KADA je u ožujku 2013., skoro pune dvije godine prije punoljetnosti, postao rekorder Prve HNL i nacionalna vijest, nije mogao zamisliti da će sljedeći rekord srušiti osam godina kasnije, kao drugoligaš. Pa ipak, Marko Dabro objedinio je dva neobična rekorda. Prvi ga je još kao dječaka lansirao u inozemstvo, drugi mu je bio karta za povratak u društvo hrvatskih prvoligaša. I zasad mu u Lokomotivi jako dobro ide.
Dabro je spomenutog proljeća 2013. na utakmici protiv Splita debitirao za Cibaliju sa samo 16 godina i dva dana, što je rekord do danas, a zbog propozicija natjecanja, mala je šansa da ga netko sruši. Prije nekoliko je mjeseci u dresu BSK iz Bijelog Brda izjednačio 14 godina star neslužbeni rekord Druge HNL Zdravka Popovića iz sesvetske Croatije s 30 golova u sezoni.
Između ta dva rekorda ostatak tinejdžerskih godina proveo je u Italiji, a zatim, kao i brojni klinci koji prerano odu u inozemstvo, kročio put povratka prema respektabilnoj nogometnoj karijeri. U njegovu priču uplela se i bolest, ali ne želi je okrivljavati za to što do svoje 24. godine nije napravio više niti žali zbog odluka koje su ga odvele na ovakav put.
U svojoj prvoj pravoj sezoni u Prvoj HNL, u dresu Lokomotive, Dabro je jedan od njenih hit-napadača. Zabio je četiri gola u prvih sedam kola, među kojima i prekrasne poluškarice prošlog vikenda protiv Osijeka, kluba kojem je prirodno gravitirao, ali nikad nije dogovorio suradnju.
Treći strijelac HNL-a
"Nije mi najljepši u karijeri, ali u top 5 je sigurno", napola skromno, a napola samosvjesno se nasmiješio na pohvalu za atraktivnost nedjeljnog gola u Kranjčevićevoj koji ga je plasirao na diobu trećeg mjesta ljestvice strijelaca, iza Josipa Drmića (7) i Marka Livaje (6).
"Poseban mi je onaj prvi ovosezonski protiv Hajduka jer je imao veliku važnost i značaj. A najljepši... Imao sam u drugoj ligi nekoliko baš lijepih škarica, pravih napadačkih golova, što me ne iznenađuje jer dosta vježbam, radim na treningu kako bih u što više situacija bio u stanju pronaći pravo rješenje", kaže Dabro.
Da mu je netko prije sezone ponudio četiri gola iz sedam utakmica, vjerojatno bi prihvatio, kaže. Ali ne zanosi se učinkom i djeluje vrlo prizemljeno dok prvog dana zagrebačke meteorološke jeseni priča o sebi u Lokomotivinom klupskom kafiću pokraj terena za trening na Kajzerici. Zrelo i vrlo spokojno, zbog odluka koje su ga već sa 16 godina odvele u jednu od najjačih liga svijeta, kao i podrugljivih komentara nakon skrušenog povratka kući tri godine kasnije.
"Kad sam otišao u Fiorentinu sa 16 godina, imao sam velike snove. Sad znam da ne treba toliko sanjati koliko biti u realnosti i što više uživati u trenutku, biti zadovoljan, sretan i zahvalan, napredovati, pa možda dođeš na neku veću razinu. Nemam neke velike osobne ciljeve da moram negdje biti za pet godina. Želim uživati u trenutku pa ćemo vidjeti."
Takvo razmišljanje često krasi ljude koji su nekoć visoko poletjeli pa bolno tresnuli o tlo. A u njegovoj bi situaciji poletio gotovo svaki klinac. Dabro je rasturao u pionirima Cibalije i zabio "sigurno preko 100 golova", u kadetima je bio najbolji strijelac lige, a juniore je preskočio te već kao 15-godišnjak počeo trenirati s prvom momčadi. Debitirao je 30. ožujka 2013. ušavši u 78. minuti susreta protiv Splita, prvom prilikom nakon što je stekao pravo na to.
Cibalia je čekala njegov 16. rođendan da ga pošalje u igru
"Dok sam bio mlađi, bio sam stvarno dobar, a Cibalia je trebala neku bolju priču. Znao sam da ću tada debitirati, čekalo se samo da napunim 16 da bih mogao po pravilima zaigrati", kaže Dabro, a to znači da će njegov rekord biti srušen vrlo teško jer bi se trebalo poklopiti da klubu s tako mladim talentom utakmica pada baš na njegov 16. rođendan ili dan poslije.
"Bio sam premlad da bih taj trenutak shvaćao preozbiljno. Samo sam htio izaći na teren i igrati nogomet", prisjetio se svojih misli u tom povijesnom trenutku.
Sakupio je još samo tri nastupa za Cibaliju prije nego što je prvom prilikom, na ljeto 2013., otišao u Fiorentinu za odštetu od 800.000 eura.
"Nije to došlo naglo, pratili su me i zimus, prije nego što sam debitirao, ali onda se razbuktalo. Trajalo je to tri-četiri mjeseca. Došla je ponuda u klub, a odluka da je prihvatim bila je moja osobna, roditelji čak i nisu bili toliko za to. Mislio sam da sam spreman. Nije mi puno značilo to što se radilo o Fiorentini, nisam znao puno o klubu, tek sam kasnije uvidio kakvu tradiciju i navijače imaju te shvatio gdje sam došao."
Hrvatska kolonija u Firenci
Živio je u stanu vrlo blizu stadiona, a kaže da mu samostalni život u tuđini tako mladom nije teško padao jer mu je obitelj svako malo dolazila na dva tjedna. Pomoglo je i puno naših igrača u klubu u tom razdoblju.
"U primaveri su bili Bitunjac i Bagadur, a u prvoj momčadi Badelj, Rebić, Kalinić, pa Crnogorac Tomović, Srbin Savić... Nisam se osjećao usamljeno."
Tko zna kako bi mu se karijera u Firenci razvijala da se vrlo brzo nakon dolaska nije ozbiljno razbolio? Ne želi pričati o mononukleozi niti u njoj tražiti alibi, "da se misli da je ona razlog što dosad nisam napravio nešto". Ali većina mladih nogometaša koji prije punoljetnosti odu u inozemstvo završi na sličnom putu, a opet, priča svakog od njih je posebna. Ta je bolest ono što daje specifičnost Dabrinom putu. Zato ipak nevoljko pristaje progovoriti i o njoj.
"Dobio sam je čim sam došao, ne znam kako sam je pokupio. Završio sam u bolnici, nisam smio trenirati i tek nakon pola godine do godinu smio sam se vratiti nogometu. Ali i tada, kao da je ostalo još nešto u meni i trebala mi je godina i pol ili dvije da se potpuno vratim."
A nakon toliko izgubljenog vremena i stagnacije te nakon isteka juniorskog staža nije bilo realno očekivati da će dobiti priliku u prvoj momčadi. Imao je dvije opcije - ostanak u Italiji na posudbi ili povratak kući.
Vratio se u Cibaliju, ali sreću (i formu) je pronašao tek u obližnjem Bijelom Brdu
"Težio sam povratku kući, poznatoj okolini, da dođem sebi i potpuno zaboravim na bolest. Trebao mi je povratak u svoj krug ljudi, da opet budem spreman za veće izazove. Neko vrijeme sam žalio što se neke stvari nisu bolje odvile, ali sada sam dovoljno sazrio da to mogu prihvatiti kao dio svoje priče."
Vratio se u svoju Cibaliju, koja je tog proljeća 2016. izborila povratak u Prvu HNL, u kojoj je Dabro u dvije sezone odigrao 41 utakmicu i postigao pet golova. Kad je Cibalia 2018. ispala u drugu ligu, on je želio i dalje igrati prvoligaški nogomet te je sreću potražio u Gorici.
"Kasno sam došao na pripreme, a Zwolinski i Atiemwen su super krenuli, stvarno su dobro igrali i vodili ekipu do dobrog rezultata. Ja sam bio u drugom planu i na zimu sam otišao u Sloveniju. To je kratko trajalo i onda sam se vratio kući", ispričao je Dabro.
Pod "kući" misli na BSK iz Bijelog Brda, sela 15 km udaljenog od Osijeka i nepunih 40 od njegovih Vinkovaca. Ondje je u prvoj sezoni zabio 10 puta na 17 drugoligaških utakmica, a onda prošle sezone eksplodirao s 30 golova u 32 nastupa, kojima je izjednačio neslužbeni rekord jedinstvene druge lige.
"Nisam lovio rekord jer sam saznao za njega tek pred kraj, kad sam već imao 25-26 golova, pa sam rekao 'hajde, probat ću'. Na početku sezone cilj mi je bio samo što bolje igrati, biti zdrav, što više pomoći ekipi i dogodila se stvarno jako dobra sezona, koja mi je omogućila još veći iskorak."
Dobar dio zasluga za eksploziju pripisuje atmosferi u momčadi i jednostavnoj činjenici da je bio kod kuće.
"Da, živio sam doma, ima tu nešto. Drukčije je kad je obitelj uz tebe, mama i tata te dočekaju, dolaze na utakmice, dolaze ti prijatelji... Ostalo pripisujem okolini, treneru, imao sam dosta prijatelja na terenu i izvan njega, družili smo se, provodili vrijeme zajedno i ta homogenost nam je donijela nešto što je meni odgovaralo", objašnjava.
Ne žali zbog Osijeka. Lokomotiva je njegova realnost, trenutak u kojem uživa
Toliko mu je odgovaralo da je odbio priliku pokazati se Osijeku. Nenad Bjelica ga je pratio još prošlog ljeta i nudio mu da dođe na probu do zime.
"Već je bila polovica listopada, a ja sam stvarno dobro krenuo u sezonu i shvatio da mi ne ide baš u prilog da dođem tamo pa da oni vide što će sa mnom. Odlučio sam ostati u BSK-u i mislim da nisam pogriješio. Bilo je još kontakta na zimu, ali do ljeta smo se i oni i ja okrenuli drugim opcijama. Ne mogu reći da sam nezadovoljan što nisam otišao. U Bijelom Brdu sam prvenstveno sebi dokazao da vrijedim, da zaslužujem igrati na višoj razini i da se vraćam na veliku scenu."
Sa 16 je bio sanjar, s 24 je realist, a njegova realnost je Lokomotiva, njegov "trenutak u kojem treba uživati". Tko zna gdje bi sada bio da je karijeru gradio preko Osijeka ili Dinama te vani otišao s 21-22 godine? Možda u prvoj momčadi u nekoj od liga Petice, možda također u Lokomotivi, a možda nekim groznim raspletom negdje u trećoj ligi... Nema smisla o tome razmišljati, najvažnije je da je u miru sa svojim izborima i njihovim posljedicama.
"Kad sve zbrojim i oduzmem, ni za čim ne žalim. Tako je trebalo biti. Puno sam ojačao i zadovoljan sam. Ne kažem da bih igračima preporučio da odu vani tako mladi, ali ja sam tamo vidio kako sve funkcionira i znam na što moram biti spreman. Naravno da sam nekad mislio da ću iz Fiorentine otići na neki bolji nivo, ali sad ne razmišljam o boljim nivoima, nego želim uživati u nogometu, biti zahvalan što sam u ovako dobroj ekipi i da taj osjećaj zadovoljstva može donijeti nešto bolje. Trenutačno uživam u svojoj koži, ne želim nikamo i nadam se da će mi taj osjećaj ostati što dulje."