NA DANAŠNJI DAN prije 40 godina u Sarajevu Christopher Dean i Jayne Torvill otplesali su Bolero, remek-djelo čuvenog klasičnog skladatelja Mauricea Ravela. I ispisali povijest sporta.
To je najbolje odrađen nastup u povijesti umjetničkog klizanja, točka koja u svojoj čarobnosti i genijalnosti nikad neće biti nadmašena. No i 40 godina kasnije ostaje vječni misterij zbog čega je baš taj strašću, seksipilom i magijom nabijen ples postao zaštitni znak i prepoznatljiva razglednica ne samo Igara u Sarajevu nego i sporta općenito.
Zimske olimpijske igre globalno su neusporedivo manje praćene od ljetnih. Samim tim, zimski sportovi ni izbliza nisu popularni kao oni, nazovimo ih, ljetni. Bez namjere da uvrijedimo ljubitelje skijanja, sanjkanja, hokeja i klizanja, tu mjesta komparacijama nema.
Isto tako, na ovim prostorima zimski sportovi oduvijek su bili egzotika, sportovi koji su tradicionalno pripadali alpskim državama, Skandinavcima, Rusima, Amerikancima i Kanađanima i samim tim Jugoviće nikad pretjerano nisu zanimali.
Do pojave Kostelića i Jakova Faka, koji su (bili) produkti isključivo obiteljskih vizija i proizvodi domaće radinosti, izolirani incidenti i statističke pogreške, zimskim sportovima na prostoru bivše Jugoslavije uspješno su se bavili tek Slovenci, a samo umjetničko klizanje nikad se ozbiljnije nije primilo čak ni u Deželi. Ali upravo je Bolero u izvedbi britanskog para ostao simbol cijelih Igara u Sarajevu. I ne samo njih.
Nastup koji je postao dio kolektivne memorije cijele jedne generacije
Bilo je mnogo sportskih heroja u Sarajevu i mnogo veličina. Bili su u Sarajevu i legendarna braća Steve i Phil Mahre koji su osvojili zlato i srebro za SAD u slalomu. Bio je tu jedan Matti Nykänen, skakač koji će svoj zlatom posut olimpijski put započeti baš u Sarajevu. U Sarajevu je klizala i velika i slavna Katarina Witt, a i navici osvajanja olimpijskih zlata nakon, za njih, debakla u Lake Placidu vratio se i čuveni sovjetski hokejaški tim.
Za domaću raju je veliki junak bio i "naš" Slovenac Jure Franko ("volimo Jureka više od bureka", pjevale su Franku Sarajlije nakon što je ovaj osvojio senzacionalno srebro u veleslalomu), no ipak, iz nekog čudnog i pomalo neobjašnjivog razloga, svima koji su u ono vrijeme pratili sport najviše se u memoriju urezala slika dvoje Engleza koji su stvarali čaroliju na ledu.
Neobično? Možda. Nelogično? Nikako. Za iskreno uživanje u nekim iznimnim ostvarenjima ne morate nužno biti stručnjak ni fanatik tog područja ljudskog djelovanja. Ne morate završiti konzervatorij da biste već nakon prvih taktova shvatili genijalnost Albinonijevog Adagija ili R.E.M.-ove Losing My Religion. Kum ili Pulp Fiction će vas razvaliti neovisno o tome jeste li filmski kritičar ili samo netko kome film predstavlja ništa više od puke razonode.
Da biste shvatili vrijednost i važnost Spiegelmanovog Mausa ili Mooreove Vendette, doista ne morate biti stripovski geek, dovoljno je imati samo nešto soli u glavi i korektan smisao za estetiku. Izvrsnost u bilo čemu nikad neće ostati nezapažena. A Bolero je bio čista perfekcija.
Ples Deana i Torvill nije bio običan ples, puno toga u njemu bilo je mistično, zavodljivo, potpuno drugačije od svega do tada viđenog. Bio je to jedinstven događaj, događaj koji je prestao biti klasičan sportski nastup istog trenutka kad su Britanci završili svoj ples. Njihove četiri minute imaginacije stvorile su kolektivni trans, otopili su led u Zetri, a Torvill i Dean u času su postali neizbrisiv komadić povijesti i neizostavan dio pop-kulture 20. stoljeća.
Čarolija na Valentinovo
Bilo je Valentinovo, godine 1984., kad su na led u prepunoj Zetri izašli Christopher Dean i Jayne Torvill. Čim su kleknuli i zanjihali se, čim su dvoranom odjeknuli prvi taktovi Ravelovog klasika, svijet sporta je mogao biti siguran da se pred njegovim očima događa nešto čudesno, nešto što će se pamtiti vječno.
Jayne i Christopher plesali su kao dva zaljubljena ljubičasta leptira, a cijeli planet je kao hipnotiziran promatrao performans britanskog para.
''Na Igre smo došli kao trostruki svjetski prvaci, imali smo težinu i toga smo bili svjesni. Zato smo u Sarajevu odlučili riskirati. Iako je Bolero klasični komad, znali smo da će naš izbor brojni stručnjaci proglasiti radikalnim. Većina skladbi koje klizači biraju za svoje nastupe imaju tradicionalan tijek.
Melodija ide u ritmu brzo-sporo-brzo i završava furiozno. Mi smo željeli nešto sasvim drugo, nešto revolucionarno. Bolero je bio drugačiji. Često smo se uz njega zagrijavali i shvatili smo da bi on bio savršen izbor za put kojim smo željeli krenuti. Neki ljudi vole se držati onoga što im je poznato i boje se promjena. Naš je plan bio da dobro prodrmamo svijet umjetničkog klizanja. Mislim da smo u tome uspjeli'', u jednom intervjuu puno godina kasnije prisjećao se Christopher Dean.
Publici u Zetri, gledateljima pred malim ekranima, navijačima, svim sportskim zanesenjacima odmah je sve bilo jasno, no rijetki su oni koji su znali kakvu je kalvariju britanski par morao proživjeti kako bi nastup bio onakav kakav su oni zamislili i kakav je jedino i trebao biti.
Ravelov komad u izvornoj, originalnoj izvedbi traje više od 17 minuta, a prema olimpijskim pravilima u slobodnom plesu glazba mora trajati maksimalno četiri minute - plus ili minus 10 sekundi. Par je skladbu morao skratiti, no opet je ostalo 18 sekundi viška. Što god da su pokušali, vrijeme im je bilo neprijatelj. Nekoliko sekundi viška ih je uništavalo.
Trikom kupili kartu za Olimp i vječnost
Ipak, pronašli su rupu u pravilima. Kako sat počinje otkucavati onog trenutka kad prvi od plesača dotakne led oštricom klizaljke, njih dvoje su prvih 18 sekundi ležali na ledu senzualno gibajući se uz ritam, kažu mnogi, najerotičnije glazbe ikad skladane, ne dodirujući klizaljkama površinu leda. Tako su ukrali potrebnih 18 sekundi. I tehnički, sve je bilo po pravilima. Tehnički su na ledu bili četiri minute i deset sekundi. Točno onoliko koliko su smjeli.
"Taj naš potez, ta ideja, ta varka, ako hoćete, bilo je nešto do tada nikad viđeno u klizanju. Jednostavno, morali smo pronaći način da pustimo točku do kraja, da traje, da klizi, bez ikakvih prekidanja. Jedino je tako naš nastup imao smisla", poslije je pričao Dean.
Iako su mnogi bili zabrinuti da konzervativni suci neće blagonaklono gledati na ovo očito izigravanje postojećih normi, ovaj bivši policajac i njegova partnerica tim nastupom u Sarajevu otvorili su si vrata Olimpa.
Međutim, pravilo vremena nije jedino pravilo koje su tada nekažnjeno prekršili Torvill i Dean. Uoči početka Olimpijskih igara u Sočiju prije četiri godine, oboje su priznali kako bi njihov Bolero u Rusiji bio zabranjen.
''Uz današnja pravila klizanje je stvar tehnike, a ne kreativnosti. Klizači moraju u svoj nastup uključiti određene figure i korake, a ni jednog od njih nema u našem Boleru. Tako da bismo mi prekršili mnoga pravila da nastupamo danas'', kazala je Torvill, a sa svojom partnericom složio se i Dean.
''Je li naš Bolero umjetnost ili sport? Mislim da se točan odgovor nalazi negdje između. Mi smo sportaši, došli smo iz sporta, no ubrzo smo postali svjesni naših pokreta, naših tijela i klizanje smo polako počeli percipirati kao umjetnički oblik. Naš nastup nije bio samo fizički pothvat. Bio je to cijeli jedan narativ, priča u stilu Romea i Julije, priča o dva života kojima je suđeno da budu zajedno i u smrti. Završetak nastupa izgledao je kao erupcija vulkana i željeli smo popeti se na vrh prije nego što uskočimo u vječnost. Cijeli nastup sažima se u toj jednoj točki kad eruptira. Za uspjeti u tome potrebna je iznimna bliskost, a Jayne i ja takav odnos smo imali'', pomalo teatralno čuveni nastup objasnio je Christopher Dean.
Prijenos iz Zetre pred malim je ekranima gledalo više od 24 milijuna Britanaca, što se i danas smatra jednim od najgledanijih sportskih događaja u povijesti na Otoku, a Dean i Torvill su postali planetarno popularne zvijezde.
Sve šestice
Za svoj nastup Dean i Torvill su dobili do tada nestvarnih 12 ocjena 6.0 od 18 mogućih, a za umjetnički dojam, ono što se u umjetničkom klizanju najviše cijeni, dobili su svih devet maksimalnih šestica.
"Naši najveći rivali i sportski protivnici bili su, naravno, klizači iz Sovjetskog saveza. I kad sam vidio da nam je njihov trener dao ocjenu 6.0, dakle ne 5.8 ili 5.9, nego čistih 6.0, nisam mogao vjerovati. Bio je to čaroban trenutak", prisjeća se Christopher Dean i dodaje:
''Kad je nastup završio, ničega nismo bili svjesni. Tijekom nastupa nismo gledali u publiku, nismo razmišljali ni o milijunima ljudi koji su nas gledali putem malih ekrana. Bili smo fokusirani samo jedno na drugo. Sustav bodovanja promijenio se od tada. U to vrijeme sve šestice značile su apsolutno savršenstvo. Kad je glazba završila, oboje smo shvatili da smo došli do vrha naše planine, našeg vulkana. Nevjerojatno je koliko četiri minute jednog dana na jednom mjestu mogu iz temelja promijeniti vaš život.''
Jayne Torvill i Christopher Dean prvi su se put upoznali na jednom klizalištu u Nottinghamu kad su imali deset godina. Premda su se znali cijelu vječnost, tek šest godina kasnije (1975.) počeli su zajedno nastupati.
U prve tri godine nisu imali značajnijih rezultata, a onda su 1979. na nacionalnom prvenstvu osvojili svoje prvo zlato. Bio je to samo početak. U to je vrijeme Jayne radila kao agentica osiguravajućeg društva, a Christopher je bio policajac.
Gradska vlast Nottinghama ispravno je zaključila da se radi o nesvakidašnjim talentima, odlučila ih je sponzorirati i osloboditi svakodnevnih poslova kako bi se par mogao maksimalno posvetiti treninzima. Čudesan niz uspjeha započeo je 1981., kad su osvojili svoja prva europska i svjetska zlata. Cilj im je bio Sarajevo, a nakon što su u Zetri pokazali da se više od toga u umjetničkom klizanju ne može, povukli su se iz amaterskog sporta.
Torvill i Dean osnovali su profesionalnu klizačku trupu kojom su promovirali klizanje i oduševljavali publiku diljem svijeta, a najpoznatiji projekt iz toga razdoblja bila je bajka Vatra i led. Nakon deset godina odlučili su se vratiti amaterskom klizanju i nastupili su na Igrama u Lillehammeru 1994.
Torvill i Dean oduševili su svijet i u Norveškoj, svi su bili impresionirani neobičnom koreografijom i brojnim inovativnih detaljima, međutim, bolje od bronce nisu mogli, a engleska javnost osula je paljbu po sucima smatrajući da su heroji nacije nepravedno zakinuti.
Razočarani plasmanom u Lillehammeru, ponovno se vraćaju profesionalnim nastupima, surađivali su i s Nacionalnim baletom u ulozi koreografa, a fenomenalnu karijeru obogatili su i s pet svjetskih zlata u konkurenciji profesionalaca (1984., 1985., 1990., 1995. i 1996.).
Oda ljubavi na Dan zaljubljenih u srcu Sarajeva
Puno simbolike leži u tom nastupu s obzirom na datum kad su Torvill i Dean izveli za mnoge najerotičniju skladbu svih vremena (taj status Ravelova skladba u dobroj mjeri može zahvaliti i kultnom filmu Desetka sa seks simbolom kraja 70-ih Bo Derek i Dudleyjem Mooreom u glavnim ulogama. Naime, lik Bo Derek u tom filmu tijekom seksa nije mogao doživjeti orgazam ako u pozadini nije svirao Bolero). Bila je to oda ljubavi na Dan zaljubljenih u srcu Sarajeva za vječnost.
Iako su na ledu djelovali kao ludo zaljubljen par, pun strasti, senzualnosti i nježnosti, između Christophera i Jayne nikad se nije zapalila ljubavna iskrica. Oboje su godinama otvoreno govorili kako su oduvijek gajili neizmjerno poštovanje i iskreno prijateljstvo. Ništa više od toga. Christopher se ženio dva puta (oba braka su mu propala), a Jayne je 26 godina u sretnom braku s Philom Christensenom s kojim ima dvoje usvojene djece.
Premda su među najvećima u ovom sportu, i iako su osvojili sve što se osvojiti dalo, Torvill i Dean slažu se da im je nastup u Sarajevu najvažniji i najemotivniji u karijeri. Sarajevo su nakon Igara posjetili dva puta. Prvi put neposredno nakon ratnih razaranja, a drugi put prije četiri godine kad su baš kao i 1984. topili led Zetre na taktove neponovljivog Bolera.