Financiranje školovanja vaučerima: Konkurencija na švedskom tržištu obrazovnih usluga

Foto: freeimages.com

I u hrvatskoj javnosti je pokrenuta rasprava o (ne)pravednom financiranju obrazovanja. Sve više se može čuti pozivanje na švedski model koje praktički postao izvozni adut. Mit o besplatnom obrazovanju mogao bi se zamijeniti činjenicom da svačije pravo pristupa obrazovanju nije sporno.

Pitanje je načina na koji se isto može postići. Sloboda izbora i otvaranje tržišta konkurenciji postali su veliki izazov i za Hrvatsku.

Direktorica švedskog Timbro instituta, Karin Svanborg-Sjövall, autorica je popularne knjige: "Private Choice in the Public Sector – The New Swedish Welfare Model".

Karin jednako hvali ideju Miltona Friedmana o uvođenju školskih vaučera, kao i spremnost švedskih socijaldemokrata na distanciranje od tvrdih etatističkih politika, paternalističkih sklonosti, top-down upravljanja i centralne kontrole (obrazovanja).

Kao što je navedeno, ideja o financiranju školstva putem vaučera nije izvorno švedska, već dolazi od poznatog neoliberalnog mislioca Miltona Friedmana. Šveđani su samo bili spremni razviti intelektualnu bazu u vlastitoj zemlji za reformu koja je bespovratno promijenila koncept švedskog modela blagostanja.

Timbro institut, zajedno sa jakom poslovnom zajednicom, bio je intelektualni pokretač promjena koje će već 1980-tih zahvatiti i pitanje financiranja obrazovanja.

Polazišna osnova

Već 1982. švedski umjereni konzervativci (Moderaterna) prihvaćaju načelo po kojem roditelji, a ne država, imaju pravo izbora usluga dječje skrbi i školovanja. 1985. godine švedska socijaldemokratska vlada je imenovala posebnu komisiju iz različitih akademskih područja kako bi analizirali stanje tadašnjeg modela države blagostanja. Najvažniji zaključak izvješća komisije 1990. godine jest da Šveđani žele imati utjecaj kao potrošači na tržištu, prije svega obrazovnih usluga.

Model financiranja obrazovanja putem školskih vaučera uvela je umjerenjačka konzervativno-liberalna vlada 1992. godine, kao sredstvo slobode izbora roditelja u financiranju privatnog ili javnog školovanja svoje djece. Švedski građani su konačno bili oslobođeni i postali su potrošačima socijalnih usluga kojima je pristup bio zajamčen svima. Socijalna država je realno postala sustav socijalnih usluga, umjesto socijalističkog gospodara nad građanima. Švedska je dobila izbor, ali "izbor pod jednakim uvjetima za sve" (Svanborg-Sjövall, 2012). Tadašnji premijer Carl Bildt možda i nije znao da je otvorio prostor za izvoz ove policy inovacije u druge zemlje. Bildtova vlada pokrenula je niz pro-tržišnih reformi za koje je put otvoren već prije.

Sustav

Pet je ključnih točaka švedskog modela školskih vaučera: 1. Nacionalni kurikulum koji su obvezne slijediti sve javne i privatne škole koje se financiraju uplatama vaučera; 2. Nacionalni školski inspektorat daje odobrenja za rad privatnih "slobodnih" škola, uz mogućnost prigovora lokalne uprave u kojoj se škola nalazi; 3. Vaučeri se financiraju iz proračuna lokalne uprave u kojoj se škola nalazi. Iznosi se razlikuju među gradovima i općinama. Nacionalno zakonodavstvo obvezuje lokalne uprave za isplatu iznosa koji odgovara prosječnom trošku javnog školovanja po učeniku. Kada je sustav uveden, vaučeri su bili 85% prosječnom troška; 4. Privatne (neovisne) škole ne smiju naplaćivati dodatne cijene obrazovanja. Također, ne smiju birati koje će učenike upisati. Pravo upisa pod jednakim uvjetima imaju svi učenici čiji roditelji izaberu određenu privatnu školu; 5. Privatne (neovisne) škole imaju slobodu organizacije obrazovnih programa i metoda u okviru propisanog sustava kurikuluma, testiranja i ocjenjivanja (Svanborg-Sjövall, 2012).

Interes

Ukratko, sustav kombinira najbolje od politike s najboljim od poslovnog sektora, kombinirajući vrijednosti raznolikosti i jednakosti. Slične reforme provedene su i u Danskoj, Nizozemskoj i Čileu, a trenutno se razmatraju u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugdje.

Učinci

Uvođenje školskih vaučera u obrazovanju rezultiralo je valom neovisnih školskih poduzetnika početnika koji su dobivali odobrenje pod uvjetom da poštuju propise kao i javne škole. Vaučeri su predstavljali oblik neizravnog javnog financiranja obrazovanja za razliku od prijašnjih izravnih proračunskih transfera, bez mogućnost izbora školovanja (Rojas, 2005). Dakle, pravo svačijeg pristupa obrazovanju i dalje postoji. Ovaj puta je načelu jednakosti mogućnosti pridruženo i načelo slobode izbora (privatnog ili javnog obrazovanja).

Školski vaučeri i sloboda izbora pridonijeli su proračunskim uštedama u obrazovnom sustavu potaknuvši razvoj profitabilnih neovisnih škola u kojima učenici postižu bolje ishode i veći povrat uloženog novca poreznih obveznika. Upravljanje kvalitetom i troškovima u javnim školama je automatskim poboljšano zbog konkurencije privatnog sektora te su plaće profesora porasle. Uvedeni su novi obrazovni koncepti. Da javne škole nisu poboljšale poslovanje, dodatno bi gubile studente i proračunsku pomoć. Pristup školovanju je zajamčen svim učenicima, a njihovi roditelji su dobili slobodu izbora između privatnih i javnih škola, čime se povećava njihova moć demokratskog odlučivanja. Dakako, privatnim školama je dozvoljeno primati privatne donacije.

Sustava vaučerskog financiranja proširen je i na područje skrbi odjeci i starijima te na zdravstvene usluge. Isto je vrijedilo i za predškolskih odgoj, gdje je privatizacija smanjila troškove sustava.

Prije vaučer reforme, manje od 1% švedskih osnovnoškolaca i srednjoškolaca je pohađalo privatne škole. U školskoj godini 2010-2011 taj udio je porastao na 12% kod osnovnoškolaca i 25% kod srednjoškolaca. U nekim dijelovima švedske taj udio je dosezao čak i polovicu učenika. Privatne škole posluju u gotovo tri četvrtine lokalnih jedinica. U prosjeku privatne škole broje oko 140, a javne škole 250 učenika. Gotovo sve privatne škole su mala poduzeća koja vode 1 do 4 škole. Profitne marže su u prosjeku 4 do 6% (Svanborg-Sjövall, 2012). Tako je 2008. godine u Švedskoj je bilo oko 900 „slobodnih škola“.

U jednom istraživanju 76% Šveđana izrazilo je podršku takvoj politici slobode izbora. U gradovima je ta podrška bila 83%. Sve skupine stanovništva većinom su podržave slobodu izbora, osim birača radikalne ljevice koja sustav želi ukinuti i zabraniti rad privatnih profitabilnih škola. Čak 65% socijaldemokratskih birača je podržalo slobodu izbora školovanja (Svanborg-Sjövall, 2012).

Relacije s Hrvatskom

Sustav izgleda sjajno čak i njegovim kritičarima. Kako je Švedska ipak svojevrsni mitološki uzor koji je vrlo teško (argumentirano) kritizirati, onda su Šveđani za hrvatske obrazovne stratege ipak uzor. Uostalom, kad se treba pozvati na veliki udio javne potrošnje u BDP-u, Švedska je uvijek dežurna učiteljica (od koje, naravno, loši učenici nisu sposobni baš ništa naučiti).

Stratezi će reći kako model vaučera funkcionira u Švedskoj i da nije primjenjiv u Hrvatskoj. Takve konstatacije izgledaju kao vrlo realistična uvjeravanja kako se modeli iz drugih zemalja ne mogu tek tako kopirati, bez uzimanja u obzir domaćih prilika. To je prigodni populizam koji prati cijeli sustav javnih politika u Hrvatskoj. Ispada da su odlične javne politike razvijene od snažnih i konkurentnih domaćih aktera, te da jednostavno nije moguće da je Hrvatska toliko loša za ljestvici globalnog natjecanja.

Opcije

Bilo bi previše neozbiljno zagovarati obrazovne vaučere kao jedino rješenje. Uvijek postoje još barem dvije (glavne opcije). Sadašnja opcija nelojalne konkurencije javnog sektora u odnosu na privatni ili da svatko plati privatno obrazovanje za sebe. U posljednjem slučaju, nema javnih škola jer se ipak financiraju od poreznih obveznika. Neki će si financirati privatno školovanje, istina, uz mogućnost nižih cijena, zbog mnoge veće konkurencije. Neki neće imati za školovanje. Tada će se javiti sasvim legitimne alternative u smjeru ukidanja obveze obrazovanja i uvođenja mogućnosti kućnog školstva. Dodatni argument će biti razvoj digitalne ekonomije i e-učenja, odnosno interneta koji je ionako pokupio daleko veće količine znanja od obrazovnih sustava mnoštva zemalja. Gdje bi tek onda bila znanjem siromašna Hrvatska u kojoj se naizgled uči, a onda kasnije hrvatsko tržište rada trpi ozbiljne neravnoteže (uvelike zbog obrazovnog sustava).

Ponuda

U tom smislu, model vaučera je kompromisni model koji kombinira pravo pristupa svima sa slobodom izbora poreznih obveznika kome će povjeriti pružanje usluge obrazovanja. Dakle, dobra je vijest kako se daje prilika javnom obrazovnom sektoru ne samo da opstane, nego da se čak i poboljša. Jedini način poboljšanja su izbor i konkurencija.

Razlog

Naravno, dežurni čuvari javnog dobra u Hrvatskoj će jasno dati na znanje kako sustav privatnog obrazovanja ne zadovoljava zahtjevima kvalitete. Dakle, javno obrazovanje nije sporno, ono je kvalitetno, a privatni sektor je problematičan. U tom slučaju, kako bi to bilo da se pruži sloboda izbora poreznim obveznicima, kuda će uložiti novac kako bi dobili znanje i vještine. Svijet je ipak toliko napredovao da država nudi besplatno javno obrazovanje ili je ono pak jeftino (bez informacije da je to jeftino zapravo subvencija, na račun poreznih obveznika). U tom socijalno osjetljivom svijetu država zna bolje od roditelja što je dobro za njihovu djecu i mlade generacije.

Zaključno

Ne zaboravimo da populizam nije racionalan. Copy-paste nije rješenje, ali svaka javna politika preuzima određeni model. Jednako kao što su neki akteri protiv "uvoza" vaučerskog sustava, zagovornici vaučera bi mogli biti protiv "uvoza" nelojalne konkurencije javnog sektora u odnosu na privatni. I taj sadašnji model smo uvezli od nekuda. A možda smo dovoljno inovativni da domaći stratezi proizvedu nešto novo.

Autor je predsjednik think-tank  Centra za javne politike i ekonomske analize i Instituta za razvoj individualne slobode 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala