DA NAŠA PRIČA dana nije bio Ivica Kostelić, bio bi to definitivno Bode Miller. Simbolično, dvije usko sapletene karijere, dva velika skijaša u stalnom nadmetanju za onog najkompletnijeg, zajedno su ostvarili davno zapisani cilj. Na postolju istine u Whistleru Bode je stajao prvi, Kostelić odmah iza njega. Zurbriggen? Dovoljno je bilo vidjeti kako je potrčao prema postolju kada je Svindal izletio na sad već čuvenoj Gipsovoj okomici prije cilja. Nije se pokazao doraslim, iako ga se Ivica ponajviše bojao. Ako je netko trebao biti treći na tom postolju, za potpunu sliku današnjeg skijanja, onda je to Beni Raich. Ali on je, kao i ostatak austrijske momčadi, na ovim igrama u nokdaunu. Ostala su dva velika protivnika, svaki u svojoj pobjedi i otpuštanju vlastitih stresova. I nije nimalo slučajno da su jedan drugome čitali misli dok su čekali da Svindal odradi utrku. Priznao je to kasnije i Kostelić;
"Gledali smo se, sve je bilo jasno, a ja sam rekao: O jebote, ovo je fenomenalno. Vidio sam koliko Milleru znači ova medalja, vidio sam koliko se veselio."
Ne radi se samo o tome da je jedan od najvećih skijaša u povijesti u svojoj 32. godini uzeo svoje prvo zlato, već se radi o pobjedi jedne filozofije.
"Ne radi se o medalji, već o tome da uvijek ideš maksimalno, agresivno pa makar se to ponekad pokazalo manje isplativim."
"Bode Miller team"
Miller nikada nije prihvaćao ono što mu je Amerika nametala. A nametali su mu pet zlatnih odličja već u Salt Lakeu, na njegovu olimpijskom debiju. Tražili su od njega isto što i od Phelpsa u Pekingu ili ovo što traže od Vonn u Vancouveru. Bode je te 2002. godine uzeo "samo" dva srebra i silno razočarao. Očekivanja su uoči Olimpijskih igara u Torinu bila još i veća, ako je to uopće moguće, ponajprije jer je 2005. godina bila njegova: uzeo je dva zlata na svjetskom prvenstvu u Bormiju i veliki kristalni globus. No, shodno očekivanjima i razočarenje je bilo jače; Bode u Torinu ne samo da nije uzeo medalju, već tri utrke nije ni završio, a najbolji plasman bilo je peto mjesto u spustu. Fotografije iz noćnih druženja, koja je Bode često prakticirao, procurile su baš u tom trenutku i bio je to povod za razlaz od američkog saveza. Uzrok je, dakako, bio puno dublji.
Dvije godine nastupao je Bode odvojeno od momčadi, pod imenom Bode Miller Team. 2009. je bila godina u kojoj nije upisao nijednu pobjedu i činilo se da ćemo zauvijek žaliti što takav sportaš nije napravio više. Ozljede su opasno prijetile, Bode je sve više uživao u golfu, izležavanju na plaži, druženju s kćeri. A onda je stigla objava: Miller se vraća u američku reprezentaciju na poziv Sashe Rearicka i ide po to zlato koje mu nedostaje. Kada je u Vancouveru suvereno uzeo srebro u spustu, vidjelo se da je sazrio.
"Osjećam se sjajno jer učiniti ovo na način na koji sam ja to učinio... Način na koji sam danas skijao je nešto čime ću se ponositi dok sam ži", rekao je nakon utrke u Whistleru koji će zauvijek pamtiti.
Ono što želiš, to i dobiješ
Bode više neće morati slušati kritike da nije skijaš za olimpijsko zlato. Ako ih je ikada i slušao. Sada će se braniti od licemjernih hvalospjeva, jer samo" zlatni američki sin iz New Hampshirea uvijek riskira", samo on "uvijek želi biti najbrži pod svaku cijenu". Zbog njega o skijanju sada uče čak i britanski novinari, a Amerikancima je odjednom pozitivno što osim "dobre djevojčice iz susjedstva Lindsey Vonn" imaju i "onog na kojeg su vas roditelji oduvijek upozoravali". Sve će to Bodeu, naravno, i dalje nesnosno ići na živce.
Janica Kostelić, nikad bez dlake na jeziku, reći će da je Ivica Milleru poklonio pobjedu, jer "kad te Bode koji ne postoji posljednjih sezona pobijedi u slalomu, onda to može biti samo poklon". Janica gleda srcem kada kaže: Trebao je riskirati, a Gips postavlja do u nerv točnu dijagnozu:
"Ovo je tipično za Ivicu, svaki čovjek je onakav kakav jest, a on teško iz sebe izvlači maksimum maksimuma. Isto tako, njegova je jednako jaka karakteristika da nikad niti ne ide ispod jedne svoje razine. Ivica je imao priliku za zlato, ali Bode je bio brži. I ovo je zlato apsolutno zaslužio!"
I iza Ivice je, kao i iza Bodea turbulentan put, karijera vrijedna filmskog scenarija. Bode je živio na planini, u kamp prikolici s roditeljima hipijima, a profesionalno skijanje dotaknuo je tek kada se susreo s javim sustavom obrazovanja. Bio je samouk. Mitska priča o Kostelićima prepričana je na tisuće puta; spavali su u kombiju, penjali sa skijama na ramenima i lovili ribu da jednog dana plate baraku i žičaru. Ivica je dugo rastao u sjeni sestre, koja za razliku od njega praktički nije imala konkurenciju i bila je daleko izvan nje.
"Drugorazredni materijal"
Ipak, od Ivice su u Svjetskom kupu strahovali svi i uvijek. Kostelić je imao prizvuk sjajnog taktičara, onoga koji uvijek i svugdje može pobijediti. No, kod kuće ga je novopečena skijaška nacija, opijena jednom heroinom, često osporavala, iako većina tada nije razlikovala Superkombinaciju od SuperG-a. O Janičinim staklenim koljenima pisali su se znanstveni radovi, a njezin meteorski razvoj bio je predmet psihologa i sociologa. U međuvremenu, Ivica je sedam puta bio na operaciji koljena, pred nosom oteo Milleru mali slalomski globus i uzeo olimpijsko srebro kada to od njega nitko, pa niti on sam, nije očekivao.
Dok je Bodea pratio glas divljaka koji će svježe mamuran doći na stazu, pljuvati po Georgeu Bushu, Ivica je za mnoge bio onaj njemački vojnik s kojim se nespretno usporedio, spomenik opsesiji jedne obitelji, ali od drugorazrednog materijala.
Bode će uvijek ići protiv svih zakonitosti. Najbolji je, ali za razliku od Ivice ili Raicha, ne zna kalkulirati. Ivica će kontroliranim rizikom i skrpanog koljena skupljati treća mjesta u Svjetskom kupu i strepjeti od uloge favorita u olimpijskoj superkombinaciji.
"Nikada ga nisam vidio tako sretnog"; bilo je sve što je Bode Miller rekao nakon utrke.
Za Ivicu je srebro iz Vancouvera jednako veliko kao za Millera njegovo zlato. I to je ono najveće što ih dijeli. I zbog čega je Bode Miller ipak priča dana...