"KAD IDEŠ u NFL i daju ti milijun dolara, teško se barem malo ne zabavljati, ali nikad nisam zaista volio igru." Ako je uzmete zdravo za gotovo, u tu izjavu Ryana O'Callaghana - bivšeg offensive tacklea u New England Patriotsima i Kansas City Chiefsima - teško je povjerovati.
Dva metra visok i 150 kila težak mladić iz Kalifornije popeo se na vrh američkog sporta štiteći legendarnog quarterbacka Toma Bradyja na terenu i uživajući u svim blagodatima slave izvan njega, piše BBC Sport i pita: Pa kako onda može ne voljeti igru?
"Jedini razlog zašto sam uopće počeo igrati football je to što sam shvatio kako je to odlična krinka za to što sam gej", objasnio je O'Callaghan: "Oslanjao sam se na opće neznanje, pretpostavku da gejevi ne mogu igrati američki nogomet i to sam iskoristio. I znate što? Uspijevalo je skoro 30 godina."
"Išao sam godinu po godinu i borio se za život"
O'Callaghan je rođen 1983., a njegovo putovanje u footballu počelo je u srednjoj školi, gdje su njegova prirodna veličina i snaga značile da su ga treneri pikirali kao potencijalno izvrsnog igrača već od rane dobi.
Uspjeh na toj razini odveo ga je do četverogodišnjeg boravka na Sveučilištu California, gdje je O'Callaghan zaslužio trofej Morris kao jedan od najboljih ofenzivnih linijaša konferencije Pac-10. Do početka NFL drafta 2006. stručnjaci su ga isticali kao igrača na kojeg treba pripaziti.
Kao 23-godišnjaka su ga New England Patriotsi izabrali u petoj rundi te se pridružio jednoj od najvećih franšiza u američkom sportu. Ali dok je gledajući sa strane O'Callaghan izgledao kao čovjek predodređen za velike uspjehe, on je znao da je jedini razlog zašto uopće igra da prikrije činjenicu da je gej.
Nije bilo važno voli li igru. Za O'Callaghana, football je bio više od sporta. Bio je štit. "Išao sam godinu po godinu, borio se za život, samo pokušavajući pronaći način da ostanem prikriven", priznaje: "Tako da sam nakon drafta osjetio ogromno olakšanje."
"Sve sam podredio tome da ostanem o ormaru. To nije način da se živi"
Kad je dospio u roster Patriotsa, O'Callaghan je odmah bačen u vatru. Još kao rookie dobio je zadaću da igra ispred Bradyja, jednog od najvećih koji su kročili na teren. Ali dok je O'Callaghanova karijera napredovala, stres prikrivanja svoje seksualnosti uzimao je ozbiljan danak.
"Bio sam katastrofa", priznaje. "Bio sam jadan na svaki mogući način i konstantno se brinuo da ne budem razotkriven. Nikad nisam učinio baš ništa s drugim muškarcem dok sam igrao football, pa nije bilo nikoga tko bi me mogao razotkriti, ali bio sam paranoičan da će netko nekako doznati.
Sve što sam radio vrtjelo se oko toga da ostanem u ormaru. Nisam se pokušavao izboriti za momčad zbog novca, iako je to bilo lijepo i trebao sam ga za preživljavanje. Razlog je bio da ostanem u ormaru, samo tako sam razmišljao. To nije način da se živi."
"Ništa nisam želio više nego ne osjećati se kao ono što jesam"
Kako su se sezone gomilale, O'Callaghanova bol je rasla. Napori footballa na elitnoj razini, prvo na koledžu pa u NFL-u, momku iz Kalifornije su donijeli ozljede ramena i prepona kojih se nije uspijevao riješiti. A na svakom kutku progonio ga je strah da će biti razotkriven.
"Svake noći, kad bih legao na spavanje, u mom umu je bio kaos", kaže: "Držalo me to što sam se pokušavao držati svoje priče. Cijelo vrijeme dok sam bio u ormaru, nikad nisam proveo 10 minuta razmišljajući bi li bilo ok da izađem. Toliko me proždirala negativnost, nikad si nisam dao priliku da razmislim bi li me obitelj i prijatelji prihvatili."
Tako je O'Callaghan - koji je tad već bio prešao u Kansas City Chiefse - počeo uzimati painkillere u nadi da će otupjeti učinak fizičkih ozljeda, ali i želeći nešto više.
"U tom trenutku života, ništa nisam želio nego ne osjećati se kao ono što jesam", kaže. "Brzo sam postao potpuni ovisnik, uzimao sve painkillere koji su mi došli pod ruku. Sreća je što se nisam predozirao, ali tada me nije ni bilo briga. To bi bio lagan izlaz.
Mislim da svi ovisnici smatraju kako to dobro prikrivaju, ali profesionalcu ih je lako prepoznati. A naš trener je primijetio da se ponašam drukčije."
"Bilo je to razumno, ali nikad mi nije palo na pamet"
Taj trener preporučio je O'Callaghanu da razgovara s dr. Susan Wilson - dosjetljivom kliničkom psihologinjom brzog jezika koja je, po mnogočemu, bila njegova potpuna suprotnost.
Godine skrivanja onog što jest uvjerile su O'Callaghana da će zavarati i nju, ali nit skrivanja njegove seksualnosti dovela je njegovo mentalno zdravlje do točke pucanja i shvatio je da je mora pustiti unutra.
"Bilo je jasno da će mi to biti posljednja NFL sezona jer su se ozljede gomilale, a plan je bio da na kraju karijere završim i život", kaže. "Tako sam joj jedne noći, nakon mjeseci razgovora, poslao e-mail i rekao da želim da se vidimo. Trebalo mi je puno vremena, dok sam sjedio u toj sobi nasuprot nje, da skupim hrabrost i kažem joj da sam gej. I jesam, a ona je ustala i zagrlila me.
Rekao sam joj da si planiram oduzeti život zbog svih mojih briga o tome što će ljudi misliti, a ona mi je, na profesionalniji način, u biti rekla: 'Ako se već misliš ubiti, zašto ne doznaš trebaš li, hoće li te ljudi zbog kojih se toliko brineš prihvatiti?' To je bilo razumno, ali nikad mi nije padalo na pamet jer sam već bio prelomio. I zahvalan sam joj na njenim riječima i pomoći da smislim plan."
Polako, O'Callaghan je počeo ljudima otkrivati svoju istinu. Obitelji i bliskim prijateljima rekao je 2012., a onda je, nakon što se riješio ovisnosti i sabrao, 2017. objavio svoju priču.
"Ne možeš se preko noći prebaciti iz mržnje prema sebi i želje da umreš na to da ti je dobro. Činilo se da moram nastaviti život kao gej muškarac", kaže. "Moja originalna namjera nije bila da izađem javno, ali kako su godine prolazile, čekao sam da to netko drugi učini, ali nije se dogodilo."
"Cilj je probuditi se i biti ono što želiš"
Tako se O'Callaghan otvorio svijetu i prigrlio platformu koja je stigla s tim. Sad ima vlastitu zakladu koja stvara veće prilike za LGBTQ+ sportaše i partner je NFL-a u promociji važnosti različitosti i inkluzivnosti.
Još je važnije to što O'Callaghan dijeli svoje putovanje kako bi pomogao onima koji su - poput njega - mislili da u sportu nikad neće moći biti ono što jesu.
"Ima ljudi koji su duboko u ormaru i osjećaju se kao da nikad ne bi bili prihvaćeni", kaže. "Očito, svačije okolnosti su drukčije, ali ja dijelim svoju priču jer ima puno ljudi koji osjećaju da ne mogu biti svoji, a ja zaista mislim da bi jednostavno trebali pokušati.
Cilj u životu je probuditi se i biti ono što želiš i raditi ono što želiš. Sam kontrolirati svoju budućnost. I često pomislim, kad imam loš dan: Ako sam prošao sve to, ovo neće biti toliko strašno."