30 godina hnl-a

Toplak: Na Poljudu je bila prava pljačka radi politike. Takvo što je sad nezamislivo

PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete čitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

PRIJE točno 30 godina bio je u HNL-u, u HNL-u je i danas. Onda je bio sjajni stoper nikad neprežaljenog Varteksa, a danas je trener čiji je forte spašavanje klubova za koje svi misle da im spasa nema. Samir Toplak je jedan od najomiljenijih likova hrvatskog nogometa. Zanimljiv, elokventan, iskren i otvoren. S obzirom na njegovu karijeru, kako igračku tako i trenersku, teško da smo mogli i zamisliti boljeg sugovornika za temu o 30 godina hrvatskog klupskog nogometa.

Toplak nam je ispričao što je nekad bilo bolje i u čemu je HNL danas ogromnim koracima otišao naprijed. Saznali smo kakvi su treneri bili nekad i što je iz prve ruke značilo kad vas vodi trener ruske škole te zašto Varteksu nije bilo dozvoljeno da bude prvak 1996.

Trener Gorice nam je objasnio zbog čega su igrači nekad bili kvalitetniji i što ga posebno ljuti kod sadašnjih generacija. Otkrio nam je kako nikad nije planirao postati trener i kako je izbornik Dalić najviše utjecao na ovo čime se bavi danas.

Priznao nam je da ga jako smetaju teze da je trener za male klubove i da nema kapacitet da preuzme Hajduk ili Dinamo. Saznali smo tko su mu trenerski uzori, s koja je tri igrača najviše volio igrati te koja trojica su mu najviše stvarala probleme.  

Što se promijenilo u HNL-u od te 1992., a što je ostalo isto? U čemu je HNL napredovao, a u čemu je onda bio bolji?

Infrastruktura se strašno poboljšala, pogotovo tereni. Organizacija je dosta ozbiljnija, danas se puno više ulaže. No onda je bilo puno boljih igrača. Kad se samo sjetim tko je tada igrao u Hajduku, Dinamu, Osijeku, Rijeci, Varteksu, Zagreb, pa čak i u Šibeniku i u klubovima s dna ljestvice. Kakvi su to igrači bili.

Onda je liga bila jača, dok je danas HNL razvojna liga. Ima puno mladih igrača, svi pokušavaju mlade igrače gurati u prvi plan kako bi realizirali transfere jer klubovi danas žive od prodaje. No danas je sve puno ozbiljnije, profesionalnije i rekao bih da je liga u odnosu na onda podignuta na puno viši nivo.

Kažete da su nekad igrali kvalitetniji i bolji igrač nego danas. Što je s trenerima?

Tu je razlika golema. Treneri su se digli na puno viši nivo. Tada su klubove vodili iskusni treneri, ali to su bili stručnjaci starog kova, mi smo to onda zvali ruska škola. To je bilo baš ubijanje. Trening se smatrao neuspješnim ako ga nisi završio mrtav umoran.

Ja sam imao sreću da mi je prvi trener u Varteksu bio Branko Ivanović. Branko je tada bio mlad i školovan trener, baš je bio studiozan. Puno je ulagao u sebe, a pokojni Herjavec mu je omogućio da putuje i da uči od stranih trenera. Danas su više-manje svi treneri takvi. Jednostavno, takvo je vrijeme i trener danas mora voditi računa o puno više stvari nego nekad. 

Možete li se prisjetiti neke anegdote s tim trenerima ruske škole? 

Nakon Branka, koji je tada bio avangarda, došao nam je Luka Bonačić. Trener koji je asket. Bilo je to 1996., kad smo igrali najbolji nogomet. Tada sam osjetio surovi profesionalni rad. Ubijao nas je. Luka mi je tada otvorio oči da postoji još nešto. Danas je nemoguće da jedan takav stil rada može proći.

Tada je to bila svakodnevica. Dat ću vam jedan primjer koji je iz današnje perspektive nezamisliv. U srijedu smo igrali prvu utakmicu četvrtfinala Kupa u Kranjčevićevoj. Dogovor je bio da u srijedu odigramo utakmicu, odmah nakon toga krenemo za Varaždin, odspavamo u hotelu, odradimo trening i tek onda idemo kućama.

E sad, što se meni dogodilo? U utorak smo stigli u Zagreb, spavali smo u Laguni, a te večeri mi se rodila prva kći. Odigrao sam utakmicu, čak smo i pobijedili 2:1, a u subotu smo isto protiv Zagreba imali prvenstvenu utakmicu. Krenuli smo za Varaždin, ja u autobusu dođem do Bonačića i pitam ga bih li mogao poslije večere samo skoknuti do bolnice da barem preko stakla vidim kćer, jer tada se nije moglo kao danas biti uz suprugu i dijete, a onda bih se normalno vratio na večeru i spavanje.

Luka me pogleda i mrtav hladan ispali: "Ne može." Najprije sam mislio da me zeza. Mislim, pobijedili smo, a od hotela u kojem smo spavali do bolnice je bilo par stotina metara. Znači, vratio bih se za par minuta. Ništa mi nije bilo jasno i stojim ja tako i gledam ga, a on mi kaže: "Rekao sam, ne može."

Kad sad to pričam, neshvatljivo mi je da su treneri mogli biti tako surovi. A ništa, tek sutradan nakon treninga sam mogao napokon vidjeti kćer.

Koliko su se treneri promijenili što se tiče nogometne filozofije i same taktičke pripremljenosti? 

Danas se puno više radi na detaljima. U ono vrijeme nije bilo pripreme za protivnika, nije bilo videoanaliza, nije bilo ničega. Sve što si znao o protivniku, sam si morao saznati, uglavnom preko novina ili si pitao nekoga. Znate kako su nam izgledale pripreme za utakmicu u svlačionici?

"Golman im nije bajka, slabiji dio ekipe je obrana, a napad im zna biti nezgodan." Eto tako su nam završne analize pred utakmicu izgledale i to je sve što si ti znao o protivniku. Danas moj svaki igrač u detalje zna sve o svom protivniku. Zato sam rekao da je u ono vrijeme kvaliteta igrača bila puno veća jer smo mi igrači sami, na licu mjesta, donosili neke odluke.

Mi nismo imali ništa, a danas sve na pladnju igraču daš i on pogriješi. Mi smo na neki način sami na terenu bili treneri jer smo nogomet počeli igrati u doba kad su djeca nogomet ne samo trenirala, kao danas, već su ga i igrala.

Na livadama, na ulici, kod škole… Ja sam nakon svakog treninga išao igrati nogomet. Današnji klinci nažalost samo treniraju, što je premalo vremena da usvoje neke zahtjeve koji se od njih traže na utakmici.  

Koliki je problem za nogomet to što su ga djeca prestala igrati na ulicama? 

Pusta su nam igrališta. Djeca su nam opterećena nekim drugim stvarima, nekad nemaju ni volju, treba ih nagovarati da dođu na trening. Dat ću vam primjer. Meni danas iz juniora dođe igrač i ja ga moram učiti obrani dva na dva, kako se obraniti od duplog pasa.

Nama je to bilo normalno jer smo stalno igrali. Nije bilo bitno je li to četiri na četiri, dva na dva, pa čak i jedan na jedan. Bitno je samo bilo da se igra. Naravno da smo sve znali, bilo nam je urođeno, a ja danas momka koji treba igrati u prvom sastavu moram učiti osnovama preuzimanja.

Lud sam, ali vidim da je to normalno. Prije svakog treninga uđem u svlačionicu da igračima predočim u kratkim crtama što ćemo raditi. Svi su na mobitelima. Nakon treninga znam nekad ući. Opet, svi na svojim mobitelima.

I onda se ja pitam koliko oni razmišljaju o tom treningu, zašto smo nešto radili, koliko smo to radili… Većina bi željela velike karijere, ali bez rada. Naravno, ima i danas jako puno igrača koji ulažu sve u sebe, žive za to, ali kad sagledam sve, mislim da puno manje nego prije. 

Varteks je bio vaš prvi klub. Nažalost, propao je. Kako to komentirate?

Užasno mi je bilo žao. Posebno mi je bilo krivo jer i dalje tvrdim da se Varteks mogao spasiti. Situacija nije bila bezizlazna i uvjeren sam da je bilo volje i želje da se klub spasi. Da je samo bilo malo više pameti i malo više logičnog upravljanja, to se ne bi dogodilo. Varaždin je nogometni grad, Varaždin ima jako dugu povijest nogometne škole koja je stalno izbacivala odlične igrače. Klub je imao fantastične temelje i sve je propalo zbog gluposti. 

Što se točno dogodilo?

U jednom trenutku smo počeli dijeliti šakom i kapom ogromne ugovore. Nakon smrti Anđelka Herjavca ostali smo bez dosta sponzora. Puno firmi se drugačije preorijentiralo. Varaždinska banka, koja je bila ogromni sponzor, nestala je. Otkupila ju je Zagrebačka banka, a ona nije imala interes ulagati u klub.

Firma Varteks, koja je bila gigant i koja je davala najviše sredstava, počela je tonuti. Levi`s je nestao iz Hrvatske, a i on je bio ogroman sponzor. U jednom trenutku ostali smo bez 80 posto budžeta, a klub je loše poslovao. Dijelio se novac kojeg nije bilo i kad-tad je to moralo doći na naplatu. Trošilo se kao onda kad se imalo para. Znate kako se poslovalo? Po principu: "Bude već netko dao. Ajmo mi kupiti ovog igrača, a netko će to već platiti."

Što je za Varteks značio pokojni Herjavec?

Sve, ali baš sve. Prije svega, da njega nije bilo, Varteks nikad ne bi ušao 1992. u Prvu ligu. Tko zna kako je on to izlobirao, ali uspio je. Nemojmo se lagati, Varteks i Istra su u Prvu ligu ušli politički, to je svima jasno. Na kraju, pokazalo se, mi smo opravdali taj ulazak. Nemjerljivim koracima smo rasli.

U to vrijeme bili smo Liliputanci za Hajduk, Dinamo, Rijeku i Osijek, pa čak i za Šibenik, koji je imao tradiciju i bio je stalni drugoligaš u ondašnjoj jakoj Jugoligi. Upravo zbog Đelca i njegovog pametnog vođenja i ulaganja, iz dana u dan smo rasli i za par godina smo po svemu postali al pari najvećim hrvatskim klubovima.

Kruna generacije bila je 1996., kad su 80 posto svlačionice činili domaći igrači, a ovi koji su dovedeni sa strane bili su top igrači poput Dalića ili Grgice Kovača, koji su donosili kvalitetu više. Nas nekoliko iz Varteksove škole je potpisalo ugovor. Ja, Mumlek, Vugrinec, Težački, Štefulj i Krznar. To je bio kostur ekipe. Te 1996. smo trebali biti prvaci, nažalost nije se dogodilo. Toga mi je najviše žao.

I danas se pamti dramatičan monolog Anđelka Herjavca, koji je u HNL-ovoj emisiji nakon te kontroverzne utakmice s Hajdukom na Poljudu u zadnjem kolu doslovce u suzama rekao kako je Varteksu ukradena titula prvaka. Što se točno događalo na toj utakmici na Poljudu?

Na toj smo utakmici svjedočili jednoj pravoj pravcatoj pljački. Ne znam kojim bih drugim riječima opisao ono što su nam radili. Danas je nešto takvo nemoguće, ali onda se to tako radilo. Toliko su nas očito krali, a ti si bespomoćan. Politika je sve odradila da Croatia bude prvak.

Do trenutka kad smo ih pobijedili 4:3, nisu nas ozbiljno shvaćali. Tom pobjedom smo se uključili u utrku za titulu, a onda su oni napravili sve da se nešto tako ne dogodi. Vranaričić nam odmah u sedmoj minuti nije sudio čisti penal nakon starta Vuice na Vugrinecu, a onaj pomoćni Brkić nam je u svakom napadu sudio zaleđe. Stalno mu je zastavica bila u zraku tako da sam imao osjećaj da mu je ruka u gipsu podignuta prema gore.

Međutim, unatoč svemu, mislim da ni mi na toj utakmici nismo bilo na nivou i da nismo odigrali svoj najbolji nogomet. Da smo bili pravi, nema tog suca protiv kojeg mi ne bismo mogli igrati. Zato me i danas, nakon 26 godina, muči taj crv sumnje jesmo li mogli više. Međutim, kad vidiš kako te netko očito krade svih 90 minuta, jako je teško biti maksimalno motiviran i fokusiran na igru. Zato mislim da mentalno možda nismo bili najbolji tog dana na Poljudu, koji je, osim jednog dijela Torcide, cijeli navijao za nas. 

Pamti se i suđenje Antuna Burila, koji je u uzvratu četvrtfinala Kupa 1994. u sudačkoj nadoknadi izmislio penal za Croatiju i tako izbacio Varteks. Besek je nakon te utakmice plakao. Sjećate li se toga?

Nakon te lakrdije je cijela obrana Varteksa dobila teške kazne. Ja sam dobio pet utakmica suspenzije, Duraković šest, Gregorić četiri. Kaznili su nas zbog nekog naguravanja Burila. Nije sad to bilo ne znam što, ali par tisuća navijača je nakon utakmice čekalo Burila.

Dva sata je trajao kaos oko stadiona, a Burila su izvukli iz grada preko pruge samo da ga nekako maknu od navijača. Jednostavno, u ono vrijeme se Croatia nije smjela dirati. Jedino joj je donekle kvalitetom i organizacijski mogao parirati Hajduk. Nevjerojatno je koliku su imali zaštitu i kako ih se guralo.

Premda se i danas nakon svakog kola uglavnom priča o suđenju, vjerojatno ćete se složiti da je danas nešto slično nemoguće i da je barem suđenje napredovalo u odnosu na ono doba?

Naravno. To se ne može usporediti. Danas je situacija totalno drugačija, ali znate zašto se i danas stalno priča o suđenju? Mi smo narod koji u genetici ima da u sve sumnja. Skandinavci u sve vjeruju. Vjeruju svojoj vladi, vjeruju svojim ljudima, a mi u sve sumnjamo i ne vjerujemo nikome. To nije dobro jer kad u sve sumnjaš, teško možeš ići naprijed. To nas stalno koči.

Jeste li zadovoljni svojom igračkom karijerom? 

Jesam. Znam koliko sam nakon te 1996. imao problema s koljenom. Na kraju sam završio u Bundesligi, odradio sam četiri godine ugovora s Bochumom. Iz jednog malog Varteksa napravio sam transfer u jednu od najjačih liga svijeta, što je u ono vrijeme bilo jako teško.

Kad sam počeo igrati, Varteks je bio u međurepubličkoj ligi i ondašnja jugoslavenska prva liga nam je bila nedostupna. Da se država nije raspala i da nismo dobili svoju ligu, pitanje je koliko bi nas iz Varaždina dobilo priliku igrati na vrhunskom nivou. Ja sam iz malog Varteksa postao reprezentativac, i to onda kad su Vatreni bili vrh vrhova i te mi dvije utakmice 1994. protiv Slovačke i Izraela nitko ne može oduzeti.

U debiju za Bochum sam zabio gol tada fantastičnom Werderu. Bio je to san snova. Došao sam u Bundesligu, nisam i dalje vjerovao da mi se to događa, a onda u prvom nastupu jednoj od najjačih ekipa Bundeslige zabijem gol. Čudo.

U Varteksu ste igrali punih deset godina. Sjećate li se koliko ste golova zabili? 

Hm, tri?

Ne, dva.

Joj, da, tako je, Dragovoljcu i Radniku. Tri sam zabio u Bochumu. Ima jedna zanimljiva anegdota vezana za te golove u Bochumu. Đelac je taj transfer odradio 1998. u Francuskoj tijekom SP-a i nije mi nikad rekao o čemu je razgovarao s predsjednikom Bochuma. Tek kad sam zabio taj prvi gol, u druženju nakon utakmice mi je prišao predsjednik i rekao mi je kako me Đelac, dok me prodavao, nahvalio govoreći mu da sam top stoper, brz, jak, ali da nisam opasan po protivnički gol. "Ti si ga u prvoj utakmici demantirao", rekao mi je.

Kakav je bio Ćiro?

U ono vrijeme je Ćiro za mene bio bog. Nakon što je s Dinamom 1982. osvojio prvenstvo, za mene je bio bog. A onda, desetak godina kasnije, surađivao sam s njim u reprezentaciji. 

Željko Obradović je znao da će postati trener još dok je bio igrač i za to se tijekom igračke karijere svakodnevno pripremao. Je li tako bilo i vama?

Ma kakvi, ali ima takvih igrača za koje se zna odmah da će biti treneri. Recimo, moj Mazalović, kojeg sam vodio u Interu, identičan je primjer. Odmah se vidjelo da će postati trener jer je uvijek razmišljao kao trener. Ja tijekom cijele svoje igračke karijere nikad nisam ni pomislio da ću biti trener. Sve se dogodilo slučajno i neplanirano.

Kad sam se vratio u Varteks iz Njemačke, potpisao sam ugovor na dvije godine, ali odradio sam jednu jer sam imao problema s koljenom. Dalić je bio sportski direktor, a Besek je bio trener. Dalić je bio presudan. "Ostani tu, gdje ćeš sad, lijepo upiši školu, bavi se nogometom."

Tako je zapravo krenulo. Najprije sam radio s klincima pa sam bio Daliću pomoćnik kad je on bio glavni trener. Završio sam Akademiju pa sam postao sportski direktor Varteksa. O meni morate znati jednu stvar – ništa ne planiran kratkoročno, sve dugoročno. Kad sam postao sportski direktor, već sam računao kako ću složiti četverogodišnji plan poslovanja kluba i baviti se tim poslom, nije mi na pamet palo da ću raditi kao trener, ali onda je Besek otišao u Kinu i ostali smo bez trenera, a bili smo na korak od ispadanja.

Bilo je to 2010., do kraja je ostalo deset kola i rekao sam predsjedniku da ću ja spasiti stvar i da ne trebamo nikoga dovoditi. Praktički sam se sam postavio na mjesto trenera i jedno sam vrijeme paralelno obavljao obje funkcije. Te smo sezone ostali u ligi, iduće smo se također spasili od ispadanja, igrali smo finale Kupa i izborili smo Europu. Tada sam shvatio da više nema natrag.

Kad se klub počeo raspadati, kad su svi igrači odlazili, došao je poziv Cibalije. Tada mi je postalo jasno, ako prihvatim ponudu i ako odem iz Varteksa, da je gotovo, da počinje moja samostalna trenerska karijera. Iskreno, bio sam siguran da ću cijeli život ostati u Varteksu. Bilo to u školi, na klupi prve momčadi, sasvim svejedno. Nije mi se nikud išlo. Eto, na kraju je sve ispalo drugačije.

Prije dvije godine napisali ste na Facebooku sjajan post o tragediji Cibalije. Kako pamtite vinkovačke dane od prije točno deset godina?

Bila je to daleko najbolja momčad koju sam ikad trenirao. Kad sam došao, nakon dvije sezone sjajnih rezultata, momčad je pala u krizu, Stanko Mršić je morao otići, a ja sam momčad zatekao na 14. mjestu. Nanizali smo 13 utakmica bez poraza i završili smo peti, ali to je bila stvarno top ekipa. I danas napamet znam prvih 11. Uživao sam tamo u tih godinu dana.

Prati vas reputacija trenera vatrogasca, koji dolazi u klubove koje treba spašavati kad voda dođe do grla. Smeta li vas to i smatrate li to na neki način podcjenjivanjem?

Apsolutno. Ne znam zbog čega se to događa. Stalno me ljudi pitaju kad ću dobiti priliku u nekom velikom klubu, a što da im ja na to odgovorim? Ispada da stalno plačem po medijima. Radim maksimalno koliko mogu. Moje rezultate mi nitko ne može oduzeti i oni govore za mene.

Ne može mi nitko reći da nije uspjeh doći u Varaždin u situaciji kad imate pet bodova manje od predzadnjeg, kad su vas svi otpisali, i onda na kraju završite osmi. Prošle godine u Lokomotivi je bila još gora situacija pa smo se spasili. U Zaprešiću smo stalno imali daleko najmanji budžet u ligi i relativno lagano smo ostajali u ligi. Gorica nije nikoga pobijedila osam kola, pogledajte nas danas.

To su strašni rezultati i nervira me ta glupa percepcija da sam ja trener samo za male klubove. Jedan naš sportski dužnosnik, bio je sportski direktor u par klubova, bolje da ga ne imenujem, negdje je izjavio da ja nemam imidž za velike klubove i da sam trener starog kova.

To je mrtvo hladno rekao čovjek koji nikad nije pogledao nijedan moj trening, koji nikad nije pogledao nijednu moju analizu ili pripremu utakmice. On kao preferira mlađe trenere. Što mu to znači? Ja imam tek 52 godine. Kad uđem u svlačionicu, moja energija pršti, a igrači to prepoznaju. I onda se taj čovjek, koji pojma nema ništa o mom radu, usudi tako me etiketirati i reći da su mali klubovi moj limit. Zašto je to tako, ne znam.

Kad je Jurgen Klopp bio peti s Mainzom, dobio je u ruke Borussiju. Nijemci su rezonirali da, ako je netko s malim Mainzom bio peti, onda je top trener za Borussiju. Ja sam iz druge lige Inter odveo u prvu i odmah smo bili peti. Što sam dobio za to? Ništa. Kad je Tuchel s Mainzom bio peti pa je i on dobio odmah Borussiju. Da sam te rezultate napravio vani, moja bi karijera bila sasvim drugačija.

Ne želim ispasti bahat, ali neka me netko argumentima pobije. Ajmo zamijeniti uloge. Ja i ovi svi trofejni treneri koji su s pola snage s Dinamom osvajali titule. Neka oni dođu spašavati Varaždin, Lokomotivu i Inter pet godina. Tvrdim da bih bio prvak sa svakim Dinamom u zadnjih nekoliko godina, ali ajmo zamijeniti uloge pa da vidimo što bi ti treneri napravili u situacijama u kojima sam se ja nalazio. To bih baš volio vidjeti.

Očito prave ponude nikad nije bilo, ali jesu li se ikad dogodili neki kontakti između vas i Dinama ili Hajduka?

Ne, nikad. 

Spasili ste Varaždin od ispadanja na račun Intera koji vas je prethodni otpustio, a onda Lokomotivu na račun Varaždina nakon što ste tamo dobili otkaz. Kolika vam je to bila satisfakcija?

Lagao bih kad bih rekao da mi nije bilo drago. Karma je kurva. U pravilu, otkaz dobiješ kad su ti rezultati loši. U Interu to nije bio slučaj. Pojavili su se neki ulagači, forsirali su svog trenera i za mene mjesta više nije bilo. Rekao sam OK, ali čim sam preuzeo Varaždin, vukao me motiv da im pokažem da su se prevarili i da sam bio itekako velika karika u tom klubu.

U Varaždinu se dogodilo da su postali nestrpljivi. Nakon što smo se senzacionalno spasili, nama su neki bitni igrači otišli. Teklić se vratio u Hajduk, Nevistić se vratio u Rijeku, a otišli su nam i Pero Mamić te Matej Rodin. Dakle, četiri možda i najvažnija igrača te ekipe su otišla.

Problem je bio taj što uprava nije mogla shvatiti da smo ostali bez kičme momčadi. Mislili su, kako smo se onda spasili, tako ćemo opet. "Nevistić je otišao? Pa što, branit će netko drugi." To je bilo takvo rezoniranje. Još sam im u klubu rekao prije početka sezone da je najvažnije da preživimo i da se polako uigravamo i gradimo ekipu.

Postali su nervozni jer smo bili osmi, a ne peti kako su oni zacrtali. Odlučili su da oni mogu bolje. Što su napravili? Stavili su na klupu dva neiskusna, Kastela i Jerteca. Njima je valjda izgledalo tako lagano ostati u ligi da su mislili da im ja samo smetam.

Ja isto to mislim dok gledam kako igraju Messi ili Ronaldo, ali kad izađeš na teren, to onda baš i nije tako. Uglavnom, dali su mi otkaz, a kad sam došao u Lokomotivu, bio sam nevjerojatno motiviran. Tu sam energiju prenio na igrače pa smo ih razbili 4:0 kad su nam došli u Kranjčevićevu. Pregazili smo ih. 

Velika je razlika voditi klubove koji se bore za ostanak ili za trofeje, kako zbog stila igre, tako i zbog pritiska. Biste li bili spremni za to i biste li išta promijenili u svojoj trenerskoj filozofiji kad biste u ruke dobili neki veliki klub?

Da, ali ja želim taj pritisak. Što se tiče moje vizije igre, ona je ofenzivna, puno na treninzima radimo na napadačkim akcijama. Problem je taj što sam ja do sada radio u klubovima u kojima sam bio limitiran. Što meni vrijedi napadačka filozofija ako moj krilni igrač na treninzima od deset centaršuteva možda pogodi samo jedan?

Čim sam došao u Goricu, koja ipak ima bolju ekipu, razlika je bila očita i bilo je puno lakše igrati. Protiv Rijeke smo kod 0:0 ostali s igračem manje. U Interu ili Varaždinu bi se do kraja utakmice stisnuli i grčevito pokušavali braniti bod. Ovdje mi nije visio mač nad glavom i rekao sam momcima da tu utakmicu idemo dobiti. Dobili smo je. 

Mislite li, nakon ove sezone i sjajnih rezultata koje ste ostvarili i s Goricom, da će ipak doći ponuda nekog našeg velikog kluba? Ne dođe li, hoćete li probati negdje vani? 

Ja imam jedan ogroman problem. Radi se o tome da, kad ja dođem negdje van, moj CV je bezvrijedan. Zbog čega? Ljudi čitaju i piše da sam bio osmi, pa deveti, pa šesti, pa osmi… Vide samo plasman, a ne vide pozadinu i ne znaju čitav kontekst. Sad sam imao nekoliko ponuda iz Finske, Litve i Cipra. Redom sve ekipe koje se bore za ostanak. Rekao sam si da to ne želim, da mi to ne treba.

Gorica je ipak jedan ozbiljan iskorak u mojoj karijeri i mislim da se ovdje mogu dodatno razviti. Obožavam raditi s mladim igračima. Ovdje imam šest mladih reprezentativaca od kojih očekujem velike stvari i mislim da možemo napraviti dobar posao.

S druge strane, ne mogu se zamarati stvarima na koje ne mogu utjecati. Ne želim se zamarati tim hoće li ili neće doći poziv nekog velikog kluba. Kad je Gustafsson otišao iz Hajduka, nikad u životu takvu podršku navijača nisam vidio.

Stalno sam dobivao poruke kako bi željeli da dođem. Očito me više vole navijači nego funkcioneri. Iskreno, sve manje se nadam i sve sam bliže tome da vjerujem da takva ponuda nikad neće doći. 

Imate li trenerske uzore?

Da, dvojicu. To su Branko Ivanković i Klaus Toppmöller, s kojim sam radio u Bochumu. Branko me je uveo u svijet profesionalnog nogometa. Rijetko se može naći nekog trenera koji je toliko studiozan, sistematičan, pedantan i pravi profesionalac.

Kad sam se počinjao baviti ovim poslom, sebi sam rekao da se prema svojim igračima želim ponašati onako kako se Branko ponašao prema nama. Kao čovjek. Radi se o fenomenalnom treneru i još većem gospodinu. Toppmöller me je doveo u Njemačku i napravio je maksimum da na što lakši način shvatim surovost Bundeslige i nogometnog profesionalizma.

Tri najdraža suigrača?

Prije svega Dariusz Wosz, Yıldıray Baştürk i naravno Davor Vugrinec. Jako nezgodno pitanje jer sam imao sreću igrati sa stvarno puno sjajnih igrača, kao recimo sa Stefanom Kuntzom, ali ako se moram odlučiti samo za trojicu, neka onda to budu Dariusz, Yıldıray i Davor.

Tri najteža protivnika?

Tih devedesetih godina sam velike bitke vodio s Igorom Cvitanovićem. Najprije smo prvu sezonu igrali zajedno jer je Igor bio na posudbi kod nas. Zatim smo nekoliko godina vodili stalne bitke. Ja sam uvijek čuvao njega, a Gregorić Vlaovića jer su njih dvojica bili slični po konstituciji. Strašne su to bitke bile. Ti dueli s Igorom su obilježili prvi dio moje karijere.

U Njemačkoj me najviše oduševio Giovane Elber. I to kad je igrao u Stuttgartu, prije Bayerna. Kakav je to bio igrač, sad se naježim. I treći Ze Roberto. Mada tu mogu dodati i Ailtona, ali on je više na silinu išao, ova dvojica su bila čisti genijalci.