PRIJE točno 42 godine odigrana je jedna od najspornijih utakmica u Dinamovoj povijesti. Otvaranje jugoslavenskog prvenstva na Kantridi protiv Rijeke nije ni po čemu trebalo biti posebno, ali je ušlo u povijest kao jedna od najvećih sramota i skandala lige bivše države.
Za Rijeku je igrao čovjek koji nije smio
U Rijeku je tog ljeta stigao Edmond Tomić, napadač kosovske Lirije koja je tada bila u drugoj ligi. Utakmica je završila pobjedom Rijeke od 2:1, ali Modri su se žalili Fudbalskom savezu Jugoslavije. Naime, Tomić je sa sobom iz Lirije vukao suspenziju žutih kartona i nije imao pravo nastupiti u utakmici.
Tadašnji tehnički direktor Dinama Zorislav Srebrić navodno je kontaktirao Rijeku prije susreta i upozorio ih da će Dinamo u slučaju Tomićeva nastupa uložiti žalbu. Riječani se nisu uplašili prijetnje i odlučili su dati Tomiću da igra. Natjecateljska komisija je uvažila Dinamovu žalbu i registrirala utakmicu u korist Modrih s 0:3. To je bio samo početak velike sapunice.
Savez je prihvatio Rijekinu žalbu tek kad je shvatio da bi Dinamo mogao biti prvak
Rijeka je uložila žalbu na takvu odluku, ali ona je odbijena. Dinamo je pod vodstvom Vlatka Markovića igrao sjajno i postao je jesenski prvak. Nakon što je furiozno krenuo u proljetni dio prvenstva, situacija se opet promijenila. Savez je prihvatio drugu Rijekinu žalbu i ponovno registrirao utakmicu originalnim rezultatom, odnosno Rijekinom pobjedom.
Dinamu su time oduzeta dva boda u mrtvoj trci s Hajdukom, ali pravna sredstva još uvijek nisu bila iscrpljena. Dinamo je podnio konačnu žalbu. Ona je bila upućena na Izvršni odbor FSJ-a čija pravna komisija mora dati konačan pravorijek. Komisija je još jednom potvrdila da je Dinamo bio u pravu i vratila je prednost na Dinamovu stranu.
Dinamo je protiv Zvezde, Partizana i Hajduka osvojio naslov koji mu je ukraden
Dinamo je za vrijeme te sapunice nizao pobjede nad najvećim rivalima. Netom prije odluke koja mu je vratila 2 boda svladao je Partizan na Maksimiru pogotkom Vabeca, a onda pet dana kasnije pobjeđuje i Zvezdu na Marakani. Kada se činilo da ništa više ne može zaustaviti Dinamo, dolazi do novog preokreta.
Savez prvi put u svojoj povijesti odbija potvrditi mišljenje pravne komisije i konačna presuda je da je u utakmici s početka prvenstva ipak pobijedila Rijeka. Dinamo je bez obzira na to još uvijek bio u igri. U derbiju na Starom placu, u kojem je Hajduk mogao pobjeći Dinamu, Modri golom Vabeca pobjeđuju u zadnjoj minuti i bodovno se izjednačuju s Hajdukom na vrhu tablice.
Prije posljednjeg kola oba kluba ulaze s 48 bodova na kontu. Dinamo pobjeđuje Vojvodinu još jednim golom Vabeca, ali prvenstvo osvaja Hajduk zbog bolje gol-razlike (+34 u odnosu na +29). Zanimljivo je da bi Dinamo bio prvak i s ukradenim bodovima iz Rijeke da je pobjeda tada vrijedila tri, a ne dva boda, kao i da se u slučaju jednakog broja bodova gledao međusobni omjer, a ne gol-razlika.
Dinamo je kriv što naknadno nije uzeo ukradeni naslov iako se Srebrić hvalio da će doktorirati na "slučaju Tomić"
Dinamo je ovakav rasplet prijavio i Sudu udruženog rada. Pune dvije godine trajao je spor, a konačni sud je glasio - prvak je Dinamo. Kratkoročna šteta je bila učinjena jer je Hajduk otišao u Kup prvaka i tamo nesretno ispao od Hamburga, ali jedini krivac za izostanak naknadne pravde i satisfakcije je isključivo Dinamo.
Iako se Zorislav Srebrić hvalio kako će doktorirati na "slučaju Tomić", Dinamo nikad nije izvršio pritisak na Savez da prizna odluku Suda i tako je do današnjeg dana ostao upisan krivi prvak. Predsjednik Suda Zlatoja Stojadinović pojasnio je situaciju: "Nema veze što je Hajduk igrao Kup prvaka. Ako Dinamo zatraži od Saveza, oni ga trebaju retroaktivno proglasiti prvakom."
Dinamu je presudila politika
Do današnjeg dana nisu u potpunosti jasne sve okolnosti slučaja Tomić. Tomić i Rijeka su godinama kasnije dali za pravo Savezu kada su iznijeli mišljenje da je on svoju suspenziju odradio u Kupu, ali sve pravne odluke otišle su u Dinamovu korist i velika je sportska nepravda što je kao prvak ostao upisan Hajduk.
Jedna od priča koje objašnjavaju završetak ove balade govori o pritisku komunističkih vlasti na nogometni savez. Nepuno desetljeće nakon Hrvatskog proljeća, a netom prije nego što su se počele mijenjati strukture vlasti i zastarjelog sustava, nije bilo uputno da prvenstvo osvoji klub koji je imao snažan hrvatski, a ne jugoslavenski identitet.
Takva verzija donekle objašnjava i izostanak Dinamovog pritiska da mu se naslov nadoknadi. Njegovi navijači su u tom trenutku čekali naslov punu 21 godinu. Tri godine kasnije Maksimirom će se zavijoriti bijeli Ćirin šal i Dinamo će osvojiti najveći naslov prvaka u svojoj povijesti, ali slučaj Tomić zauvijek će ostati velika rana u klupskoj povijesti.
Najveći tragičar u toj priči je vjerojatno Drago Vabec koji je godinama kasnije izjavio: "Igrao sam u Dinamu 12 godina i osvojio samo jedan kup. Te sezone zabio sam 13 golova, ali nam je prvenstvo ukradeno. Povijest nas zbog toga neće pamtiti kao pobjedničku generaciju, ali mi smo imali jaču generaciju od one Ćirine."