U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Emil Zatopek jedan je od najvećih trkača u povijesti. Osvojio je pet olimpijskih medalja, od kojih je tri uzeo na povijesnim Igrama 1952. Bio je ikona kojoj je život uništen 1968. kada je stao pred sovjetske tenkove koji su došli ugušiti revoluciju. Jedini posao koji je mogao pronaći bio je u rudniku, u kojem je postupno zaboravljen.
HELSINKI je 1952. godine prihvatio užasno težak zadatak. Tek što su zemlje izbrojile desetke milijuna žrtava Drugog svjetskog rata, svijet je ponovno bio suprotstavljen. Hladni rat stvorio je Zapadni i Istočni blok, zbog kojeg je desetljećima trajao strah od nuklearnog sukoba. Finci su u takvim uvjetima morali organizirati Olimpijske igre, koje će na jednome mjestu okupiti gotovo zaraćene sile.
Sjedinjene Američke Države propitivale su političku situaciju u Finskoj, a Sovjetski Savez odbijao poslati svoje adute. Na koncu su obje strane prepoznale propagandni potencijal sporta uputivši predstavnike u srce Finske. Doduše, Sovjeti nisu željeli da zapadnjaci njihovim sportašima u olimpijskom selu u Helsinkiju pričaju o demokraciji, stoga su dobili vlastiti smještaj u gradu Espoou.
Emil Zatopek nije mario za podjele. Čehoslovački atletičar, čija je država bila pod sovjetskom čizmom, primao je uvrede jer je u olimpijskom selu ugostio zapadnjačke novinare, koje su istočnjaci smatrali špijunima. Britanskom rivalu Gordonu Pirieju poklonio je čarape, vlastiti krevet ustupio australskom treneru Percyju Ceruttyju, a savjete o načinu treninga dijelio je šakom i kapom.
"Ne postoji i nikad nije postojao veći čovjek od Emila Zatopeka"
"Svetac", "Nevjerojatan karakter" i "Ne postoji i nikad nije postojao veći čovjek od Emila Zatopeka", tako su ga opisivali. Bio je poput Djeda Mraza iz obližnje Laponije, samo što nije bila riječ o debelom, nasmijanom starcu koji se crvenoga lica gega s lijeve na desnu nogu, već mršavom atletičaru ispijenih obraza čiji je trk bio sve samo ne graciozan.
Usprkos nezgrapnom trčanju, podijeljeni se svijet ujedinio i u divljenju njegovim ostvarenjima. Godine 1952. osvojio je olimpijsko zlato na 5000 i 10.000 metara, a zatim se prvi put okušao u maratonu. U utrci koju će britanski novinar opisati kao "najveći trenutak u povijesti atletike", Zatopek je došao do prvoga mjesta postavši jedini trkač koji je na istim Igrama osvojio medalje u dvije najduže stadionske dionice i u ultimativnom olimpijskom dugoprugaškom ispitu.
Budući predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch bio je na helsinškom stadionu, na kojem je 80.000 ljudi klicalo "Zatopek, Zatopek" dok je Čehoslovak prolazio kroz cilj. "U tom sam trenutku shvatio što znači olimpijski duh", izjavio je kasnije Samaranch.
Od junaka do protjeranog olimpijca
Zatopek je postavio 18 svjetskih rekorda, osvojio pet olimpijskih medalja i šest godina zaredom držao status nepobjedivog na 10.000 metara. Komunistička partija u njemu je vidjela savršeno propagandno lice pa je brojne utrke završavao govorima koje bi partija pisala za njega i u kojima je širio komunističke ideje.
Divili su mu se kao jednom od najutjecajnijih sportaša 20. stoljeća, bio je sportski i društveni ideal Čehoslovačke. Takav je status uživao i nakon što je otišao u mirovinu, odnosno do 1968. godine, kada se podupiranjem demokratizacije Čehoslovačke usprotivio vladajućoj sili.
Sovjeti, u strahu da se Čehoslovačka usred Hladnog rata okrene Zapadnom bloku, pokušali su tzv. Praško proljeće smiriti pregovorima. Kad to nisu uspjeli, odlučili su se na invaziju. Oko 165 tisuća vojnika i 4000 tenkova u noći s 20. na 21. kolovoza 1968. ušlo je u Prag.
Jedan od onih koji je stao pred moćnu sovjetsku mehanizaciju bio je upravo Zatopek. Rulja ga je bespogovorno pratila, ali pritisak je bio prevelik. Praško proljeće ugušeno je sa stotinjak žrtava i krenuo je povratak komunističkim idealima.
Zatopek, kao gorljivi zagovarač udaljavanja od Istočnog bloka, nije bio ubijen, ali je bio izbrisan iz kolektivnog pamćenja. Dobio je otkaz u vojsci, njegovo ime uklonjeno je s javnih mjesta, a sunarodnjaci su o atletskim rekordima koje je postavio mogli tek šaputati.
Nekadašnjem junaku nitko nije htio ponuditi posao. Našao ga je tek u ruralnom dijelu zemlje, u kompaniji koja je u rudnicima tragala za vodom i mineralima. Daleko od gradske vreve proveo je četiri i pol godine, a po povratku u Prag bio je građanin drugog reda. Sjetili su ga se tek pred smrt, kada nije bio ni sjena samoga sebe.
Dječak koji je trčao
Zatopekovim usponima i padovima prethodilo je djetinjstvo u rodnom gradu Kopřivnice, industrijskom središtu na sjeveroistoku tadašnje Čehoslovačke (današnje Češke). Rođen je 19. rujna 1922. godine kao sedmo od osmero djece. Bio je dječak velike glave i ušiju, kojem je učitelj poručio da od njega neće biti ništa.
Možda bi se bezobrazne riječi prosvjetnog radnika pokazale točnima da maleni Emil s vršnjacima nije potegnuo raspravu o tome tko može prevaliti veću kilometražu. "Tko istrči najviše krugova, pobjednik", usuglasila su se djeca.
Premda ni u Zatopekovoj biografiji Today We Die a Little, britanskog autora Richarda Askwitha, nije naznačeno koliko je Emil u trenutku utrke imao godina, sa sigurnošću se može reći da je na startnoj liniji bilo starijih dječaka. Sve ih je ostavio u prašini.
Rasipali su se, zadihani i znojni otpadali jedan nakon dva, drugi nakon četiri kruga oko kvarta. Samo je Emil poput Forresta Gumpa trčao i trčao, toliko da je odradio 20, 30 pa i više krugova kojima mnogi nisu ni svjedočili jer su izgubili volju pratiti ga po mraku, koji je u međuvremenu bio pao. Emil je bio dječački zadovoljan pobjedom i ponosan na čestitke koje je primao.
Posao u tvornici cipela i prva utrka
Znakovito, prvi posao sa 16 godina dobio je u tvornici cipela u Zlinu, a dvije godine kasnije sudjelovao je u prvoj pravoj utrci. U tom se gradu svake druge nedjelje u siječnju održavalo masovno natjecanje. Tvornički zaposlenik, svojevrsni trener, naredio je Zatopeku i još trojici mladića da se natječu.
"Bunio sam se, govorio sam kako sam preslab. No morao sam trčati jer su me poslali liječniku koji je utvrdio da sam potpuno zdrav. Bio sam ljutit. U tim se godinama smatrate odraslom osobom i ne želite da vas tjeraju na nešto. Kad smo krenuli, osjetio sam želju za pobjedom", prepričao je Zatopek.
Zlinskim ulicama naguravali su se natjecatelji iz cijele zemlje. Zatopek ih je smatrao bržima, snažnijima i izdržljivijima. A onda ih je prestigao i jednog po jednog natjerao da mu gledaju u leđa. Budući najbolji trkač svijeta završio je drugi u konkurenciji stotinjak sudionika. "Tako je sve počelo", prisjetio se Zatopek, kojeg je lokalni atletski klub tada pozvao na trening.
Biciklom iz Praga došao na utrku u Berlin
Krajem Drugog svjetskog rata 1945. godine pridružio se čehoslovačkoj vojsci, u kojoj je imao slobodu trenirati. Doživio je strelovit atletski uspon. U ranim dvadesetima bio je državni rekorder na 2000, 3000 i 5000 metara te je uslijedio prvi međunarodni nastup 1946. u Berlinu.
Kako nije imao organiziran prijevoz, biciklom je od Praga do Berlina prevalio 350 kilometara. Svejedno je pobijedio. "Prebrzo sam startao. Navijači, njih 60-ak tisuća, počeli su se smijati. Mislili su da sam lud. 'Tko je on?' pitali su se. 'Lud je, lud!' No ipak sam bio prvi i ta me utrka motivirala za dalje", ispričao je.
Jedno je vodilo drugome i Zatopek je završio u čehoslovačkoj reprezentaciji, s kojom je nastupio na Europskom prvenstvu 1946. Iako je bio peti na 5000 metara, bila je to najava premijernog nastupa na Olimpijskim igrama dvije godine poslije.
"Govorili su mi: 'Emile, ti si lud'"
Zatopek je za najveće natjecanje morao raditi brže, više i jače nego ikad. Od utrke u Zlinu ozbiljno je shvaćao trčanje, čemu svjedoči priča prema kojoj je izučavao treninge finskog dugoprugaša Paavea Nurmija. Ispostavilo se da je legenda učila od legende.
Nurmi i Hannes Kolehmainen početkom stoljeća radili su po intervalnom treningu finskog stručnjaka Laurija Pikhale. Fantastični Finci izmjenjivali su vježbe visokog intenziteta presječene periodima oporavka umjesto dotad prihvaćenog jednoličnog trčkaranja u istom ritmu.
Šveđani Gunder Hägg i Arne Anderson te Nijemac Woldemar Gerschler u narednim su desetljećima uvodili manje ili veće promjene, no Zatopek je bio taj koji je popularizirao intervalni trening.
"Bio sam prespor kad sam bio mlad. Mislio sam da ću naučiti brzo trčati tako što ću trenirati brzo trčanje. Stoga sam trčao 20 puta po 100 metara, nakon čega sam išao polako. Ljudi su govorili: 'Emile, ti si lud. Pa treniraš poput sprintera.' No zašto bih trenirao sporo trčanje kad sam već znao kako sporo trčati? Morao sam naučiti biti brz. Govorili su mi da sam budala, no prozvali su me genijem kad sam pobijedio", prisjetio se Zatopek.
U vojnim čizmama trčao je šumom, a trening je odrađivao i gazeći mokri veš
Uobičajen trening sastojao se od 5x200, 20x400 i 5x200 metara s 200 metara džogiranja između rundi, s tim da je iz godine u godinu povećavao ponavljanja. "Trčanje je jednostavno. Moraš biti dovoljno brz i izdržljiv. Kako bi imao brzinu, moraš brzo trčati. Izdržljivost postižeš ponavljanjem", mislio je.
Biograf Richard Askwith vjeruje da Zatopek nije želio promijeniti sustav treninga jer se bojao izgubiti pod pritiskom komunističke politike, koja je od njega očekivala najveća postignuća. Držao se maksime - ne mijenjaj ono što funkcionira. U tom smislu nije modificirao ni dio koji je njegovu radu dao mitsku, ako ne i bizarnu notu.
Zatopek je uglavnom trenirao bez štoperice i u šumi. Kilometre po snijegu, blatu i pijesku gazio je u vojnim čizmama kako ne bi uganuo gležanj i vjerujući da će mu biti lakše na utrci s lakim tenisicama.
Kad bi bio na straži, moglo ga se vidjeti kako u punoj spremi trči na mjestu, dok je kod kuće gazio veš koji mu je natopljen vodom stvarao otpor. Na tome bi mu svaka supruga bila zahvalna kad bi trebalo oprati teški pokrivač koji ne stane u perilicu rublja.
"Granica boli i patnje je ono što dijeli muškarce od dječaka", govorio bi si Zatopek dok je vozio bicikl s utezima na nogama ili, blago rečeno, zadržavao dah do gubitka svijesti. "Zatopekova filozofija treniranja nije bila samo u fizičkom naporu već je želio naučiti svoj um da zaboravi na bol i nelagodu", pojašnjavao je Askwith.
Govorio je od šest do osam jezika
Zatopek je bio uporan - kako u svladavanju kilometara, tako i u učenju. Premda je kao dječak imao slabe ocjene, a htio je biti profesor, pokazivao je zadivljujuću znatiželju. Bio je društven tip koji je volio neprekidno brbljati, toliko da bi vam išao na živce stalnim upadicama.
Olimpijske igre u Londonu 1948. bile su idealno mjesto za takvu osobu. Kako bi se mogao sporazumjeti sa što više međunarodnih sportaša, doslovno je napamet štrebao pojmove iz rječnika. "Nauči dovoljno riječi i gramatika će se popraviti sama od sebe", znao je reći trkački poliglot, koji je na kraju života, ovisno o izvoru, govorio od šest do osam jezika.
U skladu s tim, imao je liberalne stavove, koje je istaknuo uoči londonskih Igara, prvih nakon 12 godina pauze prouzrokovane užasima Drugog svjetskog rata. "Bilo je to oslobođenje duha. Nakon mračnih dana rata izašlo je sunce. Odjednom nije bilo granica ni barijera, ljudi su se slobodno sastajali", govorio je Zatopek o onome što će ga za 20 godina dovesti u nevolju.
Prva olimpijska medalja na 10.000 metara
Naravno, Zatopekov glavni motiv bio je rezultat, a prva olimpijska utrka bila mu je na 10.000 metara. S nizom rekorda i opuštenim stavom, teško je vjerovati da je bio imalo nervozan uoči starta. Dapače, imao je jasan cilj istrčati svaki krug za manje od 71 sekunde.
U tome mu je pomogao trener, koji je na tribinama sjedio sa štopericom u ruci. Kad bi Zatopek na kraju kruga bio u okviru zadanog vremena, trener bi podigao bijelu majicu. Ako bi bio prespor, vijorila bi se crvena. Sedam krugova odradio je na očekivano visokoj razini pa u osmom ugledao crvenu boju.
Ubrzao je, iako će vrijeme pokazati da je mogao ležerno odraditi ostatak utrke. Hitrim korakom uletio je u cilj s vremenom 29:59.6, dovoljnim za olimpijski rekord i 48 sekundi bržim od francuskog trkača Alaina Mimouna (30:47.4) te 54 sekunde boljim od Šveđanina Bertila Albertssona (30:53.6).
Uzevši u obzir dominaciju kojom je Zatopek slavio, Guardian je tu utrku opisao kao "jednu od najvećih u povijesti" dodavši da ju je "nevjerojatnom učinilo to što je Zatopek bio trkač s uvjerljivo najružnijim stilom".
Trčao je "kao čovjek s omčom oko vrata" ili "kao da u svakoj tenisici ima škorpiona"
Ako ste ikad rekreativno trčali, pri čemu niste bili u idealnoj formi, ali ste bahato željeli odraditi deset kilometara, jasno vam je što se događa s tijelom kad prilazite kraju zadanog puta. Umor vas toliko slomi da ne možete uhvatiti zrak dok nekontrolirano klatite nogama i mašete rukama pokušavajući otresti trnce koji vas iritiraju.
Zatopek je izgledao još i gore pa je zbog hroptanja i glasnog dahtanja dobio nadimak Češka Lokomotiva. Trčeći je izgledao kao da će mu se glava otkinuti i otkotrljati, a ruke odlomiti. Ljuljao se i mahao s licem u agoniji i grču.
Sportski novinar Red Smith opisao je Zatopeka u trku "kao čovjeka s omčom oko vrata", dok ga je Athletics Weekly dočarao "kao super uštimani stroj u jednom trenutku, a bjegunca bolne grimase u drugom". Govorili su i da "trči kao čovjek koji je upravo uboden u srce", "kao da u svakoj tenisici ima škorpiona", "kao da ima napadaj" i "kao da se hrva s hobotnicom".
Zatopeka nije bilo briga za posprdne komentare. "Nisam dovoljno talentiran da bih trčao i smijao se istovremeno. Ispravit ću stil kad se utrke budu ocjenjivale po ljepoti", jasno je odgovarao kritičarima.
Oni koji su mu tada prigovarali par dana kasnije morali su začepiti jer je stigao do druge medalje. U napetoj završnici utrke na 5000 metara sa samo 0.2 sekunde zaostatka osvojio je srebro iza Belgijca Gastona Reiffa (14:17.6) i ispred Nizozemca Willema Slijkhuisa (14:26.8).
Zatopek prijetio bojkotom Igara na kojima je ispisao povijest
Zatopek je kao poznati sportaš bio cijenjeni član Komunističke partije. Međutim, podržavao je njezinu demokratsku stranu pa zbog svog nepokolebljivog svjetonazora umalo nije završio na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine, na kojima je učinio ono što nitko više nije ponovio.
Naime, Partija je par dana uoči svečane ceremonije otvaranja Igara zabranila nastup Stanislasu Jungwirthu. Razlog nije imao veze sa sportom - Jungwirthov otac završio je u pritvoru jer je kritizirao vlastodršce. Bilo je to dovoljno da se 22-godišnjeg nacionalnog prvaka na 800 i 1500 metara prekriži s popisa putnika. Zatopek je poludio kad je čuo što se dogodilo.
Nasred aerodroma, s kojeg je avion trebao čehoslovačku sportsku delegaciju odbaciti u Helsinki, zaprijetio je bojkotom. Tvrdoglav kakav je bio, tražio je da se Jungwirthu kao talentiranom, a zbog nanesene nepravde emotivno slomljenom trkaču dopusti sudjelovanje jer je to zaslužio svojim rezultatima.
Drama je kratko trajala. Tko je i zašto pristao na Zatopekovu ucjenu, nije poznato. Zna se samo da je Jungwirth spakirane kovčege ipak utrpao u avion zajedno sa Zatopekom, koji je tako u glavni grad Finske krenuo na povijesni olimpijski pohod.
Povijesne Olimpijske igre u Helsinkiju
Utrka na 5000 metara u Helsinkiju ponovno se pokazala kao veći zalogaj za Zatopeka. U zadnji krug ušao je kao četvrti iza Mimouna, Nijemca Herberta Schadea i Britanca Chrisa Chatawaya. Četiri godine ranije Reiff mu je za pola koraka oduzeo zlato, a sada je mogao ostati bez postolja.
Ipak, to se nije dogodilo. Furioznim zadnjim krugom skočio je na vrh poretka. Redom je prestizao prvog, drugog i trećeg konkurenta. Nijedan se motor nije mogao mjeriti s onim Češke Lokomotive, koja je kroz cilj ušla s vremenom 14:06.6 ispred Mimouna (14:07.4) i Schadea (14:08.6).
Prvoplasirani dvojac borio se za prvo mjesto i na 10.000 metara. Zapravo, teško je reći "borio" jer Zatopek nije imao konkurenciju. Četvrto olimpijsko zlato u karijeri zaslužio je s vremenom 29:17.0, 15 sekundi boljim od Mimouna te 31 sekundu bržim od sovjetskog predstavnika Aleksandra Anufrijeva.
"Jim, je li ovo prebrz tempo?"
Zatopek je tih dana bio zadovoljan vlastitim uspjehom, ali i onim svoje supruge Dane Ingrove, koja je pred finskom publikom osvojila zlato u bacanju koplja. Bili su to idilični dani za čehoslovačke supružnike, od kojih je Zatopek, čini se, bio kompetitivnije nastrojen. Napola ozbiljan, napola kroz šalu rekao je da je omjer 2:1 u obiteljskim medaljama u njegovu korist nedovoljna razlika.
Da bi došao do treće medalje, nije imao puno izbora - morao je trčati maraton. Prvi u životu. Dakako, pripreme za 5000 i 10.000 metara nisu iste kao one za 42 kilometra, a čak ni Zatopekova lutanja šumama i gorama u čizmama ne bi trebala biti dovoljna za apsolviranje takve dužine. Ne bi trebala...
Nakon napora proživljenih u prvim dvjema utrkama, premda je Zatopek konstantno izgledao kao da se raspada, u svega osam dana krenuo je u treću. Otprilike na polovini sustigao je Britanca Jima Petersa, favorita za zlato i aktualnog svjetskog rekordera. "Jim", obratio mu se Zatopek, "je li ovo prebrz tempo?"
Peters, već tada ozbiljno izmoren, nije mogao vjerovati ušima ni očima. Kako Zatopek u maratonskom debiju dosad nije klonuo?! U pokušaju da ga zezne, odgovorio mu je da nije dovoljno brz. Zatopek ga je doslovno shvatio i ubacio u petu brzinu.
Peters ostatak utrke nije čuo ni vidio Zatopeka, kojem je maraton očito bio mačji kašalj jer je stigao mahati i pozirati novinarima usred utrke. Susreli su se tek na cilju, kroz koji je Britanac s grčem u nozi ušao vozeći se autobusom punim novinara, koji su se gurali kako bi svjedočili prizoru jamajčanskog štafetnog tima koji na ramenima nosi Zatopeka, trostrukog osvajača zlatne medalje.
Zatopekovo konačno vrijeme iznosilo je 2:23:03.2, što je bilo više od dvije minute brže od Argentinca Reinalda Gorna (2:25:35.0) i tri od Šveđanina Gustafa Janssona (2:26:07.0). Pokazat će se da je to bio Zatopekov posljednji olimpijski uspjeh jer je na Igre u Melbourneu 1956. došao nespreman zbog operacije bruha, zaključivši fascinantnu karijeru godinu dana kasnije.
Praško proljeće
Zatopek je bio, u narodu bi se reklo, svjetski čovjek. Kao takav bio je omiljen među ljudima i desetljećima nakon sportskog umirovljenja. Djeca su izgovarala ime svoga junaka dok su trčala na igralištu i gledala njegovo lice na propagandnim plakatima Komunističke partije.
Iako je životom Čehoslovačke u doba Hladnog rata orkestrirao Sovjetski Savez, Zatopek je zdušno podržavao svaku demokratičnu odluku zalažući se za slobodu pojedinca. Logično je, dakle, što je početkom 1968. godine bio oduševljen dolaskom reformista Aleksandra Dubčeka na čelo Partije. Nije znao da je time udario i temelje vlastitoga kraja.
Dubček je u siječnju pokrenuo Praško proljeće, proces odmicanja Čehoslovačke od represivne politike Sovjetskog Saveza. Želio je zemlju otvoriti Zapadu, isticao je pobjedu socijalizma nad komunizmom, zahtijevao veću slobodu medija, govora i kretanja te naglašavao važnost višestranačja i otvorenog tržišta.
Čehoslovački političari bili su oprezni kako ne bi prejako nagazili na žulj Sovjeta, no ipak su se počele javljati protusovjetske poruke i želja za instantnom demokratizacijom društva. Istočnije je, pak, rastao strah od prelaska Čehoslovačke u skup zapadnih zemalja.
Sovjetski pokušaj pregovora s Dubčekom nije urodio plodom, nakon čega su se okrenuli Brežnjevljevoj doktrini, koja je naziv dobila po generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza Leonidu Brežnjevu, a podrazumijevala je prisiljavanje satelitskih država da svoje interese podrede onima Istočnoga bloka. Ako je trebalo, čak i vojnom silom.
Sovjetska invazija na Čehoslovačku
Invazija je počela kad su Dana i Emil 20. kolovoza 1968. čuli mehaničku tutnjavu i topot vojnih čizama, koji su na praškim ulicama najavljivali smrt. Uputili su se na Vaclavski trg, gdje ih je dočekao kaos. Masa ljudi šakama i kamenjem udarala je po tenkovima i urlala na vojnike, od kojih mnogi, tvrdila je Dana, nisu ni znali po što su došli.
Zatopek - zgrožen invazijom Varšavskog pakta, tj. vojnog saveza Sovjeta, Bugara, Poljaka i Mađara - ubrzo je preuzeo vođenje bunta. U jednom je trenutku u zgužvanoj jakni skačući predvodio sunarodnjake. U drugom se bijesno zaletavao prema vojnicima zahtijevajući da prekinu tu ludost, koja je već prve noći rezultirala s 19 ubijenih civila.
Zapadne zemlje osudile su napad, ali nisu željele poslati svoje vojnike u Čehoslovačku strahujući od izbijanja novog rata. Dubček je odmah priveden i odveden u Moskvu, u kojoj je pošto-poto pristao na sovjetske uvjete propisane Moskovskim protokolom, kojim su preokrenute demokratske mjere uvedene s ciljem reformacije Čehoslovačke.
Zatopek je, pozivajući se na titulu olimpijskog prvaka i time svjetski relevantne osobe, u narednim tjednima zazivao intervenciju zapadnih kolega i nazivao Sovjete "svjetskim gangsterima". Napadnuto stanovništvo šaranjem prometnih znakova pokušalo je zbuniti sovjetske vojnike, a emitiranjem radijskih emisija s tajnih lokacija potaknuti suborce na žestok odgovor. Ništa nije spriječilo neminovan kraj.
Dječak je Zatopeku donio komad suhog mesa. Šokiralo ga je ono što je ugledao
Dubčeka je na čelu čehoslovačke Komunističke partije zamijenio Gustav Husak, čiji je zadatak bio provesti "normalizaciju". Očistio je stranku od liberalnih članova i otpustio sve one koji se nisu slagali sa sovjetskom politikom. Među njima je bio i uporni Zatopek, u kojem su Sovjeti prepoznali opasnu i popularnu figuru koja se zalagala za reformu.
Imao je dvije opcije: trpjeti posljedice ili odustati od pobune i postati propagandist sovjetskog režima. Nije bilo upitno što će prihvatiti. Oduzeli su mu vojni čin i obrisali njegovo ime gdje god se nalazilo. Bio je osramoćen, toliko da nije mogao pronaći posao dostojan svog statusa.
Na jedvite jade dobio je posao u rudniku, daleko od voljene supruge, koju je viđao tijekom rijetkih dolazaka kući. Naviknut na ekstremne sportske napore, nije mu bilo teško izdržati fizički rad. S druge strane, život kao u izbjeglištvu nije mogao podnijeti. Bio je dio malog tima, u kojem je jedan član bio doušnik tajne službe, koja je pratila svaki Zatopekov korak.
Ugodnu svakodnevicu zamijenila su učestala putovanja s jedne radne lokacije na drugu. U međuvremenu je, u prljavoj odjeći jer ga više nije bilo briga ni kako izgleda, lijegao u neudoban ležaj kamp-prikolice, koju je dijelio sa zaposlenicima.
Počeo je i piti, u što se uvjerio dječak kojeg je majka nedaleko od Litomyšla poslala da olimpijcu pokloni komad sušenog mesa. Mališan je bio šokiran onim što je ugledao. Pokucao je, a vrata je otvorila prikaza nekadašnjeg heroja. "Više nisam ono što sam bio", kratko mu je odgovorio Emil držeći bocu u ruci.
"Emil je bio legenda. A legende nikad ne umiru"
Askwith je u biografiji objavio da je Zatopek otprilike pet godina živio na društvenom dnu. Kad ga Partija 1977. više nije smatrala opasnim, dopustila mu je povratak u Prag ponudivši mu uredski posao, koji je obavljao do umirovljenja početkom osamdesetih.
Uobičajenom životu vratio se 1989. godine. Baršunastom revolucijom, nenasilnom akcijom koja je trajala od 16. studenog do 29. prosinca, srušen je komunistički režim, a nedugo zatim Zatopeku je vraćen društveni ugled. Husak je skinut s vlasti, Dubček je postao predsjednik parlamenta, a Vaclav Havel predsjednik Češke.
Zatopek je unatoč društvenoj rehabilitaciji pao u zaborav Češke i Slovačke. Posljednjih deset godina života proveo je mirno, bez pompe kakva je mogla pratiti jednog od najboljih sportaša ikad. Prošao je put od pukovnika do pokojnika i natrag. U svakom slučaju, ma koliko se malo o njemu pričalo nakon Praškog proljeća, vrijede riječi Juana Antonija Samarancha: "Emil je bio legenda. A legende nikad ne umiru."