U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Lance Armstrong pobijedio je gotovo terminalni rak, a nakon toga postao sedmerostruki pobjednik najpoznatije svjetske biciklističke utrke Tour de France. Ali svijet ga ne pamti ni kao inspiraciju ni kao veličanstvenog šampiona, nego kao najvećeg prevaranta u povijesti sporta.
TOG LISTOPADA 1996. godine Lance Armstrong bio je, što bi Amerikanci rekli, "the next big thing". Mladić iz Teksasa bio je najveća nada ne samo američkog nego i svjetskog biciklizma, dečko od kojega su se očekivale velike stvari. Prepoznali su to francuska momčad Cofidis, koja mu je dala ugovor od dva milijuna dolara, i Nike, koji je s njim potpisao ugovor od milijun dolara godišnje.
Armstrong se nedavno uselio u ogromnu, milijun dolara vrijednu vilu na jezeru Austin. U rodnom Teksasu baš je pobijedio na prestižnoj utrci Tour DuPont, pobijedio je na nekoliko etapa na velikim europskim utrkama i budućnost je bila svjetla. Bio je jedan od glavnih favorita za pobjedu na Tour de Franceu, ali ga nije uspio završiti zbog iznemoglosti koja se pretvorila u bronhitis.
Imao je problema s bolovima u preponama i u testisima, ali dugo ih je ignorirao. Takvi bolovi su za ljude koji su ovisnici o boli i koji sjede na biciklu po šest sati dnevno sasvim normalna stvar. Znao je imati i učestale glavobolje i jako kašljati, ali nije se previše brinuo dok jedne večeri nije počeo iskašljavati jako puno krvi.
Nadao se da je riječ o upali
Nije se dobro osjećao i otišao je u bolnicu. Nakon prvog pregleda poslan je na drugi pa na treći. Kad ga je liječnik Jim Reeves pozvao u svoju sobu i priopćio mu rezultate nalaza, Armstrong, koji je računao da je riječ o nekom virusu ili upali, nije mogao doći k sebi od šoka kao što ne bi mogao nitko.
"Spustio sam glavu na doktorov stol i samo sam šutio nekoliko minuta. Bio sam u potpunom šoku", rekao je Armstrong. Liječnik mu je priopćio da ima karcinom testisa trećeg stupnja koji se proširio na limfne čvorove, pluća, abdomen i mozak. Bio je 2. listopada 1996., a Lance je imao 25 godina.
Rođen 18. rujna 1971., Armstrong nije imao presretno djetinjstvo. Majka ga je rodila sa 17 godina, a otac ga je ostavio kad je imao dvije godine. Živio je u teškim uvjetima, a njegova majka, koju će kroz život tretirati kao svojeg najvećeg heroja, radila je i dva posla dnevno kako bi ih prehranila i omogućila mu da ima koliko-toliko normalno odrastanje.
Vrlo uspješan kao triatlonac
Već u srednjoj školi počeo se baviti triatlonom, a profesionalno već sa 16 godina. Bio je najbolji američki triatlonac u skupini U-19, a 1989. i 1990. godine postao je i nacionalnim prvakom. Biciklizam mu je uvijek bio najjača disciplina i, još dok je imao 17 godina, dobio je poziv da trenira s američkom olimpijskom biciklističkom reprezentacijom u Coloradu.
Dvije godine kasnije posao je nacionalnim prvakom u konkurenciji amatera, a 1992. na Olimpijskim igrama u Barceloni osvojio je 14. mjesto u cestovnoj utrci. U prvoj profesionalnoj utrci u Europi u San Sebastianu je bio zadnji, ali je 1993. pobijedio u deset utrka.
Te godine vozio je prvi Tour de France te osvojio osmu etapu, a dvije godine kasnije također. Bio je to period u Armstrongovu životu u kojem je samo napredovao, i u sportskom i u financijskom smislu, ali sad je shvatio da sve to staje i da je pred njim puno teža utrka. Ona s vremenom.
"Kad je saznao dijagnozu, pitao me kakve su mu šanse. Rekao sam mu dvadeset do pedeset posto, ali to sam rekao samo da ga umirim i da mu pokušam barem malo olakšati. Realno, nije imao nikakve šanse", rekao je godinama kasnije Reeves u jednom intervjuu.
Sljedećeg jutra Armstrongu je uklonjen testis, ali to je bio samo početak. Magnetna rezonancija pokazala je dvije lezije na mozgu. U plućima su mu našli 12 tumora od kojih su neki bili veličine loptica za golf, a rak mu se velikom brzinom širio po ostalim dijelovima tijela. Tri tjedna kasnije bio je na kompleksnoj operaciji mozga u Indianapolisu.
"Odrezali su mi pola lubanje i maknuli je da bi mogli operirati mozak. Kao da uzmete bundevu i prerežete je na pola", prepričao je Armstrong koji je u samo par dana od čovjeka pred kojim je bio čitav svijet postao terminalni bolesnik bez šansi za preživljavanje.
Brutalne kemoterapije
Lance je bio podvrgnut najtežim oblicima kemoterapija od kojih su neke bile eksperimentalne, koje bi ostavile ogromne posljedice na svakome pod uvjetom da ih preživi. Povratak normalnom životu, uz posao od 9 do 5, bio bi ravan čudu. Povratak bilo kakvom sportu, a osobito profesionalnom, nije se uopće spominjao.
"Samo da znate, namjeravam pobijediti ovu bolest i namjeravam se ponovno utrkivati", šokirao je Armstrong javnost izjavom nakon što je objavljeno da je teško bolestan. Podvrgnut teškim kemoterapijama koje su mu tri mjeseca uništavale tijelo, Lance je oćelavio i problijedio.
Mišići na nogama su mu se smanjili i oslabjeli od mirovanja, pluća su mu gorjela, ali stalno je razmišljao samo o tome kako da se vrati na bicikl. Jednog dana je s prijateljem krenuo na laganu vožnjicu po Austinu, ali je kolabirao nakon samo 20 minuta.
"Prva dva mjeseca bila su prestrašna. Znalo mi je biti toliko loše da nisam mogao ni jesti ni gledati televiziju ni čitati mailove. Bicikl mi nije bio ni na pameti. Ispostavilo se da sam u toj fazi, kad mi je bilo baš najgore, počeo pobjeđivati rak", rekao je Armstrong.
No, malo-pomalo njegovo tijelo se vraćalo u formu i počelo je dobivati najvažniju utrku u njegovu životu, onu s rakom. Liječnici su utvrdili da se tijelo kakvo ima Armstrong pojavi jednom na otprilike milijun slučaja karcinoma.
Vožnje od 20 minuta počele su trajati 45 minuta. Pregledi su pokazivali da se rak povlači iako ga je bilo i dalje. Od čovjeka koji je nakon kemoterapija spavao po 12 sati postao je čovjek koji između kemoterapija vozi bicikl po 50 kilometara dnevno.
Vožnje od 50 kilometara počele su se pretvarati u sve teže treninge od po 150 kilometara i svi u Cofidisu bili su u potpunoj nevjerici kad se Armstrong u siječnju 1997., tri mjeseca nakon što mu je dijagnosticirana opaka boleština, pojavio na treningu u Lilleu blijed, s ožiljcima na glavi i rezovima po tijelu.
U veljači je bio na pregledu na kojem je ustanovljeno da u njegovom tijelu više nema stanica raka i da se potpuno oporavio. Unatoč nadrealnom oporavku i povratku, Cofidis mu nije produžio ugovor. Armstrong je vagao svoje opcije, ali je ipak odlučio da će se pokušati vratiti. Dobio je ugovor od US Postal Teama uz plaću od 200.000 dolara godišnje i vratio se biciklizmu.
Odlučio da će se umiroviti
"Bila je to katastrofa. Prvu utrku završio sam na 14. mjestu, što me bacilo u očaj. Prijavio sam utrku Pariz-Nice koja se vozi osam dana, ali sam odustao drugog dana. Nisam želio ostatak života koji sam si vratio provesti smrzavajući se na biciklu", rekao je Armstrong i po povratku u SAD rekao je zaručnici Kristin, agentu Billu Stapletonu i svojem treneru Chrisu Carmichaelu da će se umiroviti.
"Iza mene je bio period života u kojem sam strahovao da ću umrijeti svakog dana. Osjećao sam da zaslužujem da do kraja života budem na odmoru. Igrao sam golf, vozio sam jet-ski, ležao sam na kauču i surfao. Bio sam beskoristan", prepričao je Lance i dodao:
"Jednog dana Kik (Kristin) je došla do mene i rekla mi je: 'Prestani se izležavati i besposličariti. Ja ću te uvijek voljeti, ali ovo nisi ti.' Bila je u pravu. Počeo sam mijenjati mišljenje o mirovini."
Bill Stapleton ga je nagovorio da se prijavi na US Pro Championship u svibnju 1998. godine. Rekao mu je da mu treba desetak dana pravog treninga i da će biti spreman. Podvrgnuo je Armstronga brutalnom režimu u brdima Sjeverne Karoline, gdje je pobjeđivao u brojnim utrkama.
Mi ne odustajemo
"Zadnjeg dana uspinjao sam se na 1700 metara visok vrh. Bilo je proljeće, padala je kiša i bilo je užasno hladno. Već pri dnu uspona bio sam potpuno mokar. Ustao sam na bicikl i jako stisnuo pedalu. Jednom, drugi put, opet, opet. Radio sam kao konj, probio me znoj i osjetio sam satisfakciju, onu vatru u sebi koju sam imao i prije.
Chris je spustio prozor i kroz kišu vikao: 'Ajde! Ajde!' I krenuo sam. Kako sam se uspinjao, čitav život mi je prolazio pred očima. Djetinjstvo, prve utrke, rak. Mama me rodila sa 17 godina i nismo imali nikakvu perspektivu. Znala mi je pričati kako je frustrirana jer je nitko ne cijeni na poslu.
Pitao sam je: 'Zašto ne daš otkaz?', a ona je rekla: 'Lance, ti i ja ne odustajemo.' Pitao sam se imam li u sebi još utrka, a onda sam na cesti vidio već izblijedjeli natpis 'Go, Armstrong!' koji su navijači ostavili godinama prije. Jurio sam uzbrdo. Kad smo došli na vrh, Chris je rekao da će staviti bicikl na auto.
Rekao sam mu: 'Nećeš. Spuštam se sam.' Bio sam kao u nekom transu. Spuštao sam se pun ljubavi za biciklizam, ma za život kao takav. Ponovno sam se osjećao kao biciklist", prepričao je taj emotivni trenutak Lance Armstrong.
Nikome više ništa nije morao dokazivati. Da nikad više nije sjeo na bicikl i sudjelovao u nekoj utrci, Armstrong bi bio apsolutni pobjednik. Bio bi čovjek koji je pobijedio život i inspiracija brojnim klincima i ljudima s istim problemima.
No, Lance Armstrong odabrao je sve to gurnuti u stranu i postati najveći prevarant u povijesti sporta.
U jesen 1998. šokirao je svijet osvojivši četvrto mjesto na Vuelti. Isti rezultat čudesno je ostvario i na Svjetskom prvenstvu i 1999. godine senzacionalno je osvojio Tour de France sa sedam i pol minuta ispred Alexa Züllea. Jan Ullrich je bio ozlijeđen, a Marco Pantani je imao problema s dopingom pa dva favorita nisu bila na toj utrci.
Kategorički odbijao optužbe o dopingu
No, Armstrong je sljedeće godine opet pobijedio i Ullricha i Pantanija i započeo epski niz od sedam uzastopnih pobjeda na najprestižnijoj biciklističkoj utrci na svijetu. Čitavo to vrijeme Armstronga, svjetsku sportsku ikonu, povezivalo s korištenjem dopinga koji je postajao sve veći problem u biciklizmu.
Armstrong je sve to kategorički odbijao, a 2005., nakon sedme uzastopne pobjede na Touru, najavio je da ide u mirovinu kako bi što više bio s obitelji i kako bi se posvetio radu svoje fondacije Livestrong koja pomaže oboljelima od raka.
U međuvremenu je 2004. objavljena knjiga L.A. Confidentiel - Tajne Lancea Armstronga u kojoj je član Motorola Teama opisao kako su on i ostali biciklisti, uključujući Armstronga, još 1995. koristili nedopuštena sredstva. U knjizi su bile i izjave liječnice Emme O'Reilly koja je tvrdila da su se lažirali datumi recepta za nedopuštene supstance kako bi se izvuklo Armstronga.
U kolovozu 2005., nakon Armstrongove sedme pobjede na Touru, L'Equipe je na naslovnici objavio priču pod naslovom "Armstrong je lažov". U tekstu je pisalo da su naknadni testovi šest zamrznutih uzoraka Lanceova urina iz 1999., prve godine kad je pobijedio na Touru, bili pozitivni na strogo zabranjeni eritropoetin (EPO).
"Nažalost, lov na vještice se nastavlja. Ja ću samo ponoviti ono što sam rekao tisuću puta: Nikad nisam koristio nedopuštena sredstva", rekao je Armstrong, a Svjetska antidopinška agencija (WADA) i Svjetska biciklistička federacija (UCI) pokrenule su privatnu istragu koja je utvrdila da se uzorcima očajno rukovalo i da postoji ogromna šansa da su kompromitirani i Lance se izvukao.
Armstrong se vratio biciklizmu 2009. godine, ali više nije imao zapaženije rezultate i sve više posla imao je s glasinama o uzimanju dopinga. U još nekoliko navrata javljali su se ljudi iz njegova života koji su spominjali da je varao i da je koristio nedopuštena sredstva. Armstrong je sve opovrgavao, brojne je i tužio, ali njegova kula izgrađena od laži počela se raspadati 2010. godine.
Momčadski kolega razotkrio skandal
Armstrongov osramoćeni momčadski kolega iz US Postal Teama Floyd Landis, čovjek kojemu je zbog dopinga oduzeta pobjeda na Tour de Franceu, poslao je desetke e-mailova sponzorima i šefovima UCI-ja u kojima je do detalja opisao kako je uzimao nedopuštena sredstva.
Napisao je i koji sve biciklisti su uz njega to radili, a među njima je bio i Lance Armstrong. Budući da je US Post federalna tvrtka, Landis je optužio Armstronga da je na taj način varao državu. U optužnici je pisalo da su Armstrong i svi članovi US Postal Teama prevarili američku vladu tako što su prihvatili novac od američke pošte, a varali su.
Na opće čuđenje, američki državni odvjetnik Andre Birotte odbacio je slučaj u veljači 2012. godine zbog nedostatka dokaza, ali to je bio tek početak. Odustajala nije američka antidopinška agencija USADA koja je Armstronga u lipnju iste godine optužila za korištenje dopinga i njegovo raspačavanje, sve na temelju rezultata krvnih pretraga iz 2009. i 2010. godine te iskaza svjedoka.
U listopadu je Armstrong optužen da je stvorio čitav krug ljudi koji su se bavili dopingom i zatražila je od WADA-e da ga doživotno suspendira iz bilo kakvog sporta. USADA je objavila završni izvještaj na 200 stranica uz još 1000 stranica dokaznog materijala.
Utvrđeno je da je Armstrong bio idejni začetnik "najsofisticiranijeg i najuspješnijeg dopinškog programa u povijesti" i da je on trajao od 1996. godine. Optužen je za obogaćivanje krvi, korištenje desetaka nedopuštenih sredstava, kao i podmićivanje momčadskih liječnika, a sve to tijekom dominacije na Tour de Franceu sedam godina.
Lance je u US Postal Teamu bio klasični nasilnik. Ne samo da je on varao nego je utvrđeno da je tjerao sve svoje momčadske kolege da također uzimaju doping kako bi bili blizu njegova nivoa i kako bi ga mogli pratiti.
Onima koji to nisu željeli raditi prijetio je da će biti izbačeni iz momčadi. Kako je Bleacher Report slikovito opisao: "U sportu postoje varalice, postoje lažovi i postoji Lance Armstrong. On je najsramotniji varalica u povijesti sporta."
Nije se opirao optužbama
Utvrđeno je da je nekoliko puta lagao francuskim istražiteljima tijekom Tour de Francea, a među svjedocima su bili članovi momčadi i njegovi najbliži momčadski kolege George Hincapie, Levi Leipheimer, Michael Bary i Floyd Landis. Dokaza je bilo toliko da Armstrong nije imao previše šanse protiv USADA-e.
Iako se sve teže mogao izvući od optužbi, Armstrong je odlučio da neće proturječiti optužbama USADA-e jer bi to "bilo previše za njegovu obitelj". USADA je predložila UCI-ju da mu oduzme sve biciklističke titule.
Budući da se nije žalio na rezultate istrage, 22. listopada 2012. godine Lanceu Armstrongu oduzete su sve titule, počevši od 1. kolovoza 1998. godine, uključujući i svih sedam titula na Touru. Dana 2. studenog WADA mu je zabranila nastupanje u svim kategorijama sporta, a Međunarodni olimpijski odbor mu je u siječnju 2013. godine oduzeo brončanu medalju s Igara 2000. i morao ju je vratiti.
Američka vlada od Armstronga je tražila 100 milijuna dolara odštete, ali se on nagodio da plati pet milijuna. Odstupio je s mjesta predsjednika svoje fondacije, a Nike mu je otkazao sve ugovore, kao i svi ostali sponzori. Procjenjuje se da je tom presudom izgubio oko 75 milijuna dolara.
Šokirao intervjuom kod Opre
Armstrong se mogao žaliti Međunarodnom sportskom sudu u Lausannei, ali to nije učinio te je tako indirektno priznao da je kriv. Ono što su svi očekivali je da i javno prizna što je učinio pa je njegov intervju kod Opre Winfrey u siječnju 2013. godine dočekan s ogromnim zanimanjem. Oprah je krenula "u glavu" s pitanjima na koja je od Armstronga tražila odgovor "da" ili "ne".
"Jeste li u karijeri uzimali zabranjena sredstva da poboljšate svoju formu u biciklizmu?"
"Da."
"Je li jedno od tih sredstava bio i EPO?"
"Da."
"Jeste li ikad obogaćivali krv ili koristili transfuziju krvi da poboljšate svoju formu?"
"Da."
"Jeste li ikad koristili druga nedopuštena sredstva kao testosteron, kortizol ili neka druga?"
"Da."
"Jeste li na svakom od svojih sedam Tourova uzimali nedopuštena sredstva?"
"Da."
"Je li po vašem mišljenju bilo potrebno uzimati ta sredstva da biste pobijedili na Touru sedam puta zaredom?"
"Ne."
Ono što je sve njegove razočarane fanove, ali i čitavu svjetsku sportsku javnost zanimalo bilo je jedno vrlo kratko i jednostavno pitanje: "Zašto?" Zanimalo je to i Opru Winfrey koja mu je nakon rešetanja na početku intervjua postavila upravo to pitanje.
"Definicija varanja je stjecanje prednosti pred konkurencijom na nedopušten način. Ja to nisam vidio na taj način. Nisam osjećao da radim nešto krivo niti sam se zbog toga osjećao loše jer su to svi radili", odgovorio je Armstrong kojemu u prilog ide činjenica da je od 21 biciklista na postolju u tih sedam godina koliko je osvajao Tour čak 20 u jednom trenutku u karijeri uzimalo doping.
Iako nikad nije dokazano kad je točno počeo uzimati doping, Armstrong je kod Opre rekao da je imao 21 godinu kad je prvi put probao, što znači da se dopingirao još dok je vozio za Motorola Team na početku karijere. To je 2016. potvrdio na predavanju na sveučilištu u Coloradu.
U prijevodu, Armstrong je nedopuštena sredstva redovito uzimao čitavu karijeru osim, kako je sam rekao, pred kraj, kad više nije bio pretjerano konkurentan na velikim utrkama. Iako je, kao što smo rekli, utvrđeno da nije bio jedini koji je to radio i da su to radile gotovo sve momčadi, način na koji je Armstrong varao bio je šokantan.
Sve bi ponovio
"Nitko drugi mi nije kriv. Nikoga ne želim optuživati ni za što niti se izvlačiti. To su bile moje odluke, moji postupci i ja sam za njih odgovoran. Želim se samo ispričati i reći da mi je žao", rekao je Armstrong kod Opre, a kasnije je svjedočio u ESPN-ovu dokumentarcu.
"Još dok smo bili klinci, davali su nam injekcije s vitaminima i sličnim stvarima. No to tad nije bilo zabranjeno. Uvijek sam pitao što dobivam i uvijek sam znao jer sam želio znati. Nikad mi nitko nije rekao: 'Ne pitaj što je, samo uzmi.' Znao sam što je, znao sam što unosim u tijelo i to je uvijek bila moja konačna odluka."
Godine 2015. gostovao je na BBC-ju u još jednom dugom intervjuu. Rekao je da mu je teško bilo nositi se s reakcijama nakon priznanja i rekao je da mu je žao što će doći dan kad će njegova djeca, koja su tad još bila mala, doći kući iz škole u suzama i reći: "Tata, rekli su mi da si lagao, je li to istina?" Novinar ga je onda pitao bi li opet varao.
"Da se utrkujem 2015. godine? Ne, ne bih to uzimao jer smatram da danas za to nema potrebe. Da sam ponovno u 1995. godini, kad se to moglo raditi? Da, varao bih. I znam da je to ljudima teško prihvatiti."