Barcelona

Predviđali su mu da će biti najbolji na svijetu, a onda ga otpisali. Sad je zvijer

Foto: Profimedia

"OUSMANE DEMBELE može postati najbolji svjetski igrač na poziciji koju igra", prije samo nekoliko mjeseci, netom nakon što je preuzeo Barcelonu, izjavio je Xavi, Barcelonina igračka legenda, a danas trener kojem se klanja gotovo cijela Europa. Tada, početkom studenog, izjava je bila u najmanju ruku odvažna i krajnje optimistična, a za mnoge i predmet sprdnje te izvrgavanja ruglu.

No teško je kriviti bilo koga tko je mislio kako je Dembele i dalje zaokupljen videoigricama i lakim životom, a onaj koji bi za njega izjavio nešto takvo tek osoba koja je prospavala posljednjih nekoliko nogometnih sezona. 

Samo nekoliko mjeseci kasnije, nakon uvjerljive Barcine pobjede 4:0 protiv Reala usred Madrida, kojoj su kumovale njegove dvije asistencije, ta se izjava više ne čini kao mišljenje optimističnog entuzijasta ili čovjeka kojemu su potrebne nove dioptrijske naočale. Sada je ona gotovo dio mainstream interpretacije. 

Dembele se probudio iz zimskog sna. Je li to zbog Xavijevih govora, jednostavno prirodne faze odrastanja ili prijeke potrebe jer stižu pregovori oko novog ugovora, manje je bitno. Nadamo se samo da se vratio "onaj" Dembele te da ovoga puta i ostaje. Jer on je nogometni Azor Ahai, Princ koji nam je davno obećan i koji ne bi smio zatajiti.

Anelkina zamka

Priča je to ispričana gotovo nebrojeno puta: mladići nespremni na nove životne izazove slamaju se pod pritiskom slave, novca i očekivanja. Svatko može propasti na svoj način, ali ovo što se proteklih godina događalo Dembeleu neodoljivo podsjeća na priču Nicolasa Anelke, koja se odigrala prije tek nešto više od 20 godina.

Anelka je bio mladi i talentirani pariški nogometaš koji se probijao do prve momčadi PSG-a, prije nego što ga je Arsene Wenger nagovorio kako bi mu pametnije bilo karijeru graditi kroz pogon Arsenala. U drugoj i trećoj sezoni u Arsenalu već je upoznao slast osvajanja Premier lige te je pozvan u reprezentaciju Francuske nakon što je 1999. bio najbolji klupski strijelac, a Arsenal je ipak ostao viceprvak.

Spominjali su se za to doba basnoslovni iznosi te je na koncu s tek napunjenih 20 godina Anelka prešao u madridski Real za protuvrijednost današnjih 35 milijuna eura. U to doba bio je skuplji samo transfer Bobe Vierija iz Lazija u Inter. 

Međutim, novac i slava nisu mu donijeli sreću. Njegova je prva sezona u Madridu bila čista katastrofa, a iako je klub postao europski prvak, Anelka je potpuno nestao iz konkurencije. U kasnijim intervjuima sve je objasnio - jednostavno nije bio spreman za takvu promjenu i za veliku pozornicu Real Madrida, ali najviše se nije bio spreman nositi s bogatstvom te svime onime što ono nosi. 

Procvat u BVB-u

Gotovo se identična stvar dogodila Dembeleu. Jedva je bio punoljetan kada je nakon jedne dobre polusezone iz Rennesa otišao u Borussiju Dortmund, klub koji je i danas vjerojatno najbolje odredište za razvoj mladih igrača. Pod vodstvom Thomasa Tuchela, kao i tada Anelka pod Wengerom, Dembele je procvjetao.

Igrao je kao netko za koga ste se unaprijed bili spremni okladiti da će Zlatnu loptu osvojiti barem jednom, a vjerojatno i više puta. Nije se znalo je li bio bolji kao dribler ili razigravač, dva elementa igre u kojima elitne brojke imaju samo igrači poput Lea Messija ili Edena Hazarda. I to, dakako, kada su bili na vrhuncu. 

U retrospektivi, sada kada se o njemu zna i više, Tuchel ne djeluje kao idealan trener za mladog, zaigranog igrača. Međutim, Dembele je tada imao ono što mu je najviše trebalo; klub koji pruža platformu za razvoj, daje strukturu i ambijent, a pozornica i dalje nije velika kao ona kada igraš za Real ili Barcu.

Nije mu smetala čak ni činjenica da je jedva govorio koju riječ njemačkog jer njegova je igra tada govorila za sebe. Ambicija i želja koje je pokazivao na terenu su, uz nevjerojatnu darovitost, bile dovoljne.

Te sezone Borussia je u skupini LP-a završila s više bodova od Reala, koji je kasnije postao europski prvak. U dvije utakmice protiv Kraljeva, obje okončane rezultatom 2:2, Ousmane Dembele potpuno je izludio sve obrambene igrače protivnika. Nije zabio gol, ali bio je najveća napast i opasnost. 

Ali utakmica po kojoj će se pamtiti ta njegova jedna sezona u Borussiji svakako je polufinale DFB kupa protiv Bayerna na Allianz Areni. U vjerojatno najboljoj utakmici u povijesti tog natjecanja Dembele je u drugom poluvremenu bio toliko dominantan da je sam Rummenigge izjavio kako već dugo nije vidio "nekoga tko je sam sposoban napraviti toliko mnogo". Već je tada bio formirao gotovo pa telepatsku vezu s Aubameyangom, od koje Barcelona koristi ima i danas.

Svi su znakovi govorili kako je spreman preskočiti i sljedeću, najveću prepreku. Jer ako može protiv Bayerna ili Real Madrida biti jedan od najboljih ili čak najbolji igrač na terenu, onda je sasvim jasno da je samo nebo granica. Pa ipak, stvari nikad nisu toliko jednostavne…

Nogometna depresija i videoigrice

Nakon Neymarove sage i Brazilčevog odlaska u PSG, Barceloni su trebala nova lica koja bi uz Suareza i Messija i dalje garantirala borbu za najveće stvari, čemu Katalonci isključivo teže. Odluka je prvo pala na Ousmanea Dembelea, a koji mjesec kasnije i na Coutinha, tada dva vjerojatno najtraženija igrača na svijetu.

Iako je i Brazilčeva priča ona o zanimljivosti neuspjeha, Dembeleova je sudbina ipak bila ponešto tužnija. Coutinho je barem uspješno igrao za Brazil, dok se mladi Francuz privremeno oprostio i od nastupa za nacionalnu vrstu, koja zbog opake konkurencije ne trpi niti minimalno ispadanje iz forme.

Nakon što je početna sezona bila još i pristojna te označena kao period prilagodbe, nakon nje su krenuli samo i isključivo problemi. Gotovo se svakog tjedna po medijima apostrofiralo kako igrač koji je koštao gotovo 150 milijuna eura nema pravo na mladenačke tegobe te mora biti instantna snaga za Barcelonu. Još je gore bilo što te tegobe nisu bile vezane za tulumarenje i noćni život - nešto o čemu u Barceloni mnogo znaju - nego za generalnu nogometnu nezainteresiranost i sklonost videoigricama.

Brzo su počeli napisi kako je virtualni Dembele postao bolji od onog na terenu, a njegove posljednje dvije sezone bile su pravi nogometni pakao - kako za klub tako i za njega, a onda i za navijače. Snašla ga je Anelkina kletva - prerani odlazak u preveliku sredinu s prevelikim očekivanjima, a uz to i basnoslovne količine novca. Nedostajala mu je unutarklupska i medijska tolerancija na koju je prethodno bio naviknut i koja mu je bila potrebna, ali najviše vjerojatno atmosfera i struktura kluba kakav je BVB, a kakav nipošto nije Barcelona. 

Anelkina je priča na kraju imala sretan završetak. Jedan je od rijetkih koji je postigao preko 100 golova u Premier ligi, a činio je to igrajući za najveće klubove, kakvi su Arsenal, Liverpool, Chelsea i Manchester City. U dvjema najboljim sezonama za Chelsea, oko 2010. godine, bio je doista iznimno dobar, ali i momčadski koristan. Osvojio je manje-više sve trofeje koji se osvojiti mogu, nazabijao se golova, igrao za najveće klubove i danas su gotovo zaboravljene njegove rane dvadesete, kada su mnogi mislili da bi mogao postati nogometni propalica.

Ako se po početku godine stvari poznaju, možemo se samo nadati kako je i ovdje riječ o novom početku za Dembelea.

Povratak Princa

Baš kao i te sezone u Borussiji, tek su utakmice protiv Real Madrida bile one kada je postalo jasno o kakvom je igraču riječ. Iako Dembele već nekoliko mjeseci igra odlično, tek je posljednji dvoboj na Santiagu Bernabeuu bio taj koji je potvrdio da se Princ vratio te da između njega i Aubameyanga doista postoji neka nimalo tajna veza. 

Ono čemu se sada treba nadati je da stvari nisu privremene. Dovoljno smo već puta vidjeli koliko je Dembele sklon u mislima odlutati s nogometa. Treba se sjetiti mudrih riječi Nikole Pilića na upit kako se postaje šampion: "U nekom trenutku, kada si na vrhu, nije više stvar talenta. Stvar je želje za pobjeđivanjem; kod nekih se ona mjeri u kilama, kod nekih u stotinama kila, a kod nekih - poput Novaka Đokovića - u tonama. To je na kraju presudno."

Sasvim je jasno da Dembele nema željeznu volju za pobjedama jednog Cristiana Ronalda ili Đokovića, ali to mu nije ni potrebno. Dovoljno je samo da je ima tek toliko kako nogomet ne bi postao potpuno prolazna stvar u njegovom životu. Dovoljno je da se ta želja mjeri barem u nekoj stotini kila. Ako bude tako, brige nema. On će dobiti novi ugovor, a mi ćemo dobiti još jednog igrača koji može nositi nogomet u post Messi-Ronaldo eri. Dobit ćemo Princa koji je obećan.