U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Gianluigi Lentini je u ljeto 1992., potpisavši za Milan, postao najskuplji nogometaš svijeta, srušio je svjetski rekord, a taj je transfer izazvao skoro građanski rat u Torinu. Bio je na vrhu, imao je svijet pod nogama, a onda je jedna tragedija promijenila sve.
PRVOG dana kolovoza 1993. Genoa je slavila stogodišnjicu kluba i organizirala slavljenički turnir na kojem je nastupio i Milan, najbolja i najglamuroznija nogometna momčad svijeta. Čim je sudac odsvirao kraj utakmice, Gigi je požurio u svlačionicu kako bi se odmah otuširao, obukao i krenuo za Torino.
Utakmica ga nije previše zanimala, ionako se radilo o beznačajnom susretu na kojem se pojavio samo zato što je morao. Jedina misao u tom trenutku mu je bila kako što prije stići u Torino, gdje ga je čekala, kako je tada mislio, ljubav njegova života - Rita Bonaccorso, supruga junaka Italije s SP-a 1990. i najboljeg strijelca Mundijala Salvatorea Tota Schillacija.
Toksičan i morbidan brak junaka Italije s SP-a 1990.
Rita i Toto su se vjenčali 1987., dok je ovaj igrao u Mesini, no od početka je taj odnos bio toksičan ili, kako je u jednom intervjuu godinama kasnije priznala Rita, morbidan. Toto ju je godinama varao, otvoreno je živio paralelan život, a sve se dodatno pogoršalo kad je u ljeto 1989. potpisao za veliki Juventus.
Slava ga je tada potpuno opila i, ako je do tada donekle i mario za suprugu, pažnja koju je dobio u velegradu kao član jedne od najvećih nogometnih ekipa na svijetu posve ga je prebacila.
Brak bi se sigurno raspao da problem nije bio u Juventusu. Klub takve veličine nije si mogao priuštiti u, za ono vrijeme izrazito puritanskoj, Italiji takav skandal. Pogotovo jer je par imao dvoje djece. Ugled kluba bio je važniji od ljubavnog života bilo kojeg igrača i rastava nije dolazila u obzir. Dom Schillacijevih jedne je večeri posjetio Giampiero Boniperti, igračka ikona Stare dame i tadašnji direktor kluba.
Toto je dobio ponudu ili ucjenu, kako god hoćete, koju nije mogao odbiti i par je ostao zajedno. Barem na papiru, jer napadač je nastavio napadati izvan terena, a Rita mu se odlučila osvetiti.
''Toto je mjesecima živio s drugom ženom. Nije pokušavao više ni skrivati što radi. Jednog dana sam mu rekla: 'Prije ili kasnije natjerat ću te da platiš za sve.' Nije mi vjerovao, uzimao me zdravo za gotovo. Zatim sam upoznala Gianluigija Lentinija'', pričala je Rita Bonaccorso.
Gigi je jurio za Torino misleći samo na Ritu
Nakon turnira u Genoi Milan je igračima dao dva dana slobodno, a Gigi ih je želio provesti s Ritom. Prvi je izašao iz svlačionice i užurbanim korakom krenuo je prema svom Porscheu 911 koji ga je čekao na parkiralištu. Gotovo da se nije ni pozdravio sa suigračima koliko mu se žurilo. Noć je odavno pala, a pred njim je bilo 170 kilometara vožnje prema Torinu.
Dok je vozio, misli su mu bile pomiješane. Maštao je o Riti, ali je i otvorenih očiju sanjao nastup na Svjetskom prvenstvu u SAD-u. Kao najskuplji igrač svijeta i najveća nada talijanskog nogometa, veća čak i od Roberta Baggia, bio je velika uzdanica izbornika Arriga Sacchija.
Italija se nije uspjela plasirati na Euro 1992. u Švedskoj i razočaranje u nogometom zanesenoj naciji bilo je ogromno. Od Azzura nacija je tražila zlato na Mundijalu u Americi, a Lentini je trebao biti predvodnik generacije koja će vratiti slavu trostrukim prvacima svijeta.
Gigi Lentini je od početka bio neviđen talent, predodređen za najviše stvari. Krilni napadač bezgranične klase, fantastičnog driblinga i nestvarnog osjećaja za gol, bio je noćna mora za suparnike. Visok, fizički moćan, karizmatičan, jednostavno, imao je ono nešto što ga je odvajalo od drugih.
Koga Berlusconi zaželi, toga Berlusconi i dobije
Dovoljno da ga poželi Silvio Berlusconi, a u to doba pravilo je bilo: koga gazda Milana želi, toga i dobije. Ramon Mendoza, predsjednik Reala od 1985. do 1995., početkom devedesetih jednom rečenicom je objasnio pravo stanje na europskom nogometnom tržištu u to vrijeme. ''Najprije bira Berlusconi, a svi mi ostali dolazimo na red tek kad Milan kupi igrača kojeg želi.''
Berlusconi je u ljeto 1992. zaželio Lentinija, mladu superzvijezdu Torina. To je značilo da Lentini, želio on to ili ne, mora doći u Milano. Milan je u to vrijeme imao brutalnu momčad, u sezoni 1991./92. osvojio je naslov bez izgubljenog susreta, a niz nepobjedivosti protegnuo se na čak 58 utakmica.
Lentini Berlusconiju zapravo nije bio ni potreban, no kad se u igru za krilnim igračem Torina uključio i Juventus, Silvio nije imao izbora. Morao je cijelom svijetu pokazati tko je apsolutni vladar nogometne NBA lige.
Milan je odmah na početku prijelaznog roka u ljeto 1992. srušio svjetski rekord kupivši Zlatnu loptu iz Marseillea Jean-Pierra Papina za 10 milijuna funti. Juventus je ekspresno odgovorio na bačenu rukavicu iz Milana i nakon samo nekoliko dana doveo je iz Sampdorije Gianlucu Viallija za 12.5 milijuna funti.
Dok su potpisi s Papinom i Viallijem, dvojicom najstrašnijih europskih strijelaca, smatrani skupim, ali mudrim ulaganjima, bizarna utrka dva talijanska giganta za potpisom talentiranog, ali na europskoj sceni i dalje nedokazanog 23-godišnjaka bila je u velikoj mjeri znak pokazivanja nadmoćnosti i taštine. Ili, kako bi se reklo, pokazivanje tko ima većega.
Juventus, zapravo, nikad nije ozbiljno ni želio Lentinija. Bilo im je jasno da ikona gradskog rivala i idol navijača Torina nikad ne bi obukao dres s crno-bijelim prugama, no uključili su se u priču samo da vide do koje granice misli ići Berlusconi.
"Boniperti me kontaktirao samo jednom, a i to je bilo samo reda radi. Nije mi rekao ništa konkretno. Znao je da nikad ne bih otišao u Juve", rekao je Lentini u jednom intervjuu prije nekoliko godina. Međutim, Gigi nije želio ni u Milan. Torino je tada bio jak klub, par mjeseci ranije je igrao finale Kupa UEFA-e protiv Ajaxa, Lentiniju je tamo bilo dobro, a godilo mu je obožavanje navijača.
Bilo mu je jasno da u Milanu situacija neće biti takva, da će u zvjezdanoj svlačionici Rossonera biti samo jedan u nizu i da mu nitko neće garantirati bilo kakav status, a kamoli zajamčeno mjesto u početnom sastavu.
Gigi nije želio ići u Milano, četiri puta je odbio Berlusconija, a onda je pao svjetski rekord
Gigi je čak četiri puta odbio Berlusconija, no što je ovaj više govorio 'ne', Silvio je bio uporniji i tvrdoglaviji. Jednostavno, nije znao prihvatiti odbijanje. I poslao je ponudu od 13 milijuna funti.
"Nisam htio ići u Milano. Žestoko sam se opirao. Torino je moj dom, jedini klub koji nosim u srcu. Onog dana kad smo krenuli u Milano potpisati ugovor, predomislio sam se tijekom vožnje na autocesti. Berlusconi i Galiani su me čekali s papirima, a kad smo prošli naplatne kućice na ulazu u Milano, rekao sam svojim agentima Pasqualinu i D'Amicu da ne želim u Milan i da se vratimo.
Tada je nastupila panika, njih dvojica su zvali moga oca i govorili mu da sam poludio. Istjecali su zadnji sati zadnjeg dana prijelaznog roka i nakon dva sata nagovaranja, popustio sam. Uvjerili su me i danas ne žalim, no da sam slijedio svoje srce, zauvijek bih ostao u Torinu'', rekao je Lentini.
Pukla je guma na Porscheu, a nije imao vremena čekati novu
Prošla je ponoć kad je Lentini osjetio da nešto nije u redu s automobilom. Počeo se čudno kretati i lelujati po autocesti, a njemu se, dovraga, žurilo. Zaustavio je Porsche, izašao je i vidio je da mu je pukla guma. Uhvatila ga je panika, no malo se smirio kad je ugledao benzinsku stanicu u blizini.
Dok je čovjek koji je tamo radio pokušavao pronaći adekvatnu gumu, Gigi je nervozno uzeo šalicu espressa i brzinski ga ispio. Rečeno mu je da gumu koja je njemu potrebna nemaju, da može biti dostavljena tek ujutro, no Lentini nije imao vremena. Želio je što prije vidjeti Ritu.
Pitao je postoji li mogućnost da dobije bilo što čim će se moći dovesti do Torina jer ionako je bio blizu. Čovjek mu je stavio nekakvu istrošenu gumu koja je trebala biti privremeno rješenje, ali ga je upozorio da mora voziti jako sporo.
"Nisam znao da ne smijem voziti brže od 70 kilometara na sat. Čovjek koji mi je stavio tu gumu je rekao da ne vozim brzo, ali nije mi izričito rekao da brzina ne smije prijeći 70 na sat. Samo mi je rekao da vozim sporije. Ali, to je bio takav automobil u kojem se pri brzini od 120 ili 130 činilo da stojite na mjestu", pričao je Lentini godinama kasnije.
Bio je veliki talent, rođena zvijezda, ali i pravi mangup
Rođen u Carmagnoli 1969. od sicilijanskih roditelja, Lentini je izrastao u sramežljivog, introvertiranog dječaka. Međutim, zaluđenost nogometom i nesvakidašnji talent ponudili su mu izlaz. Na terenu je mogao pokazati svoju pravu osobnost. Kao klinac se upisao u omladinsku školu Torina, a za prvu momčad je debitirao u porazu od Brescie sa 17 godina.
Lentini je imao sve da postane zvijezda, no koliko god je bio zaljubljen u nogomet, toliko je pratio trendove svog vremena. Volio se dobro oblačiti, redovito je noći provodio plešući u disko klubovima, a nije rijetko nakon noćnog provoda par sati odspavao u automobilu koji bi parkirao kod stadiona, pa bi ga čistačica Carla probudila kad bi došla rano ujutro na posao. Prvi bi stigao na trening i tako bi stalno zbunjivao osoblje kluba koje bi ga noćima bezuspješno tražilo po kafićima i klubovima.
Ipak, nije zauvijek mogao prodavati iste fore i Torino ga je poslao na posudbu u Serie B, u Anconu. Tada je shvatio da je vrag odnio šalu, bilo mu je jasno da mora pod hitno promijeniti stil života ili će ostati bez svega što je želio. Odigrao je odlično u Anconi i Torino ga je vratio za sezonu 1989./90.
Dok je Lentini briljirao u Anconi, Torino je odigrao očajnu sezonu i ispao u Serie B. Tadašnja uprava je dala otkaz, a klub je preuzeo bogati biznismen i političar Gian Mauro Borsano. Novi gazda nije želio čekati ni trenutka, odlučio je od Torina napraviti klub za sam vrh Serie A, a prva dva, pokazat će se ključna, poteza bila su dovođenje za trenera Eugenija Fascettija i puna podrška talentu Gigija Lentinija.
Kemija se stvorila, Torino se ekspresno vratio u prvu ligu, a Borsano nije štedio na pojačanjima. U ionako dobru momčad doveo je legendu Reala Martina Vazqueza, fantastičnog belgijskog playmakera Enza Scifa te brazilskog reprezentativnog napadača Waltera Casagrandea. Fascettija je na klupi naslijedio iskusni Emiliano Mondonico i Granate su odigrale dvije najbolje sezone u svojoj povijesti, još od 1948. kad je u avionskoj nesreći stradala cijela momčad koja je harala Italijom 40-ih.
Europski Torino na pogon Gigija Lentinija, a onda kaos i građanski rat u gradu
Torino se već prve sezone po povratku u Serie A plasirao u Kup UEFA-e, gdje je stigao kasnije do finala, a sezonu 1991./92. završio je kao treći, iza nedodirljivog Milana i Juventusa. Bila je to jako dobra momčad, no kvalitetom je odskakao Lentini. Bio je talijanski reprezentativac i najpoželjniji igrač najjače lige svijeta.
Dok su trajali pregovori o budućnosti Gigija Lentinija, navijači Torina su prijetili da će spaliti grad ako klub proda najboljeg igrača, a Borsano je tih nekoliko dana bio u svojevrsnom kućnom pritvoru i stan mu je čuvala policija. Kad je Gigi stavio potpis na ugovor s Milanom, navijači su poludjeli. Porazbijali su sve prozore u klupskim prostorijama, a na zidu zgrade su napisali: ''Prodali ste sina.''
Nije ni Lentini prošao bez problema. Navijači su ga vrijeđali, gađali kovanicama, cijeli grad je izgledao kao poprište gerilskih borbi, policija je na navijače bacala suzavac i tukla ih vodenim topovima, a Gigi je morao potajno napustiti zgradu kluba, na stražnja vrata, poput kakvog lopova.
"U tim trenucima osjećao sam se kao izdajnik. Napuštao sam tisuće ljudi koji su me voljeli i odveli na vrh. Bila je to neka vrsta izdaje i zbog toga se nisam osjećao dobro", priznao je kasnije.
Mondonico je žalio što mu je klub prodao najboljeg igrača, ali je shvaćao okolnosti i situaciju. ''Naravno da mi je žao što sam ga izgubio, ali stvarnost je da Milan i Juventus mogu raditi sve što žele, sve ono što druge momčadi ne mogu ni sanjati'', rekao je trener Torina nakon transfera Lentinija u Milan, a prva izjava najskupljeg igrača svijeta jasno je otkrila razlog zbog kojeg je skoro izazvao pravi građanski rat u Italiji.
"Naravno da je novac bio razlog zbog kojeg sam promijenio mišljenje i natjerao me da napustim Torino. Mislim da sam dobro postupio", rekao je mladi Talijan, tada ne shvaćajući kakve će potrese njegov ugovor izazvati na Apeninima.
Vatikan je taj transfer označio uvredom za dostojanstvo rada
Vlasnici ostalih klubova u Serie A su bili ogorčeni, potez Berlusconija su nazvali iživljavanjem, a ni mediji nisu bili skloni Lentiniju. Nazivali su ga plaćenikom, lovcem na novac, a tom narativu nije nimalo pomogla Lentinijeva ljubav prema modi i skupoj odjeći. Koliko je ovaj transfer za Italiju u to doba bio bitan, najbolje govori činjenica da je o njemu pisao vatikanski list L'Osservatore Romano, koji je transfer vrijedan 13 milijuna funti nazvao "uvredom za dostojanstvo rada".
No, Lentinija nije bilo briga. Postao je član najbolje momčadi na svijetu, standardan reprezentativac, a već u debitantskoj sezoni u Milanu osvojio je Scudetto (30 nastupa i sedam golova), talijanski superkup (pobjedom nad Parmom 2:1), a bio je možda i najbolji igrač pohoda na finale Lige prvaka (poraz od Marseillea 1:0). Izgledalo je da mu je svijet pod nogama.
"Bila je to moja prva godina u Milanu, moglo je biti i bolje, ali i ovo je u redu. Ovdje su svi prvaci i lako je pobjeđivati s njima. Sljedeće godine nadam se da ću napraviti još više", rekao je Lentini nakon osvajanja Scudetta. Nažalost, ni iduće godine, a ni ikad više, neće napraviti to što je želio.
Više nikad ništa neće biti kao što je bilo prije
Oko dva sata ujutro na autocesti A21 Torino-Piacenca, između izlaza Asti Ovest i Villanova, Lentini je izgubio kontrolu nad automobilom, guma nije izdržala i Porsche se pri punoj brzini nekoliko puta prevrnuo zaustavivši se u kanalu na rubu ceste. Automobil se odmah zapalio, a Lentinija je spasilo to što nije bio vezan jer bi inače živ izgorio u buktinji.
Od siline udara izletio je kroz staklo i udario glavom u asfalt. Ležao je besvjesno sve dok ga nije primijetio jedan vozač kamiona koji je pozvao pomoć.
Odmah je prebačen u bolnicu, a premda nije imao prijeloma kostiju, stanje mu je ocijenjeno alarmantnim jer je imao teške ozljede glave. Probudio se nakon što je dva dana bio u komi, ali bio je totalno zbunjen i pojma nije imao gdje se nalazi. U početku je imao problema s govorom, a i refleksi su mu bili slabi.
Carmelo Del Giudice bio je glavni liječnik torinske bolnice u kojoj se Lentini liječio. Dok se zvijezda u usponu oporavljala, Del Giudice je novinarima rekao što misli o tome hoće li Lentini više ikad igrati nogomet:
"Ne bi trebalo biti ničega što bi ga spriječilo da se vrati nogometu, ali, molim vas, nemojte me pitati kada", rekao je. Gigi nije odustajao, naporno je radio da se vrati nogometu, ali očito je bilo da mu je karijera izgorjela zajedno s olupinom žutog Porschea.
Nevjerojatno brzo se vratio nogometu, ali nije to bio isti igrač
Milan mu je dao svu potrebnu podršku, stavio mu je na raspolaganje logopede, psihologe i najbolje trenere. Lentini se u nevjerojatno kratkom roku vratio, dobio je tri minute u kupu protiv Piacenze 10. studenog. Samo tri mjeseca nakon stravične nesreće. No, više nikad nije bio kao ranije.
Marcel Desailly bio je član Marseillea 1993. koji je u finalu Lige prvaka pobijedio Milan. Tog ljeta je potpisao za Rossonere i Francuz je iz prve ruke vidio posljedice koje je nesreća ostavila na Lentiniju.
"Vidjelo se kakav je bio prije, a kakav poslije. Ravnoteža je bila potpuno drugačija, sve je bilo drugačije'', rekao je. Lentini nije odustajao, trudio se, radio je više nego ikad i želio se nametnuti. Želio je vratiti svoj stari život.
"Savršeno dobro znam da će o meni ovisiti da se vratim i budem igrač kakav sam nekoć bio, čak i bolji ako je moguće. Dat ću sve od sebe, zato što bih želio pridonijeti Scudettu u koji vjerujem i želio bih sudjelovati na Svjetskom prvenstvu koje me fascinira", rekao je Gigi za jednu talijansku televiziju nakon povratka na teren.
Međutim, želje mladog nogometaša su bile jedno, a realnost nešto posve drugo. U sezoni 1993./94. upisao je ukupno devet nastupa (sedam u ligi). Milan je otišao do kraja u Serie A, u finalu Lige prvaka s 4:0 razvalio je Cruyffovu Barcelonu, no bez opipljive pomoći Lentinija.
Capello ga je prekrižio, nije mu vjerovao i držao ga je ili na klupi ili na tribinama. Gigi je od djetinjstva maštao o nastupu na Mundijalu, ali prilika za to nikad nije došla. "Sacchi me poštovao i zvao me povremeno da sazna kako sam. Govorio mi je: 'Ajde, ako se oporaviš, igrat ćeš.' Nadao sam se tome, ali nažalost, nije bilo strpljenja."
U Milanu je osvojio još dva talijanska superkupa, europski superkup i Scudetto 1995./96. Ali posljednje dvije godine njegova boravka na San Siru obilježit će konfliktan odnos s Capellom. Gigi je želio igrati, davao je sve od sebe i čak mu nije loše išlo. Pred kraj sezone 1994./95., zbog izostanaka nekih igrača, dobio je šansu i u sedam utakmica zabio je pet golova. Mislio je da je tako kupio kartu za početnih 11 u finalu Lige prvaka, ali prevario se.
"Bio sam najspremniji igrač u cijeloj momčadi, nadao sam se da ću igrati u Beču protiv Ajaxa. Nažalost, Capello mi nije dao priliku i tada mi je prvi put postalo jasno da je došao kraj mojoj karijeri ako pričamo o najvišoj razini nogometa", pričao je kasnije Lentini.
Kod rezultata 0:0 ušao je u igru u 84. minuti, a samo 60 sekundi kasnije Patrick Kluivert je postigao pogodak za pobjedu i trijumf momčadi iz Amsterdama.
Gigi svoj odnos s Milanom zaključuje s ukupno 96 nastupa, 16 golova i 15 asistencija. U dobi od 27 godina 1996. otišao je Atalantu, gdje ga je čekao njegov drugi otac, Emiliano Mondonico, s kojim je radio čuda u dresu Torina. U Bergamu je odigrao jako dobru sezonu, bio je mentor mlađahnima Pippu Inzaghiju i Domenicu Morfeu, a La Dea je tu sezonu završila deseta u prvenstvu.
Zbog Lentinija je Schillaci morao pobjeći iz Italije
Lentini je odmah nakon nesreće prekinuo vezu s Ritom Bonaccorso, a 1996. oženio je švedsku manekenku Alexandru, s kojom je dobio sina Nicholasa. S druge strane, Rita i Toto su ostali u braku također do 1996. Ako se taj odnos uopće mogao nazivati brakom.
U jednom intervjuu za Repubblicu, povodom objavljivanja njegove biografije, Schillaci je pričao što je sve proživljavao kad je javnost saznala da mu se supruga viđa s Lentinijem.
"Juve nije htio da se rastanemo. Svoje privatne muke morao sam nositi na teren. Tračevi, zloba, sve je to bila moja svakodnevica. Na stadionu su me vrijeđali, rugali su mi se. Nazivali su me rogonjom. Juventus je kupio Viallija i morao sam otići u Inter. Kad je Lentini doživio nesreću, postalo je još gore. Iza leđa su mi dobacivali da sam ja imao nešto s njegovom gumom, da sam petljao s mafijom. Bilo je neizdrživo", rekao je talijanski junak iz 1990., koji je 1994. doslovce pobjegao u Japan završiti karijeru.
Nakon jedne sezone u Bergamu Gigi se vratio tamo gdje je sve i počelo - u Torino. No, momčad u koju je došao više nije bila ona iz koje je otišao. Torino je ispao u Serie B, a Gigi je sebi zacrtao da mora klub svog života vratiti u elitni rang. Uspio je, a 16. travnja 2000. na Delle Alpiju odigrao je svoju zadnju utakmicu u Serie A. Protiv Milana.
Klub i navijači su ga molili da ostane, obećavali da će dobiti bilo koju funkciju u klubu, ali nije prihvatio. Nekoliko sezona igrao je u nižim ligama prije nego što se umirovio 2012. u dobi od 43 godine.
"Nesreća mi je oduzela mogućnost igranja još puno godina na visokim razinama. Osvajao sam europske titule, ali moja uloga je bila marginalizirana, nikakav doprinos nisam davao u osvajanju tih trofeja. Ipak, najviše mi je žao što nisam dobio priliku igrati na Svjetskom prvenstvu. Zadovoljio sam se igranjem na nižim razinama. Često se uhvatim kako razmišljam što je moglo biti da nije bilo nesreće, a onda shvatim da sam dobro, da sam zdrav, da imam sjajnu obitelj i da moram biti sretan’’, rekao je za Sky Sport.
Nakon umirovljenja godinama je u Carmagnoli vodio bilijarski klub, a danas je poduzetnik i bavi se proizvodnjom meda. Ima vlastitu etiketu ''Miele Lentini'', a na etiketi se nalazi njegov stilizirani portet nogometaša. Godinama nakon što je objesio kopačke o klin, u jednom intervjuu za Gazzettu dello Sport je dobio pitanje da usporedi današnji nogomet s onim u kojem je on bio zvijezda te da komparira sebe s aktualnim superstarovima.
Prava ostavština Gigija Lentinija je nešto puno dublje od same igre
''Jesam li ja Cristiano Ronaldo svoje ere? Ne bih želio pretjerivati i s dužnim poštovanjem mogu reći da sam bio puno više. Danas je normalno za igrača potrošiti 80, 90 ili 100 milijuna, to više nitko i ne primjećuje, a u ono doba to je bilo nezamislivo. Kad sam napustio Torino, izbila je revolucija. Sa mnom se promijenio način na koji razgovaramo o nogometu."
Svijet vrhunskog sporta je okrutan. U jednom trenutku se igrače trenira kao božanstva, već u idućem isti ti navijači ili mediji udaraju ispod pojasa. Jako je teško nositi se s takvim pritiskom i baš zbog toga ostavštinu Gigija Lentinija možda je pravilnije tumačiti ne prema onome koliko je nekad bio dobar, već prema tome koliko je ustrajao pred nedaćama i nije odustajao.
Čak i kad su ga novac i slava napustili, nastavio je igrati zbog ljubavi prema nogometu. Mirno je prihvatio činjenicu da je preko noći ostao bez božanske aure, da se balon ispuhao i spremno je preuzeo ulogu običnog smrtnika. A to je jako teško jednom kad dotakneš samo nebo.