas ustanem kad se spomene njegovo ime. Imao sam čast ugostiti ga u Beogradu. Nevjerojatan igrač.