Hrvatski nogometni klub Hajduk Split osnovan je 13. veljače 1911. godine, kada je Carsko namjesništvo u Zadru odobrilo njegovu registraciju. Inicijativu za osnivanje kluba pokrenuli su splitski studenti u Pragu Fabijan Kaliterna, Vjekoslav Ivanišević, Lucijan Stella i Ivan Šakić.
Prema legendi, osnivanje kluba dogovoreno je u pivnici Flek koja je i danas obavezno odredište Hajdukovih simpatizera koje put nanese u Prag. Ime Hajduk predložio je profesor Josip Barač, a prvi predsjednik kluba bio je Kruno Kolombatović.
Prvu službenu utakmicu Hajduk je odigrao 11. lipnja 1911. protiv momčadi Calcio Spalato, pobijedivši s uvjerljivih 9:0. Prvi pogodak za Hajduk postigao je Šime Raunig, prema priči, koljenom.
Tijekom Prvog svjetskog rata djelovanje kluba bilo je prekinuto, no nakon rata, 1918. godine, Hajduk je obnovljen. Između dva svjetska rata klub je osvojio prvenstva Kraljevine SHS/Jugoslavije 1927. i 1929. godine. Godine 1941. osvojio je prvenstvo Banovine Hrvatske, no iste godine, zbog talijanske okupacije Splita, djelovanje kluba bilo je zabranjeno.
Tri godine prije prvog naslova prvaka desetorica igrača Hajduka nastupila su za reprezentaciju u utakmici protiv Čehoslovačke u Zagrebu. Šteta što je tadašnjeg vratara Bijelih nacionalnost spriječila da zaokruži hajdučku jedanaestoricu, ali i ovako je taj slučaj bio i ostao jedinstven.
U 30-im godinama 20. stoljeća Hajduk su zaobilazili trofeji, ali imidž kluba rastao je zbog velikog broja prijateljskih utakmica i turneja, među kojima se posebno ističu dvije - boravak u Južnoj Americi 1931., gdje su Bijeli pobjeđivali čileanski Colo-Colo i peruanski Universidad, te gostovanje kod Rome 1937.
Nakon što su Vučicu jednom svladali u Splitu i jednom izgubili, uslijedio je poziv za uzvrat u Rimu, uoči kojeg se dogodila tada nezamisliva situacija. Naime, Talijani su uoči početka utakmice inzistirali na tome da igrači Hajduka fašističkim pozdravom pozdrave publiku, ali oni to odbijaju i izazivaju prvorazredan skandal.
Ovaj događaj valja staviti u povijesni kontekst. U to doba u Italiji je vladalo gotovo nepodijeljeno mišljenje da bi većina Dalmacije trebala pripasti njoj.
Tijekom Drugog svjetskog rata Hajduk je doživio značajne promjene i pokazao iznimnu otpornost. Nakon talijanske okupacije Splita 1941. godine klub je odbio sudjelovati u talijanskoj ligi pod imenom AC Spalato te je prestao s natjecanjima u znak protesta protiv okupacije. Godine 1944. na otoku Visu Hajduk je obnovljen kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ).
Dana 7. svibnja 1944., na blagdan svetog Dujma, zaštitnika Splita, Hajduk je ponovno osnovan i počeo djelovati kao službena nogometna momčad jugoslavenskog otpora.
Tijekom rata Hajduk je odigrao brojne utakmice protiv savezničkih vojnih momčadi. Jedna od najznačajnijih bila je 23. rujna 1944. u Bariju protiv reprezentacije britanske vojske, kojoj je prisustvovalo više od 40.000 gledatelja, što je čini jednim od najposjećenijih sportskih događaja tijekom ratnih godina.
Do ove povijesne utakmice došlo je na inicijativu Britanaca, koji su pod svaku cijenu Hajduku, koji je tada nastupio kao momčad jugoslavenske vojske, željeli suprotstaviti jaču momčad. Jer do tog susreta HŠK Hajduk NOVJ u 21 utakmici s britanskim momčadima zabilježio je 18 pobjeda i svega tri neodlučena rezultata uz gol-razliku 116:21, piše Hajdukov kroničar Jurica Gizdić u tekstu objavljenom na službenim Hajdukovim stranicama povodom 70. godišnjice ove utakmice.
Britanci su, stoga, odlučili okupiti najbolje igrače s ratišta i iz pozadinskih jedinica. Zadatak sportske osvete povjeren je Stanu Cullisu, časniku zaduženom za sport britanskih vojnika i jednom od najboljih nogometaša te kapetanu reprezentacije koju je iznjedrila kolijevka nogometa.
O samoj utakmici kratko je zapisano u vojničkom dnevniku HŠK Hajduka NOVJ: "Igra je u prvom poluvremenu bila ravnopravna i izjednačena. Hajduk reprezentacija NOVJ je igrala požrtvovno i srčano te je time parirala bolju tehničku spremu i rutinu protivničkih igrača. Poraz od 7:2 je previsoko izražen. Golove za Hajduk NOVJ polučili su: Miljenko Batinić i Frane Matošić, čiji je gol bio najljepši i najefektniji."
Valja spomenuti da se većina igrača Hajduka dvadesetak dana ranije razboljela od neke vrste lakše malarije. Vraćajući se iz Napulja, oni su prenoćili na otvorenome u Formiju kod Gaette. Bilo je to močvarno područje, prepuno komaraca. Prema sjećanju Tonća Radovnikovića, jedino on i rođak Ive nisu oboljeli, dok su se svi ostali više dana borili protiv vrućice, što je moralo ostaviti traga na njihovoj fizičkoj spremi.
Potvrđuje to, uostalom, i kretanje rezultata. U prvom poluvremenu, dok su još imali snage, hajdukovci su se gotovo ravnopravno nosili s engleskim reprezentativcima. Zahvaljujući tome prvi dio završio je tijesnim rezultatom od 3:2 u korist Britanaca. U nastavku je Petar Brkljača morao četiri puta vaditi loptu iz svoje mreže.
Nakon rata Hajduk je odbio ponudu da postane vojni klub i preseli se u Beograd, odlučivši ostati u Splitu. Godine 1945., tijekom turneje po Bliskom istoku, general Charles de Gaulle proglasio je Hajduk počasnom momčadi slobodne Francuske, što klub i danas s ponosom ističe.
Nakon rata klub je nastavio s uspjesima, osvojivši prvenstva Jugoslavije 1950., 1952. i 1955. godine. Posebno se ističe sezona 1950., kada je Hajduk osvojio prvenstvo bez ijednog poraza.
Od 1971. do 1979. godine, pod vodstvom trenera Tomislava Ivića, Hajduk je doživio svoje zlatno doba, osvojivši četiri prvenstva i pet uzastopnih kupova Jugoslavije. Tijekom tog razdoblja klub je ostvario zapažene rezultate i na europskoj sceni, plasiravši se u polufinale Kupa pobjednika kupova 1973. godine te polufinale Kupa UEFA-e 1984. godine.
Na koncu trofej na koji su najponosnije mlađe generacije hajdučkog puka - Kup maršala Tita, osvojen u Beogradu 1991., u začecima srpske agresije na Hrvatsku. Alen Bokšić nokautirao je Crvenu zvezdu, koja će istog mjeseca osvojiti naslov prvaka Europe.
Nakon osamostaljenja Hrvatske Hajduk je nastavio s uspjesima, osvojivši šest naslova prvaka Hrvatske (1992., 1994., 1995., 2001., 2004., 2005.) te osam puta Hrvatski kup (1993., 1995., 2000., 2003., 2010., 2013., 2022., 2023.).
U sezoni 1994./1995. Hajduk Split ostvario je povijesni uspjeh plasiravši se u četvrtfinale Lige prvaka, gdje se suočio s nizozemskim velikanom Ajaxom. Prva utakmica odigrana je 1. ožujka 1995. na prepunom Poljudu, pred 34.250 gledatelja, i završila je rezultatom 0:0.
Uzvratna utakmica održana je 15. ožujka 1995. na stadionu u Amsterdamu, gdje je Ajax slavio s 3:0, čime je Hajduk završio svoj nastup u Ligi prvaka te sezone. Unatoč ispadanju plasman u četvrtfinale Lige prvaka ostaje jedan od najvećih uspjeha u povijesti Hajduka, a sezona 1994./1995. pamti se kao jedna od najuspješnijih za splitski klub.
Hajduk je iznjedrio mnoge istaknute igrače, poput Frane Matošića, Bernarda Vukasa, Vladimira Beare, Dražena Mužinića, Ivana Buljana, Jurice Jerkovića, Alena Bokšića, Roberta Jarnija, Aljoše Asanovića, Igora Tudora, Stipe Pletikose i Darija Srne.
Hajduk domaće utakmice igra na stadionu Poljud, gdje ga vjerno prati navijačka skupina Torcida, osnovana 1950. godine, koja se smatra najstarijom navijačkom skupinom u Europi.
"Hajduk živi vječno" geslo je navijača koji su zadnju titulu prvaka države slavili 2005. godine.