BOJAN HODAK (53) je zvijezda u azijskom nogometu. Hrvatski trener s Persibom je pobijedio Maduru United s ukupnih 6:1 u dvjema utakmicama i tako osvojio naslov prvaka Indonezije. Proslava titule bila je nevjerojatna. Hodaka i njegovu momčad na ulicama Bandunga dočekalo je više milijuna ljudi koji nisu mogli vjerovati da je njihov omiljeni klub prije svega godinu dana bio na dnu lige.
Otkako je Hodak preuzeo momčad u srpnju 2023., krenuo je strelovit uspon koji je zapravo bio samo nastavak odličnog rada hrvatskog stručnjaka u azijskom nogometu. Dugogodišnji staž na drugom kraju svijeta počeo je sakupljati u devedesetima, kada je kao centralni branič nakon Trnja, Vrapča, Hrvatskog dragovoljca i Ponikva zaigrao za Jurong i Balestier Central FC u Singapuru te Hong Kong Rangerse.
Nažalost, ozljede su mu skratile igračku karijeru na 11 godina pa se 2006. posvetio vođenju momčadi. Bio je glavni trener malezijskih klubova UPB-MyTeam FC-a, Kelantan FC-a, Johor Darul Ta'zima i Kuala Lumpur City FC-a, kambodžanskog Phnom Penha, indonezijskih PSM Makassara i Persiba te izbornik U-19 reprezentacije Malezije i asistent u kineskom Shandong Lunengu.
U velikom intervjuu za Index govorio je o svojoj neobičnoj karijeri nakon što je s Persibom postao prvak Indonezije.
S Persibom iz Bandunga postali ste prvak Indonezije nakon što ste prije godinu dana preuzeli momčad. Prepričajte što se događalo posljednjih godinu dana i kako ste došli do naslova.
Tri godine prije Persiba bio sam u Kuala Lumpuru, koji je za mene čudo od kluba. Nije bilo velikog pritiska jer nema puno navijača. Grad je prekrasan za život, a direktor kluba bio je moj bivši igrač. Izveli smo čudo u dvije-tri godine. Ostao bih deset godina da nisu imali financijskih problema prouzrokovanih političkim borbama.
Bilo mi je zanimljivo što me Persib nazvao jer je riječ o najvećem klubu jugoistočne Azije. Primjerice, najveći derbi jugoistočne Azije je Persib - Jakarta. To se igra na život i smrt. Navijači su prije utakmice napravili vatromet i rekli nam da ne smijemo izgubiti.
Možemo biti prvaci, ali ne smijemo izgubiti od Jakarte. Također, ako sve izgubimo, nema veze, bitno je da njih dobijemo. Ove smo sezone dvaput igrali s njima, bilo je 1:1 u gostima i 2:1 kod nas. Na tu smo utakmicu išli borbenim transporterom, koji zovu barakuda. Imam snimku, možete vidjeti kako je biti unutra, siguran si, a oni vani te žele ubiti.
Bilo je i poginulih u tim derbijima, no to je tradicija. Na taj se dan i najbolji prijatelji mrze ako su na suprotnim stranama. Recimo, moji su prijatelji htjeli doći, no Savez je odlučio da neće biti gostujućih navijača ove sezone zbog tragedije koja se dogodila prije par godina kada su poginule stotine navijača.
Kada sam preuzeo klub, bili smo na 16. mjestu. Nešto nije štimalo, a moj kapetan je na društvenim mrežama napisao da je prvi trening izgledao kao sahrana. Međutim, atmosfera se popravila s vremenom. Ljudi u jugoistočnoj Aziji nisu naviknuti živjeti pod pritiskom. Kod nas si rođen s pritiskom, lakše nam ga je prihvatiti.
Imali smo niz od 15 utakmica bez poraza te smo skočili u gornji dio tablice. Poraslo je samopouzdanje, navijači su se vratili na stadion, a igrači proigrali. Vidjelo se da možemo nešto napraviti. Osvojili smo drugo mjesto, iza Bornea, nakon čega je uslijedio play-off. Borneo je imao dosta problema, a mi smo u play-off ušli gladni i napaljeni. Na kraju smo uvjerljivo dobili u polufinalu i finalu.
Snimke proslave su fascinantne. Pročitao sam da vas je na ulicama Bandunga dočekalo više milijuna navijača. Opišite kako je to izgledalo.
Bandung ima oko tri milijuna stanovnika, s okolicom oko pet, a cijela pokrajina 48 milijuna ljudi. Svi žive za Persib. Ljudi iz kluba su mi rekli da je bilo i više od dva milijuna navijača na dočeku. Čekali su na proslavu deset godina, dobro će je zapamtiti.
Je li Vam pritisak voditi momčad s obzirom na toliki broj navijača?
Navikao sam. Radio sam u Maleziji u Kelantanu, s kojim sam 2012. imao najbolje rezultate u povijesti i u kojem je situacija slična. Znao sam sve o Persibu i to mi je pomoglo.
Dobro ste upoznati s hrvatskim nogometom. Možete li usporediti hrvatske navijače s onima u jugoistočnoj Aziji?
U Hrvatskoj također zna biti odlična atmosfera, osobito oko Hajduka i Dinama. No u Aziji su drugačiji brojevi, ovdje ljudi žive za nogomet i za njih ne postoji ništa drugo. Naravno, ima takvih slučajeva i u Hrvatskoj, ali ne toliko puno, ipak su ovdje milijuni ljudi koji svakodnevno prate naše treninge. Čitaju i prate svaki trening Persiba, pitaju se zašto netko nije na treningu...
Zaustavljaju li Vas na ulici?
Navikao sam se i na to, slično sam doživio u Maleziji. Razumijem ih, ali vikendom ne idem u kupovinu jer bi nastao kaos. No pristojni su, znaju podivljati tek oko stadiona, kada uopće ne pitaju mogu li se fotografirati sa mnom. Napravio sam jako puno fotografija, haha.
Ostajete li u Persibu iduće sezone?
Ostajem, sve smo dogovorili osim par tehničkih detalja.
Trenerska karijera počela Vam je 2006. godine. Dosad ste kao glavni trener vodili malezijske klubove UPB-MyTeam FC, Kelantan FC, Johor Darul Ta'zim i Kuala Lumpur City FC, kambodžanski Phnom Penh, indonezijski PSM Makassar te U-19 reprezentaciju Malezije. Kako ste trenersku karijeru počeli graditi na drugom kraju svijeta?
U Aziju sam došao 1996. i igrao sam do 2001. godine. Zbog obiteljskih razloga vratio sam se potom u Hrvatsku, nakon čega sam dobio ponudu biti direktor nogometne akademije azijskog kluba, koju je otvorio moj bivši suigrač. S obzirom na to da sam imao puno ozljeda tijekom karijere, rekao sam da je dosta. Sve me boljelo na treningu, samo sam čekao da nešto pukne.
Preko noći sam se prebacio u trenerske vode. Dok sam vodio akademiju, istovremeno sam završavao za trenera u Hrvatskoj. Kroz jedan reality show otvorila mi se šansa voditi drugoligaša, s kojim sam ušao u prvu ligu. Nismo kasnije ostvarili čudesne rezultate, ali imali smo jako mladu momčad od koje je 11 igrača zaigralo za reprezentaciju Malezije.
Time sam stvorio ime u Maleziji. Radio sam u Azijskom nogometnom savezu, kao što je UEFA u Europi, pa su me preporučili za kambodžanski Phnom Penh. Otvorili smo akademiju koja i danas školuje igrače. Istovremeno smo izborili završni dio President's Cupa, što je treći rang azijskog natjecanja.
Sve je bilo super, bili smo prvi i borili se u President's Cupu, a onda me hrvatski trener Rajko Magić pozvao da mu budem pomoćnik u kineskom Shandong Lunengu, jednom od najvećih klubova u Aziji. Spakirao sam se i otišao u Kinu. Kratko sam bio u Kambodži, ali priča u Kini je financijski bila puno veća.
O kakvom je reality showu bila riječ?
Jedan od vodećih ljudi projekta, bivši i nažalost pokojni reprezentativac Malezije, rekao mi je da rade nogometni reality show. Putovali smo Malezijom, tražili mlade igrače i potom šest tjedana s njima radili u kampu kako bismo ih pripremili za prijateljsku utakmicu s mladom reprezentacijom Malezije. Imali smo dobre sponzore, pa smo igrali i na Old Traffordu protiv mlade momčadi Manchester Uniteda.
Izgubili smo 2:1 od mlade reprezentacije Malezije, što je bilo jako dobro. Čovjek koji je osmislio projekt preuzeo je klub s dna druge lige, izabrao me za trenera i uzeo desetak igrača iz reality showa. Krenuli smo u sezonu i to mi je kasnije otvorilo brojna vrata.
Kakva je bila Vaša igračka karijera koja je trajala 11 godina? U devedesetima i početkom 2000-ih nastupali ste za Vrapče, Ponikve, Hrvatski dragovoljac i Trnje, Jurong i Balestier Central FC u Singapuru te Hong Kong Rangerse.
U Trnju sam prošao sve mlađe uzraste i počeo igrati za seniore sa 16 godina. U Vrapču, koje je proživljavalo zlatno doba, proveo sam pet godina, a zatim sam šest mjeseci igrao za Hrvatski dragovoljac.
U Dragovoljcu su tada igrali Baka Slišković, Goran i Predrag Jurić, Neno Katulić... Imali smo jako dobru ekipu, no ponovno sam doživio ozljedu, koje su me bile pratile kroz karijeru. Među ostalim, rano sam doživio težak lom noge. Vidio sam da karijera baš i ne ide i da više neću ništa napraviti u Europi.
Bio sam u Ponikvama kada mi je došao poziv iz Singapura. Trebao im je stoper, a ja sam se samo spakirao i otišao, nisam ni pitao za plaću. U Singapuru sam proveo pet godina, a u jednoj sezoni sam, tijekom velike pauze, igrao i u Hong Kongu. Sve to mi je promijenilo život.
Kakav je bio Blaž Baka Slišković?
Ma čudo od čovjeka i velik igrač, daleko najbolji s kojim sam igrao. Vidio je nogomet na drugačiji način, drugačije je udarao loptu. Takvog igrača imao sam kao trener, a bio je to Pablo Aimar. Nažalost, tad je bio na kraju karijere u Johoru. Imao je kroničnu upalu tetive, no kada bi dobio injekciju, sedam dana bi letio.
Suigrači nisu razumjeli što je radio. Napravili bismo vježbu završnice tri na dva, a on bi ih sve sam pobacao. Rajko Magić, koji je tada bio sa mnom u Johoru kao sportski direktor, rekao je da su Baka, Luka Modrić i Aimar druga razina, a sa svima njima je on radio.
Aimar je kao ofenzivac osvajao titule s Benficom i Valencijom te sakupio 53 nastupa i osam golova za reprezentaciju Argentine. Kako se velika zvijezda ponašao u Johoru?
Bio je normalan dečko. Johor je jedan od najbogatijih klubova u Maleziji pa je svatko od nas dobio vilu s bazenom. Pablo je živio stotinjak metara od mene. Super se ponašao, no bio je problem kada je imao bolove. Tada je bio nervozan i ljutit na sve. Bilo je to normalno jer je jednostavno želio igrati.
Kako Vam je bilo priviknuti se na kulturu toga dijela Azije?
Sreća je što sam ondje bio i kao igrač pa sam shvaćao probleme. Da sam otišao kao trener direktno iz Europe, ne bih uspio jer bi to bio kulturni šok te bih možda pogrešno reagirao i krivo se odnosio prema igračima.
Što Vas je najviše iznenadilo u odnosu s igračima u tom dijelu svijeta?
Život je ovdje opušteniji, igrači su također takvi. Tijekom utakmice daju sve od sebe, ali kada utakmica završi, oni se automatski ugase. Kada izgubiš u Hrvatskoj, u autobusu je sahrana, a kod njih nema problema.
Koliko Vam je trebalo da se priviknite na takvo ponašanje?
Bilo mi je teško prve dvije-tri godine kao igraču, znao sam poludjeti. Netko bi napravio glupost u 90. minuti pa bih ušao u svlačionicu ljutit. Kod nas bi predsjednik htio nekoga zadaviti, a ondje kažu tek "bad luck" i laganini, bez problema. Kao trener nisam imao taj problem.
Zanimljivo je što kažete da su navijači gorljivi i prate sva zbivanja oko kluba, dok su igrači opušteni čak i ako izgube.
Navijači su također takvi. Recimo, u Indoneziji su jako strastveni na stadionu. Međutim, kada dođu doma ili kada ih sretneš u gradu, reći će tek "šteta". Nemaju oni ratove kao mi svakih 50 godina, drugačiji su u glavama.
S obzirom na to da ljudi ne prate azijski nogomet, što možete reći o njemu?
Dobro je što imaju brojeve, ipak pola kućanstava cijeloga svijeta živi u Aziji. Talente ćeš uvijek naći, niži su i brzi, kada ih vidiš, oduševe te. Hrvatski igrači podcjenjuju nogomet kada dođu u ovaj dio svijeta i to im se zna obiti o glavu. Ali kasnije im je lakše kada shvate kako se igra.
S druge strane, nogometaši ovdje nemaju potrebnu strast. Jer kada izađeš na teren, moraš biti spreman "ubiti" da bi pobijedio. Sjećam se prve utakmice koju sam igrao ovdje... Udario sam suparnika, a on se meni ispričao. Kod nas mi nitko ni na treningu nije rekao "sorry". Isprva mi je bilo smiješno, ali shvatio sam da je kultura takva, ljudi se jednostavno ispričavaju.
Također, najveći problem cijele Azije su omladinske škole. Ovdje prekasno počinju igrati nogomet, čak sa 16 godina, i ligaški sistem nije razvijen pa djeca do seniora gotovo ne igraju ozbiljan natjecateljski nogomet, što im kasnije stvara problem. Ne mogu napredovati poput naših, koji svaki tjedan igraju natjecateljsku utakmicu, nedostaje im broj sati koje smo mi odradili.
Kako biste se opisali kao trenera? Uzevši u obzir uvjete i igrače koje imate u Aziji, kakav nogomet možete i želite igrati?
Tijekom godina sam igrao sve sisteme, ovisno o igračima koje sam imao. Ekipa Persiba je prosječno stara 30 godina, stoga ne možemo igrati visok presing jer ćemo umrijeti. Umjesto toga igramo presing u sredini terena. Ne robujem nijednom stilu, s nekim ekipama sam dominirao u posjedu, dok u Persibu imam odličnu kontru.
Dio nogometaša ne voli duge taktičke analize. Kakva je situacija s azijskim profesionalcima?
Najveći problem je pojednostaviti nogomet. Kada igraču daš previše informacija, možeš ga zbuniti. Naravno, ovisi o kapacitetu osobe, no posvuda vrijedi isto. U slučaju Azije ponekad postoji jezična, kulturološka pa i tehničko-taktička barijera.
U Maleziji ste radili u klubovima MyTeam, Kelantan, Johor, Penang i Kuala Lumpur City. Recite nam više o klubovima, ligi i svakodnevici u zemlji od 34 milijuna stanovnika.
Velika je vrućina pa ljudi preko dana nisu aktivni već se drže klima-uređaja. Prometne gužve su manje u Maleziji nego u Indoneziji jer je bolja organizacija. Gradovi su lijepi za život i nema pritiska kao u Europi. Kada dogovoriš sastanak u 10, to na kraju može biti 10:15 ili 10:30. U biznisu zbog toga postaneš lud, ali u svakodnevici se navikneš i ugodno je.
Kao i u Indoneziji, obožavaju nogomet i klinci ga uglavnom igraju na selu, no u odnosu na nas nedostaju im sportska kultura i tradicija. U Hrvatskoj se djeca bave sportom i roditelji ih prate svaki vikend. U Maleziji toga nema, već odlaze u shopping-centre. Kod nas je sport broj 1, a ovdje roditelji neće poslati dijete na trening jer, recimo, moraju na svadbu.
Kako organizirate treninge uslijed visokih temperatura?
U Hrvatskoj tijekom zime možete imati trening u 10 ili 14 sati, a ovdje su treninzi ujutro ili navečer. Malezija je blizu ekvatora pa sunce izlazi i zalazi u 7, stoga su treninzi oko 7 ujutro ili poslije 17.
Sve ostalo bila bi katastrofa zato što je temperatura preko 30 stupnjeva. Velika je i vlaga, zbog koje je teško igrati u ovom dijelu svijeta. Isto vrijedi za dio Indonezije, s time da je Bandung na uzvisini pa nije tako vruće.
Kako ste postali izbornik malezijske U-19 reprezentacije?
Imao sam dobre rezultate u klubovima pa me princ, koji je bio predsjednik Johora, zamolio da preuzmem reprezentaciju. Bili smo u finalu i prvi put u povijesti osvojili smo prvenstvo jugoistočne Azije.
Kada se promijenio predsjednik Saveza, nije mu se svidjelo što sam rekao istinu o omladinskim pogonima u Maleziji. Nisu mi htjeli produljiti ugovor iako smo imali najbolje rezultate. To je bila politika, uvijek se miješa u nogomet.
Često se ističe da je prijelaz iz juniora u seniore jako težak. Kako je raditi s mladim malezijskim nogometašima?
Većina ih nije igrala u prvim ekipama klubova, dok su ostali bili u U-17 ili U-21 ligama, nisu bili na nekoj razini. S druge strane, dobro je što sam proveo puno dana s njima pa sam ih vodio na jače turnire u Japan ili arapske zemlje.
Jeste li morali mladim reprezentativcima istovremeno biti trener i roditelj?
Roditelj morate biti u svakoj ekipi. Jedan od najboljih trenerskih savjeta dobio sam u AFC-u, gdje je sa mnom radio Ken Shellito, nažalost pokojni igrač, trener i voditelj akademije Chelseaja.
Rekao mi je: "S igračima moraš biti kao sa svojom djecom. Ponekad ih moraš zagrliti i pričati s njima, a ponekad ih moraš udariti po ušima." Naravno, to ovisi o pojedincu. I danas se pridržavam toga jer igrači, imali 18 ili 30 godina, uvijek imaju svojih mušica.
U Kambodži ste bili u Phnom Penhu tijekom 2010. i 2011. Što možete reći o tome?
Kada sam dolazio u Kambodžu, mislio sam da je zemlja strašno nazadna. Na kraju smo supruga i ja uživali. Klub je imao teren za trening i pokrenuo je akademiju. Što god sam trebao, nabavili su. Sjećam se da mi je trebao živi zid. Nisu ga mogli nabaviti, ali su ga naručili od čovjeka koji ga je napravio od metala. Bio je teži, ali smo ga koristili bez problema.
Imali smo igrače s lošim temeljima, no bili su spremni raditi. Predsjednik je također bio ambiciozan. Kada smo se plasirali u finalni dio President Cupa, bio je najsretniji na svijetu. Napravio je sve što treba, ali je, nažalost, premlad umro prije dvije godine.
Klub danas ima stadion, prvak je zemlje, njegova supruga nastavila je rad s akademijom i igraju AFC kupove. Imao je srce i uživao je u nogometu. Osam mjeseci provedenih ondje ostalo mi je u lijepom sjećanju. Kada sam odlazio, poželio mi je puno sreće.
Što razlikuje život u Kambodži od ostalih zemalja u kojima ste radili?
Razlika je u religiji jer Kambodža, u odnosu na ostale zemlje, nije dominantno muslimanska zemlja. Nogometaši su, stoga, znali noću zaružiti, dok u ostalima nije bilo tih problema. Mala je razlika u klimi i hrani, a kultura je dosta slična. Kambodža je imala ratove koje ostali nisu.
Kina je prije par godina dovodila brojne europske zvijezde poput Brazilca Oscara i davala im ogromne ugovore. Što je bilo s tim planom, dojam je da nije uspio i da to više nije praksa?
Sve diktiraju financije, a tada su svi klubovi bili moćniji jer su sponzori bile tvrtke koje su se bavile nekretninama. Kako je taj biznis propao za vrijeme korone, tako je propalo i puno klubova. Lova koju danas imaju daleko je manja i ne mogu više dovoditi najveće zvijezde.
Nogometno je njihov najveći problem bio što nisu imali organizirane omladinske lige te je cijela Kina imala 50-ak klubova. Kada pogledaš Hrvatsku, ona ima 1600 klubova na četiri milijuna ljudi. Također, nogomet se tada igrao samo na zapadnom dijelu Kine.
S vremenom se dio igrača probio i nogomet se razvio u odnosu na prijašnje stanje, međutim covid je sve stopirao. Vidjet ćemo kako će se oporaviti.
Kako je 2020. bilo u indonezijskom Makassaru?
Također velik klub na razini Indonezije. Nažalost, godinama ima financijske probleme koji su se i tada osjetili. No najveći problem bio je covid. Radio sam u klubu tri mjeseca, prošli smo kvalifikacije za AFC kup, koji je poput Europa lige druga razina azijskog natjecanja. U grupnoj fazi smo bili dobri, međutim natjecanje je prekinuto.
S obzirom na to da je klub na sjeveru zemlje, a nismo imali stadion potreban za natjecanje AFC-a, igrali smo u Jakarti pa smo stalno bili na putu.
U Makassaru vam je na trening došlo osam tisuća navijača. Kakav je to bio osjećaj?
Bio je to prvi trening i bilo je fascinantno. No nakon toga sam morao zatvoriti treninge za javnost jer su ljudi navijali kao da je utakmica, igrači ništa nisu čuli. Morao sam se derati, a to je i navijačima bilo super pa su počeli još jače galamiti.
U Bandungu imamo mali stadion za trening koji nam je dalo gradsko vodstvo. Navijači su najavili da će nas doći podržati uoči ovogodišnjeg finala. Došlo ih je dvije tisuće, koliko stadion može primiti. Rekao sam im da moramo raditi na taktičkim elementima i poslušali su me te došli nakon treninga, bili su pristojni.
Međutim, morali smo pobjeći jer je bilo toliko ljudi da je nastao problem, mogao je izbiti stampedo jer nije bilo mjesta, ljudi su bili nabijeni na ogradu.
S obzirom na veliko iskustvo i uspjehe, biste li se opisali kao trenersku zvijezdu u Aziji?
Smiješno je i bahato reći, ali imam jedno od poznatijih imena u jugoistočnoj Aziji, gdje mi je lakše pronaći posao. Automatski se može reći da sam nekakva zvijezda, iako se ne doživljavam tako. Skroman sam, ali takva je realnost.
Ispričat ću što sam doživio. Hrvatski trener Branko Ivanković je sada izbornik Kine, a prije je bio u Iranu. Kada sam pričao s dvojicom prijatelja iz Irana o njemu, oni su ustajali sa stolice kako bi pokazali poštovanje. Umirao sam od smijeha, ali on je tamo bio zvijezda.
Također, na moje zadnje dvije utakmice s Persibom došla su mi dvojica prijatelja iz Zagreba, od kojih je jedan fotoreporter. Kada su ljudi saznali da mi je prijatelj, postao je zvijezda. Fotografirali su ga i snimali, brinuli su se o njemu i dali mu dres Persiba. Bilo mu je smiješno, ali ljudi su mu dali tretman zvijezde htio on to ili ne.
Možete li opisati kulturu poslovanja u nogometu u Aziji?
U cijelom svijetu je jednako, ide se preko menadžera ili direktno, dok u posljednje vrijeme dio korejskih i japanskih trenera dobiva poslove preko korejskih i japanskih tvrtki koje ih preporučuju. Njemački treneri su također dobivali poslove jer bi ih preporučile njemačke tvrtke.
Vlasnici klubova u 99 posto slučajeva su političari ili biznismeni. Kada se okupe na sastancima, raspravljaju o nogometu. Agent koji ima dvojicu igrača u Persibu čuo je da klub ima problema pa je generalnom direktoru preporučio da razgovara sa mnom. Tako sam dobio posao. Samo mi je u jednom klubu menadžer pronašao posao, većinu sam dobio na temelju preporuke.
Ne ulazimo u konkretne iznose, no kako otprilike financijski žive treneri i igrači u jugoistočnom dijelu Azije?
Dobro, žive poput klubova u prvoj hrvatskoj ligi. Par klubova poput Johora imaju strašno puno novca i oni su na razini Dinama. Ostali imaju manje, ali i dalje dobro žive. Stranci su uglavnom dobri, mogli bi igrati u Hrvatskoj i dobro su plaćeni. No nisu to milijuni i igrači neće jednim ugovorom riješiti cijeli život. Potrebno je raditi.
Postoji li nešto na što se niste naviknuli u jugoistočnoj Aziji?
Prihvatio sam i ono na što se nisam mogao naviknuti, inače bi mi puknula glava. Ne mogu se sjetiti konkretnog primjera na što mi je bilo osobito teško naviknuti se, ali naša i azijska logika jednostavno nisu iste i tu je dolazilo do mimoilaženja u mišljenjima. Moraš se naviknuti na to.
Kakva Vam je azijska hrana?
Kada sam igrao, često sam jeo kinesku hranu jer je bila manje ljuta od ostalih. Većina igrača, ako baš nije mogla jesti europsku hranu, konzumirala je kinesku. Danas mi je fenomenalna i indijska hrana, premda je malo ljuta, ali moraš se na to naviknuti, valjda je to način kojim se bore protiv bakterija i virusa s obzirom na to da nemaju zimu.
Postoji li jelo koje ne možete pojesti?
Svašta sam probao, tako da mislim da nema. Primjerice, za durian kažu da je kralj voća. Sladak je i kremast, ali neki ljudi ne mogu podnijeti njegov miris. Voliš ga ili mrziš, dosta je takvih stvari u Aziji.
Složite li si ikad, recimo, punjenu papriku?
Do toga nisam došao, više sam na tjesteninama i šunki s jajima. U hrvatskoj ambasadi u Jakarti je hrvatski konzul, gospodin Matica, koji odlično kuha pa k njemu idemo na punjene paprike ili gulaš.
Što tome dijelu Azije znači Hrvatska, ne u nogometnom smislu?
Iskreno, 99 posto ljudi nema blage veze gdje je Hrvatska. Čuli su kada spomeneš Luku Modrića, Davora Šukera, Gorana Ivaniševića i ponekad Tonija Kukoča, Dinu Rađu ili Dražena Petrovića.
Što kažu o Modriću?
Bio je najbolji igrač svijeta 2018., jedini hrvatski nogometaš s tim priznanjem. Modrić je svjetsko čudo za ove ljude, obožavaju ga.
Jeste li ikada imali ponude da preuzmete hrvatske klubove?
Imao sam kontakte, čak sam i razgovarao i bio već u avionu, ali jednostavno se vrijeme, novac i to da sam slobodan moraju poklopiti. Dosad se to nije dogodilo. Nisam više time opterećen, ako se dogodi, dogodi.
Je li Vam ikad smetalo što možda niste bili prepoznati u Hrvatskoj kao trener?
Možda na početku karijere, ali kasnije, kada sam ostario, više ne. Nisam tražio pažnju u medijima, par puta me se spominjalo tijekom 20 godina, ovako imam mir.
Koliko se često vraćate u Hrvatsku?
Otprilike svakih šest mjeseci otkako su se supruga i sin tijekom covida preselili u Zagreb. Mjere su u Aziji bile striktne, a kako smo gledali da je Hrvatska bila otvorenija, odlučili smo se na preseljenje. Ponekad je teško biti odvojen, ali naviknuti smo, svakodnevno se čujemo pa je lakše.
Dogovorili ste nastavak suradnje s Persibom. Kakve su Vam želje za daljnju budućnost?
U nogometu ne možeš gledati predaleko. Sada nas s Persibom nakon mnogo godina čeka nastup u azijskim natjecanjima, gdje čekamo koga ćemo dobiti za suparnika u kvalifikacijama. Nismo u elitnom razredu jer puno uvjeta nedostaje u indonezijskom nogometu. Najteže je obraniti naslov prvaka.