IAKO JU je čekao naizgled lak posao, Rijeka je prošlog vikenda protiv Gorice igrala s velikim hendikepom. Bez dvojice ponajboljih pojedinaca ove sezone - Lindona Selahija, koji je pauzirao zbog akumuliranih žutih kartona, i Marka Pjace, koji je ranije tog tjedna lakše ozlijedio gležanj - Rijeka je muku mučila protiv perfektno organiziranog bunkera gostiju.
Ove se sezone s razlogom puno priča o riječkom kolektivu koji iz tjedna u tjedan u žižu pozornosti izbacuje nove istaknute pojedince, no i u takvom skupu postoje jednaki i jednakiji. I od najboljih je svjetskih momčadi iluzorno očekivati da u kadru imaju 22 igrača jednake kvalitete za sve pozicije na terenu, pa stoga isti scenarij vidimo i u prvoplasiranom klubu naše lige.
U Rijeci širinu rostera vidimo na gotovo svim pozicijama na terenu, no pozicije golmana, zadnjeg veznog i lijevog krila čine tri najbolja i nezamjenjiva igrača Bijelih. Kod vratara je to ustaljena praksa u cijelom svijetu, pa isto vrijedi i za posljednjih tjedana neprobojnog Nediljka Labrovića. Lindon Selahi već je nekoliko sezona ponajbolji loptokradica HNL-a i zaslužuje vlastiti tekstualni osvrt, no ovi su reci posvećeni Marku Pjaci.
Rijeka je u sezonu prošlog ljeta ušla s Nikom Jankovićem na poziciji lijevog krila. Premda je tamo pružao korektne partije, riječkom veznjaku to nije prirodna pozicija te je igračku eksploziju doživio tek kada je stao na centralnu poziciju u paru s Tonijem Frukom. Dolazak Pjace u riječke redove gotovo da je prisilno promijenio ulogu Jankovića, koji je bio u predobroj formi da bi završio na klupi. Isto je vrijedilo i za Fruka, pa je iz idealne postave kluba s Kvarnera ispao Veldin Hodža.
Bilo bi nepošteno i neiskreno reći da je Rijeka kod stručnjaka, novinara i javnosti ovako visoko kotirala prije početka sezone. Štoviše, ovisno o tome koga ste pitali, Bijeli su stajali na trećem ili četvrtom mjestu lige. Čak ni dobar dio navijača Rijeke nije svoju momčad gurao u borbu za vrh, poučeni katastrofalnom polusezonom godinu dana ranije.
Dolazak Pjace na Primorje promijenio je taj pogled. Nije to bio potez koji je odudarao od već ustaljene riječke sportske politike u zadnjih deset godina. Rijeka je već nebrojeno puta vratila talentirane igrače u život, a Pjaca se uklapao u tu priču - s jednom bitnom iznimkom. Usporediv jedino s dolascima Joška Skoblara i Davora Vugrineca, Marko Pjaca bio je jedno od najzvučnijih imena koja su obukla riječki dres a da je u trenutku potpisa i dalje u najboljim igračkim godinama.
Priča o kroničnim ozljedama i nemogućnosti vraćanja karijere na pravi put u nizu posudbi svima je poznata, pa je povratak ovakvog teškaša dočekan s povećom dozom skepse. Već u svom debiju protiv Osijeka Pjaca je s dva pogotka i nekoliko trenutaka genijalnosti odagnao sve kritike. Bio je to tek prvi bljesak najvećeg izlaznog transfera u povijesti HNL-a i nekadašnjeg reprezentativca, a nastavak jeseni poslužio je Pjaci za vraćanje u formu nakon nekoliko godina u kojima nije imao kontinuitet nastupa.
Godina 2024. je bila nastavak uzlazne putanje. U prvom je dijelu sezone podbacivao brojem golova i asistencija, a sada je popunio i te statističke stupce. Sada će mu reći kako „i dalje nije pravi”. Možda je to i istina, no i u ovakvoj formi Pjaca je strah i trepet za sve igrače HNL-a te jedan od najboljih igrača lige. Vratio je svoju eksplozivnost u prvom koraku, a sjajna tehnika, lijepljenje lopte za nogu pri primanju, izuzetna vizija te osjećaj za prostor i kretanje svojih i protivničkih igrača oduvijek su tu.
Vidjelo se to i prošle nedjelje jer je tek ulaskom Pjace početkom drugog poluvremena Rijeka počela stvarati prilike i prijetiti Gorici. Naravno da je riječko krilo svojim individualnim kvalitetama donijelo puno toga u ofenzivnom dijelu igre svoje momčadi, no evidentan je bio i psihološki učinak na protivničke igrače prilikom prvog koraka na travnjaku Rujevice.
Dok su Krešimir Krizmanić, Filip Mrzljak i Josip Mitrović, trojac zadužen za lijevu stranu riječkog napada, bez previše respekta ulazili u duele i zaustavljali sve pokušaje Jankovića i društva, ulaskom Pjace noge kao da su se skratile. Svjesni sjajne 1-na-1 igre Pjace, igrači Gorice odmah su po njegovom ulasku odabrali pasivniji način igranja obrane. Promjena u govoru tijela i ogroman respekt za riječkog reprezentativca bili su vidljivi golim okom.
Uvidio je to i gostujući trener Rajko Vidović, koji je u igru ubrzo umjesto priučenog desnog beka Krizmanića ubacio klasičnog desnog beka Alexandera Munskgaarda kako bi pokušao začepiti taj dio riječkog napada. Ironično, baš je Danac zaspao u čuvanju Pjace kada je ovaj glavom zabio prvi pogodak utakmice i trasirao Rijeci put k pobjedi.
Kao što je njegovim ulaskom Rijeka započela s konkretnijom i opasnijom igrom, isto tako je i njegovim dolaskom u Rijeku javnost krenula na Bijele gledati kao na ozbiljnijeg konkurenta za vrh lige i titulu. Lako je sada reći kako je njegovo dovođenje bilo logičan potez, no taj je transfer bio rizik i za igrača i za klub. Na koncu, Pjaca je dobar dio prijelaznog roka bio bliži povratku u Dinamo, no iz Modrog tabora su navodno procijenili kako im on nije potreban...
Ponovno se vraćamo godinu dana unatrag, kada je u sličnim okolnostima Rijeci pristupio Alen Halilović, čija je povratnička HNL epizoda bila potpuni promašaj i za igrača i za klub. Srećom po oboje, ovdje smo gledali suprotni scenarij - Pjaca je ponovno postao vrhunski igrač, a Rijeka je profitirala jednom od najboljih sezona u svojoj povijesti.
Vratio se uz to i u reprezentaciju, gdje ga očekujemo gledati i na Europskom prvenstvu - neovisno o tome stajala na popisu brojka od 23 ili 26 imena. Pjaca je to svojim igrama ove sezone zaslužio. Dok god on i Selahi budu na terenu u bijelom dresu, Rijeka u sve utakmice do kraja sezone ima pravo ulaziti očekujući pobjedu. Trenutno najbolji igrač lige Marko Pjaca garancija je toga.