SVJETSKO skijaško prvenstvo u austrijskom Saalbachu ulazi u samu završnicu, preostale su još samo tehničke discipline, koje hrvatsku publiku najviše zanimaju, a posebno ženski slalom, u kojem je Zrinka Ljutić jedna od najvećih favoritkinja nakon što je pobijedila u tri od posljednje četiri utrke Svjetskoga kupa u toj disciplini.
Zrinka u četvrtak vozi veleslalom, u kojem će nastupiti i njena mlađa sestra Dora nakon što su otkazane kvalifikacije te će sve prijavljene skijašice biti u glavnoj utrci. Dva dana poslije čeka je slalom, disciplina u kojoj je druga u Svjetskom kupu. U petak će Filip Zubčić voziti veleslalom, a kroz kvalifikacije će mu se pokušati pridružiti Zrinkin stariji brat Tvrtko. U nedjeljnom slalomu uz Zubčića će na startu biti Samuel Kolega, Istok Rodeš i Matej Vidović.
Zrinka je naša daleko najveća uzdanica za medalju, a u Saalbachu je konačno dočekala da vidi većinu članova obitelji jer su, uz oca i trenera Amira, tu i Tvrtko i Dora, dok je mlađi brat Hrvoje u Gruziji na olimpijskim igrama mladih.
Amir Ljutić podignuo je pravu skijašku obitelj te ih se nerijetko uspoređuje s Kostelićima, iako je Zrinka već prerasla epitet nove Janice i izborila se za svoje ime, koje nije više prepoznatljivo samo u Hrvatskoj nego i u cijelom skijaškom svijetu.
U razgovoru za Index uoči nastupa svoje djece Amir Ljutić je govorio o stanju svog najuspješnijeg i najistaknutijeg djeteta uoči utrka na Svjetskom prvenstvu, za koje je Zrinka uoči sezone najavila da neće posebno tempirati formu, ocijenio njenu dosadašnju sezonu i otkrio što priželjkuje u Saalbachu.
Govorio je i o ostaloj djeci, objasnio kako se Dora tek vraća skijanju nakon operacije i dočarao koliko je Tvrtku i Hrvoju teško uopće steći pravo na sudjelovanje u utrkama Svjetskoga kupa, a kamoli ostvarivati zapažene rezultate.
No, razgovor se najviše vrtio oko Zrinke, od promjene skija uoči početka sezone, preko načina priprema i razmišljanja, potencijalnog okušavanja u superveleslalomu do usporedbi s Kostelićima i šansama da njegova kći napravi ono što Janica nije uspjela - pobijedi u utrci u Zagrebu.
Nismo ništa tempirali, Zrinka je u Zagrebu napravila set kondicije, a onda smo imali intenzivni skijaški miniciklus u Reiteralmu, u Schladmingu. Zatim smo došli u Saalbach, idemo napasti prvo mjesto, pa što bude. Ako ga ne osvoji, nema veze, idemo dalje.
Ne može se tek tako tempirati forma za Svjetsko prvenstvo kad je usred sezone, ne možete se za njega pripremati mjesecima. To je kao da u nogometu igrate ligašku utakmicu, nekoliko dana poslije utakmicu Svjetskog prvenstva, a onda se opet vraćate na ligu.
Ali nama je svaka utrka Svjetsko prvenstvo. Konkurencija je uvijek ista, možda je čak i jača u Svjetskom kupu jer tamo nema ograničenja od četiri natjecatelja po naciji. Ne pobjeđuju uvijek favoriti, mnogi su podbacili u brzinskim disciplinama, čak ni Odermatt nije uspio pobijediti u spustu. I kod žena je bilo iznenađenja, a na prošla dva prvenstva, recimo, Mikaela Shiffrin nije osvojila zlato u slalomu.
Kako kad. Recimo, kad možemo napraviti set kondicije pa skijaškog treninga, paše joj brži ritam utrka dok je svježa. Ali kad nakon nekog vremena počne ulaziti "u crveno", dolazi i do psihičkog zasićenja, pa je bolje da su utrke rjeđe.
Sad je dobro, sve je išlo svojim tokom, nije fizički puno pala. Nakon pobjede u Courchevelu ostali smo još jedan dan trenirati na istoj stazi i odlično je skijala, sad na treninzima u Saalbachu također.
Kad na kraju sezone sumiram rezultate i predajem izvješće, realni su ciljevi za sljedeću sezonu da se ostvari napredak. Kad ide uzlaznom putanjom, zadovoljan sam. Tako sam i postavio ciljeve za ovu sezonu, da očekujemo jednu pobjedu u slalomu i završimo sezonu u prvoj jakosnoj skupini, među prvih sedam, a u veleslalomu u drugoj, između 8. i 15. mjesta. Uvijek ima pritajenih ciljeva, ali ove osnovne smo već premašili, pa možemo biti neopterećeni.
Kad mijenjate opremu u tako ranoj dobi, niste motivirani novcem, nego napretkom, da procijenite može li vam donijeti nešto bolje. Godinama je bila na istom materijalu, ali željela je probati ove skije, testirala ih je i kliknulo je na prvu.
Odmah je rekla da je to ono što želi od skije, da može voziti puno direktnije i agresivnije, što joj odgovara po stilu vožnje i karakteru. Testirali smo ih u svim uvjetima, jer snijeg nije isti na zimu i na proljeće, pa smo u travnju organizirali testiranja u zimskim uvjetima na glečeru Mölltaler.
To se mijenja. Na početku sezone uvijek više treniramo veleslalom, jer kad stalno lupaš po slalomu, dođe do zasićenja u glavi, u tehnici, počneš se kvariti. Zato na početku sezone veleslalom ide bolje, a poslije dodajemo slalom.
Nije prerano, nego jednostavno dvojim treba li uopće preuzimati taj rizik. Konstantno treniramo super-G na ljetnim pripremama u Argentini, ali za vrijeme sezone teško nam je doći do uvjeta za kvalitetan trening, tu smo u hendikepu za velikim nacijama.
Superveleslalomu se treba pristupiti ozbiljno jer nema smisla da završava 20., tih desetak bodova nije dovoljno ni za što u ukupnom poretku, pa je pitanje isplati li se preuzimati taj rizik.
To je izgubilo smisao kad je FIS ukinuo superkombinaciju. Ivica i Janica puno su bodova osvojili u njoj, zato su startali i u brzim disciplinama. To im je donosilo značajnu prednost, pa se isplatilo preuzimati velik rizik. U super-G-ju ne možeš kalkulirati, nego ići punim gasom.
Šteta, jer ni jedna disciplina nije bila bolji pokazatelj kvalitete skijaša od kombinacije. Kostelićima su prigovarali jer su puno bodova osvajali u njoj, ali svi su imali priliku sudjelovati. Tu se vidi kompletnost skijaša.
Nažalost, nema naznaka da će se vratiti, a svaka odluka koju FIS donosi ima sve manje smisla. Najbolji primjer je timska kombinacija na SP-u, koja nema baš nikakvog smisla osim da velike nacije mogu napisati da su osvojile više medalja i podijeliti još više novca. Ne vidim drugi smisao.
Zrinka i druge cure iz manjih zemalja su u hendikepu jer su druge cure sad već isprobale stazu na kojoj će tri dana kasnije opet voziti slalom. Trebali su to napraviti na neutralnoj stazi ili barem staviti tu disciplinu na kraj programa prvenstva. I austrijski komentatori su baš na Zrinkinu primjeru rekli kako to nije fer.
S ostalima sam vrlo malo. Uvijek smo nekako u raskoraku, mimoiđemo se tu i tamo u Zagrebu. Tvrtka dugo nisam vidio dok ga nisam sreo tu u Saalbachu. Dok traje sezona, jako se malo viđamo.
Nije lako, tim više što smo kao obitelj naviknuli stalno biti zajedno, ali čovjek to mora prihvatiti. Kostelići su imali isti takav put, a i sad ima nekoliko primjera gdje je roditelj trener. Recimo, Lara Colturi također ima mlađeg brata koji skija, a praktički ga ne vide. Baš sam s njenom mamom pričao o tome kako je to teško.
Zapravo, usporedbi je sve manje, ljudi prihvaćaju da je ona Zrinka, a ne nova Janica. Osjećam da toga ima sve manje, prije je to bilo u svim naslovima, na početku svakog članka, a sad toga više nema, samo kad se radi o nekoj statističkoj usporedbi.
A kao obitelj daleko smo mi još od Kostelića. Oni su bili fenomen, njih dvoje je bilo u Svjetskom kupu, a nije samo jedno uspjelo, nego su oboje postigli maksimum. Mi smo još daleko od te usporedbe, iako bismo je voljeli opravdati i tome težimo.
Ne znam, mislim da obojica imamo unutarnji poriv koji nas tjera te upornost i hrabrost da mu se ne opireš, nego zaploviš i ideš maksimalno.
To je malo krivo protumačeno, mislila je prvenstveno da sustav mora proizvesti mlade skijaše. Naš sustav je s direktorom Vedranom Pavlekom organiziran najbolje na svijetu. Znam da će se mnogi na to nasmijati, ali ja sam unutra i znam kako funkcionira.
Na ovoj razini potrebno je puno balansiranja, "friziranja", kao kad imaš trkaći auto i sve mora biti posloženo do zadnjih detalja. Za to je potrebna super organizacija, a mi je imamo. Najbolji primjer je Courchevel, gdje nam je Pavlek uspio osigurati trening kakav nikom nije bio dostupan.
Nekoliko dana prije utrke imali smo u Val d'Isereu dva treninga pod reflektorima, u sličnim vremenskim uvjetima, u terminu utrke i na istom snijegu, čak ni Francuska nije uspjela organizirati takav trening. Kako je uspio? Na temelju dugogodišnjih poznanstava i iskustva.
Predsjednica skijaškoga kluba u Val d'Isereu je bivša skijašica Ingrid Jacquemod, ona nam je izašla u susret i sve organizirala. Puno nam je pomogla, što se pokazalo u utrci.
Treba još puno rada. Nije daleko od toga da jednom zabljesne i uđe u drugu vožnju, ali ništa ne znači ako to napravi jednom ili dvaput, mora napraviti nekoliko dobrih rezultata u seriji da bi startao među prvih 30. A za to još treba napredovati i skupiti iskustva da vidi da ostali nisu svjetlosnu godinu daleko.
Takva je bila odluka na početku sezone. Matej Vidović imao je prošle sezone rezultate zbog kojih ne mora voziti kvalifikacije, pa je dogovoreno da on starta u slalomu na SP-u kao četvrti Hrvat. Tvrtko je dobio prednost u Svjetskom kupu da stječe iskustvo, ali u Saalbachu će voziti veleslalom. Da budemo iskreni, bolji je u slalomu, bili bismo zadovoljni da u četvrtak prođe kvalifikacije i izbori glavnu utrku.
Otkazane su jer nije bilo dovoljno skijašica za takvu utrku, pa će jednostavno sve cure nastupiti u glavnoj utrci, bez kvalifikacija.
Dora je imala gadnu ozljedu labruma na kraju prošle sezone, probali smo je liječiti bez operacije, ali nije išlo. Zato je u sedmome mjesecu operirala labrum i bila na rekonstrukciji kuka, pa se tek sad vraća. Počela je ponovno skijati prije mjesec dana, još je u fazi oporavka, a nastup na SP-u joj je nagrada za dobre rezultate prošle sezone na FIS utrkama.
Njene glavne discipline su brze, ali s njima još nije počela i neće ove sezone, dok se potpuno ne vrati. Čisto smo probali da vidimo kako će ići u veleslalomu, napravila je dobra vremena, pa smo odlučili da može startati na Svjetskom prvenstvu.
Nije se proslavio 20. mjestom u veleslalomu, ali ima još slalom. Bori se u utrkama, skuplja bodove u FIS-u i ide prema gore, da dosegne uvjete za nastupe u Svjetskom kupu. Tvrtko ih je tek ove sezone zadovoljio. Kod dečkiju je to teže nego kod cura, moraju ući među 150 najboljih u svijetu da bi stekli pravo nastupa.
Sustav bodovanja je kompliciran. Za pobjedu u Svjetskom kupu dobijete 0.0 FIS točki, a cilj je imati ih što manje. Svaki zaostatak u utrci donosi sve više točki. Da se upadne među 150 u muškoj konkurenciji, potrebne su oko 22 točke. Za pobjedu u Europskom kupu se dobiva najmanje 15 FIS točki, na nacionalnim prvenstvima 21, a na FIS utrkama 23. Ukratko, u sezoni moraš biti barem dvaput prvi ili drugi na nacionalnom prvenstvu ili FIS utrci, treće mjesto već nije dovoljno, iako zvuči kao sjajan rezultat.
Što se tiče FIS-a, sve je u redu, utrka je bila u preliminarnom kalendaru, ali morali smo se zahvaliti jer nemamo žičaru. Ovisi isključivo o Gradu Zagrebu te izgradnji žičare i sedežnice. Ali najmanji je problem hoćemo li imati utrku ili ne. Klubovi nemaju gdje trenirati, građani nemaju gdje skijati, a tako će manje djece ući u sport. Dugoročno će se to sigurno osjetiti na našem natjecateljskom skijanju, to je puno veći problem.
Meni je već normalno biti sve to u jednoj osobi. Od njihova rođenja mi tako živimo, i puno prije skijanja. Djeca su se bavila raznim sportovima jer je sport bio medij kroz koji ih mogu izgraditi kao osobe. To je naš najveći uspjeh, naša najveća pobjeda i s te sam strane potpuno miran.
Zrinka je imala puno manji pritisak nego drugi jer nismo bili motivirani rezultatima. Pobjede su samo ono što dolazi kao posljedica toga. Mislim da sam to postigao kod svoje djece, kroz sport ih izgradio kao osobe, sve ostalo dolazi usput.