VJEČNA je borba između onih koji danas postavljaju pitanje kako je moguće da kriminalac iz bjegunstva i dalje čvrsto vodi i srozava Dinamo i onih koji pokušavaju shvatiti kako je moguće da netko uopće još postavlja takva pitanja.
Zajedničko im je što je ta borba uzaludna, kao i svaki proces protiv Zdravka Mamića danas. To razumiju navijači Dinama, oni koji se još uvijek aktivno bore za promjene.
Još prije 16 godina, na odlasku iz Dinama, tadašnji kapetan kluba Niko Kranjčar postavio je isto pitanje, kako je moguće da se nitko ne suprotstavi okupaciji kluba?
"Otjerali su me iz Zagreba, ali to će uvijek biti moj klub. Žalosno je da se Zagrepčani nisu uspjeli oduprijeti čovjeku koji je od našeg kluba napravio ono što hoće. Dinamo zbog njega nije naš. Možda je moj odlazak u Hajduk početak borbe da se klub vrati u prave ruke", rekao je 2004. godine tada 19-godišnji Kranjčar.
Dijagnoza kluba i danas je identična i bez obzira na to što će reći o Niki Kranjčaru, pravi navijač Dinama u ovim riječima s njim će se dobro razumjeti. Kranjčar je još prije 16 godina objasnio što se događa s Dinamom.
Simbolično je što je povod izjave, ali i cijele kultne priče s prelaskom Kranjčara u Hajduk, bilo rezanje plaća Dinamovim igračima.
Kranjčar je 2004. godine objasnio što se događa s Dinamom
Dinamo je igrao grozno te jeseni, a na klupi su se smjenjivali Jurčević, Bago, Gračan i Lončarević. Kranjčar je posebno zamjerio Nikoli Jurčeviću jer nije stao iza igrača, dopustio je da ih se označi jedinim krivcima. Smatrao je i da osobno ne mora prolaziti sve što prolazi.
Dinamu se tada dogodio i Heerenveen, tragično ispadanje iz Europe, kada je Dinamo do 81. minute vodio 2:0, ali su Nizozemci prošli nakon gola Yildrima i Klaasa-Jan Huntelaara iz penala. Dramu je začinio Zdravko Mamić s govorom u "austrijskom zločincu", kako je prozvao suca Fritza Stuchlika nakon utakmice.
Dinamo je već tada poprimao obrise reprezentacije, bila je tu cijela postava mladih reprezentativaca. No nisu svi bili jednako tretirani, Ljubojević i Pranjić su imali nešto bolje uvjete. Kranjčar je i protiv toga otvoreno protestirao.
Krajem grozne jeseni klub odlučuje rezati plaće, a Iliju Lončarevića dopalo je da tu odluku priopći Kranjčaru koji je sve mjere odbio.
"Slažem se, igrali smo loše te jeseni. Svjesni smo i teške financijske situacije, prihvaćamo rezove, ali ako će se plaće rezati i ljudima koji vode klub. Istina, nisam htio pristati na smanjenje ugovora. U poslu, kad potpišete ugovor, to je svetinja. Da je postojao korektan odnos, svatko bi od nas igrača pristao na smanjenje ugovora", za Nacional je pričao Kranjčar.
Zašto je sve isto i nakon 16 godina
Tada izvršni dopredsjednik kluba Zdravko Mamić, koji polako jača poziciju u hrvatskom nogometu, rekao je Kranjčaru da može otići ako plati klauzulu iz ugovora. Dinamov kapetan imao je, naime, ugovor u kojem je mogao otići iz kluba ako netko plati tri milijuna eura.
"To sam sve doznao iz medija nakon Božića. Mada je bilo naznaka u cijeloj polusezoni da će se to dogoditi. Sistematski su me ponižavali. Rušili su moj igrački ugled i vrijeđali me. Cijela kampanja organizirana je preko medija", kazao je Kranjčar o razdoblju prije 16 godina, a zvuči kao da govori o Dinamu danas.
Jedna poruka Igora Štimca, koja je samo naivnima mogla zvučati kao zafrkancija, poslana Nikinom menadžeru, danas pokojnom Dini Pokrovcu, pokazala se brzo nimalo slučajnom. Uz kapital Franje Pašalića, vlasnika marine Frapa kod Rogoznice i velikog hajdukovca, Štimac je doveo Kranjčara na Poljud.
Bad Blue Boysi zapalili su grad i simbolički već tada označili da to nije samo odlazak kapetana Dinama i projicirane ikone kluba u Hajduk već i početak privatizacije Dinama. Epizoda s odlaskom kapetana Dinama na Poljud bila je sami početak stvaranja Dinama koji se održao do danas i odgovor na pitanje kako je bilo što moguće u vezi Mamića i Dinama.
Ono što je Mamić počeo graditi Kranjčarevim odlaskom do danas je poslovna politika zagrebačkog kluba, a prošlo je 16 godina od nezaboravnog transfera.
Da bi se jednom zauvijek riješio problem s Mamićem, treba se obračunati s onima koji su ga stvorili
Naredno desetljeće na malverzacije, teški sukob interesa i potpunu privatizaciju nogometnog saveza i Dinama ukazivali su novinari, a 15-ak godina kasnije zainteresirale su se institucije.
Kada je sud u Osijeku 6. lipnja 2018. godine, još uvijek nepravomoćnom presudom, osudio Zdravka Mamića na 6 i pol godina zatvora zbog porezne prevare i izvlačenja novca iz gradskog kluba Dinamo, on je već bio u bijegu za Bosnu i Hercegovinu. Presuda Mamiću, njegovoj obitelji i suradnicima zbog pljačke Dinama teške 116 milijuna kuna i utajenog poreza od 12,2 milijuna kuna bila je udarna vijest u državi, vrištala je sa svake naslovnice i službenih portala institucija koje su se bavile malverzacijama u zagrebačkom klubu i sastavile sudski spis 14.826 stranica.
No sadržaj tog spisa, koji je jedva stao na stol ispred suca u Osijeku, nije se mogao okarakterizirati kao vijest, posebno ne udarna i posebno ne za institucije koje su deset godina davale legitimitet jednoj udruzi građana da posluje kao privatna firma, avansno plaća igrače četiri milijuna eura po sezoni i na temelju građanskih ugovora taj novac od njih nakon transfera uzima na ruke, kao na primjer u slučaju Luke Modrića.
Barem deset godina prije presude Mamiću nije bila nikakva vijest da on u isto vrijeme predstavlja Dinamo, Hrvatski nogometni savez, menadžersku agenciju, HDZ, policiju i sudstvo, pa mu se zbog osobnih poznanstava na Županijskom sudu u Zagrebu uostalom i sudilo u Osijeku. Već tada nije bilo važno što će Mamić pobjeći, pod optužbama za ukradenih blizu 300 milijuna kuna, već je ključno pitanje bilo što će nakon njega ostati u Dinamu i hrvatskom nogometu.
Mirko Barišić jednom nam je na to odgovorio top izjavom godine, da je iza Zdravka ostalo sigurno još barem njegovih šest milijuna eura u Dinamu.
Iako je i to neloš podatak, priča o Mamiću i odgovor na svako pitanje svodi se na ključnu stvar: sve što je s Dinamom napravio nije mogao napraviti bez pomoći države.
Nitko nije mrdnuo prstom da se Mamić ne ponovi
Zato je uzaludno propitivanje kako to savjetnik kluba na Fejsu javno objavljuje povjerljive podatke iz ugovora s trenerom i članovima stručnog stožera ili izvještavanje kako ekipa pod optužbom za zločinačku organizaciju prodaje Danija Olma za desetke milijuna eura. Ne želeći ulaziti po tko zna koji put u kompleksnost pljačke Dinama, reći ćemo da razmjeri od 300-tinjak milijuna kuna iznesenih iz gradskog kluba, spis od 15 tisuća stranica i vremenski period za koji se Mamićima sudi, govore da to nije moglo proći neopaženo, kao što su linkovi na Indexu podsjetnik koliko se dugo ignoriralo poslovanje Marija Mamića s Dinamom i kako se to sve uopće otkrilo, bez i najmanje zasluge neke od institucija.
>>> Mamić nam je priznao da je godinama lagao oko uloge svog sina u transferima Dinama
Problem Mamića i njegovog utjecaja na nogomet nikada neće biti riješen, jer provodila se legalizirana pljačka koja se može rasplesti samo ako se osudi i one koji su Mamiću u tome pomogli. Tu staje krug i svaka priča.
Dvije godine od pompozne presude Mamiću, koja je bila vijest na svim europskim naslovnicama, nije se promijenilo ni jedno slovo o propisima, ni jedna stavka u ugovorima, ni jedno pravilo poslovanja da bi se razmjeri takve pljačke gradskog kluba ubuduće spriječili. Nijednom savezu nije palo na pamet da stvori registar s uvidom u anekse građanskih ugovora, nijednom ministarstvu da regulira pitanje statusa klubova i njihove pravne osobnosti, da više ne bi služili kao praonice novca. Možemo pogađati da se ni tom problemu nikad neće otvoreno pristupiti jer se moraju prokazati svi koji i danas od tog sustava imaju osobne koristi. Oni su nam ostali iza Mamića.