KADA JE na samom kraju prošle sezone Manchester City osvojio Ligu prvaka, i sam Pep Guardiola priznao je kako je osjetio olakšanje. Prethodnih je godina City znao ostati kratak u Ligi prvaka nakon što bi gubio utakmice u kojima je bio bolji. Nakon tog finala u Istanbulu, dojam je bio suprotan. City je, možda i prvi put, pobijedio u susretu u kojem je bio lošiji, na račun tog jednog jedinog Rodrijevog pogotka.
S druge strane stajala je ekipa znatno jeftinija, s bitno manje nogometnih zvijezda. Međutim, na klupi te ekipe bio je Simone Inzaghi, čovjek koji se godinama specijalizirao za kup natjecanja, i trener koji - poput mnogih talijanskih legendi - može pronaći nevjerojatna taktička rješenja. Pronašao ih je i te večeri, ali dogodilo se ono na što trener ne može utjecati - sve su promašili.
Točnije, da je Romelu Lukaku bio tek nešto precizniji, Inter bi mogao nanijeti veliki poraz Cityju, ali ostalo je samo 'što bi bilo kad bi bilo'. Međutim, to nimalo ne umanjuje činjenicu da Inter ima jednog od najboljih trenera današnjice i sasvim moguće najboljeg taktičara. Njegove brojke, postignuća i rješenja sve svjedoče upravo u tu korist.
Titulu mogu samo ispustiti
U posljednjih mjesec dana, Inter je upisao redom šest pobjeda, a najvažnija je bila vrlo vjerojatno ona pretposljednja, u 23. kolu Serie A protiv Juventusa. Iako ostvarena uz minimalnih 1:0, Inter je bio bolja momčad 85 minuta na terenu, uz jedinu iznimku perioda između 60. i 65. minute. Time je Inter povećao prednost na vrhu na četiri boda ispred Juventusa, a u međuvremenu ta je prednost narasla i na sedam bodova.
U posljednjem je kolu Inter preokrenuo zaostatak 2:1 protiv Rome te došao do pobjede 4:2, samo da bi Juventus doživio gorak poraz protiv gradskog rivala Torina 1:0. Ako se uzme u obzir kako su ove sezone pobijedili sve svoje najveće rivale - Milan, Juventus, Napoli i Romu - ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi se trebalo sumnjati u njihovo osvajanje Scudetta.
Prednost je doista ogromna - sedam bodova i utakmica viška - a postoji još i psihološka prednost koja se očituje tako da doista za sve ostale djeluju nepobjedivo. Po utakmici ostvaruju nestvarnih 2,6 bodova, a ako bi zadržali taj ritam, ostvarili bi drugi najbolji učinak u povijesti Serie A.
Bolji bi bio samo Juventus iz 2014. godine, kada je osvojio 101 bod. Pritom treba napomenuti kako na terenu nemaju zvjezdanu ekipu i igrače koji su u najužoj konkurenciji za Zlatnu loptu te su velike, planetarne zvijezde. Štoviše, svoju prednost ostvaruju na potpuno drugačiji način.
Taktička superiornost
Protiv Juventusa bilo je slično kao i prije koji tjedan u finalu Superkupa protiv Napolija. Od prve pa skoro do posljednje minute, Inter je imao i bolji plan i bolju provedbu plana od svojih protivnika. Dominirao je terenom prvo kroz posjed i pritisak, a kasnije - kada su igrači energetski pali - kroz dobru obrambenu pozicijsku igru te otvaranje kontranapada. Stvarno je bilo fascinantno vidjeti (po tko zna koji put) koliko je ta ekipa taktički polivalentna i prilagodljiva.
Njegov prilagodljivi 3-5-2, koji u podvarijantama postaje 3-4-2-1 ili 3-4-1-2, pokazao je sve Juventusove nedostatke, pogotovo u veznoj liniji koju je u dobrom dijelu utakmice Inter potpuno anulirao dijagonalama i numeričkom superiornošću.
Takve bravure moraju ići na račun baš njihovog trenera koji odrađuje - onako u najboljoj maniri talijanske škole - besprijekoran taktički posao. Odlično je Inzaghijev Inter opisao poznati britanski novinar Miguel Delaney, baš nakon finala Lige prvaka: "Oni su momčad čije je obrasce ponašanja teško pročitati pa se zbog toga protiv ovog Inzaghijevog Intera vrlo teško taktički pripremiti. To je izazov za svakog protivničkog trenera, a bio je i za Pepa Guardiolu."
I sam Guardiola jako je hvalio Inzaghijevu taktičku pripremu nakon utakmice te apostrofirao: "Nismo imali rješenja za ono što je radio vratar Andre Onana, koji je dobrim dijelom poništio naš pritisak na zadnju liniju." Bez pravog pritiska na zadnju liniju te uz samo pozicijsku igru, City je bio lošiji od Intera, koji je zadnjih 15 minuta propustio tri čiste situacije pred Edersonom.
Simone Inzaghi, od svih trenera u svjetskom nogometu, vjerojatno najbolje pronalazi rješenja protiv specifičnog protivnika te ubada tamo gdje je suparnik najtanji. Na račun toga, imao je i prije ove sezone iznimno puno uspjeha baš u kup natjecanjima, u kojima su te vještine presudne.
Da biste tako vodili ekipu, potrebno je ostvariti dva uvjeta: momčad mora biti taktički iznimno fleksibilna i spremna na različita rješenja, a vaše proučavanje protivnika mora biti epski dobro. Kod bivšeg talijanskog napadača i Pippovog mlađeg brata, oba su elementa impresivna.
Ne postoji protivnik kojeg nije podvrgnuo teškim mukama, uz dvije blage iznimke - Real Sociedad i Bolognu. I dok su ih Španjolci uhvatili u tjednima kada su bili kadrovski iscrpljeni, na klupi Bologne - ekipe koja ih je, iako uz puno sreće, izbacila iz kupa i remizirala u prvenstvu - sjedi Thiago Motta, vjerojatno jedini trener koji se taktički može nadmudrivati s Inzaghijem.
Uvjeti su sve samo ne impresivni
Povijesno, pogotovo u zlatno Morattijevo doba, Interov je kapital za nogomet bio ono što je danas arapski. Njihov je vlasnik trošio basnoslovne svote kako bi dovodio najbolje igrače, ali bio je potreban Calciopoli kako bi Inter ponovo bio prvak.
Danas je situacija potpuno drugačija. Otkad je Inzaghi došao u klub, Inter je prisiljen prodavati. Tako su u posljednje tri sezone samo tri kluba ubilježila bilancu prodaja i kupovina koja nadmašuje 170 milijuna eura.
Inter je među ta tri kluba. Od kolektiva koji je nekoć bio poznat po ispisivanju bianco čekova, došli su do organizacije koja cijelo vrijeme funkcionira gotovo pa na rubu bankrota. Velike zasluge za to ima i Giuseppe Marotta, njihov iznimno spretni direktor i guru za transfere, koji zajedno s bivšom legendom Javierom Zanettijem odrađuje sjajan posao.
Neovisno o tome, Inter je od stožernih igrača izgubio redom Onanu, Brozovića, Škriniara, Perišića, Lukakua i Hakimija. Sve su ih redom uspjeli nadomjestiti, ali s igračima koje drugi nisu htjeli, poput Mhitarjana, Acerbija, Sommera ili Cuadrada. Osim toga, pokazali su i veliko umijeće kada su bez odštete doveli sjajne igrače kakvi su Calhanoglu ili Thuram, a za pravu su siću i doveli Dumfriesa, pa i Pavarda. Teško je naći klub koji je s toliko malo uloženog doveo igrače takve klase.
Zbog toga zasluge dobrim dijelom idu i ljudima koji kroje sportsku politiku, a ne samo Inzaghiju. Ali povijesno grandiozne brojke iz ove sezone dižu njihovog trenera na stepenicu više.
Koji im je doseg?
Ove sezone mogu im se uputiti samo dvije prave kritike. Prva je da su na račun slabijih igara protiv Real Sociedada bili tek drugi u skupini Lige prvaka te sada moraju u osmini finala igrati protiv Atletico Madrida, koji je vrlo težak protivnik. Druga je ispadanje iz kupa, ali kako je prethodno spomenuto, ono je došlo uz priličnu nesreću te protiv sjajne Bologne nakon produžetka.
Međutim, u trećoj Inzaghijevoj sezoni gotovo će sigurno ponovo biti osvojen Scudetto, koji im je za dlaku izmaknuo u prve dvije. Bilo je doista nevjerojatno vidjeti koliku je opoziciju, kako među navijačima tako i u medijima, imao trener koji je, uz veliki odljev igrača, osvajao kupove, dolazio do finala Lige prvaka te svaki put u prvenstvu osvajao barem 80 bodova.
Da bi situacija bila bolja, od svih trenera s dovoljnim uzorkom utakmica, Inzaghi je na prvom mjestu Interove vječite liste sa 66 posto pobjeda. Za dobrih 3 posto je ispred Mourinha i Contea koji su imali daleko povoljniju situaciju, i s budžetom i s konkurencijom. Njegov je učinak sada već povijesno relevantan.
Sve u svemu, ograničenost kadra u smislu individualne kvalitete čini njihov povratak u završnicu Lige prvaka malo vjerojatnim. Ali zato je vrlo vjerojatno da će osvojiti Serie A s bodovnim kontom koji će, po svemu sudeći, biti impresivno visok.
Što je najvažnije, tajna uspjeha ove momčadi jest nevjerojatna taktička fleksibilnost, koju omogućuje prava, kirurški precizna pronicljivost njihovog trenera. Marotta i ekipa također zaslužuju zasluge, ali ono što radi Inzaghi je povijesno.