VIJEST da je Francis Ngannou, aktualni prvak teške kategorije, raskrstio s UFC-om i napustio najveću svjetsku MMA organizaciju bila je fokus borilačkog svijeta zadnjih tjedana. Nije kamerunsko-francuski nokauter bio prva zvijezda bez koje je UFC ostao na ovaj ili onaj način u nedavnoj prošlosti.
Na to su se nadovezali dodatni problemi. Afere s namještanjem mečeva i klađenjem narušili su javni imidž, a vrlo slabe pay-per-view brojke i odljev zvijezda privremeno su umanjili vrijednost UFC-a. Sve je kulminiralo ekscesom prvog čovjeka organizacije Dane Whitea, koji se u javnosti šamarao sa svojom ženom, što je dodatno okružilo organizaciju negativom i vrlo kritičnim tonom od strane medija.
UFC je definitivno u krizi, vjerojatno najvećoj još od 2004. godine, kada su financijskim vratolomijama i kreiranjem showa The Ultimate Fighter spasili kompaniju od bankrota. Jedino je pitanje hoće li ona postepeno dovesti do propasti firme i što se može učiniti da se oporavi.
Ogroman pad PPV-a
Najvažniji prihodi svake sportske organizacije jesu TV prava ili, u slučaju borilačkih sportova, plaćeni prijenosi. UFC je u posljednjih godinu i pol dana po tom pitanju zabilježio vrlo slabe rezultate.
Prema Tapologyju (najuglednija stranica posvećena borilačkom sportu), samo jedan UFC-ov event je od početka 2022. godine do danas uspio ući na listu sto najprodavanijih eventa. Riječ je o UFC eventu 274 iz srpnja prošle godine, na kojem su glavna borba večeri bili Islam Makačev i Charles Oliveira.
Iako je priredba bila krcata najboljim borbama svijeta, prodano je "tek" 400 tisuća PPV-ova, dovoljno za 87. najbolji uspjeh u povijesti UFC-a po tom kriteriju. Za usporedbu, najprodavaniji UFC-ov PPV event je onaj iz 2018., kad su se tukli McGregor i Nurmagomedov, a tada je prodano 2.4 milijuna prijenosa.
UFC je već početkom 2022. godine vidio da gubi gledatelje i odlučio se na zanimljivu strategiju. Umjesto snižene cijene PPV-ova, fanovi su dobili veću, a organizacija se vjerojatno nadala da će time uzeti više love od uže baze istinskih i tvrdokornih fanova. Trend koji gledamo sugerira da se događa nešto sasvim suprotno.
Veliki problemi s divizijama. Neke ne zanimaju apsolutno nikog
Naravno, interes publike uvelike korelira sa zanimljivošću divizija, a u UFC-u su neke od njih u potpunom rasulu. Posebno loše tu stoje žene koje su baš u MMA-u po pitanju ravnopravnosti otišle dalje nego u ijednom drugom sportu i koje potencijalno predstavljaju mamac za još uvijek relativno nezahvaćenu, žensku publiku.
Amanda Nunes je prebila sve što hoda u dvije najveće težinske divizije i Julianna Pena je samo nakratko uspjela prekinuti jednu od najvećih dominacija u povijesti MMA. Isto vrijedi i za Ševčenko u muha kategoriji, dok u slamka kategoriji gledamo borbe za titule u kojima se rotiraju tri iste borkinje. Ženskom dijelu UFC-a nasušno fali novog talenta, ali njega nema.
Slične probleme imaju i neke muške divizije. Teškaši su u vrlo kratko vrijeme ostali bez tri najveće zvijezde i tri zadnja prvaka - Daniela Cormiera, Francisa Ngannoua i Stipe Miočića, koji još uvijek ima ugovor s UFC-om, ali se nije borio skoro dvije godine i već je pomalo zaboravljen u ozbiljnim planovima.
Superfightovi mogu spasiti stvar samo do jedne mjere
Možda je najgore u poluteškoj diviziji. Neki od najboljih boraca - Rakić, Blachowicz i Prochazka, dolaze iz Austrije/Srbije, Poljske i Češke, malih tržišta koja teško mogu generirati globalni interes. Posebna priča je i muha kategorija.
Koliko nedostaje konkurencije na vrhu divizije, možda najbolje govori činjenica da su Brandon Moreno i Deiveson Figueiredo odradili prvu kvadrilogiju u povijesti UFC-a, a sve četiri borbe bile su za pojas prvaka.
Dijelom zbog toga, a dijelom zbog želje za što većom zaradom, u UFC-u je u zadnjih nekoliko godina postala učestala praksa dogovaranja takozvanih superfighteova boraca iz različitih kategorija koje su nerijetko i za titulu prvaka.
Masvidal i Diaz su se čak borili za pojas najvećeg mamojebača. Ipak, koliko god ekskluzivne i zanimljive takve borbe bile, one ne mogu držati organizaciju jer se ne događaju prečesto. Inače bi, vrlo vjerojatno, inflacija takvih borbi dovela do smanjenja interesa čak i za njih.
Odlazak zvijezda i nositelja divizija
Koliko god važni bili vještina i talent boraca, UFC kao globalnu zabavu ipak najviše prodaju velike priče i velike zvijezde. A usporedimo li trenutni period s onim otprije pet godina, kad su žarili i palili Conor McGregor, Ronda Rousey i Jon Jones, karizmatičnih boraca koje svi ili obožavaju ili mrze je mnogo manje.
Uz spomenute Cormiera i Ngannoua, iz UFC-a su otišli i Khabib Nurmagomedov, Demetrious Johnson, Eddie Alvarez i Cris Cyborg. U mirovini su ili u godinama u kojima je interes za njima drastično splasnuo Diaz, Ferguson i Barboza. Treći, poput Miočića, Jonesa i McGregora, su se borili tako davno da većini treba pomoć Googlea da se prisjeti s kim su imali zadnji meč.
Priča oko tog je već stara i dosadna. UFC u jednoj mjeri ucjenjuje borce. S jedne strane su drastično potplaćeni (dobivaju manje od 18% zarade od PPV-ova), većina boraca dobiva 12-20 tisuća dolara po borbi, a bilo kakvu dodatnu stavku u ugovoru koja se tiče osiguranja ili prijevremenog raskida je nemoguće ispregovarati.
S druge strane, bolje opcije nema jer UFC praktično ima monopol nad slobodnom borbom na Zapadu. Točnije, nad onim najboljim od slobodne borbe. To je stari problem organizacije, ali je posebno naglašen u situacijama u kojima organizaciji nedostaje novih zvijezda, a nove je teško stvoriti s obzirom na trenutnu strukturu divizija.
Teško je očekivati da će UFC propasti, ali dugo nije bio u težoj situaciji
Konačno, imidžu tvrtke nije ni najmanje pomogao incident u kojem se pijani Dana White posvađao sa ženom u jednom klubu, pri čemu ga je ona ošamarila, a on joj je vratio istom mjerom. Nije to pomoglo ni vrijednosti dionica UFC-a, koje su pale za šest posto.
Dobar dio mainstream javnosti i medija i dalje gleda na slobodnu borbu kao na ozakonjeno divljaštvo i kada na internetu osvanu snimke na kojima čelnik najveće organizacije svijeta šamara svoju ženu, to je potpuni PR kolaps. Pod paljbom američkih medija se našao i ESPN kao medijski partner UFC-a.
Iz ove perspektive bi bilo jako prvoloptaški reći da će UFC propasti. Ipak je riječ o velikom brendu koji je kroz godine poprimio dosta bitnih značajki najvećih američkih sportskih liga. Međutim, očito je da se nalazi u fazi u kojoj sa sportske strane stagnira, dok s financijske bilježi pad.
Dana White je već bio u takvoj situaciji. "Htjeli smo prodati UFC tad (2004.), vjerujte mi da nitko nije vjerovao da to može uspjeti. Uspio sam nagovoriti tadašnje ulagače da pričekamo i probamo s The Ultimate Fighterom. Da taj show nije prošao dobro, vjerujte mi da danas UFC-a ne bi bilo", poručio je.
UFC-u kronično trebaju nove velike priče i zvijezde koje će zainteresirati i širu bazu fanova, a da bi njih kreirali, potrebno je okrenuti novu stranicu. S borcima poput Paddyja Pimbletta i Khamzata Chimaeva napravili su korak u dobrom smjeru, ali će vjerojatno proći još neko vrijeme dok svi ne prihvate da je era Conora, Ronde i Khabiba iza nas.