U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Marcelo Rios je koncem devedesetih bio najtalentiraniji tenisač svijeta, pred njim je trebala biti veličanstvena karijera i barem 10 Grand Slamova. Ništa se od svega nije dogodilo zato što je umjesto da igra tenis odlučio voditi ratove sa svima, a tu bitku nije mogao dobiti.
U SIJEČNJU 2019., punih 15 godina nakon što se umirovio sa svega 27 godina, El Chino je izašao na jedan od terena teniske akademije slavnog Nicka Bollettierija. Protivnik mu je bio Meksikanac Cesar Ramirez, 15 godina mlađi tenisač koji nikad u karijeri nije napravio neki značajniji rezultat. Najbolji plasman mu je bio 391. mjesto na ATP ljestvici u veljači 2012.
Premda vizualno totalno drugačiji nego što je bio u svom primeu - istetoviran i nabildan s kozjom bradicom neodoljivo je podsjećao na kultnog glumca Dannyja Treja - Marcelo Rios zadržao je jednu od svojih osobina koje su ga krasile kad je bio dio teniskog vrha.
Premda je u pitanju bio samo nekakav bezvezni revijalni meč, Rios je u svakom trenutku odisao tom svojom prepoznatljivom arogancijom i razmetljivošću, kao da je zaustavio vrijeme i kao da je i dalje 1998. kad je bio prvi igrač svijeta. Na teren je izašao u crnim kratkim hlačama, sivoj majici bez rukava, s kapom navučenom naopačke i sa sunčanim naočalama.
Odbio je zagrijati se i odmah je želio krenuti u akciju. Na trenutke su se mogli vidjeti bljeskovi nekih prošlih vremena, onih kad je uništavao teniske legende poput Agassija, Korde, Safina, Ivaniševića, Couriera, Kuertena, Mustera, Henmana, Moya, Corretje, Rusedskog, Arazija, Santora, Philippoussisa...
U jednom je trenutku vratio vrijeme, a onda ipak više nije mogao izdržati i pokazao je zašto je najveći luđak svjetskog tenisa
S vremena na vrijeme Rios je izvlačio nemoguće udarce, savršeno precizno je pogađao forhend dijagonale i paralele. Bekend je već nešto teže išao, jer nabildani gornji dio torza ga je sprječavao da bude pokretljiv i okretan kao što je to bio nekad. Dvoručni bekend udarci prštali su na sve strane, samo nisu odlazili tamo gdje su morali.
No, malobrojna publika, većinom klinci koji nisu ni znali tko to upravo igra pred njihovim očima, vidjeli su da je u pitanju majstor. Čovjek, čije loptice, kako je rekao sam Ramirez tog dana, ''jako čudno lete i još čudnije odskaču.''
Nakon što je odigrao jedan dobar poen, teatralno je podignuo lijevu ruku i poljubio je svoj biceps. Kao da je pobijedio u finalu nekog Grand Slam Turnira, a ne dobio gem u smiješnom meču protiv netalentiranog Meksikanca. No, bilo je to jače od njega.
Tada se dogodio trenutak kad su svi oni koji su gledali meč, a nisu imali pojma tko je taj neobični Čileanac, shvatili tko je pravi Marcelo Rios. El Chino, ili Kinez, kako su zvali Riosa, ugledao je Jimmyja Ariasa, u osamdesetim solidnog igrača, a danas ESPN-ov komentatora za tenis i direktora ove Akademije, kako promatra meč i odmah je dotrčao do njega.
Bijesan, počeo je urlati na zbunjenog Amerikanca. Zamjerio mu je što je Arias prije 21 godinu, u travnju 1998. izjavio kako Rios nije zaslužio biti broj 1 jer nikad nije osvojio Grand Slam. Premda je prošlo više od dva desetljeća od toga, Rios nikad nije zaboravio da je Arias ''pričao sranja'' o njemu i umalo nije došlo do tučnjave. Arias se samo pokupio, nije želio dati još više povoda Riosu za fizički obračun.
Dok se Rios šepurio i sebi u bradu nastavio vrijeđati Ariasa, Amerikanac se požalio lokalnom novinaru da svaki put kad vidi Riosa, dogodi se neki sukob. ''Uvijek stvara probleme, imam osjećaj da me pokušava maltretirati svaki put kad me vidi.''
To je bio pravi Marcelo Rios, takav je bio cijelu svoju karijeru. Bahat, prgav, pun prezira prema svakom.
Nasilnik koji je ponižavao slabije od sebe, a onda se pojavio stanoviti Murphy Jensen
Postoji legenda da se nitko na ATP touru nije želio zamjeriti ludom Čileancu, ali da je svima bila puna kapa njegovog ponašanja. Navodno je Rios znao unerediti WC, ne moramo ići u detalje kako, i mrtvo hladno sve ostaviti da to netko drugi počisti. Vrijeđao je, ismijavao i ponižavao kolege, a najviše je maltretirao one koji mu se nisu imali hrabrosti suprotstaviti.
Sve dok jednog dana nije naletio na Murphyja Jensena, američku mrcinu od skoro dva metra kojoj je pukao film. Nikad to nije dokazano, ali tako se pričalo po Touru, da je Rios, kad je Murphy krenuo prema njemu, odustao od tučnjave i ponižen se pokrio ušima.
Marcelo Rios je za brojne stručnjake bio najtalentiraniji tenisač koji je ikad u ruke uzeo reket, ali luda glava, nemoguć karakter i prgava narav u suradnji s brojnim ozljedama učinili su da se o njemu priča uglavnom kao čudnom i divljem Čileancu koji je, eto, iskoristio vakuum u svjetskom tenisu koncem devedesetih i ni kriv ni dužan zasjeo na broj 1 i tako postao i ostao jedini svjetski broj 1 bez Grand Slama.
Ali, nije trebalo biti tako. Tenisači su posebna sorta sportaša. Samotnjaci, individualci naviknuti na samoću čitav svoj život. Avion, hotel, teren i tako svaki tjedan skoro 365 dana u godini. Sami ili s trenerom. Torba s reketima i kofer s nešto odjeće i to je uglavnom to.
Svatko od njih je na neki način, više ili manje, poseban, ekscentričan. Samo je razlika kako tumačimo ekscentričnost i na koji način je tenisači koriste kako bi kanalizirali ono što se gomila u njima.
John McEnroe je bio nešto najluđe što se pojavilo u tenisu, ali Big Mac je izvodeći ludosti na terenima samo izbacivao frustracije nagomilane u djetinjstvu i kroz agresiju se samo koncentrirao da bi što bolje igrao. Kad bi se dobro ispucao, igrao bi bolje.
S druge strane, Goran Ivanišević je zbog svog temperamenta možda ostao bez kojeg Wimbledona više (legendarni Rumunj i ikona tenisa Ion Tiriac mu je prognozirao pet zaredom Wimbledona čim ga je prvi put vidio početkom devedesetih), ali, tko će ga znati, da nije bilo te lude glave, možda ne bi nikad ni došao ni do onog povijesnog 2001.
Međutim, razlika između McEnroe i Ivaniševića te Riosa je ta što su Hrvat i Amerikanac uglavnom divljali na terenu vodeći bitke sa samim sobom i sa svojim demonima. Rios je vodio rat protiv sviju, navijača, novinara, protivnika, a takav se rat ne može dobiti.
Bio je čudo od djeteta i pred njim je trebala biti veličanstvena karijera
Marcelo Rios je rođen 26 prosinca u Santiagu, glavnom gradu Čilea. Poznat pod nadimcima El Chino (Kinez) i El zurdo de Vitacura (Ljevak iz Vitacure), u ožujku 1998. postao je prvi latinoamerički igrač koji je u postao prvi igrač svijeta. Tu je poziciji držao šest tjedana. Sa svojih 175 centimetara najniži je igrač koji je ikad bio broj 1, a kao jedan od rijetkih se može pohvaliti da je bio prvi i kao junior i kao senior.
Bio je prvi igrač koji je osvojio sva tri turnira Masters serije na zemlji (Monte Carlo, Rim i Hamburg) od uvođenja Masters turnira 1990. Nakon Michaela Changa i Petea Samprasa postao je tek treći igrač koji je osvojio Sunshine Double u jednoj godini (Indian Wells i Miami) i jedni je ikad koji je bio najbolji na svijetu bez da je osvojio Grand Slam. Najbliži je bio 1998., kad je stigao u finale Australian Opena gdje ga je pomeo Petr Korda.
Svoj posljednji turnir na Touru je odigrao na Roland Garrosu 2003., a od profesionalnog tenisa se konačno oprostio godinu dana kasnije. Godine 2006. je počeo nastupati na Senior Touru, a s obzirom na to da je tada imao samo 31 godinu, nije imao pravu konkurenciju i zasjeo je na prvo mjesto.
Mnogi teniski veterani su negodovali jer su smatrali da Riosu u toj konkurenciji ne bi smjelo biti mjesto jer je puno mlađi od svih ostalih. Kad se posvađao s nekoliko teniskih legendi, demonstrativno je raskrstio sa Senior Tourom i jedno je vrijeme igrao revijalne mečeve, da bi se nekoliko godina kasnije pojavio u ulozi savjetnika reprezentacije Čilea. Ni ta avantura nije potrajala, jer su mu na žulj stali njegovi najveći neprijatelji - novinari.
Prezirao je sve, a najviše novinare
"Razumijem da se mnogi ljudi ne slažu s onim što sam rekao, ali smeta mi što novinari toliko lažu i nitko ih ne zaustavlja. Došao sam pomoći reprezentaciji, a ne zarađivati od toga'', rekao je tada Rios i napustio je stručni stožer. Prije četiri godine je bombastično najavio povratak, ali srećom, od toga nije bilo ništa.
Puno godina kasnije u razgovoru za jednu čileansku televiziju pokušao je objasniti što je sve pošlo po zlu i zbog čega nikad nije napravio ono što je prema svom talentu morao.
''To što sam postao broj 1 s 23 godine nije bilo dobro za mene. To me učinilo poznatijim. Tada je u moj život ušao šoubiznis, brojne laži i najmanje je bilo važno jesam li pobijedio u nekom meču ili ne. Bila su bitna samo sranja o meni. Tako su znali napisati da sam prije nekih mečeva znao ostati vani, u diskotekama do tri, četiri ujutro. Zabadaju previše nos u moj privatni život. Uostalom, ako sam ostao vani do ranih jutarnjih sati to je moja stvar, ne njihova'', rekao je Rios pa je nastavio:
''Prihvatio sam to dosta agresivno. Nitko te ne uči da budeš idol. Nitko me to nije učio. Sa samo 21 godinom bio sam Bog u Čileu, u zemlji u kojoj nema idola. Volio bih da sam postao broj 1 s 28 godina. Tada sam bio zreliji, Kad sam imao 23, sve je bilo prebrzo, preintenzivno. Iskreno, nikad nisam volio život tenisača. Volio sam igrati, trenirati i natjecati se, ali taj život, stalna putovanja, pakiranja, samotnjački život, to nisam volio.''
Ríos je počeo igrati tenis s 11 godina u klubu Sport Francés u Vitacuri, u predgrađu Santiaga, u blizini njegove kuće. Kako je sam rekao, škola mu nikad nije bila draga, nije mogao mirno sjediti nekoliko sati, ali s reketom u ruci bio je jedan od najtalentiranijih klinaca u povijesti.
Neki su ga obožavali, bio je uzor klincu Federeru, ali većina ga je mrzila. Posebno Nastase i Englezi
S 18 godina, kad je shvatio da nema pravu konkurenciju među vršnjacima, otišao je u profesionalce. Već u prvoj seniorskoj sezoni, 1994., upao je u 100 najboljih igrača svijeta, a prve naslove je osvojio godinu dana kasnije. Izgledalo je da je cijeli svijet pod njegovim nogama i da mu je samo nebo granica.
''Nisu na Touru svi isti, neki imaju drugačiji humor od drugih. Tenisač kojeg sam najviše volio gledati bio je Marcelo Rios. Mislim da je mogao biti jedan od najvećih svih vremena. Sjećam se kad je trebao igrati protiv Thomasa Mustera na zemlji. Na presici prije meča su ga novinari pitali kako misli pobijediti Thomasa koji je do tada u karijeri izgubio jedan ili dva meča na zemlji.
Rios je samo rekao: 'Može biti sretan ako uhvati koji gem.' Idući dan ga je Rios pomeo. Bio je nevjerojatan. Obožavao sam ga gledati, nisam volio igrati protiv njega, ali bio ga je užitak gledati'', o Riosu je rekao bivši švedski tenisač Thomas Johansson, a legendarni Pat Cash se složio da je Čileanac premalo napravio s obzirom na to koliko je trebao:
"Rios je jedan od najtalentiranijih igrača koje sam ikada vidio.Volio sam ga gledati. Bio je briljantan. Nažalost, nije potvrdio svoj potencijal. Definitivno za njega možemo reći da je izgubljen talenat. Obožavao sam ga gledati. Bio je briljantan. Mogao je pogađati svaki dio terena. Mislio sam da se može kontrolirati kao McEnroe, ali nažalost, to nije bilo tako. Bio sam razočaran što nije ispunio sav potencijal'', rekao je Australac pa je dodao da se za razliku od mnogih, dobro slagao s Čileancem:
''Znam da ga mnogi tenisači nisu voljeli, to je sigurno, ali nas dvojica smo se dobro slagali. Uvijek smo se dobro zabavljali. Uživali bismo kad bismo zajedno trenirali i mislim da je cijenio to što sam bio dobar prema njemu. Barem mislim tako.''
Kad je Roger Federer tek počinjao, najdraži igrač mu je bio Marcelo Rios. ''Sviđa mi se Rios. Sviđa mi se njegova igra. Kad igra dobro, zabavno ga je gledati. Zato što je on drugačiji tip čovjeka’’, prije 22 godine rekao je tada mlađahni Švicarac, a još jedna luda glava svjetskog tenisa, Marat Safin, tvrdi da je Rios imao talent za osvojiti deset Grand Slamova.
Rios i kad je igrao najbolji tenis u karijeri, kad je osvajao turnire i kad je zasjeo na prvo mjesto, nikad nije pokazivao da mu je stalo, izgledao je da igra bez radosti, kao da ga netko tjera da igra. Ignorirao je i vlastite navijače, a novinare je, kako smo rekli, prezirao.
Oko sebe je izgradio jak obrambeni zid, a štit koji ga je čuvao bila je arogancija i prezir prema svima. Mnogima to nije sjelo, ponajviše slavnom Ilieu Nastaseu.
''On je najgori kreten kojeg sam ikada upoznao. Današnji igrači vjerojatno imaju isto mišljenje o njemu. Pitajte sve igrače što misle o Riosu, dobit ćete isti odgovor. Kad netko djeci ne daje autograme, to je za mene sranje. Tako može postupiti samo pička od čovjeka'', rekao je slavni Rumunj, a kad su ga pitali što misli o Riosovoj igri nastavio je udarati:
''Baš me briga za njegovu igru. Ne gledam ga. Za mene je on idiot. Nikad u životu za nekog tenisača nešto slično nisam rekao, ali za sve postoji prvi put. Mislim da je on najgora stvar koja se dogodila tenisu. Nije zaslužio biti broj 1. Ne zavidim ostalim igračima što moraju dijeliti svlačionicu s nekim poput njega. Žao mi je što ovo govorim, ali on je stvarno najgori.''
Pregazio vlastitog trenera, izbacio suprugu iz jurećeg automobila, izvrijeđao Moniku Seleš i Wimbledon, pišao po ljudima...
Sports Illustrated ga je naslovio kao najomraženiju osobu u svijetu tenisa, a posebno nepopularan je bio u Engleskoj. Nakon što je izgubio u prvom kolu Wimbledona, engleske novinare je šokirao kazavši da je turnir precijenjen i da je trava za krave, a ne podloga za igranje tenisa.
''Trava je za krave, ne za tenis. Stvarno je dosadna. Ne shvaćam Wimbledon i igranje na travi kao važnu stvar. Igranje na travi nije tenis'', ispalo je Rios zabezeknutim novinarima. Na Wimbledonu je napravio još jedan skandal. Dok su čekali red za ručak u kantini, rekao je Moniki Seleš da ''mu makne svoju debelu guzicu s puta.''
Bio je diskvalificiran s Mercedes-Benz Cupa u Los Angelesu zbog verbalnog zlostavljanja suca, premda se kasnije branio da arsenal psovki i uvreda nije uputio sucu, nego sebi.
Nikad nije imao previše poštovanja ni prema legendama tenisa pa se tako obrušio i na legendarnog Argentinca Guillerma Vilasa: “Već neko vrijeme me uspoređuju s Vilasom. Dosadno mi je to. Ne poznajem ga. Sve što znam je da je on bio broj 2, a da sam ja broj 1.''
Jednom prilikom je pod nerazjašnjenim okolnostima autom pregazio svog kondicijskog trenera Manuela Astorgu i teško mu je ozlijedio nogu. Naravno da je Astorga nakon toga pobjegao od Riosa, a svoju drugu suprugu Mariju Larrain je skoro ubio izbacivši je iz jurećeg automobila.
Uslijedio je buran i medijski jako popraćen razvod u Čileu, ali ni tada Rios nije pokazao kajanje. Jednostavno, nije ga bilo briga. Tijekom turnira u Rimu udario je šakom u glavu tamošnjeg taksista, a onda se fizički sukobio s policajcem koji ga je došao privesti.
Na otvaranju Olimpijskih igara u Sidneyju trebao je nositi zastavu svoje zemlje, ali je to odbio samo dan prije ceremonije jer je čileanskom olimpijskom odboru zamjerio što njegovi roditelji nisu bili dio delegacije. Pišao je po ljudima u WC-u jednog restorana, a nemali skandal je izazvao i kad se kupao gol u bazenu jednog hotela.
Fizička transformacija. Nabildao se i operirao je lice
U posljednjih nekoliko godina se fizički dosta promijenio. Nabildao se, oslikao je čitavo tijelo tetovažama i napravio je nekoliko operacija lica.
''Kad sam igrao, nikad nisam koristio zaštitne kreme. Sunce mi je sjebalo lice. Lice mi je bilo prepuno brazdi, nisam mogao zatvoriti oči. Spavao sam otvorenih očiju, ali sad je sve u redu'', pričao je.
Možda je promijenio tijelo, ali karakter nije. Prošle godine je optužio Pamelu Jiles, čileansku zastupnicu, da ga je pokušala silovati kad je imao samo 14 godina. Tijekom prvog vala pandemije covida složio se kontroverznom izjavom predsjednika Filipina Rodriga Dutertea koji je rekao da bi svakog tko krši mjere trebalo ubiti.
"Ne znam kakva je vlast na Filipinima, ali siguran sam da ubijanjem dvoje ljudi koji ne poštuju karantenu nitko drugi to ne bi učinio. To je moj stav", rekao je Rios, a onda je Novaka Đokovića proglasio ''kraljem idiota'' zbog odbijanja cjepiva tijekom afere u Australiji početkom ove godine.
Nedavno je otkrio da boluje od Aspergerova sindroma
''Zaista je glupo to što Đoković radi, odustaje od borbe da postane najbolji tenisač u povijesti zbog cjepiva. Ne znam stvarno što je njegov razlog, ali ako želiš biti najbolji svih vremena i odustaneš od toga zbog cjepiva, onda si kralj idiota. Đoković je previše arogantan lik. U početku sam mislio da se boji cjepiva, ali u pitanju je samo njegova arogancija'' rekao je Rios u travnju ove godine u intervjuu za La Terceru.
Nedavno je otkrio da boluje od Aspergerova sindroma, što je neka vrsta blažeg oblika autizma.
"Moja je obitelj doprinijela bolesti, ali oni nisu bili presudni. Od svoje osme godina sam stalno putovao sam i osuđen sam bio da sam rješavam sve probleme u životu. Sam samcat sam odrastao u džungli i znam kako se svijet odnosio prema meni. Mnogi su govorili kako nemam filter. To nije točno. Stvar je jednostavna, kad sam trebao pomoć, kad sam vapio za njom, nisam je dobio ni od koga'', priznao je Rios i na neki način je s tom izjavom objasnio puno toga.
Rekao je kako nikad nije koristio teške droge, da je pušio samo marihuanu i da je jednom probao ecstasy. Ipak, rekao je da je imao ogromnih problema s alkoholom i kad je prestao piti, da je zbog tjeskobe uzimao 12 miligrama Rivotrila (lijek koji se daje epileptičarima) dnevno.
''Danas idem kod psihijatra. Želim se očistiti od svega. Nadam se da ću uspjeti u tome.'' Od srca mu želimo da uspije, da pronađe sreću i mir, da se riješi kostura iz ormara i bolnih duhova prošlosti te kad ubuduće, na nekoj reviji, ugleda Jimmyja Ariasa, da nakon nekog promašenog poena ne urla: ''Igram kao jebeni Jimmy Arias.''