Foto: Getty Images/Guliver Image
Analize uz Index Sport i Tribinu.hr
POKUŠATI pisati objektivno na temu ostavštine nekog sportaša, pogotovo igrača u momčadskom sportu kakav je Peyton Manning, gotovo da i nema smisla. Ne postoji neka univerzalna formula u koju bi se samo ubacile brojke koja bi nakon toga izbacila rang listu svih vremena. Sve se temelji na dojmu, na tome koliko je neki sportaš promijenio način igre, dominirao svojom epohom i činio ono što prije (a vjerojatno i poslije njega) više nitko nije mogao. Pritom, naravno da brojke također govore i pomažu. A u NFL-u, teško da ima igrača koje sve to spaja kao Peyton Manning...
Od samog početka karijere, Peyton Manning dobio je ulogu Atlasa, igrača koji će na svojim leđima nositi nebeski svod, iliti u sportskom smislu sve ambicije, nade i postignuća svoje ekipe. Kao prvi izbor prve runde 1998. nije se očekivalo ništa manje od toga, pogotovo u gradu poput Indianapolisa, gdje su Coltsi i dalje pomalo bili strano tijelo (franšiza je tamo preselila tek 1984., prethodno je imala legendaran status u Baltimoreu), a sam je football u drugom planu. Prvi sport Indiane nedvojbeno je bila košarka, koja je tijekom 90-ih došla do usijanja s generacijom Reggija Millera. Na svom vrhuncu, bila je to generacija koja je odvela 1998. Chicago do sedme utakmice te je bila vrlo blizu skidanja Jordanove dinastije. Osim košarke, tada su popularnije bile i utrke automobila.
Sve se to promijenilo dolaskom i igrama Peytona Manninga! Osim svoje rookie sezone, odveo je Coltse do 10 doigravanja u 11 sezona, a sada već legendarni quarterback postavio je football na prvo mjesto obožavanja u Indianapolisu. Kada je otišao, iza sebe je ostavio sada prepoznatljivu franšizu s novim stadionom, za kojeg se opravdano kaže da ga je zapravo on izgradio. Da nije bilo njegove popularnosti, da Coltsi nisu redali jedan plasman u doigravanje za drugim, da nisu imali igrača koji je u isto vrijeme bio i pop ikona, za novom Lucas Oil Stadiumom (tzv. ‘the house of Peyton’) ne bi bilo niti potrebe. Manning je tako uspio napraviti nešto što rijetko koji igrač može - podići ne samo ekipu na terenu do visokih razina, već na svojim leđima iznijeti i teret cijele organizacije, grada i izgradnje stadiona.
‘Bez Manninga, Coltsi su u najbolju ruku prosječna momčad, vjerojatno i ispodprosječna. Svi ti veliki ugovori, sva ta slava koju su dobili i Marvin Harrison, Reggie Wayne i Dallas Clark, sve je to njegova zasluga' - o Manningu je rekao Ray Lewis, vjerojatno najbolji obrambeni igrač u Manningovoj eri, čije su se riječi pokazale istinitima kada je Manning pretrpio tešku ozljedu vrata 2011., a ekipa koja je prethodno uvijek bila u doigravanju odradila sezonu s dvije pobjede i čak 14 poraza.
Kralj štrebera i šahist među grubijanima
Američki nogomet nije kontaktni sport, to je sport kolizije - reći će vam svaki pa i površni poznavatelj ove igre. Baš zato, ozljede su česte i brutalne, a (kao i u onom Seinfeldovom vicu kod skakanja s padobranom) kaciga često vas nosi kao zaštitu, umjesto da je obrnuto. Sasvim je logično da je u takvom sportu godinama dominirala kultura mačoizma, prepuna teških muškaraca s još težim karakterom. Taj se dio kulture sporta dobrim dijelom mijenja i zbog promjene pravila (koja su uvedena zbog pritiska izvana te raznih sudskih tužbi s teretom novih medicinskih istraživanja koje potvrđuju dugotrajne posljedice kod igrača), ali i zbog Peytona Manninga.
‘Nikad nisam bio najtalentiraniji igrač u ligi, ali nitko me nije mogao nadjačati što se tiče pripreme. Zbog toga, za ničim ne žalim, jer sam uvijek davao sve kako bi moja ekipa mogla pobijediti’ - mantra je koju je tijekom karijere nosio Peyton Manning i jedna od posljednjih stvari koju je rekao tijekom presice kada se opraštao od profesionalnog sporta. I doista, bilo je drugih igrača koji su bili tjelesno značajno bolji, imali su jaču ruku i bolja kretanja od Manninga. Bilo je onih koji su imali više potencijala i talenta u svakom smislu, ali vjerojatno baš zbog toga, kao niti jedan igrač u posljednjih 20 (pa i više) godina promijenio je način na koji se igra pozicija quarterbacka, vjerojatno najvažnija od svih pozicija u momčadskim sportovima.
Njegovi suigrači svjedoče kako je Manning znao ispuniti punu bilježnicu s informacijama koje bi dobio tijekom timskog sastanka. Bilježnica potpuno ispunjena crticama, crtežima i informacijama značila je kako će biti potpuno spreman za sve. Baš kako to čini i svaki nazovi-štreber (neki bi rekli entuzijast) željan novih znanja i proširenja svojih vidika. Također, mnogi su njegovi suigrači svjedočili kako bi znao jednostavno preuzeti plan utakmice i raditi ga zajedno, pa čak i više od samog ofenzivnog trenera, nešto što niti jedan igrač nikad nije radio. No Manning za sebe nikad ne bi rekao da je najpametniji igrač lige, to jednostavno nije njegov stil.
‘Kada je došao u NFL, vratio je ligu u njezine ranije dane, kada su igrači kakvi su bili Terry Bradshaw, Bob Griese i Johnny Unitas sami zvali svoje akcije. Tada se to radilo uglavnom zato jer je bilo manje trenera, manje akcija i manje defanzivnih shema pa je sve bilo jednostavnije. Kada su stvari postale kompliciranije, treneri su ponovo preuzeli tu dužnost na sebe. Peyton je to promijenio’ - rekao je Steve Mariucci, dugogodišnji trener u NFL-u i sada analitičar, koji je više puta trenirao protiv Manninga te se i sam mogao uvjeriti kako je Peyton bio spreman za kakvu god obranu protivnik imao.
Danas je to postao standard. Od profesionalnog quarterbacka se očekuje da svoju ekipu vodi na terenu kao da je trener, da postavlja i mijenja akcije, da se rješava lopte prije nego se obrana prilagodi. Postavljeni su novi standardi, ali rijetko tko ih može zadovoljiti kako je to nekoć činio Manning.
Omaha! - Rekordi, naslijeđe i sumnja
Za igrača koji igra na najodgovornijem mjestu u ekipi, nije zgorega spomenuti kako ima gotovo pa sve najvažnije ligaške rekorde, od broja jardi u karijeri i sezoni, preko TD-ova, broja pobjeda, MVP naslova i Pro Bowl nastupa. Jedini je QB koji je osvojio naslov s dvije različite momčad, te četiri puta bio u finalu s četiri različita trenera. Jednako tako, ima i najveći broj poraza u doigravanju, čak je devet puta ispadao u prvoj utakmici (slavni ‘one and done’), a neki njegovi porazi legendarniji su od pobjeda. Pa ipak, brojke, kako one fenomenalne tako i one koje manje govore u njegovu korist te daju gorivo njegovim kritičarima, neće ostati temelj njegove nasljedstva. Temelj njegove ostavštine simbolično se može izreći u jednoj riječi, ujednoj i onoj koju je posljednju rekao kao i dalje aktivni igrač - OMAHA!
Nije toliko do tog grada u Nebraski, koliko do riječi koju je kao kodno ime toliko puta izgovorio Manning točno prije nego će dobiti loptu. Ona je, ovisno o onome što je bilo izrečeno ranije mogla značiti čitav niz različitih stvari, ali u isto vrijeme savršeno opisuje njegovu studioznost i pristup igri, koja će uvijek biti zapamćena kroz divljenje ljudi koji su radili s njima, kao i kroz respekt onih koji su morali raditi protiv njega. Nada ostaje kako će to biti njegovo trajno nasljeđe kao jednog od najvećih igrača koji je ikad igrao tu grubijansku igru s umom šahista. Nada ostaje, jer postoji i sumnja...
A sumnja se ne ogleda toliko u tome da je posljednju sezonu odradio nekoliko liga ispod svoje razine, niti u tome da ga su ga suigrači nosili do drugog prstena, niti u svim porazima koje je doživio u doigravanju. Sumnja je u tome da je koristio hormon rasta prilikom rehabilitacije od ozljede vrata, a istraga će biti nastavljena. Ljudski je razumjeti da bi netko posegnuo čak i za takvim sredstvima ako bi mu to omogućilo da produži karijeru za još nekoliko godina, ali ako se pokaže istina, onda će istina i biti to da je Peyton lagao, kada je odlučno negirao sve tvrdnje optužbe koje su dolazile iz medija. Zasad nije jasno, baš kao što nije niti potpuno jasno je li lagao kada se ponovo izjasnio o optužbama za seksualno uznemiravanje za vrijeme dok je još bio student.
Ali, nakon umirovljenja, te će priče vjerojatno nestati. I baš kao što danas malo tko govori o steroidima kod slavne ekipe Steelersa u 70-ima, kao što se malo govori o ovisnosti i konzumaciji teških droga Lawrencea Taylora i Bretta Favrea ili ubojstvu za kojeg je po svemu sudeći kriv Ray Lewis, kao što se vjerojatno neće niti puno govoriti o aferama Spy-gate i Deflate-gate jednom kada Brady bude odlazio, tako će i optužbe protiv Manninga (vjerojatno) brzo biti zaboravljene. Ostat će samo ono što je značio na terenu i način na koji je utjecao na igru...
Neovisno o tome da li ga volite ili mrzite, da li mislite da je najbolji ili tek jedva u top 10 igrača, dvije stvari ostaju sigurne. Više se neće moći voditi razgovor o najboljem svih vremena bez da je Manning uključen u njega, a jednako je sigurno kako će NFL biti daleko siromašnija liga bez Šerifa Manninga, igrača koji je bio i ostao šahist u svijetu grubijana...