NJEMAČKI navijači skandirali su njegovo ime godinu dana nakon odlaska. Bio je obrijan, energičan i lud, zbog čega je zavrijedio poseban status. Div iz Žminja osim po svojoj šilterici prepoznatljiv je po direktnosti. Ne boji se da će mu se to obiti o glavu, iako vjeruje da je stao na žulj hrvatskim sucima pa i Zdravku Mamiću o kojem govori dobrim riječima.
Riječ je o Igoru Pamiću, umirovljenom nogometašu koji je zbog uništenog koljena u 32. godini prekinuo igračku karijeru. Ni u najluđem snu nije mislio da će postati trener. Međutim, ipak se dogodilo, pa ga javnost posljednjih 15-ak godina ponajprije pamti po mandatima u Karlovcu i Istri. S jednima je došao iz Treće u Prvu HNL, a s drugima imao status najdugovječnijeg stručnjaka na klupi.
Veliku tragediju doživio je 2013. godine kada je stalo srce njegova sina Alena. "Mislio sam da sam se dobro držao nakon Alenove smrti. Kasnije sam shvatio da nisam. Više sam pio i dobio puno kilograma. Netko će reći da sam slabić, no to je valjda bio moj obrambeni mehanizam", rekao je Pamić za Index.
Pamić je u intervjuu za Index govorio o Istri početkom 90-ih, statusu Croatije i Hajduka nakon osamostaljenja Hrvatske, utakmici Croatije i Auxerrea te Europskom prvenstvu 1996., kada je u napadu dijelio minutažu s Davorom Šukerom, Goranom Vlaovićem i Alenom Bokšićem.
Dotaknuo se i Ćire i njegova izbacivanja Ivice Mornara zbog "sendviča", sukoba s Igorom Štimcem, u aferi Pošteno suđenje osuđenog Nevena Šprajcera koji ga je doveo u Karlovac, pa i optužbama na račun toga kluba da su podmićivanjem platili put do Prve HNL. Bizarna je i Pamićeva epizoda u Titogradu kada su mu ukrali BMW i pršut, za što, vjeruje, zna tko je kriv.
Otkud ljubav prema šiltericama?
Počela je davnih dana. Kosa je počela padati te sam se odlučio ošišati na kratko. Bogami, kako kosa nije skroz nestala, kada je bilo vruće glava je pekla, a zeblo je kada je bilo hladno. Šilterica je postala moj zaštitni znak. Dolazim sa sela, kao djeca smo uvijek nosili šešir ili kapu.
Istra je ranih 90-ih po regionalnom ključu ušla u Prvu HNL. Što je tako velik iskorak značio za klub, a što za vas?
Najbolje što je Istra igrala bila je jugoslavenska Međurepublička liga. Puno je ulazak u Prvu HNL značio za regiju i klub. Bila je to dobra odluka Hrvatskog nogometnog saveza. Bez obzira na to što sam ja tada igrao prvu ligu u Kopru, Istra me privlačila. Nakon šest mjeseci vratio sam se iz Slovenije.
Riječ je bila o ljubavi prema nogometu i klubu. Ipak sam u Istri proveo puno godina. Istra je, kao regija, uvijek imala dobre igrače. Međutim, neki od njih nikada ne bi dobili priliku da tada Istra nije ušla u prvu ligu.
Profesionalizam u ligi tada nije bio na visokoj razini. S obzirom i na rat, adrenalin je bio na visokoj razini. Već pogledom na igrače koji su 1991. igrali u HNL-u ne možemo reći da je liga tada bila slaba.
Kako ste, kao igrač Istre, proživjeli dane ratnog HNL-a?
Za svakoga tko nije prošao rat to je velika sreća. No pratili smo, strepili i u dubini duše osjetili gorčinu zbog svega što se događalo. Mi sportaši bili smo privilegirani što smo bili na terenu. Davali smo maksimum na taj način. Ipak, početak nije bio lagan.
Neki su igrači sudjelovali u ratu, na čemu im svaka čast. Nije me bilo strah zbog putovanja. Bilo mi je žao ljudi s područja koja su stradavala. Kako će me biti strah? Sjedio sam u autobusu i vozio se na utakmicu. Ako imaš takvu sreću da će nešto puknuti, puknut će. Nećeš se voziti ni avionom ako misliš da će pasti.
Primjerice, bio sam u Klaićevoj bolnici, na pregledu s Joškom Jeličićem, kada je došlo do bombardiranja. Ranjeni ljudi bili su blizu mene. U tom mi trenutku nije bilo svejedno. Mogu samo zamisliti što su drugi ljudi proživjeli. Zbog opasnosti mene i Jeličića nisu pustili iz bolnice. Ali to je ništa što su drugi proživjeli.
Od 1993. do 1995. godine igrali ste za Croatiju, odnosno Dinamo.
Smatram da mi je kod transfera pomogao Milivoj Bračun, iako se on time nikada nije hvalio. Tada je došao na mjesto trenera Istre. Sjećam se, prvi dio sezone odigrao sam jako slabo jer mi je sedmogodišnja sestra oboljela od leukemije i umrla. Teško sam se s time nosio, nikome nisam govorio.
Vidjelo se to na terenu. Ne znam što je nastupilo nakon njezine smrti, možda ljubav, ali sam u drugom dijelu sezone zabijao odlučujuće golove. Croatia me primijetila, a Bračun je sigurno bio jedan od ključeva transfera.
Godine 1994. s Croatijom ste igrali protiv Auxerrea u drugom kolu Kupa pobjednika kupova. U Zagrebu ste pobijedili 3:1, vi ste zabili jedan gol, pa u Francuskoj izgubili 3:0, pri čemu je Soldo u 11. minuti dobio drugi žuti karton. Miroslav Ćiro Blažević njihovog trenera Guya Rouxa optužio je za prisluškivanje.
Čini se kako smo lagano dobili kod kuće, no gubili smo 1:0. Auxerre je tada imao fantastične igrače, dok smo mi igrali strahovitu utakmicu. Bez problema smo se s njima tukli. U Francuskoj smo puno toga promašili. Mogli smo puno više.
Nije dobro vaditi se na suđenje, ali pokrali su nas. U to se vrijeme dozvoljavao čvršći nogomet. U tako kratkom roku dobiti dva žuta, odnosno crveni karton dovoljno govori o suđenju. Dogodila se tu i famozna situacija s neredima Bad Blue Boysa, zbog čega je klub kažnjen.
Ne znam što se točno dogodilo, pratili smo sa strane. Nijedan igrač neće reći nešto protiv svojih navijača. Možda ih je netko isprovocirao. Nisam za to da se opravdava pogrešno ponašanje, ali bi se naše navijače trebalo poštovati i na određeni način braniti. Kažnjena nije samo Croatia, već cijeli hrvatski nogomet. A sjetite se što su engleski navijači radili, pa nisu bili kažnjeni.
Prvi put čujem za ovo u vezi Ćire. Poznavajući šefa, bio je svašta spreman plasirati. Činjenica je da je Ćiro odlično pripremio utakmicu i da smo trebali biti bolji. Splet nesretnih okolnosti doveo je do drugačijeg rezultata, nakon kojeg smo još dvije godine izgubili pravo nastupa u europskim natjecanjima.
Zašto u Croatiji niste ostali dulje od dvije godine?
Imao sam svoj stav i ciljeve. Kada sam došao, konkurenciju su mi činili Vlaović i Cvitanović. Želio sam igrati, vidio sam da neću biti standardan. Nije mi se sjedilo na klupi, pa sam zatražio posudbu. Ćiro s time nije bio zadovoljan, ali shvatio je moju želju.
Vlaović je dobio potres mozga te je Croatia ostala na Cvjetkoviću, koji je došao nakon mojeg odlaska na posudbu. Tko zna što bi bilo da sam ostao. Posudba u Pazinku, za koju sam zabio 18 golova, pokazala se dobrom odlukom. Po povratku me se nije gledalo pod upitnikom. Automatski sam zaslužio veću šansu.
U Osijek ste otišli 1995. i ondje proveli godinu dana.
Zlatko Cico Kranjčar bio je tada trener u Croatiji. Zahvalan sam mu na svemu u tom kratkom vremenu. Bio je veliki gospodin, gledali smo ga očima Boga. Međutim, bili smo u sauni kada mi je rekao da me vidi na poziciji veznog igrača. Htjeli su me zadržati, bili su ekstra korektni, ali jedini razlog odlaska u Osijek bio je što nisam htio igrati u vezi.
Zdravko Mamić bio je sportski direktor Osijeka i na njegov sam poziv otišao. Poslije je otišao s te pozicije, ali ja sam se dogovorio s ljudima iz Osijeka. Pokraj Marka Viduke u Croatiji ne bih mogao igrati. Ne možeš čekati da se netko ozlijedi kako bi dobio priliku. Odlazak u Osijek bio je fantastična odluka. U jednom trenutku bio sam i prvi strijelac lige. Odradio sam sezonu za pamćenje.
S Osijekom ste zauzeli četvrto mjesto.
Te je sezone bila ludnica u gradu. Na utakmicama smo imali od osam do 15 tisuća ljudi. U Gradskom vrtu igrali smo s Dinamom. Izgubili smo rezultatom 2:1, zabio sam gol, a da smo pobijedili skočili bismo na prvo mjesto. Odlučivali su detalji, toliko smo dobri bili.
Zadnjih pet kola nisam igrao jer sam u tom trenutku bio dovoljna velika budala i tražio da ne igram jer više nismo mogli biti prvaci. Zauvijek je moglo pisati da sam bio najbolji strijelac. Ali eto, tko mi je to tada mogao objasniti? Otišao sam doma, odmorio se i spremao za idući transfer.
Ništa se loše te godine nije dogodilo, imam isključivo pozitivna sjećanja. Osječka publika nikad nije loša. Izraženi su domoljublje i ljubav prema klubu. Inače, ne mogu a da ne pohvalim sve hrvatske navijače. Ako u Šibeniku dođe tisuću ili dvije ljudi, to je strašno.
Nemaju svi za ulaznice. A i novinari su dosta krivi jer su često pisali negativno o hrvatskom nogometu. Ali kako reći bilo što protiv hrvatskog navijača? Da je više gradova od milijun ljudi, bilo bi i više navijača.
Što mislite o Cici Kranjčaru?
Reći ću samo jednu riječ - gospodin. Čak bih rekao da je jedan od rijetkih ljudi kod kojih nisam primijetio nijednu manu. Pazite, to kažem bez obzira na to što sam otišao za vrijeme njegova vođenja Dinama. Svejedno mi je ostao vrh vrhova. Puno sam od njega naučio u smislu nogometa i respekta prema drugome. Vrh.
Croatia je u devedesetima imala povlašteni status. Igrali ste za i protiv nje. Kako ste doživljavali Croatiju?
Uvijek su u to vrijeme Croatia i Hajduk imali povlašteni status. Ljudi nisu bili glupi pošto je par sezona kasnije Croatia završila u Ligi za bedaka. Nekome tko je toliko dobar to se ne bi smjelo dogoditi. Croatia tada nije imala toliko povlašten status u odnosu na Hajduk, a oboje su imali u usporedbi s ostalim klubovima u Hrvatskoj.
To se vidjelo i osjetilo, iako nije bilo tako drastično. Samo te riječi Croatia, Franjo Tuđman, Hajduk Split, Dinamo Zagreb... Svaki se sudac možda, bez obzira razgovarao netko s njim ili ne, htio dodvoriti i poboljšati svoj status.
Mogao bih reći da povlašteni status imaju i Real Madrid ili Bayern. Kada je utakmica li-la, sudac neće pogriješiti na njihovu štetu. Ne vidim u tome svjesnu prijevaru. Ne treba toliko stvarati strku oko sudaca. Ali da, ne mislim da je bilo namještanja.
Što si na boljoj funkciji u jačem klubu, možeš lakše odraditi neke stvari, kao što je dovođenje igrača. Ne treba se ljutiti što bolji klub može dovesti bolje igrače. Klubovi ih ne mogu zadržati. Stvarno mislim da je suđenje tada bilo dobro.
Sjećam se Matea Beusana u Puli, Istra - Hajduk, izgubili smo 1:0. Bili smo toliko bolji od Hajduka, imali smo fantastičnu momčad. Recimo, prošao sam golmana, on me ubio, a nije suđen penal. Hajduk je postao prvak, u tom momentu bio je povlašten, ali ne možeš mu uzeti titulu, ipak je tijekom cijelog prvenstva bio bolji od svih.
To mu je trebalo priznati. Možda ih jesu jednu-dvije pogurali, možda su i Croatiju jednu-dvije pogurali, ali uvijek dođeš na svoje. A sirotinja će uvijek biti sirotinja dok će nogometa biti. To je tako.
Upisali ste pet nastupa za reprezentaciju i zabili gol Mađarskoj u prijateljskoj utakmici. Jeste zaslužili više prilika?
Nisam. Igrao sam u doba Šukera, Bokšića, Vlaovića, Cvitanovića... Ponosan sam što sam uopće, kao u jednom periodu najbolji igrač HNL-a, dobio priliku. Moji nastupi za Osijek, s kojim sam osvojio treće mjesto, sugerirali su da sam zaslužio poziv.
Mogu zahvaliti Bogu, Ćiri i svima zbog kojih sam bio u reprezentaciji. Bilo je to dovoljno da shvatim kako nešto vrijedim. Posebno je čuti himnu bio u igri, na klupi ili tribinama. Mislim da nisam zaslužio ni pet minuta više.
S reprezentacijom ste 1996. bili na Europskom prvenstvu u Engleskoj. U skupini ste pobijedili Tursku (1:0) i Dansku (3:0) pa izgubili od Portugala (3:0). Nastupili ste protiv Portugala, a to je utakmica za koju se govorilo da ju je Ćiro htio izgubiti kako bi se u nokaut fazi išlo na Njemačku, od koje se ispalo (2:1).
Reprezentacija je bila prava klapa, u suštini ista kao 1998. godine. Imala je mentalitet izgrađen u klubovima. Ćiro je bio gospodin. Ne možeš ga ne voljeti. Legenda. Ševa se na treningu igrala na zicer. Jer, kad uđeš unutra, majku ti božju, teško ćeš izaći. Uđeš li u mlin nema kraja, nema krivog dodavanja.
Protiv Turske smo se mučili, dok smo s Danskom odigrali ljepoticu. Protiv Portugala se išlo na odmaranje igrača, dok su oni igrali s najboljom postavom. Prvo smo poluvrijeme bili dobri, ali najveća pogreška bila je što nismo igrali na svojim pozicijama. Primjerice, bio sam u vezi, dok je Šimić igrao bočnoga.
Ćiro namjerno izgubio? Da Ćiro moli boga za poraz reprezentacije dok je Franjo Tuđman živ? To je jedna od većih gluposti koje sam čuo. Tko bi htio Njemačku? Ako je tako htio, svaka mu čast, pogodio je sto posto jer smo je satrali. Gdje ćeš ti reći Zvoni Bobanu da ne igra otpočetka?
Nikada netko tako nešto ne bi rekao u reprezentaciji. Joj, što sam sve čuo. Žao mi je što smo tada kao zemlja bili jako mali. Hrvatska je dominirala na turniru, mogli smo osvojiti medalju. Drastično smo pokradeni protiv Njemačke.
Što je bilo s Ivicom Mornarom kojeg Ćiro nije vodio na EP jer ga je iza ponoći zatekao za šankom hotela. Službeno objašnjenje bilo je da je išao po „sendvič”, no govorilo se da je Ćiro tako gradio autoritet.
Sjećam se da ga je Ćiro potjerao. Vjerujem da u tom trenutku nije tako razmišljao. Bio je predobar trener da bi svoju karizmu gradio na tjeranju. Ćiro nije svoj rezultat stvorio na nesreći drugih. Bio je to normalan slijed događaj. Rekao bih da Moka, odnosno Mornar nije imao sreće.
Izrazimo se ovako: i mi smo ostali bili na tom sendviču, ali nas Ćiro nije vidio. Na Mornara je naletio. Zna se kako Ćiro reagira u takvim trenucima. Svoju riječ neće povući. Doduše, treba biti iskren, da su na njegovom mjestu bili Boban, Šuker ili Bokšić, nitko ne bi bio potjeran. Mene, naravno, isto bi.
U medijima često komentirate nogometne teme. Ne bojite se da će vas netko uzeti na zub?
Ne, nije me strah. Na primjer, spreman sam na negativne komentare kojih će biti na ovaj intervju. Nekome se ne sviđam, a da me nikada nije upoznao. Ja tako ne znam reagirati, ne mogu za nekoga reći da se folira sve dok s tobom osobom nisam par puta razgovarao.
Danas je to u modi, ljudi komentarima liječe frustracije. Ne daj bože da se svima sviđam u ovom izopačenom svijetu. Kada bi bilo tako, ne bih bio normalan. U svojim komentarima pokušavam biti realan. Možda je to moja prednost, možda nešto i znam. Komentirajući, primjerice, Dinamo, Osijek ili Hajduk ne mogu reći ono što cijela Hrvatska vidi.
Naravno da će netko reći: "Što onaj seljak iz Žminja zna, koga je on vodio?". I to je u redu, siguran sam kako se više ljudi o meni izražava pozitivno. Volim pozitivce i negativce, zato je život zanimljiv, pogotovo nogomet. Svatko ima pravo na mišljenje, ne možemo nogomet vidjeti na isti način.
Recimo da sam najviše na žulj stao sucima jer sam vodio momčadi s kojima sam često bio oštećen, posebice u Prvoj HNL. Opet, nikada nije došlo do razine da smo bezobrazni jedni prema drugima. Možda sam u jednom trenu stao na žulj prijatelju Zdravku Mamić. Vidio sam stvari na način koji nije htio čuti. Međutim, nisu mu smetali za voditi Dinamo i reprezentaciju.
O Zdravku Mamiću govorite dobrim riječima. Što danas mislite o njemu, kada je pobjegao u Bosnu i Hercegovinu nakon što mu je optužnica postala pravomoćna?
Kako da govorim protiv čovjeka koji me iz Istre doveo u Dinamo, smatrajući me dobrim igračem? Već tu imam respekt prema njemu. Kada sam bio u Dinamu, predložio me i doveo u Osijek. Nikad se nismo posvađali, s time da ne mogu mahati glavom, moram imati mišljenje koje se možda neće podudarati s tuđim. Naš odnos nikad nije bio ekstra, ali nije bio ni iščašen.
Ako je on odgovoran za hrvatski nogomet, a bože dragi onda njega nitko neće sustići dok će biti nogometa. Reprezentacija je bila treća i druga na svijetu. Što imamo više pričati? Ako je on sve vodio, onda ima i najveće zasluge. Je li uzeo 100 milijuna, ne znam.
Iako smo prijatelji, neću ga opravdavati. Vjerojatno će ovo pročitati, ali nekad je bio pregrub i agresivan u javnosti. Ja to tako ne bih napravio. Ali on je Zdravko Mamić. Sada plaća tu cijenu. Je li ili nije kriv? Bit ću kratak: ima i većih kriminalaca, pa se njih ne proganja kao Zdravka Mamića.
Kako vam je bilo u Sochauxu, u drugoj francuskoj ligi od 1996. do 1997.?
Imao sam konkretne ponude iz prve španjolske, švicarske i turske lige. Možda sam pogriješio pri odabiru. Sochaux sam izabrao jer je za mene ponuda bila najbolja financijska, a znamo da je klub tada bio puno bolji nego danas. Trener je bio Faruk Hadžibegić, što mi je davalo na sigurnosti zbog jezika i lakše prilagodbe.
Kada bih se mogao vratiti u prošlost, odabrao ih španjolski Hercules iz Alicantea, u kojem je igrao moj pokojni prijatelj Dubravko Pavličić. Imao bih priliku zaigrati na Santiago Bernabeuu, recimo. Ali zašto žaliti za nečime, ipak je u Sochauxu bilo fenomenalno, iako prvoligaški i drugoligaški nogomet nisu isti. Godina je prošla i otišao sam u Bundesligu.
Nakon godine u Francuskoj, potpisali ste za Hansu Rostock, u kojoj ste proveli dvije godine.
Fenomenalno je igrati u Bundesligi, nije bitno ni kako se klub zove. Puno je navijača - domaći su me voljeli, a tuđi poštovali. Osjećao sam se moćno. Teško je govoriti o sebi, ali moje se ime skandiralo godinu i pol nakon što sam otišao. Obrijan, energičan i lud imao sam poseban status.
S navijačima je bilo puno provoda. Imaš para koliko hoćeš, navijači i suigrači s tobom. Svaki novi izlazak bio je lijep i nezaboravan. Izlazaka je bilo prije, ima ih danas i bit će ih u budućnosti, samo na drugačiji način. Danas je potrebno više paziti u javnosti, no to je sasvim normalno.
Igrači nisu roboti. Trebalo bi ih se gledati kao normalne ljude. Treba istaknuti da smo se borili za Europu, što od Rostocka nitko nije očekivao. Da nas u Gladbachu nisu neviđeno pokrali, igrali bismo Europu. Također, bili smo prvaci dvoranskog nogometa. Pobijedili smo i Bayern.
Umirovili ste se u 32. godini. Zašto?
Hertha i Borussia Dortmund željeli su me dovesti iz Hanse. U drugoj sam sezoni u prvih nekoliko kola bio vodeći strijelac Bundeslige. Znao sam da je koljeno u lošem stanju, tako da sam Njemačku napustio zbog ozljede i otišao u austrijski GAK na poziv trenera Klausa Augenthalera.
Liječnički pregledi u Njemačkoj bili su takvi da sam znao kako neću proći s obzirom na probleme s koljenom. Austrija mi je pak bila bliže domu, jezik i kultura isti, liga malo slabija, a pregleda nije bilo. Potpisao sam na pet i pol godina te kasnije produljio kako bih igrao do 36. godine. Morao sam prestati zbog koljena. Najteža odluka u životu.
Jeste li odmah znali da ćete biti trener?
Nikako. Bilo mi je pun klinac karantena. Ljudi izlaze, a ja cijeli život u tome. Međutim, dva mjeseca nakon prestanka, odlazeći na utakmice svih uzrasta Žminja i Pazinke, shvatio sam da me vuče. Na tribini sam počeo filozofirati što igrači moraju raditi.
Još su me u Grazu uvjeravali da razumijem nogomet i da moram biti trener. Čak me tadašnji trener konzultirao kako postaviti igrače i što učiniti za vrijeme utakmice. Ponavljam, pošteno kažem da nisam mislio da ću ikad biti trener.
Kao trener vodili ste Karlovac od 2007. do 2011. godine.
Sa Žminjem sam igrao u Karlovcu. Imao sam osam igrača između 16 i 19 godina. Igrali smo fantastičan nogomet. Izdominirali smo ligu. Sjećam se, u kafiću na stadionu nakon utakmice bila je jedna osoba koja mi se predstavila kao Neven Šprajcer, tajnik Karlovca.
A ja sam se na utakmici derao i vikao više nego danas, kao kreten. Šprajcer mi je rekao: "Budem li i dalje u nogometu, a Karlovac će biti ambiciozan, bit ćeš ovdje trener." Mislio sam si: "Što ti pričaš, što ću ja u Karlovcu?" Kasnije se Karlovac borio za ostanak u trećoj ligi, a on me zvao da dođem. "Kud ću, što ću s njima, pa oni ispadaju iz lige", mislio sam si.
Ali hajde, pričalo se i nešto pozitivno. Predstavili su mi da, ostanu li, odmah napadaju drugu ligu. Po dolasku sam pokojnom sinu rekao: "Ajme, kamo sam to došao, ovi igraju poprijeko umjesto prema naprijed." Da im nisam dao ruku, ne bih ostao ni minutu. Ipak, spasili smo se.
Počeli smo, potom, slagati momčad, a novca je bilo. Nažalost, imali smo malo domaćih, ali puno kvalitetnih igrača. Odmah smo ušli u Drugu HNL, zbog čega su rekli da je važno ne ispasti. Odgovorio sam: "Ako je bitno ne ispasti, ja idem ća. Moramo odmah napasti prvu ligu." Svi su se na to nasmijali.
Bogami, bili smo uigrana, dobro selekcionirana momčad. Sa Šprajcerom sam funkcionirao kao jedna osoba. Ispoštovao je većinu mojih želja glede igrača. Od Lokomotive smo na početku izgubili 3:0 i krenulo je podsmjehivanje. Bio sam uvjeren da ćemo zatim dobiti deset utakmica zaredom. Zašto? Zato što smo Lokomotivu trebali pobijediti 19:3. Razbili smo ih.
I eto, pobijedili smo devet u nizu i stali na prvo mjesto s kojeg se više nismo micali. U to sam vrijeme dobio poziv Rijeke. Odradili smo razgovor, ali nije mi žao što sam ostao. Jednostavno, dao sam ruku ljudima iz Karlovca da ću biti do kraja.
Govorilo se da je Karlovac kupovao utakmice i tako ušao u Prvu HNL. Spominjalo se plaćanje suparničkih igrača i sudaca. Šprajcer je u aferi Pošteno suđenje pravomoćno osuđen zbog davanja mita sudačkim šefovima na uvjetnu kaznu od deset mjeseci zatvora, s rokom kušnje od četiri godine. Kako gledate na to?
Na takve izjave gledam fantastično. Kada sam god nekoga pobijedio, govorilo se da sam nekoga kupio. Kada bih izgubio, govorilo se da nemam pojma. U Hrvatskoj je to normalno. Bitno je tko i koja masa to priča. Netko gleda nogomet na drugačiji način.
Mogu samo reći da je Karlovac igrao najbolji nogomet u svim ligama. Oni koji se sjećaju, razumiju nogomet i koji nisu zlonamjerni potvrdit će da je tako bilo. Je li sudac nekad pogriješio na našu štetu? Kunem se da je. Je li sudac nekad pogriješio na štetu protivnika? Opet se kunem da je.
Glupo mi je omalovažavati uspjeh. Zar smo i u prvoj ligi kupovali utakmice? U Splitu su nas pokrali, taj isti Željko Širić. Sve smo valjda mogli kupiti. Ne branim se, ali krivo mi je da se tako percipiraju stvari.
Šprajcer je kriv, ali zar se u drugim klubovima nije davao novac za benzin i putne troškove. Gluposti. Sad ste me ulovili, pa sam digao glas. Zar je normalno da se normalnog čovjeka, koji ima obitelj, tako optuži? Netko je nekoga u mraku vidio da je s nekim pričao. I sad je to nešto.
A nitko neće reći da je Dražen Mejašić, zlo jedno, radio za Igora Štimca u izborima za predsjednika HNS-a. Šprajcer i Karlovačka županija bili su na strani Zdravka Mamića i Vlatka Markovića. Zato su ga rušili, a ne zato što je bio nešto kriv.
U Karlovcu ste bili u sukobu s predsjednikom Stjepanom Turkovićem. Bili ste ljuti na odlasku 2011. godine.
Bio sam ljut jer je taj period bio jako lijep. Na stadionu u Karlovcu skupljali smo nekoliko tisuća gledatelja. Natjerali smo politiku da postavi reflektore, stolice i natkrije tribine. Nismo Dinamo i Hajduk molili da dođu odigrati prijateljsku, već su morali doći, i to su se itekako tresli kako će proći.
Pojedinci su mislili da Pamić ne može biti trener jer ima svoje ja. Doduše, bio sam problematičan po pitanju komunikacije jer nisam dao na nogomet. Lijepa priča završila je na ružan način. Mogao sam otići na gospodski način.
S Turkovićem nisam bio u sukobu. Kao osoba me nije zanimao, već kao predsjednik kluba. Glede odnosa prema meni, ne mogu o njemu reći ništa loše. Imao je velik pritisak sa strane. Nije bitno tko ga je radio. Tko je na kraju bio u pravu? Igor Pamić. Dok je Pamić bio u Karlovcu, bilo je dobro. Kada je otišao, sve je propalo.
Šprajcer je bio za Markovića, a ne za Štimca, pa su ga maknuli kao najjaču kariku kluba, jedinog čovjeka koji je razumio nogomet i htio dobro klubu. Doveli su tog mutljaroša, prevaranta koji je nosio informacije kako su odgovarale njegovoj guzici, a ne klubu. Tako je počeo raspad. Deset godina ih nije bilo nigdje.
Drugi klub koji je obilježio vašu trenersku karijeru bila je Istra. U njoj ste bili početkom stoljeća te od 2011. do 2015. Mijenjali su se vlasnici, treneri i cijele momčadi, a klub godinama završava na devetom mjestu. Koji je problem s Istrom?
Jedan moj prijatelj rekao je da se u hrvatskom nogometu znaju dvije stvari - Dinamo je uvijek prvi, a Istra deveta. Pula je specifičan, lijep grad s dobrim ljudima. Kada se treba napraviti iskorak, nešto nedostaje. Bit ću tako bahat i bezobrazan pa reći da smo mi radili iskorak.
Najprije sam pozvan kako bismo se spasili, što smo uspjeli. Zatim smo ostali u ligi 16, pa u ligi 12, a onda i u ligi 10. Istra do mojeg dolaska nikad nije toliko godina zaredom igrala prvu ligu. Imali smo ekipu za ligu 10, stvarali igrače, igrali polufinale Kupa u kojem smo pokradeni protiv Rijeke.
Bili smo šesti, tukli se za vrh, nismo imali status... A joj, bože, da je tada bilo VAR-a Istra bi svake sezone igrala Europu. Bili smo klapa, na moju inicijativu došao je Šprajcer. Imao je reputaciju kakvu je imao, ali znao sam da će rezultata biti. Uvjeravam vas, i tada smo radili pošteno. Dovodili smo i prodavali igrače.
I danas sam najjeftiniji trener koji je bio u Istri i Karlovcu. Neka sam u Istri u četiri godine, lupam napamet, zaradio 500 tisuća eura, a nisam, napravio sam istovremeno transfere za dva milijuna. Tko je tu lud?
Vidjelo se kakvi su Amerikanci bili, pokazalo se da sam dobro govorio želeći Istri dobro. Došli su raditi trgovinu, a oni to nisu znali jer nisu poznavali nogomet. Izabrali su krive ljude, koji ništa nisu krivi. Htjeli su me hitno smijeniti jer nisu nastupali igrači koje su oni doveli, već sam koristio svoje koje možda je trebalo mijenjati, ali su bili bolji od njihovih.
Sadašnji vlasnici moraju upoznati sredinu. Puno je oponenata, klub se zatvorio i izgubio identitet. Ima nešto Demona, ali malo je navijača koji dolaze svaku utakmicu. Priznajmo i da je konkurencija puno jača. Međutim, ne može se opravdati da se baš svake godine moraju spašavati.
Godine 2015. za ostanak su se borili Istra, Zadar i Osijek. Odnos vas i Igora Štimca kao trenera Zadra bio je poprilično napet, čak je rekao da je Istra prćija Zdravka Mamića te vam je predbacivao suđenje.
Igor Štimac je pravi fakin, čovjek koji kuži nogomet. U tom se trenutku borio za sebe i Zadar. Nikad mu to nisam zamjerio. Svatko je situaciju vidio na svoj način. Nikoga ne treba nazivati imenima kada si i sam takav.
Bilo je intenzivno, imao je takav nastup i ja ga opravdavam. Nisam ništa drugačiji, borio sam se na svoj način. Možda nisam bio pobornik da Štimac bude predsjednik HNS-a. Nisam imao ništa protiv njega. Na kraju, što me briga tko je predsjednik Saveza?
Psihološke su igre u nogometu strašno bitne, na njih se ne treba ljutiti. O Štimcu mogu reći sve najbolje, ništa mi nažao nije napravio. Istra nikad nije bila prćija Zdravka Mamića, već klub koji je od Mamića mogao posuditi deset igrača, ali ja to nisam htio. Želio sam da Istra stvori, proda i zaradi od igrača, pa bilo to i Mamiću.
Nisam htio razvijati njegovog igrača kojeg će prodati i da Istra od toga nema ništa. Mamić nije spašavao Istru. Ali, ako nam je nedostajao igrač na nekoj poziciji, a mogli smo ga uzeti, zašto ne. To se radilo i radi se i danas diljem svijeta. Ne vidim problem u tome.
U Crnoj Gori ste 2018. i 2019. vodili Titograd. Po odlasku vam je ukraden BMW, u kojem je bio pršut, da bi ga kasnije našli deset kilometara dalje u šumi. Ispričajte što se tamo događalo.
Moj je prijatelj bio dobar s predsjednikom Titograda Vladanom Vujovićem, dobrim čovjekom, pomalo čudakom koji je, među ostalim, mislio da je po nogometnom znanju sto godina ispred Mamića i hrvatskog nogometa. Imao je vrlo dobre namjere. Nakon dva sata razgovora, rekao mi je da sam čovjek za njega.
U budućnosti se prilika otvorila te sam prihvatio ponudu Titograda, iako sam im bio skup. Bili smo prvi dok nas nisu počeli krasti. Pomalo smo se i sami bušili. Naime, bili smo prvi sa šest bodova prednosti ispred Budućnosti. Pobjeđivali smo 1:0, a kada smo htjeli dobivati 3:0, počeli smo kiksati.
Ispoštovao sam njegovu želju o otvaranju linija. Rezultat onda ne može biti jednak. Samo budala može pomisliti da klub u Crnoj Gori može igrati perfektan nogomet i imati dobre rezultate. Nitko nema takvu kvalitetu.
Shvatio je pogrešku, vratili smo se na staro, pobijedili zadnje četiri utakmice i došli na tri boda od prvog. Međutim, mislio je da je pametniji od mene. Htio je svoje igrače, a ja svoje. Najbolje je bilo razići se.
Krađu BMW-a sigurni su oni organizirali jer su mislili da tako neću otići. Sve pet, na kraju su bili tako pošteni da su vratili BMW i sjebali mi pršut. I danas se u njemu vozim. Meni je lijepo. Oni ispali frajeri, a ja gospodin.
Pritisak crnogorske javnosti prema njima bio je nevjerojatan. Nikad nisam vidio takvu privrženost novinara. Ondje sam također bio otvoren, iskren i realan prilikom analiziranja utakmica. Bio sam drugačiji, zavoljeli su me. Javnost je stala u moju obranu.
Devet godina prošlo je otkako je vaš sin Alen preminuo. Kako se danas osjećate?
Zašto lakše podnosim neke događaje? Kada ti sa sedam godina umre sestra, sin s 24, otac sa 60, rođak s 19 i stric s 27 ne mogu poraz u utakmici gledati na tragičan način. Ne opravdavam postupke. Sam sam si kriv.
Zapao sam u krizu u koju nisam trebao što se tiče nogometa. Takav sam kakav sam, nije me sram priznati. Uvijek sam volio društvo i karte. Mislio sam da se dobro držim nakon Alenove smrti, ali sam kasnije shvatio da se nikako nisam držao. Više sam pio i dobio puno kilograma. Možda je to bio moj obrambeni mehanizam. Reći će da sam slabić.
Ali neka, ne mislim tako. Mogao sam više napraviti u nogometu, ali dovoljno sam mlad da još uspijem. Moja je ambicija biti dobar prema sebi jer zadnjih godina nisam bio. Mogu puno dati nogometu. S Karlovcem sam spreman i par godina biti u trećoj ligi. Na sportski način dokazat ću da vrijedim. Želim biti pošten prema sebi i ne dovesti se u stanje u kojem sam bio.