DVIJE košarkaške teze još prije nekoliko dana djelovale su ne samo realno nego, rječnikom kladionice, kao totalni ziceri - da nijedan Hrvat neće vidjeti polufinale Eurobasketa i da nitko na tom natjecanju neće kreirati senzaciju koja bi nadmašila pobjedu Italije nad Srbijom u osmini finala. U jednoj večeri Igor Miličić srušio je obje.
Taj 46-godišnjak koji je rođen u Slavonskom Brodu, a košarkaški je odrastao u Splitu, kao izbornik Poljske u četvrtfinalu Eurobasketa šokirao je branitelja naslova Sloveniju, predvođenu jednim od najboljih košarkaša svijeta Lukom Dončićem, kojeg su u pobjedi 90:87 isfrustrirali prepoznatljivom fizikalnom igrom i tri minute prije kraja izbacili iz igre zbog pete osobne pogreške, što im je svakako pomoglo u završnici.
Opis anatomije njegovih igrača već je postao viralan
"Moji igrači imaju jaja kao lubenice i srce kao mjesec", već je postala viralna njegova izjava u euforiji nakon pobjede. "Vjerovali smo da možemo igrati protiv Slovenije, a to je najvažnije, da igrači vjeruju. Napravio sam i neke promjene, u odnosu na to što mi igrači govore. Kad se ide sa srcem, kad svi vjeruju u to što radimo, onda se daje 110%, a moji igrači dali su 150, 200."
Iako se radi o iritantnoj sportskoj frazi koja prkosi razumu i matematici, Miličić je jedan od onih ljudi koji su je se morali držati kako bi uopće napravili prvo igračku, a onda i trenersku karijeru.
Odabrao je Split, a njegov bivši igrač spasio mu je karijeru
Rođen je u Slavonskom Brodu, a obitelj je živjela s druge strane mosta, u Bosanskom Brodu. Košarkom se počeo baviti kad je krenuo u osnovnu školu, a s 14 godina, netom prije početka rata, tražio je jaču sredinu za razvoj i otišao u Split. Tamo se razvio u juniorskog reprezentativca i bio drugi asistent prvenstva na kojem je Hrvatska osvojila europsko srebro.
Smatralo ga se jednim od najperspektivnijih bekove Europe i svijeta, ali teška ozljeda koljena ugrozila mu je nastavak karijere. Zahvaljujući nekadašnjem igraču Jugoplastike i skautu Chicago Bullsa Ivici Dukanu, otišao je u SAD na operaciju koja mu je spasila karijeru.
Igrao je Euroligu sa Splitom, debitirao i za seniorsku reprezentaciju u kvalifikacijama 1998., a onda s 21 godinom otišao u Poljsku u potrazi za boljim ugovorom. U Poljskoj je igrao od 1999. do 2004. i od 2008. do kraja karijere 2014., a u međuvremenu se okušao u Grčkoj, Kosovu, Belgiji, Turskoj i Rusiji.
Poljaci su ga željeli u reprezentaciji i kao igrača
Posljednjih šest igračkih godina proveo je u Koszalinu, nakon toga je u istom klubu postao trener, a već nakon godinu dana angažirao ga je Anwil, s kojim je u pet godina osvojio dva prvenstva i kup, a navijači su ga prozvali Profesorom. Zatim je 2020. preuzeo Stal i u prvoj sezoni osvojio naslov te dogurao do finala FIBA-ine Lige prvaka. Krajem prošle godine dobio je poziv na klupu poljske reprezentacije.
Poljaci su ga u reprezentaciji željeli još puno ranije, kao igrača, 2003. je dobio državljanstvo, ali nije mogao zaigrati za Poljsku zbog onih nastupa iz 1998. za Hrvatsku, koja ga više nikad nije pozvala.
Najstariji sin mu je debitirao za Poljsku i prije nego što je postao izbornik
Po svemu ostalome Miličić je postao Poljak. Oženio je Poljakinju Barbaru, s kojom ima tri sina. Svi su košarkaši, Zoran (2006. godište) i Teo (2008.) su bekovi, a najstariji Igor Jr. (20002.) prošlu je sezonu igrao na američkom sveučilištu Virginia te je lani već debitirao za poljsku reprezentaciju u kvalifikacijama za ovaj Eurobasket, i prije nego što će otac postati izbornik.
Hrvatska je Igora Miličića zaboravila nakon što je kao 21-godišnjak otišao u Poljsku i nikad se nije vratio. Nije ga se sjetila ni svih ovih godina kad je lutala s izbornicima, ali ionako ne bi bilo praktično imati izbornika koji vodi klub u Poljskoj i ne poznaje domaću ligu. S tog se aspekta zato njegova suradnja s poljskom reprezentacijom pokazala kao pun pogodak.