TOTALNO DRUGAČIJI Momčadi koje smo obožavali gledati 2017. godine

Foto: Getty Images / Guliver Image

NOGOMETNU godinu sigurno je obilježio Real Madrid koji je obranio naslov europskog prvaka, osvojio titulu prvaka španjolske, a nedavno i Svjetsko klupsko prvenstvo. Ronaldo, Modrić i ostali nisu silazili s naslovnica, no bilo je momčadi koje nisu bile u prvom planu, a oduševljavale su nas cijelu godinu.

Od onih koje su nam vratile nadu u nogomet, preko nekih koji su učinili nemoguće do ekipa koje su pokazale neviđenu volju i želju u najtežim mogućim uvjetima.

Ovo su momčadi po kojima ćemo također pamtiti 2017. godinu...

NAPOLI

Implementacija pozicijskog nogometa u njegovom najatraktivnijem obliku. Skup dobrih do vrlo dobrih igrača koji inače ničim ne bi plijenili posebnu pozornost postao je najiščekivanija ekipa u Europi. Imaju priliku srušiti Juventus, a s obzirom na raspodjelu snaga i način dolaska na vrh vrijednost ove ekipe mogla bi nadmašiti čak i onu Maradoninu. Prekrasna ekipa, esencija nogometa, utjelovljenje svega zbog čega volimo ovu igru.

 
SLOVENIJA
 
Svatko tko i površno prati košarku zna da bi bilo koja NBA momčad vjerojatno bez problema pregazila reprezentaciju Slovenije. Naravno, ako bi igrala punom snagom i ako bi taj susret shvatila ozbiljno. No to nije poanta ovog odabira. Slovenija je na Eurobasketu u rujnu postala prvak Europe, no osim samog rezultata, koji je nesumnjivo fantastičan, ta je reprezentacija napravila nešto zbog čega je zaslužila ponijeti titulu najbolje momčadi 2017. godine.
 
Uoči Eurobasketa brojni stručnjaci i košarkaški analitičari upozoravali su da bi taj turnir mogao doživjeti fijasko i biti najgore europsko prvenstvo u povijesti. Više od 40 igrača zbog ovih ili onih razloga otkazalo je nastup i velik broj novinara i navijača zapitao se o svrsishodnosti natjecanja.
 

 
Samo dva tjedna kasnije skeptici su se mogli pokriti ušima, a mi koji obožavamo košarku bez zadrške možemo kazati da smo uživali u jednom od najzanimljivijih Eurobasketa u povijesti.
 
Sigurno je da bi neke reprezentacije djelovale puno bolje da su im došli svi oni koji nisu bili tu, u prvom redu Francuzi, možda i Grci, ali unatoč tome ovaj je turnir pokazao da košarka svakim danom sve više napreduje i da će u budućnosti biti sve veći broj država koje će legitimno pretendirati na odličja.
 
Osim što je ponijela titulu najbolje momčadi Starog kontinenta, Slovenija je europskoj košarci vratila duh, energiju, lepršavost i dinamiku – sve ono zbog čega košarka zasluženo nosi titulu kraljice igara. Nakon što je krvavim ratom okončana zastrašujuća dominacija Jugoslavije, iz temelja se promijenila paradigma europske košarke. Filozofiju imaginacije, atrakcije i mašte u igri zamijenila je ona betonskih obrana i dosadne košarke temeljene na mantri ''važno je primiti što manje''.
 

 
Ako Jasikevičiusovu i Macijauskasovu Litvu 2003. uzmemo kao izolirani incident, zbog takve filozofije igre europska košarka u posljednjih je četvrt stoljeća gubila sve više poklonika. A onda su se pojavili Slovenci i vratili stvari na početak. Ono što posljednjih godina u NBA-u radi Golden State, to je na ovom turniru radila Slovenija. Uvjerila nas je da, želimo li gledati vrhunsko loptanje pod obručima, više nije nužno oko bacati preko bare. I to je najveće postignuće Dončićeve i Dragićeve momčadi. Puno veće od samog naslova prvaka Europe. Slovenci su nam pokazali da se i u Europi igra odlična košarka i na tome im hvala od srca.
 

 
VARDAR
 
Tko zna kad će i hoće li se više ikad dogoditi da jedan klub iz bivše Jugoslavije bude europski prvak u nekom od tri najveća klupska sporta. Na golu legendarni Šterbik, s krila rešetaju Dibirov i Čupić (junak finala s PSG-om), igru vode hrvatski reprezentativci Karačić i Cindrić (junak polufinala s Barcelonom), a s devet metara pogađaju španjolski bombarderi Maqueda, Canellas i društvo.
 

 
Okupio ih je ruski milijarder Sergej Samsonov, ali Europi su za razliku od nekih drugih bogataških momčadi pokazali kako se igra srcem. Zbog toga su nagrađeni titulom prvaka Europe i velikim dočekom u Skoplju.
 

FENERBAHČE
 
Dolaskom Željka Obradovića, najtrofejnijeg košarkaškog trenera u Europi, u plavo-žutom dijelu Istanbula zaživio je samo jedan san - osvojiti Euroligu. Fenerbahče je 2016. stigao do finala, ali je tamo izgubio od CSKA (101:96) i ostao na korak od prvog naslova europskog prvaka.
 
 
Međutim, već na početku sljedeće sezone doznali su da će biti domaćini Final Foura te odlučili kako je 2017. njihova godina. Godina u kojoj će ispisati povijest. 
 
Nakon 18 pobjeda i 12 poraza Fener je završio na petom mjestu u Euroligi, a onda u četvrtfinalu pomeo veliki Panathinaikos s 3:0 u pobjedama te se plasirao na turnir četiri najbolje momčadi.
 
Sinan Erdem Arena doslovce je gorjela od 19. do 21. svibnja, a bajka sa sretnim krajem krenula je u polufinalu. Turski velikan srušio je Real Madrid (84:75), a nakon toga u finalu bacio na koljena i Olympiacos (80:64) i stigao do svojeg prvog naslova prvaka Europe. 
 
 
Ekpe Udoh je postao MVP finala, a Obradović osvojio rekordnu devetu titulu u trenerskoj karijeri i još jednom pokazao da je - istina, uz pomoć milijunskih ulaganja - rođen za trofeje. 
 
SIRIJA

U jednoj od najnevjerojatnijih nogometnih priča unatrag nekoliko godina, sirijska nogometna reprezentacija stigla je na prag Svjetskog prvenstva. Ratom razorena zemlja nije, naravno, mogla biti domaćin svojih kvalifikacijskih utakmica pa je njihova reprezentacija daleko od očiju javnosti i navijača utakmice igrala u Maleziji i Makau.

Nitko nije polagao previše nade u njih. Osim njih samih. Na utakmice su morali putovati tisuće kilometara, a na "domaćem" terenu igrali su ih pred jedva nekoliko stotina gledatelja. Brojne azijske zemlje nisu ih htjele udomiti zbog straha od političkih reakcija, ali Sirijci su unatoč svemu tome gurali naprijed.

Embed from Getty Images

Rutinski su prošli prvi krug kvalifikacija u skupini s Japanom, Singapurom, Afganistanom i Kambodžom, no u drugom im nitko nije davao previše izgleda. Protivnici su im bili Iran, Južna Koreja, Uzbekistan, Kina i Katar, a nakon dva kola imali su jedan bod.

No nakon što su slavili 1:0 u Kini i onda s moćnim Iranom odigrali 0:0, Sirijci su počeli vjerovati da si nizom dobrih rezultata mogu kupiti barem šansu za prolazak u play-off najboljih trećeplasiranih momčadi.

Golom iz penala u sudačkoj nadoknadi pobijedili su Uzbekistan 1:0. Onda su također u sudačkoj nadoknadi zabili za prevažan bod protiv Kine (2:2) i nakon što su razbili Katar 3:1 došli su u situaciju da u zadnjem kolu protiv Irana, koji do tad nije primio nijedan jedini gol, u Teheranu izbore play-off. Sirija je povela, Iran je okrenuo, ali je sjajni Omar Al-Somah u sudačkoj nadoknadi zabio za nevjerojatnih 2:2. Pomogla im je i Južna Koreja koja je zakočila Uzbekistan i Sirija je izborila play-off protiv Australije.

Sirijci su plakali od sreće, grlili se po travnjaku, a pljeskao im je i cijeli stadion u Teheranu. Protiv Australije im baš nitko nije davao šanse, a pobjednik tog dvoboja za nastup u Rusiji igrao je protiv Hondurasa. Australija je u Maleziji povela 1:0, ali opet je zabio Al-Somah, u 84. minuti iz penala za kakvu-takvu nadu u uzvratu.

A u Sydneyju - drama. Al-Somah je šokirao Australce u 6. minuti, ali je Tim Cahill samo sedam minuta kasnije izjednačio. Uslijedila je rijetko viđena opsada nečijeg gola, ali Sirija se nije predavala. Junački su se branili, uklizavali, bacali se pred lopte, ali Tim Cahill je u 109. minuti ipak slomio otpor desetorice Sirijaca i zabio za 2:1. U 122. minuti Al-Somah je iz sjajnog slobodnjaka pogodio stativu...

Sirija je ispala, Australija je preko Hondurasa otišla u Rusiju. No, unatoč svemu, Sirijci su jedni od najvećih pobjednika ove godine. Njihova priča iskreno je dirnula sve ljubitelje nogometa koji su navijali da taj napaćeni narod barem nakratko bude sretan.

ÖSTERSUNDS

Priča Östersundsa, malog švedskog kluba koji se poigravao s velikanima u Europa ligi, vratila nam je nadu u stari dobri nogomet. U vrijeme milijunskih transfera koji više nemaju nikakvog smisla i nogometa koji je postao jedan veliki biznis, ova vesela švedska družina pokazala je da iz tog sporta nije nestala baš sva romantika .

Östersunds je u svojoj prvoj prvoligaškoj sezoni u 21-godišnjoj povijesti kluba izborio nastup u Europa ligi. Igor Tudor i njegovi suradnici u Galatasarayu trljali su ruke kad su izvukli Šveđane u kvalifikacijama. No u Östersundu su izgubili 2:0 nakon čega su gosti rutinski obranili prednost u Istanbulu i odigrali 1:1. Nakon što su prošli luksemburšku Folu, Šveđani su igrali s PAOK-om.

Nisu se ni Grci bolje proveli, iako su prvu utakmicu dobili 3:1 i kao veliki favoriti otišli na uzvrat. Sve je bilo u redu do 71. minute kad je Ghoddos zabio za 1:0 i sedam minuta kasnije drugim golom poslao svoju momčad u Europa ligu.

A tamo - Hertha, Athletic Bilbao i ukrajinska Zorja. Šanse? Nikakve. Barem smo tako mislili svi mi. No igrači Östersundsa nisu se previše obazirali na prognoze. U prvom kolu su slavili u Ukrajini, u drugom kod kuće protiv Herthe, a u trećem odigrali 2:2 s Athleticom. Jedini poraz upisali su u Španjolskoj i kolo prije kraja potvrdili prolazak protiv Zorje.

No nije samo nogomet ono što ih krasi. Igrači Östersundsa, u kojem igraju odbačeni nogometaši iz Nigerije, Gambije, Gane i Iraka, a vodi ih Englez Graham Potter, izrazito su involvirani u svoju zajednicu. Svake godine predsjednik, trener, stručni stožer i igrači u gradskom kazalištu izvedu jednu predstavu.

Organiziraju i likovne izložbe, izbjeglicama su donirali ulaznice i zbrinjavali ih, a čak su organizirali i kvartovske patrole i pomagali ženama da se sigurno vraćaju kući po noći.

U šesnaestini finala Europa lige sljedeće godine igraju protiv Arsenala. Već su ih počeli podcjenjivati...

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.