Intervju: Tomislav Piplica

Piplica: Zašto sam branio penal Kahnu okrenut leđima i kako sam odbio Ćirin ultimatum

"PIPLICA je bio kralj. Kralj Piplica se zove. Ma, to je lud frajer. Piplica je fakat imao fore kada ideš na njega. Znaš, golman pravi one neke stvari s rukama da te zbuni, ali se on znao baciti u kolut naprijed i ti ga gledaš i čudiš se, a on ti skine loptu. Sjećam se da je nekome tako skinuo šansu, a mi smo se smijali i čudili onome što radi. Piplica je bio super čovjek, zafrkant... Bio sam klinac i takve likove sam gledao kao bogove.'' 

Ovako je legendarnog Tomislava Piplicu nedavno opisao Silvio Marić. Opis ne može biti točniji. Tomislav Piplica je zaista bio poseban golman. Ekscentrik, upečatljiv, drugačiji. Zato su ga navijači obožavali.

Nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine i član mlade reprezentacije Jugoslavije, koja je 1987. postala prvak svijeta u Čileu, jedna je od najvećih legendi Energie Cottbusa. Cijelo jedno desetljeće je branio za taj klub i odigrao je više od 250 utakmica. Prvi u povijesti kluba dobio je čast da se za njega odigra oproštajna utakmica. 

Piplica danas živi u Leipzigu, a s legendarnim golmanom prošli smo gotovo čitavu njegovu karijeru. Rekao nam je da, s obzirom na sve što je prošao u životu, ne žali ni za čim, da je imao dobru karijeru i da je zadovoljan.

Pričao nam je kako je bilo igrati u malim klubovima HNL-a tijekom ratnih 90-ih i kako je ponosan što je bio član zlatne generacije Segeste, za koju su tada igrale HNL ikone, a vodio ju je Cico Kranjčar. Naravno da smo se dotakli čuvenog autogola po kojem je postao globalno poznat, otkrio nam je zašto mu se Oliver Kahn ispričao te kako je obranio penal bivšem njemačkom kancelaru Gerhardu Schröderu.

Piplica nam je pričao i anegdote s juniorskog SP-a u Čileu i kako se zbog Štimca odjenuo kao žena te nam je opisao atmosferu koja je dovela do skidanja petokrake zvijezde s Hajdukovog grba u Australiji. Piplica je tada bio na probi u Hajduku. Saznali smo je li bilo klanova u reprezentaciji BiH tijekom SP-a 2014. u Brazilu te zbog čega je ponosan na posao koji je napravio sa Safetom Sušićem.

Piplica nam je priznao da je Ćiro tražio od njega da se ošiša ako želi igrati za Hrvatsku te da je to odbio, ali nam je rekao koja su trojica dugokosih pristala na Ćirin ultimatum. Pirat, kako ga zovu navijači Energiea, komentirao je i šanse Hrvatske na SP-u te nam je dao i svoje viđenje Zlatka Dalića.

Kakav je život u Leipzigu? Osjeti li se da je taj grad nekad bio dio Istočne Njemačke, kojom je desetljećima vladao rigidni Honeckerov komunistički sustav?

Leipzig je najmoderniji grad u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Ono što je Munchen za zapad, to je Leipzig za istok. Nema čega nema. Grad koji je najviše napredovao od svih gradova s istoka. Općenito, smanjio se jaz između zapada i istoka. Naravno, uvijek ima pojedinaca koji plaču za nekim prošlim vremenima i onim što su izgubili u bivšem sustavu.

Ali za sve napredne ljude, koji žele raditi, koji žele zaraditi svoj novac, odluka o ujedinjenju Njemačke bila je najbolja moguća. Nije samo istok profitirao, i zapad je. Svi se razjedinjuju, samo se Njemačka ujedinjuje. Za čitavu Europu i za cijeli svijet je jako bitno da se Njemačka ujedinila.

Kad se danas osvrnete na svoju igračku karijeru, jeste li zadovoljni ili postoji nešto za čim žalite?

Naravno da je moglo biti i bolje, uvijek može biti bolje, ali kad vidim kakve sam sve probleme u životu imao, mislim da sam i prezadovoljan. Kad sam ušao u najbolje igračke godine, u bivšoj Jugoslaviji je počeo rat. Sve što si sanjao da postaneš, da se normalno razvijaš, napreduješ, da napraviš neki dobar transfer, preko noći je palo u vodu.

Stagnirali smo dvije, tri godine. U Hrvatskoj se igrao nogomet i za vrijeme rata, ali premalo se ulagalo, nije se ni imalo tada od čega ulagati. Što se tiče Cottbusa, ne znam što bih rekao, s jedne strane sam sretan što sam s 29 godina otišao u inozemstvo, a opet često razmišljam jesam li mogao i bolje. Kad sve sažmem, zadovoljan sam jer, kad vidim kroz što sam sve prošao, dobro da sam i ostao normalan, a ipak sam godinama igrao u Bundesligi.

U Energieju ste igrali devet godina, za navijače ste i danas bog i imate kultni status. Možda je to i bolje nego da ste bili u nekom većem klubu u kojem biste imali epizodnu ulogu?

Istina. Imao sam i sreće da sam uopće s 29 godina otišao van. Sve bi možda bilo drugačije da sam otišao s 24, 25. Mogao sam otići tada i u neki veći klub, ali kad znam kakva je bila situacija, mislim da sam napravio maksimum. Devet godina sam u Cottbusu igrao, jednu sam radio tamo, postao sam prvi igrač kluba koji je dobio oproštajnu utakmicu. Stadion je bio pun. Mislim da su navijači tim potezom pokazali što misle o meni i da su se naklonili jednom igraču koji je dao puno za taj klub. 

Bili ste član Zagreba, koji je u zadnjoj sezoni prije raspada Jugoslavije kroz drugu ligu izborio prvoligaški status. Kakva je bila ta ekipa Zagreba?

Druga liga bivše države je bila strašna. Nevjerojatna kvaliteta je bila u toj ligi. Puno tih igrača je bez problema moglo igrati bilo gdje u prvim ligama. Zagreb je imao super ekipu, a kasnije se pokazalo da su neki od tih igrača igrali i za reprezentaciju te da su napravili fantastične karijere. Imali smo veliki peh što smo na sportski način na terenu pokazali kvalitetu, izborili smo prvu ligu, ali zbog rata nismo imali priliku pokazati što znamo i kakva smo ekipa. 

U devedesetima, sve do odlaska u Cottbus 1998., igrali ste za Istru, Segestu i Samobor. Kako pamtite ta vremena danas?

Dvije godine sam bio u Istri, četiri u Segesti, kasnije još jednu u Samoboru. Bila su teška vremena, liga se stalno smanjivala, spašavali smo se u kvalifikacijama. Kad je Segesta ispala, otišao sam u Samobor, bilo je to najveće razočaranje u mojoj karijeri. Puno se očekivalo, a malo se dalo. Tada sam otišao u Belgiju, u Antwerpen, sve sam dogovorio, ali do transfera nije došlo jer se klubovi nisu mogli dogovoriti oko novca. Tada sam čak i pauzirao pola godine, a onda sam na kraju ipak završio u Energieju.

Te godine koje ste proveli u HNL-u bile su jako zanimljive. Najprije se igralo usred rata, a kad je rat završio, uslijedila je dominacija Tuđmanove i Canjugine Croatije. Kako je to tada izgledalo?

Odmah je bilo jasno da veliki klubovi imaju novac, a da se manji moraju snalaziti i boriti na svakakve načine. Da nije bilo pokojnog Đure Brodarca, Segesta nikad ne bi igrala u prvoj ligi. Najviše je on zaslužan da se to dogodilo. Nije bilo lako, posebice u ratnim danima. Novca nije bilo. Svaka čast svim tim ljudima koji su u tim olovnim vremenima, kad je vladala neimaština, uspijevali pronaći neke novce i davali ga u sport. Tada je najvažnije bilo kako preživjeti, nogomet je bio u drugom planu. 

Kad pogledamo igrače koji su Vam bili suigrači u Segesti, vidimo da je ta ekipa bila sastavljena od velikih majstora i kultnih imena hrvatskog nogometa. Tu je bio Marko Mlinarić, pa Jedvaj, Brnas, Ištvanić, Fuad Šašivarević, Hari Vukas, Anto i Vladimir Petrović, da dalje ne nabrajamo, a s klupe vas je vodio legendarni Cico Kranjčar. Kako je bilo u Sisku tih godina?

Imali smo baš odličnu ekipu. Momčad punu pravih znalaca. Za stvaranje te jake Segeste najviše je zaslužan, kako sam već rekao, Đuro Brodarac, ali njemu je puno pomogao i Zoran Gobac, čiji su korijeni iz Siska, odnosno s tog područja. Gobac i Brodarac su bili odlični prijatelji, a preko Gopca sam i ja došao u klub. Igrali smo finale Intertoto kupa, jedan gol nam je falio da se plasiramo u grupnu fazu Kupa UEFA-e. No rat je ostavio posljedice, novac je sve teže dolazio i krah kluba je bio neminovan. Šteta jer smo stvarno bili top ekipa.

Kakav je Mlinka bio suigrač, kakav je Cico bio trener? Je li bilo čudno da veliki Mlinka iz Francuske dođe baš u malu Segestu?

Cico je bio fantastičan trener, ali još veći gospodin. Upravo je on bio zaslužan što smo u Segesti imali pravu obiteljsku atmosferu. Inicirao je druženja, ali obavezno s obitelji. U klubu je stvorio intimnu atmosferu, a to je onda dalo rezultate na terenu. Sjećam se jedne anegdote s Cicom. Bio je kraj priprema, dogovor s Cicom je bio da možemo ostati vani malo duže. Da se opustimo malo nakon napornih treninga. Ujutro u 6:30 svakog je igrača zvao na telefon, probudio ga i rekao mu da je trening u 7. Sjećam se da sam mu rekao: 'Ali, treneru, rekli ste da možemo ostati duže? Odgovorio mi je: 'Jesam, rekao sam da možete duže ostati, ali nisam rekao da ujutro nemamo trening. Nisam vas ja gonio da slavite, sami ste to odlučili.' Treba reći da je i on slavio s nama, ali je i prvi bio na treningu, koji je vodio maksimalno profesionalno. Ma, Cico je bio legenda. 

Što se tiče Mlinke, za javnost je možda i bilo neobično što je došao u Sisak, ali nije to baš toliko bilo čudno. Najprije, kad sam ja dolazio u Segestu, u razgovoru s upravom kluba bilo mi je jasno da se radi o ozbiljnom projektu. To se i pokazalo ispravnim jer, iako je većina igrača koja je došla u klub bila na zalasku karijere, sve su to bili pravi znalci i velika imena. U to vrijeme klub je nudio igračima ozbiljne ugovore, a ne treba zaboraviti da je trener bio Cico, koji je s Mlinkom godinama igrao u onom šampionskom Dinamu osamdesetih.

Bili ste član i čileanske generacije koja je 1987. osvojila svjetsko juniorsko prvenstvo. Kako je bilo biti dio ekipe s veličinama kao što su Prosinečki, Boban, Šuker, Mijatović...?

Velika je to čast, posebice ako se zna da sam u tu reprezentaciju došao iz drugoligaša Iskre iz Bugojna. U to vrijeme u Jugoslaviji je bilo odličnih golmana s puno jačim zaleđem i boljim lobijem od moga. Još sam više ponosan zbog te činjenice jer iza sebe nisam imao nikoga osim svoje kvalitete. Nitko me nije gurao niti je lobirao za mene. Žalosno je što se dogodio rat, ta bi ekipa godinama poslije harala svijetom. Krasilo nas je zajedništvo, veliko prijateljstvo, a ekipa je pucala od kvalitete. Zato to što se dogodilo u Čileu nije bilo slučajno. Mirko Jozić nije igrače birao samo prema nogometnom znanju već i po karakteru i zato me ne čudi što je dobar dio te generacije kasnije igrao u najboljim klubovima svijeta.

Imate li koju zanimljivu anegdotu iz Čilea? 

Poznata je ona priča kad je Štimac zaveo neku tamošnju misicu. Kad se to pročulo u svlačionici, ja sam se obukao u ženu i glumio tu misicu. Pokucao sam mu na vrata, a Igor se iznenadio jer je valjda očekivao malo manje dlakavu misicu od one koja mu je došla pred vrata, ha ha. Ostale ekipe su nas gledale u čudu, što to mi radimo, kako se zabavljamo. Kod nas je zaista vladala baš opuštena atmosfera. Poslije je u novinama bio naslov 'Jugoslaveni glavni na terenu i izvan terena'. Bilo je nekih igrača koji su čak pronalaženi u ormaru, ha ha. Neću ih imenovati, prepoznat će se oni sami.

U kakvim ste odnosima tijekom rata bili s bivšim suigračima iz Srbije i Crne Gore?

Kad je netko čovjek, onda je čovjek. Kad netko nije čovjek, onda nije. To nema veze s tim odakle si. Što je bilo za vrijeme rata, to znamo svi. Pogledajte situaciju u Ukrajini. Neki bi sportaši možda i željeli nešto reći, osuditi rat, ali strah ih je. Ako kažeš nešto, najebo si vamo, ako ne kažeš, najebao si tamo. Kako god okreneš, najebo si. Čak i šutnjom možeš puno toga reći ako već nećeš javno istupiti, ali nažalost, u ono doba bilo je nekih igrača koji su se petljali u politiku i svašta govorili. Teško je to objasniti nekome s druge strane. Međutim, rekao bih da je situacija tada bila jako nezgodna i mislim da je bilo dosta igrača s one strane koji bi možda nešto i rekli, javno osudili rat, ali su se bojali za vlastitu obitelj. Vjerujte mi, nije bilo lako u ono doba igrati se velikih junaka.

Zanimljivo je da je najbolji strijelac tog SP-a u Čileu bio Nijemac Marcel Witeczek, a upravo je on 15 godina kasnije u dvoboju između Borussije iz Monchengladbacha i vašeg Energieja četiri minute prije kraja šutirao prema golu kod rezultata 3:2 za Cottbus. Tada ste zabili jedan od najbizarnijih autogolova u povijesti i pobrinuli ste se da zauvijek postanete dio nogometne nostalgije. Što se tada dogodilo?

Ne znam koliko su njega upamtili po tom golu, ali znam da mene sigurno jesu. Teško je objasniti nešto što je neobjašnjivo. Ne znam koliko je Marcelu taj gol važan u karijeri, sigurno je da ih je zabio mnogo puno vrjednijih, ali jednako tako mislim da je i njemu taj gol zanimljiv jer sumnjam da se toliko puno priča o nekom drugom koji je postigao. A postigao ih je stvarno puno. 

Navijači u Njemačkoj još su Vas više zavoljeli jer ste za taj gol u emisiji TV Total Stefana Raaba dobili nagradu "Raab der Woche", po koju ste osobno došli.

A što sam trebao napraviti? Ubiti se? Greška je greška, povratka više nije bilo. Najvažnije u čitavoj toj priči je bilo to što mi je cijeli stadion skandirao nakon te greške. Nisu mi zamjerili, podržali su me. Nisu zaboravili što sam sve dao za taj klub. Već u idućoj utakmici protiv Soldinog Stuttgarta, koji nas razvaljivao od samog početka, branio sam sa slomljenim prstom. Bilo je pitanje trenutka kad će zabiti, toliko su bolji bili. Većina bi u toj situacija podvila rep i rekla da neće više igrati sa slomljenim prstom. Za mene to nije dolazilo u obzir. Mislim da sam svojim pristupom i odanošću prema tom klubu zadužio navijače i zato mi nitko nikad nije zamjerio taj gol. Na koncu, do tog gola smo vodili 3:2, a obranio sam četiri, pet zicera. No nitko kasnije nije pričao o tim obranama, već samo o tom golu.

Poznata je priča kako ste i obranili penal velikom Kahnu. Bayern je imao 6:0, a u 90. minuti je dobio i penal. Kahn je došao po loptu i on je odlučio šutirati. Vi ste to smatrali ponižavanjem i okrenuli ste mu leđa te ste prema publici uputili pogled koji je govorio: ''Dobro, čemu sad ovo?'' Obranili ste mu penal. Kahn vam se kasnije došao i ispričati za taj nesportski potez, zar ne?

Sad kad pogledam na tu situaciju, možda je i s moje strane bilo previše drame. Nije sad to bilo ne znam što, no mislim da je moja reakcija bila više plod čitave utakmice, koja nije bila najnormalnija. Isključili su nam dva igrača, sve je bilo na njihovoj strani i onda je Kahn napravio to što je napravio. Majstore, zašto nisi pucao penal u prvoj minuti kod 0:0? Kod 6:0 u 90. svatko hoće šutirati. Skupilo mi se previše frustracija, pa sam reagirao tako kako sam reagirao. Nije to bilo ništa usmjereno direktno protiv Kahna, već cijela situacija me izbacila iz takta. Kasnije smo se susreli, najnormalnije smo popričali i ispričao mi se zbog toga. Nisam mu ništa zamjerio, obojica smo temperamentni i normalno je da, kad se susretnu takva dva igrača u jednoj bizarnoj situaciji, da je lako moguće da i koja iskra plane. No ništa više od toga. 

Kahn je bio opaka faca, slažete li se? 

Vrhunski golman u ono doba, ali mislim da sad, u današnje vrijeme, ne bi prošao. Tada je bio najbolji na svijetu. Nije uzalud proglašen i najboljim igračem SP-a 2002. Oliver je bio jako karakteran tip, malo čak i arogantan, ali nekad moraš biti i takav da bi opstao u surovom svijetu nogometnog profesionalizma. 

Obranili ste penal i bivšem njemačkom kancelaru Gerhardu Schröderu. Što je to bilo?

Došao nam je u posjet, mi smo taman gradili stadion. I tako, nekome je palo na pamet da mi šutira penal. Čovjek je bio u cipelama i ja mu ga skinem. Kasnije se više nije usudio pucati iako su ga svi nagovarali da proba još jednom. Iz kluba su bili malo ljuti na mene što mu nisam pustio premda sam namjeravao. Plan mi je bio da mu prvi obranim, a drugi pustim. No, što da radim, čovjek više nije želio šutirati. Međutim, ne samo da mi nije to zamjerio nego je čitavu momčad pozvao u Berlin na večeru i na druženje. Sad kad gledam na to, drago mi je da se to dogodilo, da sam mu obranio, jer koje su šanse da bih se družio i ugodno pričao s kancelarom jedne od najmoćnijih država na svijetu?

Je li točna priča da Vas je Ćiro zvao u reprezentaciju Hrvatske, ali pod uvjetom da ošišate kosu, a vi ste to odbili?

Da, točno je. "Krivac" za to je bio Branko Ivanković. Branko je tada bio trener Hannovera i to je ispričao za jedne njemačke novine poslije utakmice protiv nas. Vlatko Marković me je prvi pozvao 1993. na jedan prošireni spisak i odradili smo razgovor. Reprezentaciju je tada preuzeo Ćiro i to je tražio od mene, pokojnog Dude Pavličića, Jurčevića i Nike Čeke, da se ošišamo. Njih trojica su se ošišali, ja nisam. E sad, je li to razlog zbog čega me Ćiro kasnije nije zvao, ne znam, znam samo da sam to pročitao godinama kasnije u tim novinama. Volio bih na tu temu još nešto reći jer znam da se o tome često piše. Mnogi misle da nisam želio igrati za BiH, već sam čekao poziv iz Hrvatske. To nije točno, jednostavno nije bila takva situacija. Znam da mnogi misle da sam pristao igrati za BiH samo zato što nisam igrao za Hrvatsku. To nije točno. Sretan sam što sam zaigrao za BiH, što sam barem malo pridonio da navijači budu sretni.

Za BiH ste debitirali prilično kasno, tek 2001., zašto tek tada?

Ne znam, vjerojatno su u Savezu mislili da sam na meti Hrvatske, da čekam poziv. Drago mi je da sam igrao za BiH, drago mi je da sam bio član stručnog stožera koji je 2014. napravio povijesni rezultat za BiH. Naravno da sam želio igrati za Hrvatsku, ali niti mi je žao niti sam ljut što sam igrao za bosansku reprezentaciju. Sin mi igra za Lokomotive Leipzig, ima 20 godina i igra zadnjeg veznog. Kažu ljudi da je jako dobar. Nitko sretniji od mene kad bi igrao za bilo koju od tri reprezentacije - Hrvatsku, BiH ili Njemačku.

Malo je poznato da ste s Hajdukom bili na slavnoj australskoj turneji kad je s grba skinuta petokraka zvijezda. Od koga je krenula ta inicijativa koja je u to ljeto 1990. izazvala poprilične kontroverze?

Te sezone, 1989. na 1990., odslužio sam vojni rok u Vinkovcima i nakon toga sam stigao u Hajduk, gdje sam bio na probi i zadovoljio sam. Zato sam s njima otišao na tu turneju. Problem je ispao na kraju što smo najprije dogovorili godinu plus četiri godine, ali kad smo se vratili iz Australije, shvatio sam da je ljudima u Hajduku plan da me šalju na posudbe. Tada su u klubu prva tri golmana bili Pudar, Pralija i Mihačić. Nešto govori i to da sam ja išao na turneju u Australiju, a Mihačić nije. Otišao sam ja, ubrzo su otišli Pudar i Pralija, a Mihačić se prometnuo u prvog vratara. Što se tiče skidanja te zvijezde, svatko priča verziju koja njemu paše. Jednostavno, to se dogodilo spontano. Za Hajduk su tada igrali i Crnogorac Zvjezdan Pejović i Musliman Mili Hadžiabdić, no njima taj potez nije smetao i prihvatili su ga jednako kao i svi ostali igrači. Jednostavno, kad smo na tribinama vidjeli toliko hrvatskih zastava, shvatili smo da nešto moramo napraviti. Zato kažem da je to bila spontana reakcija, a ne sad da je to netko organizirao. 

Na SP-u 2014. bili ste dio stožera Safeta Sušića i reprezentacije BiH. Puno se tada pričalo i pisalo u tamošnjim medijima da su neki igrači nezadovoljni što je Tino Sven Sušić zbog rodbinskih veza bio dio te reprezentacije. Navodno su postojali čak i klanovi u ekipi. Ima li tu istine?

Kod nas, na ovim prostorima, uvijek će biti zločestih ljudi kojima sve smeta i kojima ništa ne valja. Tino je tada bio najbolji igrač Hajduka, jedan od najboljih u HNL-u. Znači, za Hajduk je dobar, a za reprezentaciju BiH nije. Hajduku valja, Bosni ne valja. Totalne gluposti. Nije bila loša atmosfera u reprezentaciji, imali smo i malo peha. Postigli smo čisti gol Nigeriji koji nije bio priznat. Da je, a morao je biti, mi bismo prošli, a onda bi sve bilo drugačije. No, kod nas je uvijek tako, čim netko napravi nešto veliko, a Pape je jedini odveo BiH na neko veliko natjecanje, ljudi postanu ljubomorni, zločesti, samo čekaju neki razlog da mogu napasti. Taj rezultat s BiH, s obzirom na uvjete u reprezentaciji, s obzirom na kvalitetu momčadi, ravan je čudu. Neka se nitko ne uvrijedi, ali mi smo tada imali možda 12 igrača na nivou za SP, a ostatak su bili igrači koji jednostavno nisu ta klasa. Nismo mi imali taj luksuz koji ima Hrvatska, koja ima 25, 30 igrača koji mogu igrati za reprezentaciju. Nama je problem bila svaka ozljeda i svaki izostanak. Unatoč tome, otišli smo na SP i skoro smo prošli u drugi krug. 

Kakav je Pape bio izbornik?

Pape je kao igrač bio velik, kao čovjek je još veći. Svi znamo da u reprezentaciji nemaš uvjete ni vrijeme koje imaš u klubovima. U reprezentaciji dobiješ to što imaš i za malo vremena moraš nešto napraviti. Najvažnije je da imaš dobru atmosferu i da su ti igrači zdravi. Tek tada možeš nešto napraviti. Pape je s onim što je imao napravio maksimum.

Zašto BiH više nikad nije otišla na neko veliko natjecanje?

Nemamo tu kvalitetu, nemamo tu širinu. Ne možeš ti s pet, šest igrača nešto napraviti i reći "mi moramo". Ma, što to mi moramo? Kao da drugi ne ulažu, ne napreduju. Vidjet ćete, i Hrvatska će imati veliki problem kad ode ova generacija ako se ne bude dovoljno ulagalo. U Bosni je problem s mladim igračima, ne postoji kvalitetan rad s klincima. Najbolji igrači BiH su bili igrači koji su kao izbjeglice otišli van, a onda igrali za Bosnu. Zato što su se nogometno razvijali u zemljama koje ulažu u nogomet. 

Kako komentirate ždrijeb Hrvatske na SP-u i što mislite, koliko daleko Hrvatska može dogurati?

Hrvatska je ekipa koja mora dobro početi, dobro startati. Tada je atmosfera ta koja momčad gura dalje. Čim se kiksa, odmah je drama. Naš najveći problem je naš mentalitet. Uđe li se lošije u turnir, odmah su svi sumnjičavi, odmah se traži krivac, ne valjaju igrači, a trener nema pojma. Moramo shvatiti da i drugi igraju nogomet, da imaju dobre igrače, da ulažu puno više nego što mi ulažemo. Dok god budemo imali mentalitet da nakon jednog lošijeg rezultata ništa ne valja, bit ćemo u ozbiljnom problemu. Sigurno je da smo favoriti za proći skupinu, ali trebamo biti oprezni. Čak i jedan remi te može odvesti u situaciju da ispadneš. Zato je jako važno da se SP otvori pobjedom. To već otvara vrata nastavku natjecanja.

Kakvo imate mišljenje o Zlatku Daliću?

Čovjek radi svoj posao kako treba. Puno su ga osporavali, a kad znamo u kakvim je uvjetima preuzeo reprezentaciju, onda njegov posao dobiva još više na značaju.