PRIJE samo dvije godine i tri mjeseca Toronto Raptorsi šokirali su svijet osvojivši svoj prvi NBA naslov i okončavši dinastiju dominantnih Golden State Warriorsa.
Pandemija koja je uslijedila iduće godine poremetila je sve, ali nikoga u NBA ligi kao jedinu kanadsku momčad, koja je posljednji put u svojoj dvorani, u svome gradu, igrala u veljači 2020. Završnicu te sezone svi su odigrali u Orlandu, ali zbog strogih kanadskih pravila o karanteni po ulasku u zemlju, cijelu su prošlu sezonu morali odraditi u gostima, s privremenim domom u Tampi.
Zbog toga i niza drugih komplikacija sezonu su prvi put nakon osam godina završili izvan doigravanja, ali sad su se vratili kući i pripremili plan kako ponovno šokirati NBA ligu. Sastavili su momčad kakvu košarkaški svijet još nije vidio i koja bi, bude li uspješna, mogla postati uzorak kojim će klubovi birati igrače te naposljetku promijeniti košarku.
Život nakon Lowryja
Odlaskom klupske ikone Kylea Lowryja u Miami ostali su i bez posljednjeg od petorice veterana ključnih u pohodu na titulu - nakon Kawhija Leonarda, Dannyja Greena, Sergea Ibake i Marca Gasola. Bilo je jasno da će sadašnjost i budućnost bazirati na trojici mlađih igrača koje su u NBA ligu uveli na mala vrata i razvili ih u visokokvalitetne igrače - Fredu VanVleetu, Pascalu Siakamu i OG-u Anunobyju - te četvrtim pickom na draftu koji su dobili kao posljedicu loše sezone i malo sreće u lutriji.
Unatoč globalnom uvjerenju da ovogodišnji draft nudi četiri igrača koji odskaču od ostalih te da je pitanje samo kojim će redoslijedom biti izabrani, gazda Raptorsa Masai Ujiri imao je drukčiju viziju. Odlučio se za nekonvencionalni tip igrača i doveo Scottieja Barnesa, 201 cm visoko krilo ekstremnog raspona ruku od 220 cm, već usađenih defenzivnih sklonosti, ali i izuzetnog pregleda igre. Barnes ima samo jednu izraženu boljku, ali najveću koju današnji NBA igrač može imati - nije šuter.
On je samo jedna u nizu prinova slične građe i igračkog profila koje su Raptorsi doveli ovog ljeta. Atletični dvometraši koji mogu igrati i braniti više pozicija već su godinama mokri san svakog trenera u NBA ligi jer su savršena nadopuna zvijezdama koje vole loptu u rukama i ne troše se odveć u obrani. Ali nitko se dosad nije sjetio, ili skupio hrabrosti, nakrcati ekipu takvim igračima i na njima bazirati stil igre. Ujiri i Raptorsi učinili su upravo to.
Visina i raspon ruku ne mogu se naučiti. Sve ostalo može
U razmjeni za Lowryja od Miamija su dobili Preciousa Achiuwu, nigerijskog centra s ogromnim potencijalom, a uz nekoliko starosjedioca poput Siakama i Anunobyja, Raptorsi na pripremama imaju desetoricu igrača visokih između 200 i 205 centimetara te desetoricu (ne istu) s rasponom ruku većim od sedam stopa (213.5 cm). Neće se svi oni izboriti za jedno od 15 mjesta u rosteru, neki će otpasti, a neki se nametati kroz Razvojnu ligu, ali ideja i postulati na kojima će Raptorsi graditi budućnost su jasni.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Zahvaljujući fantastičnom razvojnom programu, koji je Siakama pretvorio u All-NBA igrača, VanVleeta u rubnog All-Stara, a Anunobyja u izuzetnog defenzivca i jednog od najboljih "3-and-D" igrača u ligi, uzdaju se da će i ovoj skupini novih, talentiranih mladića ukloniti mane u igri i učiniti ih kvalitetnim NBA igračima.
Mantra je jasna. Visina i raspon ruku ne mogu se naučiti, sve ostalo može. Zato su okupili igrače s potencijalom za uklapanje u potpuno bezpozicijsku momčad u kojoj će svaki igrač moći preuzeti svakog protivničkog te među njih unositi konfuziju i kaos, kako u napadu, tako i u obrani.
Petorka dvometraša koji mogu preuzimati sve pozicije
U teoriji, takva bi momčad trebala biti obrambeno čudovište, petorka sastavljena od pokretljivih i atletičnih dvometraša koji mogu preuzimati tri, četiri ili svih pet pozicija, iskakati na šutere te svojim dugačkim rukama ometati pogled na koš, presijecati linije dodavanja i jednostavno unositi nemir u protivnike te ih tjerati na greške.
Mana ovakve momčadi je napadačka limitiranost. Fred VanVleet, koji je sa 180 cm jedan od rijetkih igrača koji građom odskače od ostatka momčadi, odlaskom Lowryja dobio je organizatorsku ulogu. On je dosad funkcionirao i iz godine u godinu sve više blistao kao drugi bek, skloniji šutu nakon dodavanja nego iz driblinga, a nedostatak visine limitira ga u prodorima među tornjeve u reketu.
Grafika: Sofascore za IndexSport
I ostali mladi "dinosauri" učinkovitiji su kao pozicionirani šuteri. Nedostatak igrača koji će kreirati vlastiti šut ili driblingom slomiti protivničku obranu bit će ozbiljan problem Raptorsa, pa će u iščekivanju rezultata razvojnog programa njihovi navijači ponekad svjedočiti utakmicama bolnima za gledanje.
Zato će ključ ovog kanadskog eksperimenta biti obrana, koja bi trebala proizvoditi napad. Raptorsi će trčati kao nijedna druga momčad. Ne samo više nego i brže, jer im ovakav sastav omogućava dobivanje dragocjenih sekundi u tranziciji.
"Otkad znam za sebe, prirodno je da centar uhvati loptu u skoku, a onda je preda beku od kojeg sve kreće. Ako igrač koji dođe do lopte sam povuče kontru, ili preda loptu drugom igraču, bekovi mogu već odjuriti na drugu stranu i postaviti se za šut. Tako možemo dobiti sekundu i pol ili dvije i ne dopustiti protivniku da postavi obranu", objasnio je trener Nick Nurse.
Ovakva momčad treba vrhunskog trenera. Raptorsi ga imaju
On se u prve dvije sezone na klupi dokazao kao jedan od najbriljantnijih taktičara i inovatora u NBA ligi, posebno nekonvencionalnim tipovima obrana. Ovakva mahom bezpozicijska momčad otvara mu priliku da isproba nikad viđene kombinacije.
Tako je u prvoj predsezonskoj utakmici protiv Philadelphije u više navrata koristio petorke s isključivo dvometrašima i zatvarao obranu slanjem krakatih, a pokretljivih Barnesa i Anunobyja u prednju liniju zone. Kao posljedica agresivne obrane, utakmica je odigrana u suludom ritmu od 107.5 posjeda po momčadi. Za usporedbu, Washington Wizardsi prošle su sezone igrali u uvjerljivo najbržem ritmu od 104.7 posjeda.
Tom ritmu je, dakako, kumovala i obostrana šlampavost karakteristična za predsezonu, koja je rezultirala brojnim neprisiljenim pogreškama, ali ipak je dobra naznaka onoga što Raptorsi namjeravaju igrati.
"Tako su dugački i atletični, to nas je najviše zateklo", prokomentirao je trener Sixersa Doc Rivers nakon pobjede Toronta.
Raptorsi sasvim sigurno neće biti prvaci ove godine, a većina prognozera ne vidi ih ni u doigravanju, što je samim pogledom na sastav s gomilom nepoznatih imena i sasvim razumljivo. Njihova nominalno najveća zvijezda je Siakam, ali Kamerunac je od početka pandemije imao psihičkih i fizičkih problema te je nakon strelovitog četverogodišnjeg uspona prvi put nazadovao.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Za rezultate Raptorsa ove sezone ključno je u kakvom će izdanju Siakam biti kad se u studenom vrati nakon operacije ramena. Ako bude šutirao i svojim vrtoglavim driblinzima slamao protivničke obrane kao prije pandemije, može iskočiti kao zvijezda koja će imati loptu u rukama kad je najpotrebnije.
U protivnom, najveća zvijezda će biti trener Nurse. U Torontu će se ove i sljedećih sezona igrati drukčija košarka nego u ostatku NBA lige, u određenoj mjeri više europska nego američka, s puno većim naglaskom na trenera i momčad umjesto na individualizam. Neće biti po guštu NBA publike, ali pokaže li se ovaj eksperiment uspješnim i Raptorsi se kroz koju godinu razvijanja i kristaliziranja vrate na vrh, nedvojbeno će postati uzorak koji će se kopirati diljem lige, baš kao što su sredinom prošlog desetljeća svi poželjeli igrati kao Warriorsi.