Foto: Anita Buklijaš/Index
"Nitko se ne bi sjećao Dobrog samaritanca da je imao samo dobre nakane. Imao je i novce."
Margaret Thatcher
DRUŠTVO u višegodišnjoj krizi i letargiji, kakvo je hrvatsko društvo – počinje nakon nekog vremena rađati ekstreme. Prošle godine smo imali jačanje desnih pokreta (političkih, ne ekonomskih), ove godine imamo napokon i jačanje "pravih" socijalista. Možemo reći – početak institucionalnog organiziranja socijalista, drugi pokušaj nakon još uvijek formalno postojeće Socijalističke radničke partije Hrvatske (SRP). Štoviše, ovi novi čini se da su i u puno većoj mjeri lijevo – jer je SRP u svom programu uredno navela i pogreške bivših socijalističkih režima.
Naći ćete socijaliste uostalom i na forumima i na Fejsu i u birtiji (valjda da postoji nastavak nekadašnje tradicije okupljanja komunista u kafanama), naći ćete sigurno i u razgovorima, obiteljskim, blagdanskim i drugim, svaki puta kada se više ljudi okupi, neko jelo je na stolu i par boca se isprazni – pa počnu priče o rješavanju globalnih problema. Uglavnom, naći ćete socijaliste u Hrvatskoj svuda oko sebe.
No, znate li koja je zajednička karakteristika svih hrvatskih socijalista – nitko od njih uopće ne vjeruje u ideju socijalizma. Možda se u Hrvatskoj na prste jedne ruke mogu izbrojati istinski socijalisti. Ovi svi drugi – kategorija su salonskih socijalista.
I na početku – priču o socijalizmu treba potpuno odvojiti od priče o nekoj jugonostalgiji, jer to su dvije odvojene teme. Socijalizam je postojao neovisno o Jugi, a i Juga je postojala, ona prva, bez socijalizma, štoviše socijaliste je trpala u zatvore. Dakle, govorimo u tekstu o socijalizmu kao društvenom uređenju odnosno za neke poželjnom načinu privređivanja.
Alternativa postoji – tko želi neka radi u socijalizmu
Socijalisti se hrane na sukobu rada i kapitala, na sukobu radnika i poslodavaca – što je imalo nekog smisla prije 150 godina, u doba tadašnjih vrlo okrutnih tvorničkih uvjeta, no danas u doba visoke specijaliziranosti radnika takve podjele su davno prevladane – na većini radnih mjesta potreban je partnerski odnos radnika i poslodavca. Dobar poslodavac cijeni dobrog radnika i obratno. A da ima loših poslodavaca – ima. Kao što ima i loših radnika.
Nekadašnja socijalistička društva su zabranjivalo druge oblike gospodarskog organiziranja, ili su ih značajno ograničavala. Tako Jugoslavija do negdje sredine 60-tih nije omogućava obrtnicima uplate u mirovinske fondove, a privatno poduzetništvo je bilo strogo ograničeno do sredine 80-tih. S time da je baš Jugoslavija, koja je dozvoljavala ograničenu privatnu inicijativu i imala tržište roba bila upravo i najrazvijenija socijalistička zemlja. Nije negdje problem u samoj ideji? Zemlja koja se ponašala barem dijelom "kapitalistički" ekonomski naprednija od onih koje su bile "skroz" socijalističke?
Za razliku od tih davnih totalitarnih vremena – sadašnja vrijeme omogućava alternativu. Sadašnje vrijeme omogućava organiziranje, kako bi se nekada reklo udruživanje rada i sredstava, na socijalistički način. Upravo živjeti, raditi i organizirati se kao nekada – i to čak i efikasnije nego nekada, jer neće vam se dogoditi da vam vladajuća partija nametne direktora i partijsku organizaciju unutar firme (što je nekada bilo pravilo).
Dakle, kao prvo imamo zadruge. Zakon o zadrugama je nov, fino udešen, djelatnosti su puno šire nego nekada – dakle zadruga se danas ne mora baviti poljoprivredom, nego može nastupati na tržištu u bilo kojoj djelatnosti. Načela su baš ono, socijalistička, kaže Zakon: "Zadruga je dragovoljno, otvoreno, samostalno i neovisno društvo kojim upravljaju njezini članovi, a svojim radom i drugim aktivnostima ili korištenjem njezinih usluga, na temelju zajedništva i uzajamne pomoći ostvaruju, unapređuju i zaštićuju svoje pojedinačne i zajedničke gospodarske, ekonomske, socijalne, obrazovne, kulturne i druge potrebe i interese i ostvaruju ciljeve zbog kojih je zadruga osnovana."
Dalje se nabrajaju načela: Članstvo u zadruzi je dragovoljno i otvoreno prema svim osobama koje koriste njezine proizvode, usluge i koje su spremne prihvatiti odgovornost članstva. Zadruga je demokratsko društvo čiji rad nadziru njeni članovi i koji aktivno sudjeluju u stvaranju poslovne politike i donošenju odluka. Izabrani predstavnici članova odgovaraju članstvu. Dužnost članova zadruge je, prema svojim interesima i mogućnostima, sudjelovanje u radu i doprinos razvoju zadruge. Članovi raspoređuju dobit zadruge za jednu ili više sljedećih namjena: razvitak zadruge, porast pričuva, članovima – razmjerno poslovanju sa zadrugom i kao potpora drugim aktivnostima zadruge. Zadruga provodi obrazovanje i stručno usavršavanje svojih članova, izabranih predstavnika, upravitelja i zaposlenika kako bi pridonijeli razvitku svoje zadruge. Nadalje, zadruga posluje na način koji pridonosi održivom razvoju okruženja i lokalne zajednice.
Ne čini li vam se ovo idealno rješenje za ljude koji ne žele raditi u korporativnom kapitalizmu, odnosno u klasičnom radnom odnosu za poslodavca? Dovoljno je za osnivanje zadruge sedam ljudi. Dakle, samo sedam ljudi može sebi stvoriti radnu zajednicu, koja predstavlja demokratsko društvo, u kojem zajednički sudjeluju, odlučuju o svom razvoju, rade sukladno svojim potrebama i ne opterećuju se klasičnim korporativnim problemima.
Štoviše, kako se ovdje radi dobrovoljno, možemo vjerovati kako im ne treba ni nadzor ni puno toga drugog što ima klasična firma – pa mogu biti i učinkovitiji na tržištu, a valjda će i drugi, socijalistički orijentirani kupci radije kupovati robe i usluge od ovakve zadruge, nego od nekog "tipično kapitalističkog" trgovačkog lanca.
Socijaliste bi mučili isti problemi kao i klasične poduzetnike
Pitati ćete se što s temeljnim kapitalom? Pa isto kao i kod "kapitalističkog" organiziranja – ulagači trebaju imati vjeru u svoj posao, vjeru u svoja načela, vjeru u svoju model i uložiti svoje novce. Nije baš da Hrvati nemaju ništa i da nitko ne može reći: "Evo, ja dižem kredit, stavljam pod hipoteku vikendicu, kupit ću prve strojeve!" Koliko nekretnina imamo kao narod – može to reći trećina stanovništva. Međutim, neće reći – jednostavno, jer ne vjeruje u model.
Sva priča o socijalizmu u Hrvata pada kada treba uložiti svoj rad i svoje novce u socijalistički model. Sanja se o upravljanju tuđim, sanja se o nekim novim nacionalizacijama, ali jednostavno nema onih koji bi rekli: "Vjerujem u ideju, vjerujem u princip – idemo!"
Imamo naravno u Hrvatskoj funkcionalnih zadruga, dobro je da imamo, neke su i uspješne, ali niti jedna nije, koliko vaš autor zna, planski osnovana s ciljem da bude neka nova socijalistička zajednica. A bilo bi je zanimljivo vidjeti na djelu. Pa i znanstveno promatrati.
Naravno kada predložite ovakav zadružni model onima koji sebe deklariraju socijalistima – odmah počne: "Pa nema jamčenja uspjeha!" Naravno da nema, nitko ne jamči uspjeh ni klasičnom poduzetniku, kažu da i u Americi prosječan poduzetnik uspije iz trećeg puta. Nadalje: "Ali porezi su previsoki!" Ma, da, a što su klasični firmama manji?
Dobrodošli na tržište, radite zaradite i podijelite novce! Ili tražite da država smanji poreze, kako traže i oni klasični, da ne kažemo kapitalistički poduzetnici. Odakle njima mogućnost rada uz ovakvo okruženje? Mislite da je preko 300.000 nezaposlenih zato jer kapitalisti namjerno ne žele izrabljivati radnike samo da bi napakostili državi?
Štoviše, socijalistički model se može primijeniti i na d.o.o. i na d.d., dakle na trgovačka društva. Nije nikakav problem da se 10 ili 20 ili 100 socijalista udruži i da u društveni ugovor ili statut stave odredbu da će se dobit koristiti primjerice za kupnju stanova onima koji ih nemaju. Samo neka ne zaborave – stanove u cijelo doba Socijalističke Republike Hrvatske dobila je negdje trećina radnika. A svi su uredno uplaćivali. No, neka pokažu da mogu bolje.
Može i bez banaka
Sada već dolazimo u dio teksta gdje socijalisti panično traže opravdanja zašto sami ne žele živjeti u socijalizmu. Pa će među prvim primjedbama biti: "Banke neće htjeti pratiti zadruge / socijalističke firme!" Nikakav problem – čemu banke? Zašto u ovo doba oni koji ne žele "robovati bankama" uopće koriste usluge banaka i dižu kod banaka kredite?
Hrvatski, a i europski pravni sustav uredno poznaju alternativne oblike. Imamo kreditne unije. Kreditna unija je financijska institucija sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koja je od Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za rad. Kreditna unija smije primati novčane depozite članova kreditne unije u domaćoj valuti, odobravati kredite članovima kreditne unije u domaćoj valuti, primati novčane depozite od sindikata i obrtničkih komora te primati bespovratna novčana sredstva od međunarodnih institucija, obavljati platni promet za svoje članove, te raditi još neke poslove.
Kreditnu uniju može osnovati 30 ili više osoba, po jednom od sljedećih načela:
1. načelo zaposlenja, ili
2. načelo zanimanja, odnosno profesije, ili
3. teritorijalno načelo.
Iznimno, kreditna unija može biti osnovana i na drugom načelu koje osigurava ostvarivanje zajedničkog interesa i financijske uzajamnosti članova kreditne unije.
A kako znamo da je štednja u Hrvata jako velika i približava se 200 milijardi kuna – valjda ima netko od štediša koji je raspoložen pomoći mladoj firmi temeljenoj na socijalističkim načelima, uvjeren da će povrat sredstava biti veći nego da štedi na banci. Ili nema? Jer ni ovdje, kao ni drugdje, u biti nema ljudi dovoljno uvjerenih u ideju socijalizma da bi u istu uložilo svoje novce.
Može se uostalom i prikupiti kapital kroz samo osnivanje socijalističkog oblika dioničkog društva – upućivanje javnog poziva za otkup dionica (sukcesivno osnivanje). Staviti u prospekt načela društva, dio dobiti ide za recimo radnička odmarališta.
Što je uopće socijalizam?
Socijalizam nije traženje plaćanja prekovremenih – to je poštivanje ugovora, jedna od osnovnih postavki kapitalizma. Socijalizam nije borba protiv neisplate plaća – besplatni rad je protivnik kapitalizma (sjetite se Američkog građanskog rata!).
Najvažnije: socijalizam nije Švedska, Švicarska ili Finska. To su duboko kapitalističke zemlje, prožete privatnim poduzetništvom, prožete obrtima, malim i srednjim firmama, prožete vezom znanosti i privrede, a i zemlje gdje postoje i radnici i oni baš bogati. To su uspješna društva, upravo radi dobrog prihvaćanja tržišne privrede osigurali su toliku produktivnost da nije problem platiti onoga tko je privremeno bez posla, da nije problem platiti rodiljni dopust, da nije problem platiti onome tko nije u stanju raditi. Ukratko, bogata društva koja mogu sebi priuštiti jaku socijalnu državu. I dobili su je ne zato jer su socijalistička, nego upravo nasuprot socijalizmu koji je desetljećima bio blizu njihovih granica. Ta su društva radišna, često skromna u osobnom pokazivanju bogatstva i u biti – kapitalistička do srži.
Neka od tih najbogatijih društava nemaju niti definirane minimalne plaće – ali radom, zalaganjem, ulaganjem u obrazovanje i dobrim radom administracije (a ne da imate 300 parafiskalnih nameta, inspekcije koje vas žele orobiti i porezni sustav koji se mijenja svaka tri mjeseca) – došle su do najviših razina standarda na svijetu i dobrog života za jako velik broj građana. Jer, socijalna država nije socijalizam.
Međutim, u svim tim društvima uredno mogu postojati i socijalističke zajednice. Imamo čak u Sjedinjenim Američkim Državama jednu vrlo specifičnu kršćansku socijalističku zajednicu – Amiše. Po svom odnosu prema zajednici i brizi za druge unutar svoje zajednice više su socijalisti nego itko ikada u ovim krajevima. Imamo i izraelske Kibutze. Nekada poljoprivredne zajednice danas su prihvatile i industrijsku poljoprivredu, a bave se sve više i visokom tehnologijom. Ima ih oko 270, a generiraju oko 9% izraelske industrijske proizvodnje. I u njima se više živi po socijalističkim načelima nego ikada u nas. Ima i u zapadnoeuropskim državama primjera gdje su industrijski i drugi pogoni u vlasništvu radnika.
I to je dobro. Dobro je da postoji alternativa klasičnom odnosu poslodavac-radnik. I bili socijalist, liberal, konzervativac ili netko treći – treba čestitati svim socijalistima koji žive u socijalističkim zajednicama bilo kojeg tipa, koji žive svoj život i koji žive sukladno svojim načelima. Jer živjeti u ipak ne previše prihvaćenom modelu znači – hrabrost i principijelnost.
Međutim, u Hrvatskoj takvih ljudi gotovo da i nema.
Dvoličnost prema samome sebi
Hrvatski socijalisti kao prvo ne vjeruju sami sebi. Nije se još od svih tekstova ovih mjeseci i najava organiziranja i YouTube nastupa i svega ostalog pojavio niti jedan koji je rekao: "Idemo ljudi, idemo se udružiti, recimo u IT-gdje ne treba velikih ulaganja, naći se nas 100, svaki dati udjel u zadrugu ili firmu i idemo pokazati da znamo i možemo!"
Zašto se nitko nije pojavio? Zato jer ne vjeruju u svoju ideju. Ne vjeruju da je socijalizam moguć, posebno ne u konkurenciji s "klasičnim" firmama – no ako je dobar, ako tu radnik radi bez svih problema koje eto ima kod "kapitaliste", zar ne bi takve socijalističke firme bile uspješnije na tržištu? Ili socijalizam može biti uspješan samo kao jednakost u siromaštvu, ako se bilo što drugo zabrani?
A posebna vrsta socijalista su oni koji su svojim poslom i profesionalnom djelatnošću vezani za javni sektor. Općenito gledano, javni sektor je neovisan o društvenom uređenju. Mijenjaju se carstva i kraljevstva, ali državni činovnici dobivaju svoje plaće. U svim modernim društvima oni zaposleni u sustavu visokog školstva imaju i autonomiju. No, ima jedna razlika.
U recimo tako "kapitalizmu" cijeli javni sektor je u funkciji omogućavanja razvoja. Javni službenici nisu "gazde", u uspješnim društvima čak su i pristojno plaćeni, ali nikada nisu vodeći – najbolji novci su ipak u realnom sektoru. Nasuprot tome, u socijalističkim društvima, javni službenici: činovnici, profesori i drugi na višoj su razini, i vrlo blizu centrima moći i odlučivanja. Čak su i plaće više u odnosu na realni sektor. Društveni utjecaj nemjerljivo veći. Stoga, kada netko iz tog sektora gorljivo zastupa socijalizam – u biti zastupa društvo gdje bi on sam bio puno veći društveni faktor nego što jest. Nekada se za to koristila riječ – etatizam.
Uvijek se postavlja pitanje da li su oni koji su za Oktobarske revolucije jurišali na Zimski dvorac radili to radi boljeg društva, ili da sebe smjeste u tamošnje fotelje. Njihove vođe su naime napravile ovo drugo. Makar je i sam juriš uglavnom fikcija iz filma Sergeja Ejzenštejna.
Zaključno, ako netko zaista krene putem socijalizama, ne uzimanjem tuđeg i nadzorom drugih već osnivanjem zadruge ili firme kojima primarni cilj nije isplata dobiti, već gdje će u socijalistički ideal uložiti svoj rad i svoje novce – čestitajte mu na hrabrosti, jer čovjek živi svoj život. I pomognite mu.
A socijalisti s jamčenim plaćama iz javnog sektora, koji nam sada nude modele propale prije četvrt stoljeća, i dodatno modele koji se temelje na sukobu radnika i poslodavca, mjesto na suradnji i međusobnom partnerskom odnosu – rade to ponajviše radi sebe. I udobnije fotelje, od one itekako udobne u kojoj sada sjede. Znamo već priču, društvo jednakosti i Mercedes sa šestero vrata. I pepeljara od zlata.
Dakle, drugovi, s riječi na djela, da vas vidimo u praksi!