U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Kolumbijski nogometaš Faustino Asprilla bio je simbol 90-ih, zadnjeg doba nogometnog romantizma, ere prije Bosmana, vremena prije nego što su igrači postali veći od svojih klubova, a treneri važniji od svojih najvećih zvijezda. Asprilla je mogao što je htio, ali nije želio robovati nogometu jer je od igre više volio život.
Šestog rujna 1993. argentinski sportski časopis El Grafico, najtiražnije tamošnje novine koje su prestale izlaziti u siječnju 2018., nakon gotovo jednog stoljeća tiskanja, na kioscima se pojavio s naslovom Vergüenza (Sramota). Na naslovnici nije bilo fotografija, umjesto toga naslov je bio položen preko crne pozadine i izgledao je kao osmrtnica. To je i bio cilj uredništva.
Debakl koji je Argentina doživjela večer ranije u Buenos Airesu od Kolumbije za Argentince je bio više od poraza, za njih je to bila smrt nogometa.
Kolo prije kraja južnoameričkih kvalifikacija za SP 1994. Kolumbija je bila prva s dva boda više od Argentine i za siguran prolaz bio joj je dovoljan i bod. S druge strane, Argentinu bi poraz, u slučaju da Paragvaj pobijedi otpisani Peru, sigurno izbacio s Mundijala. Drugoplasirana momčad po ondašnjem sustavu kvalifikacija u Južnoj Americi je išla na pobjednika Oceanije Australiju.
''Sramota'' na Monumentalu
Argentina izbornika Alfieja Basilea je bila moćna momčad iako bez Maradone, koji je tada boravio u nekom svom čistilištu i više je vremena provodio po rehabilitacijskim ustanovama liječeći svoje demone nego na terenu. Tu su bili vratar Sergio Goycochea, Diego Simeone, Fernando Redondo i Gabriel Batistuta. Vrhunska ekipa koja ionako nikad na svom terenu nije izgubila kvalifikacijsku utakmicu za SP. Do te večeri. Samo to nije bio običan poraz, bio je to klasični masakr.
Kolumbija je razmontirala Argentinu 5:0, a posebno je briljirao Faustino Asprilla, hitri i svojeglavi napadač Parme, koji je te večeri radio što je želio s obranom Gaučosa. Mrcvario ih je, igrao se s njima, ubijao im je moral i volju za životom, a pri tome je i zabio dva gola.
Dok su Valderrama, Rincon, Valencia i Asprilla sa suigračima na centru slavili najveću pobjedu u povijesti njihovog u svijetu ne pretjerano proslavljenog nogometa i tek treći plasman na završni turnir, više od 50 tisuća Argentinaca je ovacijama pozdravilo goste koji su preko noći postali svjetska senzacija i jedan od pritajenih favorita za naslov prvaka. Za neke i najveći.
Nakon te večeri su za Pelea bili glavni favoriti za naslov prvaka svijeta, a onda se umiješao kartel
''Za mene je Kolumbija najbolja momčad. To ne znači da će osvojiti naslov svjetskog prvaka, ali bit će jedan od četiri polufinalista'', rekao je Pele pred početak turnira u Americi. Međutim, Kolumbija jednostavno nije bila spremna za tako neočekivani uspjeh.
Nekoliko mjeseci prije SP-a u združenoj akciji kolumbijske i američke vlade ubijen je držani neprijatelj broj 1, Pablo Escobar. Escobar je upravljao kartelom u Medellinu, koji je bio toliko moćan da je objavio rat državi i terorizirao ju je godinama. No naivni su bili svi oni koji su mislili da će Kolumbija prodisati kad bude srušen despot.
Kako to inače biva, smrću jednog velikog pojavilo se na desetine manjih tiranina, koji su samo nastavili tamo gdje je Escobar stao. Najmoćniji kartel je bio onaj iz Calija, a tamošnji narkobos nekoliko sati prije prve utakmice protiv Rumunjske nazvao je izbornika Kolumbije Francisca Maturanu tražeći da izvrši nekoliko promjena u momčadi i da u prvih 11 igraju neki igrači iz Americe Cali.
Maturana, znajući što se može dogoditi ako ne pristane, nakon besane noći prepune vaganja i promišljanja ipak je poslušao zapovijed, a istog trenutka uništena je sva kemija koju je momčad imala tijekom kvalifikacija. Kolumbijska reprezentacija postala je talac mafije i kao takva nije imala šanse. Protiv Rumunjske to nije bila ni sjena ekipe koja je promarširala Buenos Airesom prije manje od godinu dana.
Narkomafija je uništila najbolju generaciju Kolumbije u povijesti
U igračima nije bilo gladi za pobjedom, radosti igranja i veselja zabijanja golova. Na terenu je stajala zbunjena i preplašena skupina koja je jedva čekala da se agonija okonča i da trauma što prije završi. Hagi i Raducioiu deklasirali su Kolumbiju, koja se nije uspjela oporaviti ni za drugi susret u skupini protiv domaćina SAD-a.
Amerikanci su pobijedili 2:1 i kolo prije kraja izbacili su Kolumbiju s turnira, a ključan trenutak koji je zauvijek po zlu obilježio kolumbijski nogomet dogodio se u 35. minuti, kad je nesretni branič Andres Escobar jednu prizemnu loptu ubacio u vlastitu mrežu. Samo nekoliko dana kasnije u Medellinu je platio životom zbog te pogreške. Ubojica mu je ispalio šest metaka u tijelo, a pri svakom hicu je vikao ''gol".
Kolumbija je u Americi imala jednu zaista dobru i talentiranu generaciju koja je imala sposobnost i za najveće stvari, ali jednostavno joj nije bilo dopušteno da pokaže što zna i može.
Uspon i pad Faustina Asprille
Debakl i tragedija koji su uslijedili unazadili su kolumbijski nogomet, koji nikad više nije imao takvu priliku na najvećoj sceni, a nekako se poklopilo da je to bio i početak pada njenog najboljeg igrača – Faustina Asprille.
Igrao je Asprilla idućih par godina i dalje dobro, tu i tamo je znao pokazati o kakvom se talentu radi, ali nažalost, bili su to samo sporadični bljeskovi. Premalo za igrača od kojeg su se očekivale najveće stvari.
''Nitko me nije poznavao prije nego što sam došao u Parmu. Bio sam brz, driblao bih suparničke igrače i jurio sam ravno prema golu. Bio sam kreativan i nepredvidiv, što sam još uvijek. Također sam cijelu karijeru igrao s koljenom koje nije bilo operirano kako treba. Imao sam niz velikih kvaliteta i da sam igrao u nekom većem klubu poput Milana ili Juventusa, dobio bih Zlatnu loptu. Uz dužno poštovanje svima, ako ju je dobio Pavel Nedved…'', rekao je Asprilla u jednom intervjuu za Gazzettu dello Sport.
Prepotentno? Svakako. Pogrešno? Ne nužno. Kad se Tinu dalo igrati, bio je nezaustavljiv. Brz, sjajne tehnike i nevjerojatne lakoće egzekucije, odličan kao klasični centarfor, još bolji na krilu, bio je nešto novo u svijetu nogometa.
Volio je Tino nogomet, ali je žene, pištolje i život volio još više
Kada je stigao u Parmu, poznati talijanski igrač i trener Edmondo Fabbri zaklinjao se da nikad nije vidio takvog igrača i nazvao ga je vanzemaljcem. S obzirom na talent, Asprilla je zaista mogao do Zlatne lopte, no problem je bio taj što je njemu nogomet bio sasvim sporedna stvar.
Žene, noćni provodi, pištolji, konji… Sve je to Tina okupiralo puno više od nogometa, koji je doživljavao samo kao dobru zabavu. Tino je volio nogomet, ali je život volio još više.
U istom intervjuu za Gazzettu Kolumbijac je pričao o periodu provedenom u Italiji i otkrio detalje sukoba između njega i tadašnjeg trenera Parme Nevija Scale. Tinovo priznanje najbolje otkriva kakav je tip osobe bio.
''Nikad nisam igrao po pravilima. Jednog dana je želio da radim krugove oko terena. Pogledao sam ga i rekao mu: 'Čuj, ja ti nisam Forrest Gump.' Samo sam se okrenuo i otišao u svlačionicu. Za mene je nogomet uvijek bio samo zabava. Zabava bez pravila i bez strategije'', rekao je Tino pa se prisjetio i jednog nestašluka iz siječnja 1995.:
"Proslavio sam doček Nove godine pucajući četiri ili pet puta u zrak iz pištolja. Bio sam poznat pa me je policija privela i odvela u stanicu te je pozvala direktora Parme, koji je platio jamčevinu. U nedjelju sam trebao igrati u derbiju protiv Juventusa. Recimo samo da to nije bila baš najbolja priprema za utakmicu.''
Mogao je što je htio, ali mu se nije dalo. Zato je simbol zadnjeg doba nogometnog romantizma
Faustino Asprilla je bio boem, zabavljač, bogomdani talent, ali i iščašen karakter koji je isključivo igrao za raju, dok ga za taktiku nikad nije bilo briga. Mogao je što je htio, ali mu se nije dalo.
Tino, za prijatelje Hobotnica, bio je zapravo simbol 90-ih, zadnjeg doba nogometnog romantizma, ere prije Bosmana, vremena prije nego što su igrači postali veći od svojih klubova, a treneri važniji od svojih najvećih zvijezda.
"Ne gledam nogomet godinama. Ne mogu zadržati interes. Čudan je osjećaj jer je uvijek bio centar mog života, još od djetinjstva. Nogomet se toliko promijenio u proteklih 15 godina. Danas je sve isplanirano. Nogometaši izgledaju kao superatleti, terminatori, spremni na sve fizičke i taktičke izazove na terenu. Nogomet danas izgleda kao računalna igra. Sve je kompjuterski formatirano i nimalo nije fensi. Sve je gore, potpuno mehanizirano i urođenu fantaziju igrača uništavaju profesori koji sebe nazivaju trenerima'', nedavno je izjavio legendarni Argentinac Fernando Redondo, ikona Reala te jedan od najelegantnijih veznih igrača s prelaska iz devedesetih u 2000-e.
I možda je Redondo u pravu. Sve je više uniformiranih i kloniranih nogometnih marinaca, brižljivo odgajanih marketinških projekata, a sve manje nepredvidljivih, otkačenih genijalaca s karizmom. Faustino Asprilla je bio jedan od takvih, čovjek zbog kojeg su milijuni zavoljeli nogomet.
Rođen u Tului, Faustino je odrastao u velikoj, ali siromašnoj obitelji koju je uzdržavala samo mala očeva plaća od rada na plantažama šećerne trstike. Srećom, kao klinac je shvatio da je s loptom u nogama neusporedivo bolji od svih svojih vršnjaka i odlučio je da će mu životni poziv biti nogomet. S 18 godina je stigao u Deportivo Cucutu, gdje je u debitantskoj sezoni zabio 17 golova.
No još kao tinejdžer Tino je žudio za pozornošću pa se pamti prva veća glupost koju je napravio. Tijekom jedne utakmice smatrao je da ga trener ne cijeni dovoljno, pa je iz protesta izašao iz igre, skinuo se gol i takav sjeo na tribine. Međutim, bio je toliko dobar da mu se gledalo kroz prste kad bi radio pizdarije. A njih je itekako bilo. Nakon jedne sezone u Cucuti, Tina je 1989. doveo najmoćniji kolumbijski klub tog doba – Escobarov Atletico Nacional iz Medellina.
Asprilla je briljirao i u te tri sezone u Medellinu srušio je niz golgeterskih rekorda, dovoljno da zapadne za oko Parmi, talijanskom gigantu u nastajanju, koji se u samo nekoliko godina prometnuo iz trećeligaša u jednu od najjačih ekipa u Europi.
Parma je dovela genijalca, ali i totalnog luđaka
U ljeto 1992. Parma ga je kupila za tada golemih 11 milijuna dolara, a Tino je samo par tjedana kasnije pokazao upravi kakvog su luđaka doveli. Nakon povratka kući poslije Olimpijskih igara u Barceloni, Asprilla je sudjelovao u nekoliko prometnih nesreća u Kolumbiji, a te godine je dobio i nekoliko ozbiljnih prijetnji smrću jer se uspio zamjeriti medelinskom kartelu.
Ipak, igrao je fantastično i upravu kluba nije bilo briga što radi u svoje slobodno vrijeme ako na terenu opravdava uloženo. Parma je te sezone imala zaista strašnu ekipu: branio je čuveni Brazilac Taffarel, a bili su tu još Antonio Benarrivo, Luigi Apolloni, Šveđanin Tomas Brolin i sjajni Belgijac Georges Grun. Ipak, prva zvijezda je bio Tino.
Bila je to njegova momčad. Parma je u ligi u ožujku pobijedila Milan i tako prekinula nevjerojatan niz Rossonera od 58 utakmica bez poraza, a gol odluke je zabio Kolumbijac fantastično iz slobodnog udarca. Asprilla je vodio momčad te sezone i do finala Kupa pobjednika kupova, a posebno impresivna partija bila je u uzvratu polufinala protiv madridskog Atletica.
Španjolci su prvu utakmicu odigranu u Parmi pobijedili 1:0, a u uzvratu u Madridu na odmor se otišlo s 1:0 za Atletico. Parma je bila otpisana, ali u nastavku je stvar u svoje ruke uzeo Tino i s dva pogotka na račun gola u gostima odveo je Talijane u finale na megdan belgijskom Antwerpenu. Parma je slavila 3:1, ali u momčadi nije bilo Asprille.
Nikome nije bilo jasno što se dogodilo, zbog čega u početnom sastavu nema igrača koji je Parmu praktički sam odveo u finale. Klub je kasnije objavio da se Kolumbijac porezao na staklo kad je nagazio na bocu kod kuće, no istina je bila nešto drugačija.
"Tulua je moj rodni grad i tamo sam par dana prije finala doživio sudar. Autobus je udario u moj automobil. Kad sam izašao razgovarati s vozačem, ovaj je zatvorio vrata. Pobjesnio sam i nogom sam udarao u vrata. Noga je prošla kroz staklo i zaradio sam veliku posjekotinu. Poludio sam, imao je sreće da nisam uspio ući u autobus jer bih ga udario'', godinama kasnije Tino je razjasnio misteriju.
U kolovozu iste godine Kolumbija je u prvom susretu kvalifikacija za SP u Americi kod kuće u Barranquilli pobijedila Argentinu 2:1, a izbornik Maturana je Asprillu u igru uveo u 76. minuti. Tino je odradio tih 15-ak minuta, a onda se nakon utakmice samo pokupio iz kampa reprezentacije poručivši da sjedenje na klupi nije dobro za njegov imidž. Savez mu je tada izrekao doživotnu zabranu igranja za reprezentaciju, koja je ukinuta nakon što se Tino u suzama ispričavao naciji.
Te 1993. FIFA je Asprillu proglasila šestim najboljim igračem svijeta, a Kolumbijac je bio jedan od najvažnijih igrača Parme, koja je u samo dvije godine osvojila KPK, europski superkup (pobijedila Milan) i Kup UEFA-e (pobijedila Juventus) te odigrala još jedno finale KPK (izgubila od Arsenala).
Poslao suprugu i djecu u Kolumbiju kako bi uživao u ženama, a zaprosio je i jednu talijansku pornoglumicu
Ipak, koliko god dobro igrao, ''crvi u guzici'' Tinu nisu dali mira i sve češće je izlazio na naslovnicama žutog tiska umjesto onog sportskog. Nikad nije krio da su mu žene slabost, a legenda kaže da je suprugu i djecu poslao iz Parme kući u Kolumbiju kako bi mogao na miru uživati u društvu dama. Tada se zaljubio u jednu talijansku pornoglumicu i navodno ju je čak i zaprosio.
Čelnici Parme su svakodnevno dobivali dojave o Tinovim noćnim provodima i redovito su ga novčano kažnjavali, a sve češće je bio izvan sastava. Nevio Scala jednostavno više nije imao snage odgajati pretjerano razigranog Kolumbijca, a i Tinu je dosadilo da mu svaki dan netko diše za vratom i govori mu što smije, a što ne smije raditi.
Svrake su gradile momčad za naslov prvaka
Tako da su ponudu Newcastlea objeručke prihvatili i igrač i Parma. Tino je trebao promjenu, a klub se riješio golemog problema. Sredinom 90-ih Premier liga nije ni izbliza bila ono što je danas. Engleski klupski nogomet tek se oporavljao od posthejselovske traume i najveće svjetske zvijezde izbjegavale su Otok. Eric Cantona, David Ginola i Jurgen Klinsmann bili su pioniri, a jedno od prvih velikih imena koje je u to doba stiglo u Englesku bio je i Tino.
Pred početak sezone 1995./1996. vlasnik Newcastlea, sir John Hall, odlučio je na sjever Engleske donijeti naslov prvaka i nije štedio novac. Pred početak prvenstva trener Kevin Keegan doveo je Lesa Ferdinanda, Davida Ginolu, Warrena Bartona i Shaku Hislopa, a u siječnju 1996. stigli su Asprilla i David Batty.
Newcastle je sezonu počeo fantastično. Koncem prosinca Svrake su imale čak 12 bodova prednosti u odnosu na drugoplasirani United i bilo je izgledno da će naslov prvaka prvi put od 1927. napokon doći na sjever. Pogotovo su navijači bili uzbuđeni kad je stigao Asprilla. Njegov dolazak na St. James' Park bio je spektakularan i taj je prizor bio prvi koji je dao nagovijestiti glamur i uzbudljivost Premier lige kakvu poznajemo danas.
"Vidio sam na karti da je Newcastle uz more i dobro, na što sam trebao misliti osim na plažu i velike vrućine? Zamišljao sam jahte u luci, negdje na suncu", pričao je kasnije Tino o svojim očekivanjima pred dolazak u Englesku.
Umjesto sunca, plaža, koktela i polugolih žena dočekala ga je snježna oluja, a ikonska slika je njegov dolazak privatnim helikopterom na stadion. Tino se zbunjeno probijao kroz gomilu oduševljenih navijača zaogrnut krznenom bundom, vjerojatno pitajući se što mu je dovraga ovo trebalo.
Navijači su bili uzbuđeni, očekivali su da će Kolumbijac dodati dašak nepredvidivosti i postati katalizator koji im je potreban za naslov. Nažalost, to se nije dogodilo. Njegov dolazak je samo poremetio dobro uhodan Keeganov stroj i Newcastle je uspio upropastiti golemu prednost i ostati bez naslova u završnici prvenstva.
Početak engleske avanture je za Tina bio kao iz bajke. Istog dana kad je potpisao, nakon što je popio dvije čaše vina, sjeo je na klupu u susretu protiv Middlesbrougha. Kolumbijac nije trebao igrati, tek je stigao, no Keegan ga je stavio na klupu za slučaj nužde.
Middlesbrough je vodio 1:0, a Keegan je odlučio da mu treba netko tko će nadahnuti momčad. Pozvao je Tina i sve ostalo je povijest. Čudesnim driblingom u maniri Johana Cruyffa riješio se čuvara i savršeno dodao za Stevena Watsona za 1:1. Momčad je dobila poticaj i do kraja je Les Ferdinand zabio za pobjedu 2:1.
''Upravo je izašao iz aviona, a bilo je užasno hladno. Upravo je potpisao za novi klub i tko bi normalan očekivao da će odmah zaigrati. Kevin ga je ubacio, a Tino je odmah pokazao za što je sposoban. Potez prije Watsonova gola je bio briljantan. Takav je bio Tino'', prisjećao se kasnije Les Ferdinand.
Asprilla je igrao sjajno, ali momčad se taktički raspala i profućkala 12 bodova prednosti nad Unitedom
Ironija je da je Kolumbijac bio jedan od najboljih igrača Newcastlea u nastavku sezone, kad se momčad raspadala. Problem s Asprillom nisu bile njegove izvedbe na terenu, nego katastrofalna reakcija Keegana u trenutku kad je Tino stigao. Keegan je želio igrati što otvorenije, tražio je što više napadača, a Asprillu je kupio ne zato što mu je bio prijeko potreban, nego samo zato što je bio dostupan.
Osnovna greška Keegena je bila to što nije znao kako Tina uklopiti u ekipu a da ne naruši dinamiku momčadi. Keeganovo forsiranje Asprille naljutilo je Ferdinanda, kemija u svlačionici je bila uništena i pad je bio neizbježan.
"Problem je bio u tome što je Tino igrao tako prokleto dobro i mislili smo da ga ne možemo izostaviti", rekao je Waren Burton. Asprillina jedinstvena osobnost odmah ga je učinila omiljenim i kod suigrača i kod navijača. Međutim, čak ni oni koji su ga viđali svaki dan, nisu ga mogli pročitati i razumjeti.
"Bilo je zadovoljstvo biti u njegov blizini. Imam toliko krasnih sjećanja na Tina. Bio je vrhunski igrač, to se brzo zaboravlja zbog njegovih nestašluka, ali kao nogometaš bio je fenomenalan. Radio je stvari koje ne biste očekivali od odrasle osobe. Gleda sam ga u majicama na Mickeyja Mousea i Donalda Ducka i ništa mi ne bi bilo jasno. Međutim, to je bio Tino. Bilo da je u svlačionici, na zagrijavanju prije utakmice ili u restoranu na obali, uvijek se zabavljao", dodao je Burton, a Stuart Elliot ispričao je kako ni u Engleskoj Asprilla nije mogao bez pištolja i pucanja:
''Unajmio je stan u Pontelandu, bila je to doslovno kuća otvorenih vrata. Ljudi su samo ulazili i izlazili. Kad je vraćao ključeve, nije dobio polog natrag jer su zidovi bili krcati rupa od metaka. Jednostavno smo svi to prihvatili jer je to bio Tino. S njim ste uvijek mogli očekivali neočekivano. Postojala je ta njegova luda strana, ali nikada nije bio zlonamjeran. Definitivno je bio najčudniji u našoj momčadi.''
Tino je obožavao Shearera, Shearer je obožavao Tina
Newcastle je prvu Tinovu sezonu završio kao drugi, a klub je u ljeto 1996. srušio svjetski rekord i za u to doba nezamislivih 15 milijuna funti je iz Blackburna doveo Alana Shearera. Očekivalo se da će Asprilla biti ljutit jer mu je stigla najjača moguća konkurencija. No dogodilo se upravo suprotno. Kolumbijac se zaljubio u Shearera. Obožavao ga je.
''Tino je bio opsjednut Alanom. Stalno je bio pokraj njega i dodirivao bi mu kosu. Često je samo buljio u Alana. Uživali smo kad bi Tino urlao po svlačionici: 'Shearer! Shearer!' Iskreno, volio bih da je mene netko tako obožavao. Osjećaj je bio obostran. Jer Alan je volio Tina. Pronašli su zajednički humor koji je bio jedinstven'', rekao je Burton.
U jednom podcastu Shearer je Garyju Linekeru i Micahu Richardsu pričao o najboljim južnoameričkim nogometašima koji su igrali u Premier ligi i naravno da je na listu stavio svog bivšeg suigrača. Dok je pričao o Tinu, veliki napadač nije se mogao prestati smijati.
''Kad mu nešto ne bi odgovaralo, Tino se pravio blesav i tvrdio bi da ne razumije engleski. Itekako je dobro sve razumio. To je uglavnom koristio kad bi se svađao s trenerom zbog kašnjenja na treninge. Navijači Newcastlea su ga obožavali jer je bio pravi veseljak, ali i fantastičan igrač'', rekao je Shearer pa se prisjetio jedne priče sa šašavim Kolumbijcem:
''Bilo je oko 6 sati ujutro kad mi je netko počeo luđački zvoniti na vrata. Probudim se i razmišljam si ‘što se to dovraga događa’. Pogledao sam kroz prozor i vidio Tina kako sjedi pred mojim vratima i urla 'Shearer! Shearer! Shearer!’ Ne pitajte me što je radio i gdje je bio cijele noći. Bio je lud, ali divan.''
Premda je očekivao sasvim drugačiju klimu u Engleskoj, Tinu u Newcastleu nije bilo loše. Naravno, razlog su bile žene.
''Žene su bile božanstvene, ha ha. Imao sam... pa, ne znam koliko sam djevojaka imao u Newcastleu. Na početku nisam ništa razumio što su pričali. Nikada nisam volio englesku hranu, moj želudac nije mogao izdržati sve začine. Tako da sam uvijek jeo u stranim restoranima - španjolskim, talijanskim. Navijači Newcastlea su bili impresivni. Šteta je što nismo bili prvaci iako smo u jednom trenutku imali veliku prednost", prisjetio se kasnije Asprilla te prve sezone.
Kad je stigao Shearer, više nije bilo opravdanja, Newcastle je morao osvojiti naslov prvaka. Premda je Asprilla sve češće bio na klupi, momčad je odlično ušla u prvenstvo i s osam pobjeda iz deset utakmica bili su prvi. U listopadu su pomeli prvaka United 5:0 i činilo se da je to napokon to, ali baš kao i sezonu ranije, katastrofalna serija poraza dovela je do otkaza Keeganu u siječnju 1997.
Dalglish je uništio momčad
Na klupu je stigla legenda Liverpoola Kenny Dalglish i odmah je iz temelja sve promijenio. Taktički je momčad počela igrati potpuno drugačije, a najviše su patili napadači.
''Kenny je bio tako jednosmjeran. Znao je točno što mu je potrebno da bude uspješan. U gostima smo igrali totalno zatvoreno, s puno više obrambenih igrača nego što je to bio slučaj pod Kevinom. Napadači su često bili na klupi ili na tribinama. Nekad bi to bio Ginola, nekad Ferdinand, nekad Asprilla. Kevin je čak namjeravao osvojiti naslov igrajući na taj način ili ga ne osvojiti uopće'', pričao je Burton, a ni Asprilla nije imao puno riječi pohvale za slavnog Škota.
''Kad netko toliko toga osvoji kao igrač, logično bi bilo očekivati da će biti i dobar trener. Ovdje to nije bio slučaj. Natjerao nas je da igramo na način koji nam je bio stran, a u kratko vrijeme potjerao je neke od naših najvećih zvijezda kao što su Ginola, Ferdinand i Beardsley. Imali smo momčad za osvajanje naslova, no ekipa se raspala i san je nestao. Bio sam tužan kad sam vidio kako Dalglish uništava momčad.''
Svrake ni te sezone nisu mogle do naslova, ali drugo mjesto donijelo im je nastup u Ligi prvaka. Asprilla je igrao sve manje i bilo je jasno da će ubrzo otići. Ipak, za kraj je ostavio nešto po čemu će ga se navijači u Newcastleu najviše sjećati. Shearer je bio dugo ozlijeđen i Dalglish nije imao izbora nego u momčad staviti Kolumbijca.
Sredio je Tuđmanovu Croatiju na Maksimiru, a onda odradio posljednji ples protiv Barcelone
Asprilla je najprije Dinamu (odnosno Croatiji, kako se klub iz Maksimira tada zvao) zabio u uzvratu play-offa kvalifikacija Lige prvaka na Maksimiru gol iz penala (te iznudio crveni karton Goce Jurića), što je uz onaj čuveni gol Temurija Ketsbaije u 120. minuti bilo dovoljno da se Svrake plasiraju u grupnu fazu elitnog natjecanja. A tamo je Tino odradio svoj posljednji ples.
Na St. James' Park je u rujnu 1997. u prvom kolu stigla Barcelona Louisa van Gaala predvođena Rivaldom, Figom, Sonnyjem Andersonom, Luisom Enriqueom i ostalim zvijezdama. Katalonci su bili apsolutni favoriti, no nisu očekivali da će Asprilla odigrati jednu od najboljih utakmica u životu. Zabio je hat-trick za pobjedu 3:2, a idući dan, prema vlastitom priznanju, probudio se u krevetu s tri navijačice Real Madrida.
No ta je pobjeda bila samo labuđi pjev jedne generacije koja nije napravila ono što je po talentu trebala. Asprilla je prodan natrag u Parmu u veljači 1998., momčad je ispala u grupi u Ligi prvaka, završila je tek 13. u prvenstvu, a Dalglish je dobio otkaz samo par mjeseci nakon što je potjerao Kolumbijca.
Skandal u Paragvaju i kako je Tino zaustavio ubojicu koji je želio ubiti Chilaverta
U isto vrijeme kad mu se raspadala klupska karijera, Tino je imao ogromnih problema i u reprezentaciji. Najveći i najozbiljniji skandal dogodio se tijekom i nakon kvalifikacijske utakmice za SP u Francuskoj 1998., s Paragvajem u Asuncionu.
Paragvaj je vodio 1:0 i taj je rezultat stajao do 80. minute, kad je Asprilla pao u kaznenom prostoru domaćina nakon duela s Celsom Ayalom i zaradio penal. Premda se činilo da je kontakt bio blag i slučajan, Asprilla se odmah zaletio prema golmanu Paragvaja Chilavertu i udario ga je u lice.
Brazilski sudac Souza isključio je obojicu, a kasnije su oni imali sasvim drugačije verzije događaja te večeri. Chilavert je pričao da je Tinu rekao samo da je on taj koji je napravio faul, na što ga je Kolumbijac udario. Asprilla je pak rekao da ga je paragvajski vratar pljunuo u lice i da se morao zaštititi.
Kako bilo, obojica su dobili crvene kartone, a Asprilla nije, prema pravilima, otišao u svlačionicu, već je sjeo na klupu. Chilavertu se to nije nimalo svidjelo i na putu prema tunelu je došao do kolumbijske klupe i udario je Asprillu. Tada je nastao pravi kaos, a cijela kolumbijska momčad se bacila na vratara Paragvaja.
Victor Hugo Aristizabal je karate udarcem pogodio Chilaverta, a kasnije se pravdao da je to morao napraviti jer nije mogao podnijeti da netko udara Tina - ''čovjeka koji ne bi mrava zgazio". Utakmica je bila prekinuta, kaos je trajao desetak minuta, a kolumbijski golman Mondragon je preklinjao kapetana Valderramu da poduzme nešto i smiri situaciju. Utakmica je završila 2:1 za Paragvaj, obje reprezentacije su se plasirale na SP, no priči tu nije bio kraj. Asprilla je dobio dvije utakmice suspenzije, a Chilavert četiri.
''Sjećam se da je 40 tisuća ljudi na stadionu vrijeđalo Asprillu, a ja sam mu rekao da ću ga ubiti ako ga uhvatim vani. Bio je to skandal koji je izazvao Asprilla. Moj prijatelj Valderrama uvijek govori da me nikada nije vidio izvan kontrole kao tog dana. Sljedećeg dana za sav južnoamerički tisak negativac u filmu bio je, kao i uvijek, Jose Luis Chilavert'', pričao je kasnije Paragvajac, ne znajući da mu je Asprilla spasio život.
Godinama kasnije Tino je u dokumentarcu emitiranom na kolumbijskoj televiziji otkrio da ga je jedan kolumbijski ubojica kontaktirao nakon svađe s Chilavertom, ponudivši mu da ubije paragvajskog vratara. Dan nakon kontroverzne utakmice u Asuncionu ubojica je nazvao Asprillu u hotelsku sobu i tražio je od njega dopuštenje za ubojstvo. Tino je na to poludio.
"Što? Jesi li poludio? Uništit ćeš kolumbijski nogomet, ne možeš to učiniti. Ne, ne, ne, ne. Što se dogodi na terenu, ostaje na terenu", prepričao je Tino dramatične događaje te večeri. Čovjek koji je tražio dozvolu za ubojstvo kasnije je ubijen u pucnjavi povezanoj s drogom 2004., a Chilavert tada nije znao da je tog dana doslovce izbjegao metak.
Gomez ga izbacio iz reprezentacije usred SP-a u Francuskoj
Tino je s Kolumbijom otišao na SP u Francusku, ali se već nakon prve utakmice osramoćen vratio kući. U prvom kolu (baš kao i četiri godine ranije) Kolumbija je izgubila od Rumunjske, a Asprilla je zamijenjen. Nakon utakmice je novinarima rekao da su neki drugi igrači trebali biti zamijenjeni, a ne on.
Izbornik Hector Gomez ga je nakon toga izbacio iz ekipe, a nisu pomogle ni molbe predsjednika države da se vragolastog Tina pomiluje. U anketi su Kolumbijci jasno poručili da Asprillu više ne žele u reprezentaciji, a Tino je i tada našao krivca za svoje probleme. Posvađao se s golmanom Oscarom Cordobom i u intervjuima govorio da je on homoseksualac.
Drugi dolazak u Parmu ni izbliza nije bio veličanstven kao onaj prvi. Premda je dobio par minuta u finalu (pred kraj utakmice je ušao umjesto Crespa) Kupa UEFA-e 1999. kad je Parma razbila Marseille 3:0, jednostavno to nije bilo više to. Očito je bilo da je stigao kraj.
Pucao u zrak prijeteći suigračima da će ih pobiti ako ne budu trčali
Premda je karijeru pokušao oživjeti u Brazilu, Meksiku, Čileu i Argentini, sve je manje igrao, a sve više pucao. U svibnju 1999. u ljetovalištu Cartagena Asprilla je pijan ispalio sedam hitaca iz 9-milimetarskog pištolja u zrak, a četiri godine kasnije, kada je na zalasku karijere igrao za Universidad de Chile, na treningu se pojavio s pištoljem prijeteći suigračima da će ih "pobiti ako ne budu trčali.".
''Jesam, došao sam na trening s pištoljem i rekao sam da ću pucati u onoga tko ne bude trčao. To su vidjeli novinari pa su napisali kako ću ih sve pobiti, ali suigrači i trener su to shvatili kao šalu'', priznao je kasnije Tino, koji je par godina poslije završio u kućnom pritvoru jer je u blizini svoje kuće pucao iz automatske puške.
Proizvodi kondome, slikao se gol i dobio ponudu za pornofilm
Danas Asprilla ima farmu, prodaje šećernu trsku kolumbijskoj vladi i ima svoju marku kondoma. Tijekom prvog vala pandemije korone pisalo se o nestašici kondoma. Tino se javio odmah i rekao je da nema brige dok se on time bavi.
"Nema nestašice. Zbog koronavirusa smo stali s proizvodnjom, ali u zalihama imamo cca. 3.5 milijuna kondoma tako da možete mirno 'spavati'. I ne samo to, nego s punim razumijevanjem za novonastali problem nudim posebno povoljan 'deal': dva kondoma po cijeni jednog'', rekao je Asprilla sjedeći u brdu kondoma. Slikao se zatim gol za jedan časopis, a odbio je ponudu da pod imenom Octopus glumi u pornofilmu. To je valjda čak i za Tina bilo previše.
Asprilla je danas zadovoljan čovjek, uživa u svakom danu koji je ispred njega i daleko je od nogometa, čiji rob nikad nije želio biti.
"Čak i ako neki ljudi vjeruju da nisam u potpunosti iskoristio svoj talent, mislim da sam igrao najbolje što sam mogao. Igrao sam nogomet sve dok je moje tijelo izdržalo i zadovoljan sam. Uspoređivali su me s velikanima. Meni dovoljno. Ipak sam samo Faustino Asprilla.’’