Svi su ga znali po snazi i šamarima, a rijetki da je pod imenom Carlo osvajao medalje

Foto: Profimedia, Wikipedia

U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Carlo Pedersoli bio je vrhunski talijanski plivač i vaterpolist prošlog stoljeća. Iako je osvajao medalje na Mediteranskim igrama i sudjelovao na Olimpijskim igrama, svijet ga je zapamtio kao Buda Spencera, kako se nazvao kada je ušao u filmski svijet i s Terenceom Hillom postao kultni duo akcijskih filmova.

JESTE li ikad čuli za izraz "šamara k'o Bud Spencer"? Ako ste odrastali 70-ih ili 80-ih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji, dobra je mogućnost da ste ga i koristili te da dobro znate po kome je i zašto nastao. Dok su na državnoj televiziji strani filmovi bili rijetkost, jugoslavenske ekrane počeli su osvajati Bud Spencer i Terence Hill, talijanska kaubojska, policijska ili detektivska verzija Stanlija i Olija ili Asterixa i Obelixa.

Dobroćudna bradata gromada osvajala je srca gledatelja svojom teškom rukom koja je šamarala zlikovce, udarala ih po potiljku ili bacala po drugim nesretnicima koji su se drznuli stati joj na put. I ne samo u Jugoslaviji nego i u cijelom istočnom bloku koji se počeo otvarati Zapadu. Izraz Piedone, prema imenu Spencerovog lika u filmu Inspektor Nožica, u Rumunjskoj je ušao u urbani sleng i označava mrcinu od čovjeka. I kod nas ga se znalo koristiti kao mjernu jedinicu za snagu.

Spencer i Hill zajedno su snimili 17 filmova, od talijanskih špageti vesterna do akcijskih komedija, koje se sinkroniziralo na razne jezike, pa čak i opet na talijanski, iako su obojica Talijani. O njihovoj popularnosti još i danas svjedoče Muzej Buda Spencera u Berlinu i park koji nosi njegovo ime u Budimpešti. A netko se po njima sjetio napraviti i videoigru Bud Spencer and Terence Hill - Slaps And Beans.

Profimedia

Ali prije nego što je postao filmska ikona, Spencer je bio izuzetan sportaš, koji je nizao uspjehe u svemu čega se prihvatio, a posebno u plivanju i vaterpolu, u kojima je medalje za Italiju osvajao pod svojim originalnim imenom Carlo Pedersoli. 

Privezanog su ga bacili u vodu

Rođen 1929. u Napulju, Carlo Pedersoli bio je dijete imućnih roditelja Alessandra Pedersolija i Rose Facchetti iz sjeverne talijanske regije Lombardije. Odmalena je pokazivao svestranost i atletičnost koje će ga voditi kroz život, dok mu je voda prirodno okruženje postala kada su ga kao četverogodišnjaka zavezali užetom i bacili u more.

Za neke traumatično iskustvo kod Pedersolija je izazvalo ljubav. "Takav je bio običaj. Bacili su me i morao sam se uspeti natrag na brod. Uspio sam, klicao mi je cijeli grad Seiano, osjećao sam se kao heroj. Danas je to nezamisliva metoda", prisjetio se Pedersoli.

U napuljski plivački klub upisao se sa sedam godina, ali se s roditeljima i sestrom Verom 1940. godine morao preseliti u Rim jer su savezničke sile u Drugom svjetskom ratu bombardirale i uništile tvornicu namještaja u kojoj je radio Budov tata.

"Zahvaljujući tome što je papa bio u Vatikanu, Rim je bio znatno sigurniji grad, u kojem sam 1946. završio srednju školu s natprosječnim uspjehom. Moja školska ekipa postala je nacionalni prvak u ragbiju, a ja sam već bio sportska zvijezda u plivanju jer sam sa samo 15 godina pobijedio sve seniorske suparnike", napisao je Pedersoli, koji je preminuo 2016. u 87. godini.

Razbijao je suparnike u ragbiju i boksu

Mladi Pedersoli nije imao konkurenciju. S 14 godina osvojio je državno juniorsko prvenstvo u Trstu, a zatim taj trenutak kao starac iskoristio za kritiziranje današnjeg kapitalističkog društva: "Novac je, nažalost, posvuda. Dominiraju strani igrači, kako u vaterpolu tako i u nogometu. Kada sam postao talijanski prvak u prsnom stilu, a govorim o 1943. godini, dobio sam kućni ogrtač. To je bio sport!"

Upisani studij kemije morao je prekinuti jer je postratni period bio iznimno težak, pa je otac Alessandro financijski izlaz 1946. potražio preseljenjem u Brazil. Carlo se ondje snašao obavljajući fizički posao na tvorničkoj traci, nakon čega se zaposlio u talijanskom konzulatu u Recifeu.

Dvije godine u južnoameričkoj zemlji iskoristio je za učenje portugalskog jezika i upijanje brazilske glazbe, a zatim se vratio u Italiju. Odustao je od studija kemije, upisao pravo i tako si otvorio više vremena za plivanje. Uz spomenuti ragbi, koji se na temelju fizičke snage činio idealnim sportom za Pedersolija, okušao se i u boksu.

U teškoj kategoriji - a u kojoj drugoj? - redovno je nokautirao inferiorne protivnike. No interes za borilačkim sportom, kao i za gotovo svime u njegovom životu, imao je rok trajanja. Na pitanje zašto je odustao od boksa, Pedersoli se znao našaliti: "Sve sam ih pobjeđivao. Bilo mi ih je žao."

Prvi Talijan koji je na 100 metara slobodno plivao ispod minute

Godine 1949. pozvan je u talijansku plivačku reprezentaciju te je osvojio prvu od ukupno sedam titula nacionalnog prvaka u slobodnom stilu, uz koje je imao tri juniorska naslova i četiri u štafetnim utrkama. Vrhunac i povijesni značaj zaradio je, pak, godinu dana kasnije.

Točnije, 19. rujna 1950., kada je postao svojevrsni nasljednik plivačke legende Johnnyja Weissmullera, prve osobe koja je slobodnim stilom za manje od minute preplivala 100 metara. U gradu Salsomaggioreu, poznatom po termalnim izvorima i smještenom u podnožju Apenina, Pedersoli je postao prvi Talijan koji je išao ispod minute na toj dionici, srušivši dotad najbržeg Celija Brunelleschija.

Profimedia

Brunelleschiju je 1948. trebalo točno 60 sekundi, a Pedersoli ga je skinuo za 30 stotinki. Slavlje je kratko trajalo jer rezultat nije bio prihvaćen zbog nedostatka službenih sudaca. Kao onomad kada su ga kao dječaka bacili u vodu, tako je Pedersoli i sada ostao smiren.

Talijanski savez je, impresioniran njegovim postignućem, osigurao sudačku kontrolu i ponovio natjecanje svega dan kasnije. Pedersoli je popravio ionako senzacionalno vrijeme, postavivši nacionalni rekord od 59.50 sekundi na 100 metara slobodno. U narednim godinama spustit će ga na 58.20, navodno i neslužbenih 57.70.

Pušio je i nikad nije bio 100 posto fokusiran, ali je i dalje bio fenomen

Koliko je plivanje napredovalo ilustrativno govori aktualni svjetski rekord. Naime, rumunjski plivač David Popovici je 2022. na Europskom prvenstvu u Italiji ostvario vrijeme 46.86 sekundi. Današnji spartanski sport očito se Pedersoliju nije sviđao uzevši u obzir izjavu o prekomjernim količinama novca i upitno je kako bi se u njemu snašao.

Uostalom, koliko god dobar bio, plivanje nije shvaćao potpuno ozbiljno. Fokus mu je letao s jedne na drugu stvar, a otežavajuća okolnost bila je što je cijelo vrijeme pušio. Nezdravu ovisnost o cigaretama spočitavali su mu treneri, uvjereni kako bi bio među dvojicom ili trojicom najboljih na svijetu da je davao 100 posto. 

S odmakom i kritičkim pogledom na vlastitu sportsku karijeru, Pedersoli je rekao kako mu je nedostajao i bolji skok u vodu jer je pri uronu redovito "padao na trbuh" i tako gubio startnu brzinu. Neovisno o svemu tome, bio je fenomen sposoban spremiti se za utrku u kratkome roku.

Prve filmske uloge

"U međuvremenu, oko 1950., prvi sam se put susreo s filmskim poslom. Budući da sam bio poznati sportaš i atraktivan muškarac, ponudila mi se sporedna uloga u filmu Duh mog muža", ispričao je Pedersoli, koji je tada u kratkoj sekvenci utjelovio plivača.

Dvije godine kasnije, u povijesnom epu Quo Vadis, glumio je stražara, ali i dalje ni u jednom kutku mozga nije imao ideju o tome da postane glumac niti se za to školovao. Suprotno mišljenju trenera, tvrdio je kako mu "ništa nije smjelo omesti plivačku karijeru".

Dvije medalje na prvim Mediteranskim igrama

Europsko prvenstvo u Beču 1950. godine, gdje je osvojio peto mjesto na 100 metara i četvrto sa štafetom na 4x200, ispostavilo se kao zagrijavanje za prve ikad održane Mediteranske igre. Riječ je o natjecanju koje se održava svake četiri godine i na kojem sudjeluju zemlje Europe, Azije i Afrike s izlazom na Sredozemno more.

Ideju za pokretanje ovog turnira dao je Muhammed Taher Pasha, tadašnji predsjednik Egipatskog olimpijskog odbora i potpredsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora. Prve Mediteranske igre su se stoga održale u Aleksandriji. U 13 sportova natjecala su se 734 muškarca iz deset zemalja jer ženama tada nije bilo dopušteno sudjelovati.

Italija je bila ukupni pobjednik sa 61 medaljom, od kojih je dvije osigurao Pedersoli. Utrku na 100 metara slobodno završio je kao drugi iza Francuza Alexandrea Janyja te je bio dio srebrne štafete na 3x100 mješovito. 

Dvaput je nastupio na olimpijskim igrama

Mediteranske igre su krasne, no olimpijske su cilj svakog sportaša. Pedersoli je imao priliku sudjelovati na dvama izdanjima. Prve su bile 1952. godine u Helsinkiju, finskom gradu koji je i danas najsjevernija točka svijeta koja je bila domaćin OI-ja.

Premda je bio zvijezda, Pedersoli je na njih sa sunarodnjacima putovao vlakom, i to jeftinijim razredom, i nije noćio u elitnom hotelu, nego u jeftinijem smještaju. Zapeo je u polufinalu discipline 100 metara slobodno, u kojem je doplivao do petog mjesta. Time je očito bio zadovoljan.

"Sudjelovanje na olimpijskim igrama san je svakog sportaša. U to sam doba toliko volio sport da sam se bavio gotovo svime. Uz plivanje, ragbi i vaterpolo išao sam na jedriličarske regate u Venezueli, gdje sam živio četiri godine, te na autoutrke s Alfa Romeom kada sam bio u SAD-u", rekao je Pedersoli u jednom od intervjua.

Zanimljivo, njegove druge olimpijske igre održale su na drugom kraju svijeta u odnosu na Helsinki. Bilo je to 1956. godine u Melbourneu, najjužnijem gradu koji je ugostio prestižno natjecanje. Postigao je gotovo identičan rezultat - ispadanje u polufinalu.

"Nevjerojatan je osjećaj biti dio olimpijskih igara. One za mene predstavljaju ono što milijuni ljudi ne mogu doživjeti. Kako bih otišao onamo, odustao sam od tri diplome, kemije, prava i sociologije. To je privilegija za malo ljudi, ponosan sam", dodao je Pedersoli.

Bio je fantastičan centar u vaterpolu

Dojam je kako je Pedersoliju za rukom polazilo sve čega se dotakao, osobito ako je to podrazumijevalo vodu. Tako je iznimno uspješan bio i na centarskoj poziciji u vaterpolu, kojim se počeo baviti sa 17 godina u Laziju.

Isprva je igrao samo prijateljske utakmice jer mu je pravilima Svjetske plivačke organizacije kao profesionalnom plivaču bilo zabranjeno službeno predstavljati rimski klub. "Stvari su se događale same od sebe. Nisam trenirao, a pobjeđivao sam", govorio je Pedersoli o svojim vaterpolskim danima.

Divovska građa omogućavala mu je razgrtanje za obične smrtnike moćnih vaterpolista. Primjerice, u prvom nastupu protiv Florentije zamijenio je slavnog Alda Ghiru. Suparnički sastav zasigurno je osjećao olakšanje što se više ne mora potapati i tući s olimpijskim pobjednikom iz 1948., ali Pedersoli mu je kao zamjena utrpao četiri komada za konačni neriješeni ishod.

1955 Barcelona, Mediterranean Games - Water Polo

Italy against Spain at Barcelona 1955 Mediterranean Games. Ranking: 1. Italy, 2. France 3. Spain

Objavljuje Water Polo Legends u Subota, 2. lipnja 2018.

Šokantan kraj sportske karijere

Promjenom pravila Pedersoliju je omogućen ulazak u profesionalni vaterpolo. Time su mu se otvorila i vrata talijanske reprezentacije, za koju je 1953. godine u debiju Španjolcima zabio svih pet pobjedničkih pogodaka. Bio je nevjerojatan i nezaustavljiv grmalj.

Iako je bila kraća, s manjom povijesnom pozornošću pokraj plivanja i filma, Pedersolijeva vaterpolska karijera bila je iznimno bogata. Godine 1953. s 27 golova bio je treći strijelac lige za Lazio, koji je završio četvrti na ljestvici, a sljedeće se sezone ovjenčao naslovom prvaka.

Reprezentativni uspjeh doživio je na drugom izdanju Mediteranskih igara. Talijansko zlato iz Barcelone 1955. pokazalo se kao posljednje veliko ostvarenje u Pedersolijevoj karijeri jer je 1957. šokantno objavio da s nepunih 28 godina zatvara sportsko poglavlje života.

Pobjegao je u Venezuelu, gdje je trajao rat

"Osjećao sam se kao Superman s natpisom 'Italija' na prsima. Bio sam zgodan, visok i uspješan, ali bio sam izgubljen. Nisam znao tko sam", pričao je Pedersoli, koji se na pragu tridesetih godina vratio u Južnu Ameriku. Preciznije, Venezuelu, zemlju u kojoj ga, kako je znao reći, nitko nije poznavao.

"U Caracasu (glavnom gradu Venezuele, op.a.) nisam imao ugodan život, otmjene automobile i brojne obožavatelje na koje sam navikao kao sportska zvijezda. Želio sam otkriti tko sam i mogu li se sa životom suočiti kao hrabar čovjek ili kao kukavica", poručio je.

"Venezuela nije bila sigurna zemlja. Na dan dolaska sam napuštajući aerodrom čuo eksplozije, udarce i nered. Upravo je bila izbila revolucija", opisao je Pedersoli, koji je dobio posao u tvrtki koja je krčila džunglu i gradila panameričku autocestu, dok je kasnije radio u tvornici automobila.

Vozio helikopter i avion, skladao pjesme, patentirao 12 stvari, bio političar...

Pedersoli je imao maksimalno ispunjen život. Kada je 2005. godine bio na izbornoj listi političke stranke Forza Italia kontroverznog Silvija Berlusconija, izjavio je: "U životu sam radio sve. Nisam bio samo tri stvari: baletan, džokej i političar. S obzirom na to da prva dva posla ne dolaze u obzir, bacit ću se u politiku."

Bacio se Pedersoli i u glazbu, ističući kako mu je ona "bila sredstvo inspiracije i relaksacije" kojim je pronalazio rješenja problema. Svirao je klavir i saksofon, skladao pjesme i filmsku glazbu, obožavao napuljske i brazilske ritmove, radio za talijansku diskografsku kuću RCA, a onda snimao dokumentarne filmove za državnu televiziju RAI.

Osobito impresivno zvuči da je u sedamdesetima stekao dozvolu za upravljanje avionima i helikopterima, što je posljedično pratilo osnivanje Mistral Aira, privatne tvrtke za transport i komercijalne letove koju je kasnije prodao državi jer mu je, nagađamo, dosadila.

Patentirao je i 12 stvari, ali nije se smatrao izumiteljem, nego je prilagođavao i nadograđivao postojeće predmete. Na primjer, njegove ideje bile su četkica za zube s ugrađenom pastom, lovačka puška s tri cijevi i prvi talijanski automobil na struju, odnosno baterije. Dakako, bio je daleko od današnjih, svemirskih modela.

"Radoznalost je jedini razlog zbog kojeg sam isprobao toliko stvari. Volim se baviti nečim novim, ali ne zato što mi je prethodno dosadilo. Jednostavno želim znati više. Ujedno sam time bio ograničen jer nisam uspio dublje prodrijeti u konkretnu zanimaciju", objasnio je Pedersoli.

Kako je rođen Bud Spencer?

Nostalgija ga je krajem pedesetih vukla natrag iz Venezuele u Italiju. Nedostajali su mu obitelj, zemlja i ponajprije djevojka Maria Amato, kći uspješnog filmskog producenta Giuseppea Amata. Vratio se, oženio ju je 1960. godine i s njom dobio troje djece - sina Giuseppea i kćeri Diamante i Cristinu.

Punac mu je mogao osigurati mjesto na filmu, no Pedersoli je tek nakon njegove smrti, a na poziv drugog talijanskog redatelja, Giuseppea Colizzija, krenuo putem koji će ga pretvoriti u ono po čemu ga javnost danas poznaje. 

Profimedia

"Colizzi mi je prišao 1967 godine. Ponudio mi je ulogu u njegovu sljedećem filmu, špageti vesternu Bog oprašta... Ja ne! Trebao mu je div, a ja sam sa svojih 120 kilograma i 194 centimetra bio idealan odabir. Prihvatio sam ulogu jer mi je trebao novac, ali nisam želio staviti ugled na kocku zbog smiješnog kaubojskog filma. Stoga sam pustio bradu da me ljudi ne prepoznaju", otkrio je Pedersoli.

Na ruku njegovom oprezu išlo je što su producenti zahtijevali da promijeni ime. Mozgao je o američkoj verziji primamljivijoj široj publici i skovao je ime Bud Spencer. Buda je uzeo od omiljenog piva Budweiser, a Spencera oteo dvostrukom oskarovcu Spenceru Tracyju. 

Kultni filmski dvojac

"Nisam dobro govorio engleski, nisam dobro jahao i zaista nisam razmišljao o nastavku glumačke karijere jer je zlatno doba talijanskih vesterna krajem šezdesetih bilo na zalasku. Nisam očekivao ponude za sljedeće uloge, ali jako samo se prevario", priznao je Spencer.

Prevario se jer je na set snimanja filma stigao Mario Girotti, poznat pod umjetničkim imenom Terence Hill. Zapravo je cijeli njihov uspjeh rezultat slučajnosti jer je Hill zamijenio Petera Martella, glumca koji je trebao surađivati sa Spencerom, ali je otpao nakon što je udario u zid i slomio stopalo prilikom svađe sa suprugom.

Spencer je u ulogama bio golemi i moćni, no topli dobrica koji se oslanjao na snagu u obračunima sa zlikovcima, koje je rješavao kultnim šamarima koji su ušli u popularnu kulturu i gotovo postali dio slenga brojnih fanova.

Iskušana formula njih dvojice u istom filmu donosila je rezultate. Na početku su snimali komične vesterne, od kojih su rekorde gledanosti rušili Zovem se Trinity iz 1970., a zatim i nastavak Trinity je još uvijek moje ime. Ukupno su snimili 17 filmova u kojima su imali glavne uloge, od kojih je posljednji Troublemakers iz 1994. godine.

I danas na YouTubeu šamara zlikovce

Kada više nije mogao raditi ni na individualnim televizijskim projektima, Bud Spencer, odnosno Carlo Pedersoli, prebacio se na pisanje. U Njemačkoj je 2010. godine zavladalo ludilo za njegovom autobiografijom čijih se više tisuća kopija rasprodalo u tjedan dana.

Da legenda o Budu i dalje postoji pokazuju brojni klipovi na YouTubeu na kojima šamara protivnike. Manje se, međutim, govori o sportskom dijelu života neobičnog Talijana, osobito kada znamo da je u posljednjoj fazi života u intervjuu rekao kako bi, da može, ponovo proživio sportske dane života.

"Ja sam istovremeno Carlo Pedersoli i Bud Spencer. Oni više i nisu toliko različiti. Vjerojatno će Bud Spencer dulje živjeti", rekao je slavni glumac, pod čijim originalnim imenom danas u UFC-u nastupa njegov unuk.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.