IAKO JU je čekao naizgled lak posao, Rijeka je prošlog vikenda protiv Gorice igrala s velikim hendikepom. Bez dvojice ponajboljih pojedinaca ove sezone - Lindona Selahija, koji je pauzirao zbog akumuliranih žutih kartona, i Marka Pjace, koji je ranije tog tjedna lakše ozlijedio gležanj - Rijeka je muku mučila protiv perfektno organiziranog bunkera gostiju.
Ove se sezone s razlogom puno priča o riječkom kolektivu koji iz tjedna u tjedan u žižu pozornosti izbacuje nove istaknute pojedince, no i u takvom skupu postoje jednaki i jednakiji. I od najboljih je svjetskih momčadi iluzorno očekivati da u kadru imaju 22 igrača jednake kvalitete za sve pozicije na terenu, pa stoga isti scenarij vidimo i u prvoplasiranom klubu naše lige.
Riječka trojka koja nema zamjene
U Rijeci širinu rostera vidimo na gotovo svim pozicijama na terenu, no pozicije golmana, zadnjeg veznog i lijevog krila čine tri najbolja i nezamjenjiva igrača Bijelih. Kod vratara je to ustaljena praksa u cijelom svijetu, pa isto vrijedi i za posljednjih tjedana neprobojnog Nediljka Labrovića. Lindon Selahi već je nekoliko sezona ponajbolji loptokradica HNL-a i zaslužuje vlastiti tekstualni osvrt, no ovi su reci posvećeni Marku Pjaci.
Rijeka je u sezonu prošlog ljeta ušla s Nikom Jankovićem na poziciji lijevog krila. Premda je tamo pružao korektne partije, riječkom veznjaku to nije prirodna pozicija te je igračku eksploziju doživio tek kada je stao na centralnu poziciju u paru s Tonijem Frukom. Dolazak Pjace u riječke redove gotovo da je prisilno promijenio ulogu Jankovića, koji je bio u predobroj formi da bi završio na klupi. Isto je vrijedilo i za Fruka, pa je iz idealne postave kluba s Kvarnera ispao Veldin Hodža.
Bilo bi nepošteno i neiskreno reći da je Rijeka kod stručnjaka, novinara i javnosti ovako visoko kotirala prije početka sezone. Štoviše, ovisno o tome koga ste pitali, Bijeli su stajali na trećem ili četvrtom mjestu lige. Čak ni dobar dio navijača Rijeke nije svoju momčad gurao u borbu za vrh, poučeni katastrofalnom polusezonom godinu dana ranije.
Dolazak Pjace podigao je riječke ambicije
Dolazak Pjace na Primorje promijenio je taj pogled. Nije to bio potez koji je odudarao od već ustaljene riječke sportske politike u zadnjih deset godina. Rijeka je već nebrojeno puta vratila talentirane igrače u život, a Pjaca se uklapao u tu priču - s jednom bitnom iznimkom. Usporediv jedino s dolascima Joška Skoblara i Davora Vugrineca, Marko Pjaca bio je jedno od najzvučnijih imena koja su obukla riječki dres a da je u trenutku potpisa i dalje u najboljim igračkim godinama.
Priča o kroničnim ozljedama i nemogućnosti vraćanja karijere na pravi put u nizu posudbi svima je poznata, pa je povratak ovakvog teškaša dočekan s povećom dozom skepse. Već u svom debiju protiv Osijeka Pjaca je s dva pogotka i nekoliko trenutaka genijalnosti odagnao sve kritike. Bio je to tek prvi bljesak najvećeg izlaznog transfera u povijesti HNL-a i nekadašnjeg reprezentativca, a nastavak jeseni poslužio je Pjaci za vraćanje u formu nakon nekoliko godina u kojima nije imao kontinuitet nastupa.
Riječki "fear factor"
Godina 2024. je bila nastavak uzlazne putanje. U prvom je dijelu sezone podbacivao brojem golova i asistencija, a sada je popunio i te statističke stupce. Sada će mu reći kako „i dalje nije pravi”. Možda je to i istina, no i u ovakvoj formi Pjaca je strah i trepet za sve igrače HNL-a te jedan od najboljih igrača lige. Vratio je svoju eksplozivnost u prvom koraku, a sjajna tehnika, lijepljenje lopte za nogu pri primanju, izuzetna vizija te osjećaj za prostor i kretanje svojih i protivničkih igrača oduvijek su tu.
Vidjelo se to i prošle nedjelje jer je tek ulaskom Pjace početkom drugog poluvremena Rijeka počela stvarati prilike i prijetiti Gorici. Naravno da je riječko krilo svojim individualnim kvalitetama donijelo puno toga u ofenzivnom dijelu igre svoje momčadi, no evidentan je bio i psihološki učinak na protivničke igrače prilikom prvog koraka na travnjaku Rujevice.
Dok su Krešimir Krizmanić, Filip Mrzljak i Josip Mitrović, trojac zadužen za lijevu stranu riječkog napada, bez previše respekta ulazili u duele i zaustavljali sve pokušaje Jankovića i društva, ulaskom Pjace noge kao da su se skratile. Svjesni sjajne 1-na-1 igre Pjace, igrači Gorice odmah su po njegovom ulasku odabrali pasivniji način igranja obrane. Promjena u govoru tijela i ogroman respekt za riječkog reprezentativca bili su vidljivi golim okom.
Uvidio je to i gostujući trener Rajko Vidović, koji je u igru ubrzo umjesto priučenog desnog beka Krizmanića ubacio klasičnog desnog beka Alexandera Munskgaarda kako bi pokušao začepiti taj dio riječkog napada. Ironično, baš je Danac zaspao u čuvanju Pjace kada je ovaj glavom zabio prvi pogodak utakmice i trasirao Rijeci put k pobjedi.
Kao što je njegovim ulaskom Rijeka započela s konkretnijom i opasnijom igrom, isto tako je i njegovim dolaskom u Rijeku javnost krenula na Bijele gledati kao na ozbiljnijeg konkurenta za vrh lige i titulu. Lako je sada reći kako je njegovo dovođenje bilo logičan potez, no taj je transfer bio rizik i za igrača i za klub. Na koncu, Pjaca je dobar dio prijelaznog roka bio bliži povratku u Dinamo, no iz Modrog tabora su navodno procijenili kako im on nije potreban...
Rijeci se rizik isplatio - Marko Pjaca je najbolji igrač lige
Ponovno se vraćamo godinu dana unatrag, kada je u sličnim okolnostima Rijeci pristupio Alen Halilović, čija je povratnička HNL epizoda bila potpuni promašaj i za igrača i za klub. Srećom po oboje, ovdje smo gledali suprotni scenarij - Pjaca je ponovno postao vrhunski igrač, a Rijeka je profitirala jednom od najboljih sezona u svojoj povijesti.
Vratio se uz to i u reprezentaciju, gdje ga očekujemo gledati i na Europskom prvenstvu - neovisno o tome stajala na popisu brojka od 23 ili 26 imena. Pjaca je to svojim igrama ove sezone zaslužio. Dok god on i Selahi budu na terenu u bijelom dresu, Rijeka u sve utakmice do kraja sezone ima pravo ulaziti očekujući pobjedu. Trenutno najbolji igrač lige Marko Pjaca garancija je toga.