PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992. godine, službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu ćete u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana moći pročitati 30 priča o ključnim događajima te intervjua s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.
Zaprešićki Inker, iako trećeligaš u Jugoslaviji, bio je neočekivana sila dok je hrvatski nogomet bio u pelenama. Osim što je osvojio uvodni turnir Slobodna Hrvatska, u prvoj je sezoni HNL-a zauzeo četvrto mjesto i završio ispred ondašnjeg HAŠK-Građanskog, a što je najvažnije, bio je pobjednik prvog Hrvatskog kupa. Za peto izdanje serijala ondašnji trener Ilija Lončarević i jedan od ključnih igrača Stipe Brnas objasnili su kako su uspjeli izvesti to čudo.
NAKON što je prva utakmica prvog finala Hrvatskog nogometnog kupa u Zaprešiću izmeću domaćeg Inkera i favoriziranog HAŠK-Građanskog završila 1:1, trener domaće momčad Ilija Lončarević je rekao kako je zadovoljan rezultatom i da na Maksimir dolazi pobijediti.
Tu su izjavu mnogi, a ponajviše režimski novinari bliski Tuđmanovoj kliki, protumačili kao provokaciju najpoznatijeg hrvatskog nogometnog brka. Jer, kako dovraga Lončarević može biti zadovoljan remijem i najavljivati pobjedu svoje ekipe sastavljene od anonimusa u duelu s klubom koji se prije samo 365 dana do same završnice prvenstva borio za naslov posljednjeg prvaka Jugoslavije s prvakom Europe Crvenom zvezdom?
Tuđmanovi mediji napali Lončarevića zbog izjave koja nije mogla biti točnija
Lončarević je uvijek bio mudar čovjek, poslovično odmjeren u izjavama te nesklon euforiji i razbacivanju velikim riječima. Niti je ta izjava bila provokacija niti je želio na taj način u maniri Ćire Blaževića ''galvanizirati'' svoje igrače uvjeravajući ih, baš kao što je svojim miljenicima tepao trener svih trenera, da su najbolji na svijetu. Jednostavno, Inker je tada bio bolja momčad od Modrih.
Zaprešićka momčad je nekoliko mjeseci ranije osvojila turnir Slobodna Hrvatska, uvertiru za premijerno izdanje HNL-a, a uzela je i Dvoransko prvenstvo Hrvatske. U prvenstvu su ove dvije momčadi odigrale dvije utakmice i u obje je slavio Inker.
Iza Dinama, ili HAŠK-Građanskog, kako hoćete, stajale su povijest i tradicija, u tom trenutku ništa više, a Inker je bio nadolazeća sila hrvatskog nogometa u ligi koja unatoč ratnim strahotama i neregularnim uvjetima u kojima se igralo prvenstvo po imenima možda nikad nije bila jača.
Te večeri je patuljak iz Zaprešića postao Div iz predgrađa
Tog 23. lipnja 1992., pred 30 tisuća gledatelja na Maksimiru, po velikoj kiši, stoper Damir Kasumović je glavom, efektno, nakon prekida koji je izveo Zoran Živković savladao Ladića i zabio, pokazat će se, gol za povijest. Kako hrvatskog nogometa tako i kluba iz Zaprešića. Dinamo je pokušavao izjednačiti, imao je nekoliko opasnih slobodnjaka i solidnih prilika, ali nije mu bilo suđeno. Te večeri je patuljak iz Zaprešića postao Div iz predgrađa.
Inker (INdustrija KERamike), bivša Jugokeramika, a od 2003. Inter iz Zaprešića, u sezoni 2004./05. osvojio je drugo mjesto, do posljednjeg kola se borio za naslov prvaka s Hajdukom. Svaki pravi navijač je na to drugo mjesto, naravno, ponosan, ali ono nikad ne može biti ni blizu sreći i zadovoljstvu koji su nastupili u trenutku kad je Dražen Kasumović primio Rabuzinovo sunce iz ruku Stipe Mesića, izaslanika predsjednika republike Franje Tuđmana (medalje pobjednicima je podijelio prvi predsjednik HNS-a Mladen Vedriš).
Na koncu, to drugo mjesto je ostvareno u neobičnoj sezoni, kad je Dinamo ispao u Ligu za bedaka, a momčad Inkera bila je praktički sastavljena od igrača pristiglih iz Maksimira, poput Luke Modrića, Vedrana Ćorluke i nešto ranije Eduarda da Silve.
Nisu imali zvijezda, ali su odrasli skupa i bili su klapa
Bila je to na neki način umjetna momčad, čiji igrači nisu imali ništa s klubom osim što su, zbog odluke matice iz Maksimira, morali otići na posudbu u Zaprešić. S druge strane, taj ratni Inker bio je ekipa čiji su se igrači poznavali godinama i znali se u dušu. Većina njih zajedno je počela igrati nogomet, skupa su odrastali na niželigaškim terenima bivše države i bili su klapa.
Nisu imali prave zvijezde, ali sve su to bili jako dobri klupski igrači, hakleri i znalci, čiji su glavni aduti bili kohezija, homogenost, kemija u momčadi i međusobno prijateljstvo.
Također je bitno da je Ilija Lončarević, kad je u ljeto 1990. na klupi tadašnje Jugokeramike naslijedio Zorislava Srebrića, imao plan i ciljano je dovodio igrače sa strane. Birao je isključivo igrače koji će se lako uklopiti u svlačionicu. Nije tražio najbolje, tražio je one koji mu trebaju.
''Stvaranje HNL-a je skoro polovici lige bilo poput dobitka na lotu. Osim Zagreba, koji je sezonu ranije kroz Drugu jugoslavensku ligu izborio nastup u prvoj ligi, svi mi ostali klubovi koji smo ušli u nju rezultatima to nismo zaslužili. Mi smo upali iz treće lige, a Istra čak iz četvrte.
Međutim, bili smo spremni za sve ono što nas je čekalo kad smo počeli na proljeće igrati HNL. Kad sam 1990. došao u tadašnju Jugokeramiku, ciljano sam slagao ekipu da iz sezone u sezonu idemo u rang više", rekao nam je Ilija Lončarević pa nastavio:
"U sezoni 1990./91., zadnjoj sezoni bivše države, Zadar je bio prvak treće lige, a mi smo bili drugi. To smo ljeto doveli nekoliko odličnih igrača poput Antolića, Solde, Miletića, Ivana Cvjetkovića… Možda nismo imali zvijezde, ali imali smo niz igrača koji su bili nevjerojatno zahvalni i kvalitetni. Soldo i Jurčić su kasnije preko Dinama došli do reprezentacije i uzeli su svjetsku broncu.
Živković je bio reprezentativni kalibar i da nije potrgao ligamente na turneji reprezentacije u ljeto 1992. po Australiji, mogao je imati fantastičnu karijeru. Antolić je bio malo čudan, ali nevjerojatan kapacitet. Svi ti igrači meni su pomogli da ostvarim svoje zamisli i da uspije filozofija igre koju sam gajio.
''Bili smo avangarda''
Brzi protok lopte, pas-igra, u to smo vrijeme bili mala avangarda, a od ljeta 1991. do proljeća 1992. svi su igrači dovedeni ciljano i planski. Ništa nije bilo slučajno. Kad se počela stvarati priča o HNL-u, mi smo se pokazali prejakima za sve ostale. Kao prvo, bili smo odlična ekipa, a kao drugo, nisu nas poznavali, bili smo nepoznanica za sve, što je nama odgovaralo.
Odmah u ljeto 1991. smo osvojili turnir Slobodna Hrvatska, što je bilo neslužbeno prvenstvo Hrvatske, da bismo poslije toga suvereno osvojili dvoransko prvenstvo Hrvatske koje se igralo u Domu sportova. Tad su nas počeli shvaćati ozbiljno i kao jedan od favorita smo ušli u HNL.
Jedini smo pobijedili i Dinama i Hajduka, a Splićane smo svladali na Poljudu. U finalu nam Dinamo, odnosno HAŠK-Građanski kako se tada zvao, nije mogao baš ništa. Podizanje tog trofeja bilo je pisanje povijesti i najveći uspjeh Inkera'', dodao je Lončarević.
Stipe Brnas, pouzdani stoper i jedan od ključnih igrača Inkera, slaže se s Lončarevićem. Priča nam kako su baš ta sloga i prijateljstvo bili ključni za fascinantne rezultate i stvaranje Diva iz predgrađa.
''Jako smo se dobro međusobno poznavali, znali smo se godinama iz mlađih selekcija, većina nas je prošla Dinamovu školu. Kad je stigao Ilija umjesto Srebrića, doveo je dosta igrača iz Lokomotive, a svi smo bili nevjerojatna klapa. Družili smo se i kroz nogomet i van njega. Zajedno smo slavili rođendane, obitelji su nam se družile, baš smo bili super ekipa i zato i jesmo imali te rezultate'', rekao nam je Brnas.
Mučili se s malima, šamarali najbolje
Kad je koncem veljače 1992. prvenstvo napokon krenulo, Inker je na temelju rezultata s turnira Slobodna Hrvatska i Dvoranskog prvenstva postao ozbiljan kandidat čak i za sam vrh. Nitko Zaprešićane više nije shvaćao neozbiljno. Međutim, sam početak ligaškog natjecanja za Inker nije bio najbolji. Već u prvom kolu je kod kuće od Varteksa izgubio 3:1, a u drugom ga je Zagreb svladao 2:0.
Sve do sedmog kola Inker se mučio, teško je skupljao bodove, a sve se promijenilo kad je u Zaprešić stigao HAŠK-Građanski. Velika pobjeda 2:1 u dobroj je mjeri odredila tu sezonu. Momčad je shvatila da zna, da može i da se ne treba plašiti čak ni najboljih.
Inker je do kraja sezone oba puta dobio klub iz Maksimira, na Poljudu je budućem prvaku Hajduku nanio prvi poraz u prvenstvu (2:0), a u Zaprešiću su Splićani na jedvite jade osvojili bod (0:0).
''Nismo imali tu snagu i širinu da u kontinuitetu pobjeđujemo u prvenstvu, no u utakmicama protiv najjačih smo se mogli motivirati i te smo utakmice redovito dobivali'', priča nam Lončarević, a Brnas dodaje:
''U prvenstvu nismo počeli dobro. Odmah prvo kolo nas je iznenadio jaki Varteks i dobio nas je 3:1. Varaždinci su imali baš moćnu ekipu, Cvita je bio na posudbi iz Dinama, bili su tu Turković, Dalić, Besek, mladi Mumlek i Vugrinec, a vodio ih je Branko Ivanković. Zatim smo izgubili u gostima kod Zagreba, a tek smo u trećem kolu pobijedili Šibenik.
Igrali smo toplo-hladno na početku, dosta je bilo i ozljeda, a sve se promijenilo u sedmom kolu kad smo pobijedili Dinamo. Nakon toga sve je bilo puno ljepše, krenulo nas je. Posebice smo znali igrati s najjačima. Dinamo smo pobijedili oba puta, Hajduk smo dobili na Poljudu, a na samom kraju prvenstva u Zaprešić su došli po bod kako bi osigurali naslov prvaka. Sve nas je to vuklo do finala Kupa s Dinamom.''
Neobično prvo izdanje Kupa
Kao i prva ligaška sezona, debitantsko izdanje Kupa je također bilo neobično. Prvo natjecanje za Hrvatski nogometni kup odigrano je u proljeće 1992., a u njemu su nastupili samo oni klubovi koji su sezonu ranije izborili pravo nastupa u završnici Kupa maršala Tita, u kojemu zbog raspada Jugoslavije nisu nastupili.
Tako da su se u četvrtfinalu sastali Rijeka i Hajduk (prošla je Rijeka na račun gola u gostima), HAŠK- Građanski i Rovinj (Zagrepčani su izborili polufinale s ukupnih 7:0), Inker i Osijek (Inker je prošao s ukupnih 3:1), a Croatia iz Đakova je bila slobodna.
U polufinalu je HAŠK-Građanski nakon penala izbacio Rijeku, a Inker se lagano riješio Đakovčana. Sve je bilo spremno za finale. Prva se utakmica igrala u Zaprešiću 16. lipnja. Domaćin je počeo bolje, imao je puno više od igre i poveo je golom Živkovića u 68. minuti.
Mogli su Zaprešićani zabiti još koji gol i pitanje osvajača Kupa riješiti već u prvom susretu, ali to nisu napravili. Jedna od poznatijih nogometnih floskula je ona: ''Kad ne daš, primiš.'' Željko Adžić je ni iz čega minutu prije kraja postigao gol za 1:1.
''Nije nam u finalu trebala motivacija. Sama činjenica da igramo prvo finale i to protiv Dinama, a dosta nas je prošlo maksimirsku školu, bila je dovoljan motiv. U prvoj utakmici finala smo bili bolji, poveli smo i imali smo još neke šanse za 2:0. No onda nas je Adžićev gol presjekao.
Kasnije je Vlaović imao sjajnu šansu i utakmica je mogla otići i na našu, ali i na njihovu stranu'', prisjetio se te prve utakmice Brnas, a Lončarević nam kaže kako je i nakon remija znao da će trofej na kraju završiti u Zaprešiću.
''Nije to bila provokacija, jednostavno smo bili bolji od Dinama''
''Kroz prvenstvo smo pokazali da smo puno bolji od Dinama, bez ikakve dileme. U prvoj utakmici smo ih nadigrali, vodili smo 1:0 pa smo na kraju primili nesretno gol za 1:1. Sjećam se da sam nakon te utakmice rekao da nama taj rezultat odgovara i da ćemo na Maksimiru pobijediti bez problema. Mnogi su to protumačili da sam provocirao, ali to mi nije bilo ni na kraj pameti. Nisam takav tip čovjeka.
Jednostavno sam znao da smo bolji. Znate li koliko je u Tuhelju pred drugu utakmicu finala trajao naš sastanak? Dvije minute. Igračima sam rekao da sve znaju, da smo o svemu pričali cijelu sezonu i da izađu i pobijede. Tako je i bilo. Znali su da igraju protiv Dinama, nisam ih trebao dodatno motivirati. Samo eventualno psihološki pripremiti.''
Dan prije uzvrata na Maksimiru, momčad Inkera je bila na prijemu kod tadašnjeg gradonačelnika Zagreba Borisa Buzančića i fotografirala se s pokalom.
Brnas i Kasumović, gradonačelnik Buzančić i Rabuzinovo sunce
''U jednom trenutku smo Kasumović i ja došli smo do pehara i Kas je rekao gospodinu Buzančiću: 'Gradonačelniče, ma samo da ga podignem, da vidim koliko je težak i hoću li ga moći podići sutra. Znate, to mi je za probu.' Zatim smo obojica prasnuli u smijeh. Znali smo da je trofej naš. Toliko smo bili sigurni da smo bolji od njih i da ćemo ih sigurno dobiti", kaže nam Brnas i prisjeća se uzvrata.
''Sjećam se jake kiše, Dinamo je stiskao, imali su puno slobodnih udaraca, ali nakon što je Kasumović zabio, imali smo nekoliko šansi za otići na 2:0 i prelomiti susret do kraja. Pametno smo igrali, bili smo pametna ekipa koja je znala igrati. Svih 11 igrača na čelu s golmanom Bronićem. Mudro smo priveli utakmicu kraju.
Koliko je to bila zaslužena pobjeda najbolje je pokazala izjava Željka Adžića nakon utakmice. Željko, koji je te sezone bio njihov možda i najbolji igrač, lijepo je rekao da smo ih dobili oba puta u prvenstvu i da su oni od četiri utakmice te sezone uspjeli izvući samo jedan remi. Znali su s kim imaju posla i znali su da nisu favoriti. Baš su nas se bojali.
''Zamislite da se sad u Ukrajini igra prvenstvo. Nemoguće, zar ne?''
Mi nismo imali što izgubiti, a bili smo nevjerojatna klapa. S vozačem Perom u autobusu smo pjevali kad bismo god išli ili se vraćali s gostovanja. Idemo na Poljud, pjevamo, idemo u Dalmaciju, pjevamo. Ta se vremena iz današnje perspektive čine nestvarna. Idemo igrati protiv Dubrovnika i moramo prijeći paški most, a on je miniran. Takvih je situacija bilo puno. Teško da današnji klinci mogu razumjeti kako je to izgledalo. Zamislite da se sad igra prvenstvo Ukrajine. Nemoguće, je li tako? Eto, mi smo igrali u tim uvjetima", rekao nam je Brnas.
Šofer Pero, Igor Čalo i Stipe Brnas, na jednom od putovanja te prve sezone
Hajduk je kao prvak trebao otići u kvalifikacije za Ligu prvaka, Zagreb kao drugi u Kup UEFA, a Inker u tadašnji Kup pobjednika kupova. Delegacija sva tri kluba je otišla na izvlačenje parova u Ženevu, no ondje ih je zadesio šok. Zbog rata u Hrvatskoj nije im bilo dozvoljeno nastupiti u europskim kupovima. Kad je čuo užasnu vijest, predsjedniku Inkera Ivanu Laljku je pozlilo, a navodno je Ilija Lončarević vozeći prema Zagrebu od bijesa porušio sve brzinske rekorde.
Nažalost, do danas je Div iz predgrađa ponovo postao patuljak. Ispao je iz Prve HNL prije dvije godine i mali su izgledi da se više ikad ponove dani opisani u ovoj priči, pa čak i oni iz sezone 2004./05.