ZLATKO ZAHOVIČ bio je jedan od najvećih slovenskih nogometaša svih vremena. Danas 53-godišnji Mariborčanin vrlo je rano, kao 18-godišnjak, otišao u beogradski Partizan taman pred početak rata. U bogatoj karijeri igrao je za Porto, Benficu, Valenciju i Olympiakos, a sa slovenskom reprezentacijom bio je na Europskom prvenstvu 2000. i Svjetskom prvenstvu 2002. godine.
U velikom intervjuu za Index Zahovič je govorio o Dinamu, Hajduku, Luki Modriću, kontroverznim trenucima u svojoj karijeri, odabrao je i svojih najboljih 11, pričao i o hrvatskoj reprezentaciji, ali i o velikom sukobu između Zvonimira Bobana i Aleksandra Čeferina.
Od 2020. godine ne radite u nogometu otkad ste otišli iz Maribora. Gdje ste danas i kakve su vam ambicije?
Najbitnije mi je samo da budem zdrav nakon zdravstvenih problema koje sam imao, ali bit će to sve u redu. Naravno da se želim vratiti nogometu, jer mislim da imam dovoljno znanja da nešto mogu raditi. No ne na silu. Trenerski dio me toliko ne zanima, iako imam UEFA Pro licencu.
Više bih volio raditi na nekim drugim funkcijama. Pro licencu sam položio u Portugalu, to mi je puno pomoglo kasnije dok sam radio kao sportski direktor. Smatram da bi svi sportski direktori trebali imati Pro licencu. Možeš stvoriti neki identitet kluba, stil igre, a to je ipak vrlo važno.
Bili ste jako uspješni kao sportski direktor u Mariboru, ali ste dosta naglo otišli. Zašto?
Bilo je stvarno dobrih rezultata. Osim što smo bili redovito prvaci Slovenije, igrali smo i u Europi. U sezoni 2012./2013. smo u skupini Europa lige igrali 1:1 s Tottenhamom. Sljedeće sezone smo prošli grupu i u nokaut-fazi s ukupnih 4:3 jedva ispali od Seville, koja je kasnije osvojila natjecanje. Radili smo velike stvari, a mala smo sredina u kojoj ljudima nedostaje širine, ako hoćete, životne.
Mi ispadnemo od Ludogorca na gol u gostima i najednom nezadovoljstvo. Halo, ljudi, mi smo Maribor. Nismo mogli iskomunicirati da je to što mi radimo ludi uspjeh unatoč tome što smo ispali. Nisu ljudi toga bili svjesni i nisu znali živjeti s uspjehom. Svega se nakupilo oko kluba i odlučio sam otići.
Kako komentirate da klub kao što je Dinamo do nedavno godinama nije imao sportskog direktora?
Ne bih htio da ispadne da ja tu dajem neke savjete, ali teško trener može sam raditi. Funkcija sportskog direktora je jako bitna, jer može trener imati neku svoju viziju, ali što ćemo kad dođe drugi trener? On će imati svoju viziju? A jedna stativa ili par centimetara može smijeniti trenera, a s njim i viziju.
Nije trener taj koji će postavljati viziju kluba ako želiš neku dugoročnu strategiju ili taj DNK kluba, o kojem se stalno priča. Dinamo je uvijek imao DNK i u sportskom smislu je bio klub, koji je bio model svima u regiji.
Dok sam bio u Mariboru, dobro smo surađivali s Dinamom, koji nikad nije krio svoje znanje. Širio ga je, pomagao je drugima i to je radio jer je bio uvjeren da je najbolji i nije se bojao podijeliti ono što zna. Što se Zdravka Mamića tiče, ne ulazim u ono za što je osuđen, ali što se nogometa tiče, s njim sam imao dobre odnose.
Uostalom, želio me dovesti 2005. godine u Dinamo, kad je Dinamo igrao onu, kako je vi zovete, ligu za bedaka. Ja sam tad imao 34 godine, on je mene pokušao impresionirati, ali je to bilo malo teže jer sam ja bio već iskusan.
Zanimalo me više kako klub stoji i kakva je situacija, a to nije mogao sakriti. Nije mi žao što nisam došao, ali sam ponosan što me Dinamo želio. Pustimo Mamića, zove te Dinamo što je velika stvar i veliko priznanje za mene.
Kako doživljavate sve što se događa u Hajduku? Za njih je ovo bila opet sezona puna razočaranja....
To je fascinantno. Tamo štima sve osim onih 90 minuta na terenu. Dvadeset dva sata i 30 minuta sve funkcionira, ali tih 90 minuta ništa. Tamo je ludnica čitav dan kad igra Hajduk, šalovi, dresovi, navijanje, atmosfera… Njih gutaju te ambicije i očekivanja navijača.
Kako gledate na današnji nogomet, nedostaje li mu one romantike?
Meni i vama koji pratimo nogomet godinama to možda nedostaje, ali dolaze generacije koje tradicija ne zanima, a na njima moraš graditi priču. Oni sad dolaze i to je realnost. Pa danas netko ne zna tri igrača Milana, a prije petnaest godina si znao svih jedanaest u dva ujutro. E sad, moramo se mi prilagoditi mladim generacijama jer one se sigurno neće prilagođavati nama.
Hrvatska reprezentacija je jedan od zadnjih bastiona nogometne romantike. Pogledajte vaše igrače i stručne analize u vašim medijima, to je fenomenalno. Vi pričate o driblingu, pasu, kreaciji, a danas se o nogometu sve više priča u kontekstu umjetne inteligencije. Koliko možeš trčati, koliko dobivaš duela…
Hrvatska još igra romantičan nogomet i pokazuje da takva može biti uspješna. I to vuče iz balkanskog okruženja u kojem moraš uvijek nešto improvizirati da bi uspio. Danas je nogomet postavljen tako da se malome daje puno manje šansi da pobijedi velikoga, jer iza velikog uvijek postoje neke multinacionalne kompanije. Puno je tu interesa, nažalost, tako je. To danas vodi nogomet.
Slovenska reprezentacija ponovno se plasirala na jedno veliko natjecanje. Matjaž Kek je jako na cijeni u Hrvatskoj, kako ocjenjujete njegov rad?
Kek je vrhunski stručnjak. Jak ego, jak karakter, dobar komunikator. Težak je, mora donositi teške odluke i donosi ih. U Sloveniji ima jako puno vanjskih utjecaja, uglavnom populističkih, a on tu jako dobro pliva i dobro se s tim nosi.
A nije mu lako, zaista nije. U Sloveniji su svi stručni, svi sve znaju i svi bi da Slovenija igra kao Barcelona. On zna da to nije moguće i jako dobro to sve vodi. Vidim da ga u Hrvatskoj jako cijene i drago mi je to.
Ovo što je napravio je fantastično, ali mi nismo kao vi Hrvati. Mi igramo na disciplinu, karakter i to nam puno bolje leži od onoga kad smo željeli biti atraktivni i oku ugodni. Problem je što teško prihvaćamo činjenicu da nam igra na rezultat najbolje leži.
Svi gledaju nogomet, znaju kako igra Manchester City i željeli bismo i mi tako igrati, a to nije realno. Dok mi igramo na ono što nam najviše leži, bit će dobro.
Kako komentirate nevjerojatne rezultate hrvatske reprezentacije u zadnje vrijeme?
To je fenomen s obzirom na bazu igrača. S druge strane, tu malu bazu igrača lakše kontroliraš nego neku veliku. Zna se put, zna se selekcija, a riječ je o strašno talentiranim igračima. Taj talent koji imate primorao vas je da vam i struka bude sve bolja i bolja.
Toga, recimo, nedostaje nama u Sloveniji. Kod vas su i među novinarima stručne analize dobre, sve vas to zanima i to je fenomenalno. Srbija isto ima talenta koliko hoće, ali tamo jako malo toga odlučuje struka i onda su rezultati takvi kakvi jesu. Nogomet je uvijek pun interesa, ali struka mora voditi sve.
Kako ste vi uopće završili u nogometu?
Krenuo sam s osam godina. Živio sam kraj stadiona, što drugo da radim? Maribor je tad bio katastrofalno organiziran. Nas je treniralo samo petero što je nama tad bilo super jer smo praktički imali individualne treninge svaki dan. Skupljali smo se tri sata prije utakmice, trener je išao na kućna vrata i molio igrače da dođu igrati.
Igrao sam kao klinac 1982. godine na Maksimiru predigru za onu utakmicu kad je Dinamo osvojio naslov prvaka. Imao sam 11 godina, a na stadionu 65 tisuća ljudi, potpuno ludilo. No Maribor je propao jer nikoga nije zanimao i otišli smo u drugi klub. Bio sam najbolji mladi igrač u Sloveniji, ali nisam mogao doći do neke reprezentacije jer su utjecajni ljudi u Sloveniji gurali svoje igrače.
U Partizan sam otišao 1989. godine i nikad nisam imao nikakvih problema. U prvoj polovici 1990. godine otišao sam na posudbu u Petrinju, s kojom smo se borili za ulazak u drugu ligu. Uživao sam u Petrinji, bilo mi je fantastično.
Živio sam u hotelu od pet zvjezdica, koji je bio izgrađen za Univerzijadu. Igrao sam odlično, kao vezni igrač sam zabio 12 golova u 18 utakmica i vratio sam se u Partizan. Teško je bilo iz treće lige upasti u prvu momčad Partizana pa sam otišao na posudbu u Zrenjanin.
Ivica Osim, jedan od najvećih trenera s ovih prostora, vodio vas je u Partizanu. Kako ga pamtite?
Bio je poseban. Njega je jako pogodio rat i sve što se događalo kod njega u Sarajevu. Nije se smijao, bio je jako tužan. Pričali smo puno o nogometu, nekad i po deset, dvanaest sati. Volio je i popiti i puno mi je pričao o nogometu, a ja sam puno toga upijao. Kao mladom igraču, privilegij ti je to slušati ako te nogomet zanima. Bio je avangarda.
Kako pamtite te prve ratne godine koje ste proveli u Beogradu kao igrač Partizana?
Godine 1993. već se osjećala ta velika kriza uzrokovana ratom. Bilo je dramatično, sjećam se da se mama bojala za mene, ali ja nisam. Prvu utakmicu za Sloveniju igrao sam 1992. u Varaždinu, za mladu reprezentaciju. Putovao sam autobusom iz Beograda preko Mađarske valjda 24 sata. Bilo je 1:1 i onda opet 24 sata nazad u Beograd. Još sam putem mijenjao autobuse, bilo je stvarno ludo, ali ponosan sam na to.
Nakon Partizana ste otišli u Vitoriju Guimaraes pa u Porto. U prvoj sezoni sudjelovali ste u onoj ludoj utakmici kad su se igrači Porta i Milana potukli nakon utakmice Lige prvaka. Sjećate li se toga?
A joj… Bio je problem već u Milanu, koji je tad imao strašnu momčad. Dobili smo tamo 3:2, a u uzvratu je bilo 1:1. Kad smo ulazili u tunel, George Weah se baš kukavički s leđa zaletio u našeg kapetana. Ja sam se sa Zvonimirom Bobanom prije utakmice dogovorio da ćemo mijenjati dresove. Kad sam ušao u tunel, to je krv išla na sve strane, potpuni kaos.
Ovi se tuku, a Boban meni preko te tučnjave daje dres, a ja njemu nisam uspio dati svoj jer je taman tučnjava postala sve jača. Do mene je stajao Marcel Desailly, nije mi padalo na pamet da se i ja potučem jer bi me taj nokautirao odmah.
Kad se konačno malo smirilo, otišao sam do Milanove svlačionice da dam Zvoni dres. Otvorio sam vrata, a oni svi nasrnuli na mene misleći da sam se došao tući, jedva sam se izvukao.
U Portu vam je suigrač bio Mario Jardel, jedan od najubojitijih napadača devedesetih. Kako njega pamtite?
On je bio čudo od igrača, ali morate trenirati s njim da znate koliko je stvarno dobar. Došao je kao ogromno pojačanje, Porto je za njega platio velik novac. Kad se pojavio na klubu, nije mogao ništa. Na treningu prvi centaršut - promašaj. Drugi - promašaj. Direktor kluba se za glavu hvatao, nije mu bilo jasno da je to onaj igrač kojeg je on gledao uživo u Brazilu i na snimkama.
Igrali smo neku prijateljsku utakmicu prije početka sezone, gubili smo 1:0 i on je ušao u 90. minuti. Zabio je dva gola i pobijedili smo. Prva prvenstvena utakmica, Setubal vodi u Portu 2:0, on uđe u igru i jedan gol namjesti i jedan zabije za 2:2. Igramo u Milanu, gubimo 2:1, on uđe s klupe i zabije dva gola za preokret.
Gostovali smo u Rosenborgu, snijeg, led, on uđe u igru i zabije gol u 90. minuti. To je nevjerojatno. Nema ga nigdje na treninzima, ne može ništa, a na terenu je potpuno drugi igrač. Kad god ubaciš u šesnaesterac, on je tu.
Kad bismo bili na ručku, svi smo ga dvorili i nosili mu hranu i što god hoće. Samo ti sjedi, Mario, reci što god trebaš i zabijaj, nama stižu premije, ha, ha. S njim smo osvojili tu treću titulu zaredom, što je Porto silno želio.
Tko je bio najbolji igrač s kojim ste igrali?
Bilo ih je puno, ali izdvojit ću Predraga Mijatovića u Valenciji. Kod njega me fasciniralo to zdravo nogometno razmišljanje. Mi smo puno zajedno trenirali sami, jako je volio trenirati, bio je ambiciozan i nije ga moglo ništa poremetiti. Bio je drukčiji. Nije toliko tulumario, znate kako je bilo u ona vremena, izlazili smo, ali njega je samo zanimao nogomet.
Kako vam je bilo u Olympiakosu, u paklenom Pireju?
U Olympiakosu je bilo ludo, znate kako je to veliki klub. No imao sam tamo problem s administracijom. Nisam imao taj njihov porezni broj jer me nisu prijavili i manje-više nisam mogao do svojeg novca. Došao bih u banku i tražio da prebacim novac na neke druge račune i nisu mi dali više od dvije tisuće maraka.
Tražili su taj porezni broj za veće transakcije, a ja ga nisam imao. Zašto ga nisam imao? Pa zato jer bih onda bio skuplji za Olympiakos, morali bi plaćati 35 posto poreza, a to im nije baš odgovaralo, ha, ha. Ali bilo je fenomenalno, ta emocija oko kluba, nevjerojatno. Sa mnom je tad u momčadi bio Giovanni, brazilsko čudo, s kojim imam dobru anegdotu i dok sam u Guimaraesu igrao.
On je došao na probu iz Brazila. Igrao je jednu utakmicu, bio je najbolji na terenu i nakon utakmice mi kaže trener: “Ma nećemo ga uzeti.” Ja sam mu rekao da nisu normalni ako ga ne uzmu jer je ovaj bolji od mene, a meni su dali ugovor. No Brazilac je to, nevjerojatni su.
Dođe frajer na trening, džepovi mu puni pijeska. Gdje je bio? Na plaži igrao nogomet. Nije baš volio trenirati, ludjeli su treneri s njim. Ah, Brazilci… Kad sam bio u Valenciji, pričali su mi da Romario, koji je bio prije mene, uopće nije trenirao. Ljudi izlaze na teren na trening, a on odlazi, kaže: “Ja sam gotov.”
Iz Grčke ste otišli u Valenciju s kojom ste 2001. igrali finale Lige prvaka. Promašili ste i penal u raspucavanju, peče li vas to još?
Strašna je to ekipa bila. Ayala, Baraja, Deschamps, Carboni, Kily Gonzalez, Claudio Lopez… I tko prvi promaši penal u finalu Lige prvaka protiv Bayerna? Zahovič. Bili smo sjajni, ali se i Hector Cuper malo pogubio u toj utakmici. Bio je izvrstan trener, no teško se nosio s pritiskom, to ga je ubijalo.
Poveli smo u 3. minuti protiv Bayerna, a on meni u sedmoj minuti govori da ulazim u igru. Ja ga gledam u čudu i govorim mu: “Treneru, pa tek je sedma minuta…” Kondicijski trener mi govori da se idem zagrijavati, meni ništa nije bilo jasno. Ej, sedma minuta.
On se posvađao na mrtvo ime s Gaizkom Mendietom, koji mu je bio jedan od glavnih igrača, pa je onda od nas drugih tražio neku suradnju. Mendieta nije želio ići u karantenu, nije ga baš slušao i onda se on okrenuo nama drugim igračima.
Cuper je bio odličan trener, držao je do najsitnijih detalja i to je dobro funkcioniralo. Ma bilo mi je super u Valenciji iako me taj penal dugo proganjao. Teško sam se s njim nosio, ali znate kako kažu, nije promašio penal onaj koji ga nije pucao.
Niste imali priliku igrati s Goranom Vlaovićem u Valenciji...
Nisam, ali sam živio u njegovoj kući, iznajmio mi ju je. Ne znam, valjda je bio neki popust za mene jer se znamo, a možda se sad hvali da me opelješio, ha, ha. Šalim se, naravno.
Koji vam je bio najteži poraz u karijeri?
Kad promašiš penal u finalu Lige prvaka, to je, ono, “zemljo, otvori se” i s tim živiš. No gubitak nijedne utakmice ne može se usporediti s gubitkom suigrača na terenu, a ja sam to, nažalost, doživio. Čovjek pao na terenu, srušio se i umro. Imao je 25 godina.
Ja sam ga doživljavao kao svoje dijete. U Portu smo igrali zajedno, on je bio sam, nije imao nikoga. Pa bude Božić, pa ga zovem kod moje obitelji da dođe, družili smo se. Moraš pomoći tako mlađem suigraču, pogotovo kad smo svi tu s istih prostora. Ma to je bilo prestrašno… Čitava Benfica išla je na sprovod u Mađarsku avionom, a njegov lijes je bio s nama u avionu. Užas.
Porto i Benfica su ogromni rivali, nije li vas bilo strah otići u Benficu nakon što ste bili igrač Porta?
Uvijek sam bio iskren i to su jako cijenili. Svi su očekivali da ću, kad sam došao u Benficu, reći nešto protiv Porta. Naravno da nisam, jer sam želio biti dobro upamćen i u Benfici i u Portu.
Nisam ja jedini koji sam igrao u oba kluba, pa i vaš Tomo Šokota je bio u oba ta kluba. Još kad si stranac je ipak dosta lakše. Ljudi ovdje nisu ni svjesni koliki su to klubovi, nevjerojatno. Nama je u Benfici na pripreme znalo doći po pet tisuća ljudi. Gdje god dođeš, tu su navijači Benfice.
Legendaran je vaš sukob s izbornikom Srećkom Katanecom na Svjetskom prvenstvu 2002. godine kad ste nakon poraza od Španjolske 3:1 prijetili da ćete otići iz reprezentacije jer vas je izvadio iz igre. Što se dogodilo?
Svi su znali da će biti problem, novinari, svi. Vuklo se to još i od priprema za Svjetsko prvenstvo, ali i od Eura 2000. godine. Kad sam došao u reprezentaciju na to okupljanje, on je na meni trenirao strogoću. Uvijek sam bio u istoj sobi na pripremama i taj put je on rekao da ne mogu biti u toj sobi.
Znao sam da će biti nekog problema, čekao sam ga i onda sam mu uzvratio, a definitivno nisam trebao. Na press-konferenciji nakon te utakmice je rekao da sam mu spominjao obitelj i hrvatske korijene, a to je bila laž. Kao plakao je, a kad je izašao iz dvorane se smijao. Glumio je i to su znali svi slovenski mediji, ali nisu htjeli to napisati. To je živa istina.
Ne bih se na to puno vraćao, ali reći ću da nas je sve taj veliki uspjeh slovenskog nogometa zatekao i neki se s njim nisu znali nositi. Bilo je puno neiskustva. Sve je počelo i završilo s lovom. On se počeo miješati u to kolike su premije i tko ih je zaslužio, a tko nije.
Neki igrači su plakali jer im je rekao da ništa ne zaslužuju pa su došli do mene i pitali me zašto im to radi. Napravila su se dva tabora i to je to. Puno igrača je bilo na mojoj strani, ali nisu smjeli to reći. Ja sam im rekao: “Imat ćete probleme, pustite mene, ja ću to riješiti.” Danas sam s Katanecom u korektnim odnosima. Da me zove da mu nešto treba, ja bih mu prvi pomogao. To je iza nas.
Kroz karijeru vas je pratila etiketa jako zeznutog tipa. Svađali ste se s novinarima, s trenerima...
Slažem se. S novinarima s kojima sam se posvađao sam danas u dobrim odnosima, ali to nitko neće napisati. Ja sam svjestan svojih grešaka i za njih sam se uvijek bio spreman ispričati. Ali kad dođeš na taj neki loš glas, njega je teško utišati. No mene je jako teško slomiti.
Kako komentirate sukob između Aleksandra Čeferina i Zvonimira Bobana?
Iznenadilo me. Normalno je da se ljudi ne slažu oko nečega i da dođe do sukoba, ali nisu mi se sviđali Zvonetovi argumenti. On je čitav život u nogometu, zna kako nogomet funkcionira i sad da ide pričati o moralu, principima ili, kako se kaže, baca kamen prvi…
Ne znam, ja ne bih bacao kamen prvi. Svi mi smo pogriješili u životu, je li tako? Razlozi koje je on naveo su meni osobno bili malo previše populistički. Ali hoćete ili nećete, ja ću uvijek biti za Slovenca. Ima u toj priči puno ega i taštine, to je tako. On ti često treba u sportu, ali zbog njega često dobiješ po glavi. To su po mojem mišljenju bile preteške riječi i nije bilo potrebe za njima.
Nabrojite nam vaših najboljih 11 s kojima ste igrali?
Na golu je Vitor Baia. Desni bek Jocelin Angloma, lijevi bek Amedeo Carboni, a stoperi Aloisio i Roberto Ayala. Zadnji vezni Ruben Baraja, desno Ljubinko Drulović, lijevo Kily Gonzalez, desetka Pablo Aimar, a u napadu Jardel i Predrag Mijatović.
Luka Modrić i u 39. godini igra vrhunski nogomet. Kako njega komentirate?
Ma to je fenomenalno što on radi. Kad je Modrić bio u Dinamu, ja sam trebao doći. Imam Modrićev potpisani dres iz Dinama. Zdravko Mamić me tad želio dovesti i dati mi desetku, a ja sam mu rekao: “Čovječe božji, imaš boljeg igrača od mene, bolju desetku, što ću ti ja.” Nisam došao, ali sam ga tražio dres i dobio sam ga. Taj ću čuvati.