MIRNA JUKIĆ danas ima 35 godina i njena sportska karijera odavno je završena. Ova sjajna plivačica, jedna od najboljih na svijetu u svoje vrijeme, iznenađujuće je prekinula karijeru 2010., a kao razlog je navela da nakon bronce na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. više nije imala sportskog motiva za nastavak karijere.
''Nije to bila laka odluka. Olimpijska je medalja bio cilj za koji sam se čitav život borila, o kojem sam sanjala. Kad sam ga napokon realizirala, nisam bila sigurna želim li nastaviti s plivanjem. Svejedno mi je bilo teško odbaciti ga zauvijek'', kazala je tada 24-godišnja djevojka koja je čak tri puta bila izabrana za austrijsku sportašicu godine. Jukić je u karijeri osim olimpijske bronce osvojila i svjetsku broncu, a bila je i višestruka europska prvakinja i rekorderka.
Iz Vukovara je kao djevojčica otišla nedugo prije pada grada
Mirna Jukić je rođena u Novom Sadu 1986., ali je cijelo djetinjstvo provela u Vukovaru. Ondje je dočekala rat, a u studenom 1991., nedugo prije pada grada, s majkom i bratom je stigla u Zagreb. U glavnom gradu Hrvatske se počela baviti plivanjem, a onda je zbog svađe s HOO-om 1999. otišla u Beč, gdje je dobila austrijsko državljanstvo.
Jukić je odmah nakon kraja čudesne karijere objavila autobiografiju pod nazivom Mirna - ispod vode, o životu, u kojoj je pisala o svom životu, no njena sjećanja na Vukovar, koji danas obilježava 30 godina svog pada, glavna su tema ove knjige. Mirna Vukovarom počinje i završava svoju priču.
''Rat? Što je to? Nemoguće za dijete da to razumije. Tako iznenadno, tako tužno. I zašto? Ništa više nije kao prije. I prije svega: tata… gdje je tata? ………. A rat tutnji. Sve je glasnije. I postaje sve opasnije", piše Mirna sjećajući se kolovoza 1991. godine.
Mirna, majka i brat su otišli, otac je ostao u razrušenom Vukovaru
''Uvijek iznova smo bježali u podrum, jer u kući više nije bilo dovoljno sigurno. Htjela sam se igrati. Kao i uvijek dosad. Ali nisam smjela. 20. je studeni 1991., Vukovar nije više Vukovar i masovni bijeg iz razrušenog grada već je odavno počeo'', piše i dodaje kako su mama Mirela i otac Željko unaprijed dogovorili da u slučaju da budu morali iz Vukovara, odu do poznanika u Novi Sad, opisujući odlazak autobusom s majkom i bratom te brigu za oca koji je ostao u razrušenom Vukovaru.
''Bila je selekcija. Ljudi su odvedeni u Dalj. Tamo su se morali stati u dva reda. Na jednu stranu Hrvati, a na drugu Srbi'', prenosi Mirna očeva sjećanja. Tada je Mirela Jukić refleksno donijela odluku. Oni će stati na stranu Srba. ''O mnogim ljudima, koji su taj dan i u taj sat stali na stranu Hrvata, nikada se više nije ništa čulo.''
Mirna Jukić je s bratom i majkom otišla u Novi Sad, a nakon nekoliko dana obitelji se priključio i otac Željko.
''Odiseja je završila Sretno. U Zagrebu.''
Zašto je Mirna otišla plivati za Austriju?
U Zagrebu su krajem 1998. za obitelj Jukić počeli novi problemi.
''Upravljanje sportskim kompleksom došlo je u nove ruke, i iznenada se više ne pušta predstavnike kluba Borovo iz Vukovara da besplatno plivaju u Zagrebu'', opisuje Mirna spor s HOO-om, koji je obitelji Jukić postavio ultimatum - ili 14 tisuća šilinga mjesečno za plivanje ili odlazak iz kluba Borovo u klub Zagreb. Mirna piše kako su se nakon sustavnog mobinga roditelji za Božić 1998. godine odlučili za odlazak iz Zagreba. Već početkom 1999. godine Mirna se s obitelji preselila u Beč te je nakon godinu dana uzela i austrijsko državljanstvo kako bi napredovala u plivačkoj karijeri.
''Vukovar se ne smije zaboraviti''
Na kraju knjige Mirna opisuje Vukovar nakon dvadeset godina od njegovog pada i piše:
''Vrijeme nije zaliječilo sve rane. Barem ne, unutar tih 20 godina. Vjerojatno se sve to uopće ne želi zaboraviti. A i ne smije se. Obitelj Jukić je uspjela, ponovno se ustati. Podići se iz ruševina. Obitelj, koja nije imala šansu i to je iskoristila. Tisuće drugih nisu imali takvu mogućnost. Oni se ne mogu više podići. I ne mogu više putovati u prošlost . Protiv zaborava'', na kraju svoje autobiografije piše jedna od najboljih austrijskih sportašica svih vremena.