Zašto gledamo esport?

Bijesne cifre koje se danas slijevaju u esport mnogi navode i kao jedan od razloga njegove popularnosti. Koliko tko ima obožavatelja, koliko zarađuje i za koliko se novaca natječe. Naravno, drugačije je gledati meč koji se igra za pivo do meča za milijun dolara, ali te cifre su jedan od načina da se esport etablira u mainstream, koji se ionako vrti oko novca, seksa i glamura. Međutim, to nije razlog zašto ljudi gledaju esport, nego samo pozivnica da obratite pozornost na nešto veliko, što se događa upravo sada i ovdje.

 

Zašto ga onda gledamo? Mečeve između timova, igrača, a na kraju, banalizirano, drugih ljudi kako igraju videoigre. U današnje vrijeme konzole, računala, tableti i mobiteli su rašireniji nego ikad i golem broj ljudi ima pristup različitim igrama. Kao što je lopta dovoljna da bi se nogomet igrao uz četiri cigle za stative na obližnjem travnjaku, tako je danas vrlo jednostavno s prosječnim kućnim računalom i internetskom vezom besplatno instalirati League of Legends i početi igrati. Prema nekim istraživanjima, oko 2 milijarde ljudi na neki način igra videoigre, a procjene su da će broj i dalje rasti. 

 

Videoigre su nam bliže nego ikad, igra ih golem broj ljudi, a i oni koji ih ne igraju upoznati su s njima. To stvara golemu publiku koja je potencijalno zainteresirana za gledanje drugih kako igraju videoigre, bilo da razmišljaju o kupnji neke igre, ne mogu si je priuštiti ili ih to jednostavno zabavlja. Kao i uvijek, važno je i koga gledamo. Radi li se o izvrsnom igraču, zabavljaču ili zanimljivom karakteru, oni pomoću poveznice videoigara dolaze do svoje publike i postaju zvijezde. U esportu je priča ipak nešto drugačija.

 

Dvije su glavne skupine razloga zašto ljudi gledaju esport. Jedan ćemo definirati kao zabavu. Zanimaju nas igre u kojima se igrači natječu i uživamo u lijepim potezima. A drugu ćemo definirati kao emocije koje povezujemo s tim igračima i timovima. 

 

Kada stotine milijuna ljudi igraju igre u kojima je jedini cilj pobijediti protivnike, naravno da veliki broj ljudi zanima i kako će u tome postati bolji. Još veći je broj onih koji su upoznati s igrama, što je bitno da mogu procijeniti koji igrač ili tim je u nekom meču bolji. Onda dolazimo do ljudske potrebe da cijenimo izvanredne talente i naporan trud onih najboljih među nama. To se manifestira nezaboravnim, gotovo savršenim trenucima kojih želimo biti dio. Gledamo jer razumijemo koliko je netko u tome bolji od nas, gledamo jer pomiču granice.

 

 

Kada coldzera i Fallen u CS:GO-u iznova dobivaju runde koje nikako ne bi trebali dobiti, kada svaki promašeni hitac može značiti ispadanje s turnira oni djeluju neuništivo i onda se dogodi taj trenutak. U situaciji jedan na tri Fallen s AWP-om brani bombu i ni po čemu ne bi trebao pobijediti u toj rundi. Okreće se i "quick scopeom" pogađa prvog, nakon "unscopeda" pada i drugi i tada je jasno da tko god je ostao živ u protivničkoj ekipi nema nikakve šanse, a potom pada i on. Fallen diže ruke, 15 tisuća ljudi u dvorani vrišti i svi su svjedočili nečemu prekrasnom, nečemu nevjerojatnom.

 

Fakerove ili Uzijeve partije u League of Legendsu, u kojima su bezbroj puta bili glavna meta protivničkih ekipa, uvijek i iznova bi na nevjerojatne načine uspijevale okretati situacije u njihovu korist na temelju neviđene mehanike i fenomenalnog čitanja igre. Flash u StarCraft: Brood Waru je bio jedan od najvećih talenata esporta uopće, na najvišoj razini natjecanja, protiv najboljih igrača na svijetu on je bio stepenicu više. Street Fighter, Quake, Call of Duty, svaki esport ima takve igrače i takve trenutke.

 

Jedan takav trenutak savršeno opisuje "The Play".Odigrao se na drugom The Internationalu, jednom od prvih milijunskih turniru u povijesti esporta u meču između ekipa Na'Vi i iG. Legendarni Na'Vi tada na nevjerojatan način okreće borbu u svoju korist, Dendi, zvijezda ukrajinske ekipe, izaziva protivnike, a publika reagira gromoglasnim pljeskom. To je bilo davne 2011., a od tada smo u sedam izdanja The Internationala vidjeli desetke ovakvih nevjerojatnih poteza. 

 

 

Takvi momenti stvaraju ovisnost, dokazuju da je gotovo sve moguće i dovode do ekstaze. Nije previše drugačije kada Messi prođe pet protivničkih igrača i zabije gol. Iako svi znaju da ga moraju zaustaviti, on to uspijeva iznova napraviti. Naravno, ne događa se to u svakom meču, niti znamo kada će se dogoditi, ali to i jest čar i ljepota. Kada se počne događati, znaš da si dio nečeg nevjerojatnog. Postoji i druga strana priče, ona u kojoj najbolji ostanu milimetar kratki i ne uspiju u naumu. Onda kada razočaraju. To je druga strana esporta, a proživio ju je svaki profesionalni igrač, sporta ili esporta, nije važno. Oni uspješni kažu da se tada vidi prava veličina, možeš li ustati kada padneš.

 

Nedavno smo svjedočili i jednom takvom događaju, kada pokušaj vjerojatno najboljeg League of Legends igrača Europe nije završio kako je on to zamislio. Trebao je to biti potez za pobjedu, na kraju su zbog njega izgubili. To su rizici koje su najbolji na svijetu spremni prihvatiti. Bez obzira na sve, Fnatic je na World Championshipu nakon takvog poraza prošao u doigravanje i prva su ekipa na svijetu koja je napravila takav povratak, a najveći dio je odradio igrač čiji ćete video sada pogledati.

 

 

Razočaranje je samo jedan od osjećaja koji se javljaju u esportu. To spada u drugu skupinu razloga zašto ga gledamo i zašto nam je važan. Omogućava nam da se povežemo s igračima i  timovima na drugoj razini. U sportu je tu priča nešto drugačija, ali na kraju daje iste rezultate. Nogometni klubovi su dio identiteta nekog mjesta, lokaliteta, stanovništva i države. Kod nas se kaže i da ''jebeš selo koje nema vatrogasno društvo i nogometni klub''. To izaziva nekakav osjećaj pripadnosti. Esport organizacije i timovi nisu imali takvo nasljeđe, a opet su stvorili goleme baze fanova.

 

Kada gledam neki meč u kojem nisam toliko emotivno angažiran, opet završim navijajući za neki ekipu. Uglavnom onu slabiju od dvije ili neku u kojoj, recimo, igrač igra heroja kojeg volim i osobno igrati. U toj situaciji opet sam sretan kada taj tim pobjedi. Istraživanja su pokazala da prateći utakmice ili mečeve te pobjede i poraze donekle doživljavamo kao svoje, zato su ljudi toliko involvirani. Naravno, svi vole pobjeđivati, a gubiti je teško. Zato biramo timove s kojima se možemo poistovjetiti, a njihove pobjede i poraze proživljavamo s njima. Ista je stvar s igračima, biramo one u kojima vidimo sebe ili vidimo sebe kakvima želimo biti. 

 

Faker je najbolji League of Legends igrač svijeta, a SK Telecom T1 najbolji tim svih vremena. Posljednjih godina bili su najbolji, ali gotovo ozloglašeni zbog svoje dominacije. Korejski igrači su kao mašine, za ostatak svijeta nepobjedive mašine. Međutim, ove je godine SK Telecom T1 izgubio u finalu World Championshipa i dogodilo se nešto što nitko nije očekivao. Pred punim stadionom, Faker je s glavom među rukama počeo plakati dok svega nekoliko metara od njega pobjednička ekipa diže pokal. Instantna reakcija većine ljudi bila je tuga i poštovanje, a manji dio likovao je rušenju kralja s trona. Ljudi su u komentarima tražili da ga se poštuje, da se ne likuje i da ga se ne pljuje kad je slomljen. Vidjeli su sebe, bio je to njihov poraz. U trenutku Fakerove slabosti, milijuni su vidjeli svoje, a ti milijuni pogledali su njega upravo zbog League of Legendsa i činjenice da je najbolji igrač na svijetu. 

 

 

Sjetite se samo suza Cristiana Ronalda u finalu Eura 2016. protiv Francuske, kada zbog ozlijede nije mogao nastaviti utakmicu. Svi oni koji su ga osporavali, kritizirali, mrzili, u tom trenutku su puknuli zajedno s njim. Sjećam se suza prijateljice, koja uopće ne prati nogomet. Izraz nemoći takvog igrača podsjetio nas je da smo svi ljudi, da je on čovjek i povezali smo se s njim.

 

Zašto gledamo druge kako igraju videoigre? Zabavlja nas, učimo, dajemo priznanje onima najboljima među nama i dijelimo emocije. Nije važno radi li se o KuroKyovim suzama kada je osvojio The International ili o Fakerovima kada je izgubio Worlds. Niti radi li se o StarCraftu ili Counter-Strikeu. Esport bez obzira na sve sumanute brojke i dalje sadržava one iskonske vrijednosti. One kojima nas je naučio sport, a u posljednje vrijeme smo ih svi skupa pomalo zaboravili.