U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Keith Gillespie je kao klinac bio dio mitske Unitedove Generacije 1992., bio je fantastičan talent i trebao je napraviti karijeru puno veću od one koju je napravio. Nije, jer je bio preslab da se suoči s ovisnošću koja mu je uništila i karijeru i život.
NAJVEĆE moguće kršenje fair-playa i sportskih načela je korištenje dopinga, koje rezultira dugim suspenzijama ili naglim krajem karijere ako je počinitelj uhvaćen. Drugim najvećim zlom koje sportaš može učiniti smatra se klađenje, što se dobro vidjelo po nedavnom slučaju trojice vrhunskih mladih nogometaša koji su izbačeni iz talijanske reprezentacije i svojih klubova jer su pod istragom zbog ilegalnoga klađenja.
Sandro Tonali je izbačen iz nogometa na deset mjeseci, Nicolo Fagioli na sedam, dok Nicolu Zaniola tek čeka kazna. Svi oni su suspendirani zbog različitih slučajeva i stupnjeva kockanja i vrlo je upitno hoće li ijedan od njih biti na raspolaganju izborniku Lucianu Spalettiju kad Italija na ljeto bude branila naslov europskog prvaka. Čini se da bi bolje prošli da su pretukli cijelu protivničku momčad nego uplatili poneki euro ili tisuću na nasumične sportske događaje.
Danas su u vrhunskom nogometu strogo zabranjene bilo kakve kladioničarske aktivnosti, ali nekad nije bilo tako, posebice u Engleskoj, gdje je klađenje dio kulture i načina života. Prije 30 godina najnormalnija stvar je bila da se igrači i treneri, pa čak i onih najboljih klubova, klade. I oni su pazili da ih ne uhvate, ali ne zbog suspenzija, nego rizika od podsmjeha, izrugivanja i razapinjanja po tradicionalno nimalo nježnim engleskim tabloidima.
Keith Gillespie, prva velika zvijezda kojoj je demon uništio karijeru i život
Upravo se to dogodilo Keithu Gillespieju, mladiću koji je svoje prve prave nogometne korake napravio u jednoj od najkultnijih ekipa u povijesti nogometa i koji je, da su okolnosti bile drugačije, mogao - za mnoge i trebao - biti jedan od ključnih igrača sir Alexova Uniteda zlatnih devedesetih.
To se nije dogodilo, a unatoč tome što je imao zavidnu karijeru, Keith Gillespie je najviše postao poznat u svijetu vrhunskog nogometa kao prva velika žrtva poroka klađenja. Fantastično desno krilo Unitedove mitske Generacije '92., zatim najjačeg Newcastlea u povijesti te Blackburna, Leicestera i reprezentacije Sjeverne Irske tijekom 18-godišnje karijere na klađenju je, po vlastitom priznanju, izgubio osam milijuna funti (što je za ondašnje doba bio zapanjujući iznos), a posljedično, prije 13 godina je proglasio bankrot nakon što je ostao bez svega.
Nedavno je napisao hvaljenu autobiografiju simptomatičnog naslova Kako ne biti nogometni milijunaš, u kojoj je iskreno, otvoreno i bez trunke samosažaljenja u najsitnije detalje opisao kako je upoznao svog demona koji mu je uništio karijeru, obitelj, zdravlje i život.
Briga za mentalno zdravlje igrača danas je normalna stvar. Klubovi, reprezentacije, sportaši pojedinci, svi oni dobivaju usluge psihologa koji paze da svaka potencijalno opasna situacija bude pod kontrolom i sve je više sportaša koji javno otkrivaju da su u nekim trenucima karijere psihički bili na dnu.
Ne tako davno, većina njih bili su prepušteni sami sebi, važno je bilo samo ono što će isporučiti na borilištu, a njihovo unutarnje stanje bio je isključivo njihova stvar. Depresija, anksioznost, stres, posljedice zlostavljanja, sve su to kupili u sebi zbog srama i straha od osude javnosti.
Svaka različitost potencijalno je vodila k ostracizmu i mnogi sportaši, koji su puno toga kupili u sebi, jednostavno su pucali. Danas je ipak drugačije. Naomi Osaka, Mardy Fish, Simone Biles i Gigi Buffon među prvima su probili led i izašli prema van s nečim o čemu se do tada nije pričalo. Gillespie tvrdi da bi, da je tijekom devedesetih briga za mentalno zdravlje sportaša bila kao danas, i njegova priča bila drugačija.
Mentalno zdravlje sportaša nekad je bilo tabu-tema
"Da, vjerojatno bi sve bilo drugačije. Mentalno zdravlje je tada bila velika tabu-tema. Danas se ipak o tome priča otvorenije. Isto je i s kockanjem. Tada sam se kladio na nogomet, na sve na što sam se mogao kladiti, a danas, ako ste profesionalni igrač, na nešto tako ne smijete ni pomisliti. Tada je to bila tabu-tema, danas je srećom sve otvorenije", rekao je 48-godišnji Sjevernoirac u nedavnom intervjuu za The Independent pa pojasnio kako se prije 30 godina gledalo na klađenje profesionalnih igrača.
"Tada to nije bio nikakav problem. Nitko nije smatrao da nešto nije u redu, čak i ako ste se svaki dan kladili. Klađenje je posljednji nogometni tabu. Droga je bila problem, čak i alkohol, ali kockanje nije. Svaka svlačionica je u to doba imala barem jednog okorjelog kockara. Michael Chopra, Matthew Etherington, John Terry i ja smo bili najgori po tom pitanju."
Povijest nogometa je prepuna onih koji se nisu znali nositi sa slavom i s vrha su jako brzo tresnuli na samo dno. Ali malo je onih koji nikad nisu tražili alibi ni krivca za svoj osobni krah. Keith Gillespie je jedan od takvih. Štoviše, knjigu je napisao upravo zato da mlađe generacije nauče nešto iz njegovih pogrešaka i shvate pouku.
Njegov dom u Bangoru, blizu Belfasta, skroman je, ali udoban. Ne posjeduje markiran namještaj ni garažu sa skupocjenim voznim parkom. Premda je bio jedna od najvećih zvijezda Premier lige, danas živi kao svaki prosječni Sjevernoirac. Možda malo bolje.
Jedan od najvećih talenata slavne Unitedove generacije bankrotirao je 2010.
Dugo nije imao ništa na bankovnom računu, tražio je posao u medijima kako bi zaradio za život, a prije sedam godina pokrenuo je nogometnu agenciju OneTwo s bivšim irskim igračem i trenerom Brianom Adairom. Taj posao mu je dao vjetar u leđa i financijski ga je oporavio.
"I sam sam imao posla s agentima, vidio sam lošu stranu tog posla, a onda i onu stvarno dobru. Prvi agent kojeg sam imao, kad sam prelazio iz Newcastlea u Blackburn, stalno me potkradao. Agent koji me zastupao u kasnijim dijelovima moje karijere bio je fantastičan i danas se na njega mogu osloniti. Mislim da je sjajno što mogu iskoristiti svoju prošlost i iskustva kako bih pomogao igračima'', rekao je Gillespie 2016. kad je krenuo u novu avanturu.
Ono što je jako važno, kad se god spomene ovisnost koja ga je dotukla, nikad ne skreće s teme. Štoviše, čini se da ju često i sam potencira jer ne želi da neke nove klince zadesi njegova sudbina.
"Budu li me mladi ljudi u knjizi prepoznali kao antiuzora, bit ću zadovoljan. Tek tada će svrha knjige biti ispunjena. Ne možete zabraniti klađenje u svlačionicama, danas svi imaju mobitele. Na koncu, odraslim ljudima ne možete govoriti kako da troše svoj novac. Ono što bih poručio djeci, posvetite se obrazovanju i, što je još važnije, uvijek imajte neki hobi u životu", kaže Gillespie i nastavlja:
"Možda će ovo nekome zvučati čudno, ali ja sam zaista sretan čovjek. Bilo bi glupo od mene da čitav život gledam unatrag i pitam se što bi bilo kad bi bilo. Vjerujem da se sve događa s nekim razlogom. Čak i one najteže stvari vas na kraju učine jačim. Nikad nisam dobio pomoć. Nikad se nisam priključio Anonimnim kockarima. Uvijek sam osjećao da je na meni da se sredim. Bit ću iskren, i danas uplatim, ali nikad više od 20 funti. Osjećam da napokon ja mogu kontrolirati svog demona, a ne više on mene."
"Bio sam glupi kockar"
Unatoč tome što je u kladionicama spiskao milijune funti i što se doveo na sam rub, Keith Gillespie nije glup čovjek. U školi je bio odličan učenik, a danas je pasionirani fanatik sve popularnijih pub kvizova. Kad ga slušate kako priča ili čitate njegovu autobiografiju i neke od brojnih intervjua, jasno je da se radi o lucidnoj, elokventnoj i inteligentnoj osobi. Međutim kad je klađenje bilo u pitanju, kako sam kaže, bio je "apsolutni kreten".
"Bez ikakve sumnje, bio sam glupi kockar. Mada, sad kad gledam, vidim da i nema previše pametnih kockara. Imao sam odlično obrazovanje, dobar odgoj, ali jednostavno sam bio preslab. Jednom kad te to uhvati, izgubiš pamet. Naivno i glupo sam mislio da sam stručnjak. Kad sam shvatio da kladionica nikad neće biti na gubitku, bilo je prekasno."
Rođen je 18. veljače 1975. u Larneu u Sjevernoj Irskoj, ali obitelj mu se ubrzo preselila u Bangor, predgrađe Belfasta, a mlađahni Keith postao je član mlade momčadi St. Andrewsa iz Belfasta. St. Andrews je dominirao, a Gillespie je bio daleko najbolji igrač momčadi. Talent koji je posjedovao nije mogao promaći skautu Manchester Uniteda Eddieju Coulteru, koji je dječaka pozvao na probu na Old Trafford.
Generacija '92.: Gillespie, Giggs, Beckham, Scholes, braća Neville, Butt...
U tih sedam dana toliko se dopao svima da je potpisao predugovor s Unitedom, a u srpnju 1991. se i trajno preselio u Manchester. Tamo je zatekao mladiće koji će, samo nekoliko godina kasnije, postati legende kluba i obilježiti engleski i europski nogomet. Gillespie je bio član čuvene The Class of '92., slavne generacije Unitedovih "beba" za koje su, između ostalih, igrali David Beckham, Ryan Giggs, Paul Scholes, braća Neville i Nicky Butt.
"Bila je to nevjerojatna ekipa. Govorimo o vremenu prije 30 godina, a ljudi i dalje pričaju o generaciji koja je osvojila omladinski FA kup 1992. Sjećam se da su tada navijači Manchester Uniteda s nevjerojatnom ljubavi govorili o Busbyjevim bebama, koje su igrale u 1950-ima. Dakle, trebalo je skoro 40 godina da se u Manchesteru pojavi još jedna genijalna generacija", pričao je Gillespie za portal GiveMeSport, a onda objasnio genijalnost Alexa Fergusona, koji je bio idejni tvorac Unitedove akademije.
"Pogledajte koliko je klub uštedio samo u smislu onoga što su dobili od tih igrača. Giggs, Sholes, Gary Neville su proveli čitavu karijeru na Old Traffordu. Što je United dobio od Beckhama, Butta, Philla Nevillea... Apsolutno nevjerojatno. Sve to samo pokazuje kakav je genij bio Ferguson. Došao je u klub koji je desetljećima bilježio mizerne rezultate, sve je iznova rekonstruirao, stavio je ogroman naglasak na mlade igrače i to se očito isplatilo." United od 1967. nije osvojio naslov prvaka Engleske. Od 1993. do 2013. (kad je Ferguson otišao u mirovinu) osvojio ih je 13.
Ferguson je svoje zlatne klince pažljivo dozirao, dugoročno je računao na njih, ali je pazio da prerano ne izgore. Svi su pomalo upadali u momčad, ispadali iz nje, samo da veliki genij vidi kako će se snaći među odraslim dečkima u najgrubljoj i fizički najzahtjevnijoj ligi svijeta.
Asistencija i gol u debiju za United
Keith Gillespie je svoj debi imao u siječnju 1993. u trećem kolu FA kupa protiv Buryja. Ferguson nije mogao računati na ozlijeđene Giggsa, Incea, Kančelskisa i nedovoljno oporavljenog Bryana Robsona pa je u prvih 11 ubacio 18-godišnjeg vitkog i crnokosog klinca iz Ulstera da prvi seniorski meč u karijeri odigra pred 30 tisuća navijača na Kazalištu snova.
United s Cantonom nije odigrao najbolje tu utakmicu, legendarni Peter Schmeichel je u nekoliko navrata spašavao mrežu, no Crveni vragovi su ipak prošli dalje. Zahvaljujući senzacionalnom junaku Keithu Gillespieju. Najprije je u 7. minuti namjestio prvi gol Mikeu Phelanu, da bi u jeku najvećih napada Buryja, 11 minuta prije kraja zaključio utakmicu sjajnim golom i tako obilježio svoj debi u velikom stilu.
"Planirao sam dečka ubaciti u ekipu, a s obzirom na to da su se ozlijedili Giggs i Kančelskis, ovo je bila odlična prilika za debi. Zabija golove, ali njegova najjača strana su centaršutevi. Odigrao je dobro, asistirao je i zabio, ali može on puno bolje. Vidjelo se da se umorio", nakon te utakmice o Gillespieju je pričao Ferguson i očekivalo se da će novi junak navijača postati standardni prvotimac.
Sir Alex je mislio drugačije. Gillespie u sezoni 1993./94. nije dobio ni minute, a onda je posuđen Wiganu u treću ligu. U samo osam nastupa oduševio je s četiri gola i nekoliko asistencija i Ferguson ga je vratio na Old Trafford. S Andrejem Kančelskisom i Davidom Beckhamom se borio za mjesto na desnoj strani napada Uniteda, no Rus je u tom trenutku bio Fergiejeva prva opcija, a Irac nije imao strpljenja čekati.
Nakon što je pokorio Englesku, na red je došla Europa, a da bi osvojio Ligu prvaka, Fergusonu je trebao klasni napadač. Igrača takvog kalibra je vidio na sjeveru, u Newcastleu, a ime mu je bilo Andy Cole. Menadžer Svraka Kevin Keegan nije imao ništa protiv da Cole ode na Old Trafford, ali United je morao dobro odriješiti kesu da bi se to dogodilo.
Bio je dio najvećeg transfera u povijesti engleskog nogometa
Dogovor između dva kluba je pao - transfer od sedam milijuna funti, što je tada bio daleko najveći transfer u Engleskoj. Međutim, lukavi Keegan, koji je gradio momčad koja će se nekoliko idućih godina ozbiljno tući s Unitedom za naslov, nije želio samo novac.
Želio je i Keitha Gillespieja. Zamjenu za Colea našao je u Lesu Ferdinandu koji je stigao čim je ovaj otišao, a trebao mu je vrhunski krilni igrač koji će centaršutevima hraniti napadača pristiglog iz QPR-a. Vidio ga je u Sjevernoircu iz Uniteda. U siječnju 1995. Andy Cole je otišao u United, a nešto više od šest milijuna funti i Keith Gillespie poslani su na sjever Engleske.
"Bila je to djelomična razmjena, ali ja sam sigurno imao zadnju riječ u dogovoru", prisjeća se Gillespie svog transfera u Svrake: "Da sam odbio ugovor, Andy Cole ne bi prešao u Manchester United. Ja sam zapravo bio odlučujući faktor u dogovoru i da sam odbio, od svega ne bi bilo ništa. Nikad nisam bio pod nikakvim pritiskom da napustim Old Trafford. Za mjesec dana punio sam 20. rođendan i osjećao sam da mi Newcastle može ponuditi redovitu minutažu, a to je bilo sve što sam tada želio. To nije bio slučaj u Unitedu, a Keegan mi je dao tu šansu", priča Gillespie.
"Otišao sam tužan jer sam odrastao kao navijač Manchester Uniteda i volio sam klub. Ali čim sam potpisao za Newcastle, moja odanost je bila maksimalna. Kad si nogometaš, ne valja se previše osvrtati unatrag. Puno toga lijepog sam proživio u Manchesteru, ali Newcastle je bio novi izazov. Bila je to sjajna ekipa, igrali smo najljepši i najatraktivniji nogomet u Engleskoj i bili smo tako prokleto blizu osvajanja naslova. Nimalo ne žalim što sam otišao."
Alex Ferguson je ostao poznat po tome što nije imao milosti rješavati se igrača koji su smatrali da su veći od kluba ili od njega i onih koji mu, premda ih je odgojio i bio im poput oca, više nisu trebali. David Beckham je najbolji primjer. Međutim, sir Alexov pristup prema Gillespieju bio je dijametralno različit.
Veličina sir Alexa
Premda ga je odlučio poslati u Newcastle, napravio je tri stvari koje najbolje dokazuju koliko mu je bilo stalo do krilnog napadača. United je u FA kupu gostovao kod Sheffield Uniteda, a Gillespie je u ligaškoj utakmici par dana ranije bio u početnih 11. Očekivao je da će startati i na toj utakmici, no kad je Ferguson pročitao sastav, shvatio je da ga nema čak ni na klupi.
Bilo mu je čudno. Još čudnije postalo je kad ga je slavni Škot zagrlio i zamolio da odu na stranu. Rekao mu je da mu Cole treba i da je jedini način da on dođe ako Gillespie ode. No napomenuo je da neće biti ništa od posla ako Irac odbije transfer. Druga stvar koja pokazuje Fergusonovu ljudsku veličinu je potez koji je napravio tijekom pregovora s upravom Newcastlea oko plaće Gillespieja.
"Do tada nisam imao agenta. Nije mi trebao, ali onda je dogovoren sastanak s Kevinom Keeganom i direktorima Newcastlea u hotelu. Ferguson je prije toga nazvao moju majku i rekao joj da se ne brine ništa, da će on preuzeti stvari u svoje ruke i biti moj agent u ovom slučaju", rekao je Gillespie za UTD Podcast pa nastavio:
"Kad smo došli u prostoriju gdje su nas čekali predstavnici Newcastlea, Alex mi je šapnuo na uho: 'Sad šuti, da nisi rekao ni riječ.' Do tada sam primao 250 funti tjedno, a za stolom su sjedili Keegan, predsjednik Newcastlea Freddie Shepard i izvršni direktor Freddie Fletcher. Ferguson je prvi uzeo riječ.
Ja sam samo sjedio i šutio pognute glave kad je Ferguson rekao: 'Gledajte, Keith trenutačno kod nas zarađuje 600 funti tjedno. Želim da taj iznos udvostručite na 1200 ili ništa od posla.' Ja sam podigao glavu i pogledao ga, a on je opet ponovio: 'Kod nas ima 600 funti i želim da mu udvostručite plaću.' Pogledao me još jednom i dao mi je do znanja da šutim. Bez razmišljanja, Newcastle je pristao."
Nakon samo pola godine Andrej Kančelskis je prodan u Everton i Ferguson je nazvao Gillespieja i pitao ga želi li se vratiti kući. Zapravo, Škot ga se nikad nije ni želio riješiti, poslužio mu je samo kao alat kako da dobije Andyja Colea, a onda, kad je već u tome uspio, pokušao je sve da ga uvjeri na povratak.
"Andrej je tada bio ispred mene i znao sam da neću puno igrati. Zato sam prihvatio transfer. Ja sam otišao u siječnju 1995., a Andrej je na kraju sezone potpisao za Everton. Alex me nazvao i pitao me želim li se vratiti. Naravno da nije svejedno kad te Ferguson zove. United je šest mjeseci kasnije poslao i službenu ponudu Newcastleu", rekao je Gillespie za službene stranice Uniteda prije par godina. "Međutim odbili su je. Da nisu, sve je moglo biti drugačije. David Beckham je najprije igrao na desnoj strani, a onda ga je Alex gurao dublje u sredinu i često je bio centralni vezni.
Vjerujem da smo mogli igrati obojica. Ferguson me preko Garryja Nevillea pokušavao uvjeriti da se vratim, a Peter Beardsley, koji je bio jako blizak s Keeganom, rekao je Kevinu da moj povratak u Manchester ne dolazi u obzir. Nikad nisam bio jedan od onih koji kucaju na vrata treneru i nešto traže. Bio je to sam početak sezone 1995./96. i bio sam važan dio sjajne generacije Newcastlea poznatije kao The Entertainers (Zabavljači). Proveo sam tamo četiri sjajne godine i ne bih ih ni za što mijenjao."
Kevin Keegan je na sjeveru Engleske izgradio zaista impresivnu momčad, dovoljno jaku da ravnopravno s monopolistom na Premier ligu Manchester Unitedom uđe u veliku borbu za naslov prvaka. Kad je stigao u Newcastle, Gillespie je u svlačionici zatekao velika imena kao što su Pavel Srniček, Philippe Albert, Darren Peacock, Steve Watson, Peter Beardsley, Lee Clarke...
Zabavljači su dva puta zaredom bili na korak do naslova prvaka
Prvu sezonu u novom dresu Gillespie je završio na sedmom mjestu, a prvak je senzacionalno bio Blackburn Rovers. Pred početak sezone 1995./96. vlasnik Newcastlea sir John Hall odlučio je na sjever Engleske donijeti naslov prvaka i nije štedio novac. Pred početak prvenstva trener Kevin Keegan doveo je Lesa Ferdinanda, Davida Ginolu, Warrena Bartona i Shaku Hislopa, a u siječnju 1996. stigli su Tino Asprilla i David Batty.
Newcastle je sezonu počeo fantastično. Koncem prosinca Svrake su imale čak 12 bodova prednosti u odnosu na drugoplasirani United i bilo je izgledno da će naslov prvaka prvi put od 1927. napokon doći na sjever. Ipak, to se nije dogodilo. Počeli su prosipati bodove na terenima na kojima to nisu smjeli, United je krenuo u nezadrživ pohod i na kraju je prvenstvo završio s četiri boda prednosti ispred Newcastlea.
"Na početku sezone Kevin je mislio da imamo šanse osvojiti ligu, ali Manchester United je imao iskustvo osvajanja naslova i svlačionicu punu ljudi koji su znali kako to učiniti. Jednostavno, nismo uspjeli i bilo je to veliko razočaranje. Najviše je to pogodilo Keegana. I danas smatram da te godine najbolja momčad nije podigla trofej", rekao je Gillespie, koji je tu sezonu odigrao sjajno, ali dolaskom u novu sredinu ovisnost o klađenju dosegnula je kritičnu točku.
Dolazak u Newcastle pokrenuo je lavinu mahnitog klađenja
Svog najvećeg neprijatelja Gillespie je upoznao kao klinac, još dok je igrao za juniore Uniteda. Keith se zarazio nakon što ga je suigrač Colin McKee odveo u kladionicu. "Nakon jednog treninga Colin, koji je bio nešto stariji od mene, pitao me želim li s njim do kladionice. Nisam nikad bio i pristao sam. Sjećam se trgovine na vrhu ceste, bila je to prilično mala kladionica. Zidovi su bili puni novina, nisam znao što radim. Prvi put sam zgrabio listić za klađenje i morao sam pitati Colina što trebam napraviti. Prvi dobitak je bio presudan, taj adrenalin je bio ono što me zakačilo."
Od tog dana je svaki dan vrijeme provodio tamo, uglavnom se kladeći na utrke konja. Gillespie kaže da na Old Traffordu to tada nije bio nikakav problem, štoviše, Ferguson se i sam kladio.
"Alex je imao špijune svuda po Manchesteru. Važno mu je bilo da mu igrači ne lutaju po pubovima i noćnim klubovima. Znao je da sam u kladionici i to mu nije smetalo. Bitno mu je bilo da zna gdje sam i da ne radim nestašluke. Alex i nekoliko igrača prve momčadi su se redovito kladili, a mene bi kao jednog od najmlađih slali u kladionicu da im uplatim listiće. To je tada bilo normalno."
Kao klinac u Unitedu, Gillespie nije imao previše novca, tako da ni ulozi, a samim tim ni gubici nisu bili veliki. Sve se promijenilo kad je otišao u Newcastle. Plaća mu je porasla, bio je stalan prvotimac i zvijezda, a kako je momčad trenirala uglavnom samo ujutro, problem su bila slobodna popodneva.
"Kad sam došao, prvih pet mjeseci sam živio u hotelu. Došao sam u novi grad, novu sredinu, nisam nikoga poznavao osim suigrača, a nakon treninga oni bi išli kući svojim obiteljima. Vraćao bih se u praznu hotelsku sobu i kako bih se riješio dosade, počeo sam odlaziti u kladionicu svako poslijepodne.
Tamo sam visio po cijele dane, a kako sam bio zvijezda Newcastlea, ljudi su me prepoznali i razgovarali sa mnom, tražili savjete kako se kladiti i slično. To je još bilo i dobro, premda sam redovito gubio novac. Najgora stvar koja se dogodila bio je poziv jednog kladioničara koji me pitao želim li otvoriti telefonski račun. To je značilo da ne moram svaki dan ići u kladionicu, nego bih samo uzeo telefon i nazvao svog kladioničara. Bila je to najgora stvar koja mi se dogodila.
Kad sam ulazio u kladionicu, uložio bih samo ono što sam imao u džepu. Kad bih to izgubio, otišao bih. Sad sam stalno bio na telefonu i nisam fizički predavao novac. To je bila razlika. Stotine su brzo postale tisuće, tisuće desetine tisuća i došlo je do onoga do čega je moralo doći", u svojoj autobiografiji je napisao Gillespie.
Crni petak
Tog "crnog petka", kako ga je nazvao, za manje od 24 sata izgubio je 47 tisuća funti, a još 15 idućeg dana. Bio je to dan nakon kojeg više nije bilo povratka. Najgori dan u njegovom životu.
"Utakmica je bila tek u nedjelju i nakon treninga u petak otišao sam kući. Kad sam ušao u stan, nisam ni skinuo cipele, a telefon mi je bio u ruci. Prva oklada tog dana bila je na konja po imenu Quandry. Uložio sam tisuću funti, a on je pobijedio. Zaradio sam 2200 funti i tada je krenulo. Prije nego što shvatite što se zapravo događa, već ste izgubili, a ja sam uplaćivao iz utrke u utrku po 1000 funti.
Držao sam slušalicu i samo sam govorio brojeve. Nisam ni znao koliko točno uplaćujem po okladi, samo sam govorio brojeve. Na zadnjoj utrci tog dana sam stavio sve što sam imao na konja Dream Ride koji je bio na 10/1. Naravno, izgubio je. Nazvao sam kladioničara i pitao ga kolika je šteta. Rekao mi je da sam izgubio 47 tisuća funti", prisjetio se tog dana Gillespie u dokumentarnom serijalu Fever Pitch!: The Rise of the Premier League.
"Sutradan smo imali trening, a onda smo morali putovati u London jer smo igrali s Tottenhamom. Uhvatila me panika, znao sam da sam napravio veliko sranje i pokušao sam vratiti barem dio izgubljenog novca. Izgubio sam dodatnih 15 tisuća.''
Mentalni sklop Keitha Gillespieja bio je prilično poseban. Većina bi u takvoj situaciji potonula, vjerojatno ne bi ni bili spremni za igru idućeg dana. Fokus bi im bio raspršen na sto drugih strana umjesto na nogometnom terenu. U redu, i Gillespie je tu noć zatvoren u svoja četiri zida ludio, uhvatila ga je panika, trusio je viski za viskijem kako bi se smirio. Međutim, idućeg dana protiv Spursa bio je najbolji igrač na terenu. Toliko je dobro odigrao da je Kevin Keegan rekao iskusnjari Peteru Beardsleyju da bi Keith, ako ovako nastavi, mogao biti najbolji igrač u Premier ligi.
"Upravo sam izgubio 62 tisuće funti, a odigrao sam sjajno. Nogomet mi je, pokazalo se, bio jedina terapija. Kad sam bio na terenu, sve ostalo je nestajalo, postojala je samo igra."
Oklada prije utakmice protiv Stokea je najveća sramota u njegovom životu
Gillespie se uglavnom kladio na utrke konja. Nogomet je izbjegavao. Često i danas zna reći: "Prokleti konji, nisam se u to trebao petljati." No, toliko je novca na konjima izgubio da se odlučio na nešto što ga je, pokazat će se, najviše dotuklo, ali i osramotilo. Iz očaja odlučio je staviti ogroman novac na utakmicu u kojoj je igrao.
Dana 25. listopada 1995. u trećoj rundi FA Kupa Newcastle je gostovao kod slabašnog Stoke Cityja. Keith se cijelo popodne kladio, u pitanju su bili sitni ulozi i čak je nešto zaradio. Izašao je iz hotela i zazvonio mu je telefon.
"Bio je to moj kladioničar. Objasnio mi je da je ta utakmica idealna šansa da zaradim dobar novac. Rekao mi je kako su 2:0, 2:1, 3:0 i 3:1 bili najčešći rezultati Newcastlea i da uložim na našu pobjedu, ali da nećemo zabiti više od tri gola. Također, otkrio mi je kako Peter Beardsley nije zabio šest ili sedam utakmica te da je Stoke idealna prilika da se vrati u formu.
Odigrao sam da će zabiti prvi gol. Postigao je i prvi i drugi i uduplao sam uloženo. Sve je išlo kako treba. Pola sata prije kraja Les Ferdinand je zabio i treći gol. Ostalo je još dovoljno vremena i počeo sam paničariti. Kad god bih primio loptu, vraćao sam je unatrag.
Nije mi padalo na pamet da odigram prema naprijed. Ipak, koliko god sam se ja trudio da ne zabijemo do kraja, 17 minuta prije kraja Darren Peacock je zabio golčinu. Da paradoks bude veći, rijetko je kad postizao golove. Svi su skočili na njega i slavili ga, a ja sam s pogledom prema travi išao prema centru govoreći si u bradu: 'Hvala, Darren, upravo si mi izbio 52 tisuće funti iz džepa'", piše u autobiografiji.
The Sun je objavio priču, suigrači su mu se smijali, samo je jedan šutio
Premda je prestao dolaziti u kladionice i novac je trošio isključivo preko telefona, reputacija okorjelog kockara ga je pratila, a novinari The Suna su preko svojih izvora otkrili da je mjesecima gubio ogroman novac i u rujnu 1996. objavili su priču koja je odjeknula Engleskom.
Ne zbog toga što je netko smatrao da je nemoralno i etički pogrešno to što je Gillespie radio, već zbog toga što je bio toliko glup da je dopustio da priča izađe van. Da, Keith Gillespie je imao problem, ali u očima većine, ponajviše suigrača, pogreška mu je bila to što je dopustio da sad svi za nju saznaju.
Kevin Keegan je istog dana sazvao presicu u kojoj je rekao da nije imao pojma što se događalo i da će klub pomoći Gillespieju na sve moguće načine da se riješi ovisnosti, ali za Keitha je najveća muka bilo doći u svlačionicu i pogledati u oči suigrače.
"Bilo je užasno. Bilo me sram. Kad sam ušao, svi su me gledali i smješkali su se. Došaptavali su se i rugali su mi se. Samo je Les Ferdinand sjedio i šutio. Svi su otišli, ostali smo samo Les i ja. On me samo gledao. Pitao sam ga zbog čega mi se jedini nije rugao. Tada sam dobio odgovor koji me zabolio više nego da me je istukao. 'Zašto bih ti se rugao? U dva dana si izgubio novac koji moja i tvoja obitelj ne mogu zaraditi tijekom njihovih života. Ne mislim da je to stvar kojoj se treba rugati.'"
Tada je Keith Gillespie prvi put shvatio u što se uvalio. Zaplakao je. Gillespie je nakon tog dana prihvatio da mu treba pomoć. Jedno vrijeme se smirio, Newcastle je igrao odlično, on je briljirao i izgledalo je da je tog demona zakopao duboko u zemlju. No, znate kako ide s ovisnicima. Nikad ne znaš kad će se dogoditi situacija kad će opet pokleknuti.
Nakon što su nesretno ostali bez naslova prvaka, na ljeto 1996. u klub je stigao Alan Shearer. Više nije bilo opravdanja, Svrake su imale imperativ osvajanja naslova prvaka. Momčad je odlično ušla u prvenstvo i s osam pobjeda iz deset utakmica bila je prva.
Razočarani Keegan je otišao, a dolaskom Dalglisha ugasili su se i Zabavljači
U listopadu su pomeli prvaka United 5:0 i činilo se da je to napokon to, ali baš kao i sezonu ranije, katastrofalna serija poraza dovela je do otkaza Keeganu u siječnju 1997. Na klupu je stigla legenda Liverpoola Kenny Dalglish i odmah je iz temelja sve promijenio. Taktički je momčad počela igrati potpuno drugačije, a najviše su patili napadači.
"Kenny je bio tako jednosmjeran. Znao je točno što mu je potrebno da bude uspješan. U gostima smo igrali totalno zatvoreno, s puno više obrambenih igrača nego što je to bio slučaj pod Kevinom. Napadači su često bili na klupi ili na tribinama. Nekad bi to bio Ginola, nekad Ferdinand, nekad Asprilla. Kevin je čak namjeravao osvojiti naslov igrajući na taj način ili ga ne osvojiti uopće", pričao je Warren Barton, a ni slavni Kolumbijac Faustino Asprilla nije imao puno riječi pohvale za čuvenog Škota:
"Kad netko toliko toga osvoji kao igrač, logično bi bilo očekivati da će biti i dobar trener. Ovdje to nije bio slučaj. Natjerao nas je da igramo na način koji nam je bio stran, a u kratko vrijeme potjerao je neke od naših najvećih zvijezda kao što su Ginola, Ferdinand i Beardsley. Imali smo momčad za osvajanje naslova, no ekipa se raspala i san je nestao. Bio sam tužan kad sam vidio kako Dalglish uništava momčad."
Newcastle je i tu sezonu završio drugi sa sedam bodova manje od Uniteda, Gillespie je uz Shearera bio najbolji igrač, ali bilo je jasno da je naslov prvaka utopija i momčad se malo pomalo raspadala. Premda su iduće sezone došli do finala FA Kupa u kojem su izgubili od Arsenala, katastrofalno 13. mjesto u prvenstvu koštalo je Dalglisha posla, a umjesto njega na klupu je stigao Ruud Gullit.
Legendarni Nizozemac se riješio Gillespieja, tada je počelo njegovo lutanje
Gillespie to finale protiv Arsenala nije igrao zbog teške ozljede i sve je više vremena provodio po rehabilitacijskim centrima nego na treninzima. Svrake su u novu sezonu ušle jako loše, a veliki Nizozemac je odlučio napraviti čistku u svlačionici. Među prvima je odletio Sjevernoirac.
Probao je u Middlesbroughu, ali nije prošao liječnički pregled, pa je prihvatio ponudu Blackburn Roversa. Gillespie je i dalje bio dobar, ali ozljede i sve ono što ga je pratilo ostavilo je traga. Nije uspio pomoći Roversima da izbjegnu ispadanje iz lige, a tijekom sezone 2001./02. žestoko se posvađao s trenerom Graemeom Sounessom, koji ga je poslao na posudbu u Wigan.
Problem je ubrzo izglađen, Gillespie se vratio i bio je jedan od važnijih igrača u povratku u elitni rang. S Roversima je čak osvojio i jedan trofej. U finalu Liga kupa s 2:0 Blackburn je bio bolji od Tottenhama i to je bila Gillespieju jedina seniorska medalja u karijeri.
Afera La Manga i nekoliko dana zatvora u Španjolskoj
U ljeto 2003. potpisao je za Leicester, u kojem je proveo dvije sezone, ali ta epizoda s Lisicama ostat će upamćena isključivo po seks-skandalu koji se dogodio tijekom priprema kluba u Španjolskoj 2004. Taj slučaj, poznat kao afera La Manga, bacio je veliku mrlju na engleski klupski nogomet, a zbog navodnog seksualnog napada na tri njemačke turistkinje, devet igrača Leicestera je privedeno, a trojica od njih - Frank Sinclair, Paul Dickov i Keith Gillespie - nekoliko su dana proveli u ćeliji španjolskog zatvora u Cartageni.
Micky Adams, trener Leicestera, koji je odmah podnio ostavku, i danas tvrdi da su mu ti dani bili najgori u karijeri i dodaje kako nikakvog napada nije bilo, već je u pitanju bila unaprijed smišljena suradnja između vlasnika hotela i lokalne policije.
''Kad su njih trojicu zatvorili, klub im je odmah poslao posteljinu i hranu. Nitko od njih nije vidio ni jabuku. Ne treba biti previše mudar da se zaključi kako se španjolska policija lijepo gostila na račun Leicestera'', rekao je i dodao kako su skandal namjestili vlasnici hotela u suradnji s policijom. Navodno, hotel je bio pred zatvaranjem i trebala im je jaka reklama. A od hapšenja slavnih engleskih nogometaša bolje reklame nema.
Nakon dva mjeseca optužbe su odbačene, ali kako to biva u sličnim slučajevima, priča je ostala. Sve češće ozljede, loša reputacija, lutanje po klubovima bez ozbiljnijih ambicija, probudili su onog demona i Gillespie se vratio starom poroku. Nastavio je gubiti novac, a karijeru je produljio dulje nego što je trebalo ne zato što bez nogometa nije mogao, nego jer mu je on bio jedini izvor prihoda kako bi se mogao i dalje kladiti.
Razvod i bankrot
Nakon što se nekoliko sezona potucao po drugoligaškim i trećeligaškim terenima u Engleskoj, iznenadio je kad se 2009. vratio kući i potpisao za Glentoran. Tamo se zadržao samo jednu sezonu, da bi iduću proveo u engleskom niželigašu Darlingtonu. Te 2010. se razveo od supruge Audrey, a prema pisanju engleskih medija, brakorazvodna parnica koštala ga je preko 7 milijuna funti, što je dovelo do bankrota čovjeka koji je, kažu mnogi, u dresu Uniteda mogao napraviti ono što je napravio David Beckham.
Razvod braka i odvajanje od sina Nica te kćerki Madison i Lexi pomutili su mu razum pa je zbog vrijeđanja bivše supruge, stalnih noćnih poziva i stavljanja njenih privatnih fotografija na društvene mreže završio na sudu, umalo završio u zatvoru i dobio zabranu prilaska.
Iz životnog košmara ga je prije sedam godina izvukao Briano Adair, s kojim je otvorio agenciju OneTwo. Financijski je prodisao i mentalno je živnuo. Prije tri godine s 45 godina kratkotrajno se povukao iz mirovine kako bi zaigrao za FC Mindwell, momčad stvorenu da podigne svijest o problemima mentalnog zdravlja.
Danas se tu i tamo pojavi kao gost komentator na nekoj televiziji i angažiran je u organizaciji utakmica čiji prihod odlazi ljudima koje je na dno bacio isti porok koji je uništio i njega.
Tko zna, možda se na jednoj od takvih utakmica nekad pojavi i talijanski trojac s početka ovog teksta. Sigurni smo da bismo imali što čuti i naučiti od starog i dobrog Keitha Gillespieja, kao što smo još sigurniji da bi im on drage volje ispričao svoju životnu i poučnu priču.