Kome (školsko) zvono zvoni?

Foto: Arhiva (M.P.Š.)

PONEDJELJAK je. Početak novog (za neke) radnog tjedna (ali ne i za mene). Novim danom u meni se budi i nova nada da će možda baš danas moj svakodnevni ritual uroditi plodom. Dobro, može i sutra, ako ne već danas. Pitate se koji je to moj svakodnevni običaj koji provodim već pune dvije godine? Ne, nije to ispijanje kave s prijateljicom (koja je također nezaposlena, pa zapravo ne možemo sebi ni priuštiti odlazak u kafić). Nije to niti gledanje turskih sapunica. To je pregledavanje oglasa za posao. S jedne internetske stranice na drugu, a zapravo se oglasi ponavljaju.

Evo ga, oglas za moju struku. Tu je. Traži se nastavnik hrvatskog jezika za stručno osposobljavanje. Taj sam (velikodušni) državni poticaj već iskoristila (i tijekom tog perioda uredno sam mijenjala sve predmetne nastavnike koji su odlazili na bolovanje, uzimali svoje slobodne dane i primali svoju punu plaću dok sam ja sve to odrađivala unutar svog stažiranja, misleći si "Neka, nema veze, netko će već zamijetiti moj trud, moj rad i zalaganje, pa tu smo svi zbog dobrobiti djece, zar ne?!") Također sam u zadanom roku položila i stručni ispit nakon čega sam, (opet naivno), mislila da sam sad napokon kompletna nastavnica koju će zasigurno primiti već nakon prvog natječaja.

I tako idem dalje listajući oglase za posao. Još uvijek sam ista ona naivka i vjerujem da su natječaji objavljeni da bi se na njih javljali nezaposleni, da su objavljeni s ciljem zapošljavanja. I tako se javljam mjesecima na različite natječaje, uredno kopiram, ovjeravam dokumente (za čiju ovjeru trebam novce koje nemam mogućnosti zaraditi, pa naravno, tu uskaču roditelji koji su mi omogućili školovanje, nakon kojeg sam se, očekivano, trebala zaposliti i postati financijski neovisna o njima). Ponekad dobijem odbijenicu a uglavnom niti to. I odem u jedinu instituciju koja je stvorena i u kojoj rade službenici koji bi trebali pomoći prilikom zapošljavanja. Hrvatski zavod za zapošljavanje. Ili bolje rečeno, Hrvatski zavod za legalno manipuliranje radnim mjestima.

Nakon podužeg čekanja savjetnice, koja je otišla na svoju zasluženu dnevnu pauzu obaviti kupovinu namirnica s obližnjeg placa, dočekam je uznemirena, ali smiri me govoreći da je situacija teška za svih, da su škole dužne unutar šezdeset dana objaviti natječaj, ali "znate kako je, uglavnom svatko ima nekog svog, pa da se ne mučite ovjeravati dokumente i slati molbe, ja ću Vam pomoći i slobodno me nazovite prilikom sljedećeg oglasa i iskreno ću vam reći zna li se već radi li netko na tom radnom mjestu". Zaista ljubazno od nje. Tako sam joj zahvalna. Reći će mi iskreno ono što u oglasu ne piše. "Vi ste budala, nemate poznanstva  i vezu, a ovo mjesto je već popunila osoba koja sve to ima. Vaše molbe odlaze u reciklažni papir". I upravo sam to i čula od iste te, ljubazne i nasmiješene savjetnice koja godinama grije svoje radno mjesto, čuva ga kao i one namirnice koje je stavila pod svoj radni stol nakon dolaska s pauze i obavljene kupovine.

Zašto se onda uopće objavljuju natječaji? Kome su namijenjeni? Ah, pa da, objavljuju se vjerojatno zato da bi se ravnatelji školskih ustanova osjećali kao bogovi na Olimpu, da bi vedrili i oblačili svijet nas običnih, malih nastavnika koji smo se školovali nadajući se da možemo nešto promijeniti, da možemo djeci ( koja na svojim leđima već nose državni dug ) usaditi neke vrijednosti i ljepote, promijeniti njihovu budućnost, možda im biti i uzor koji će ih potaknuti na pozitivne promjene koje su potrebne cijelom hrvatskom društvu.

Pregledala sam sve oglase. Omotnice s dokumentima su pripremljene. Ali više ne za radno mjesto nastavnika ili neko drugo za koje je potrebna visoka (ili makar viša) stručna sprema. Tu ionako već duže vrijeme netko radi.To je nedostižni san.

I pitam se, kome (školsko) zvono zvoni?!

Magistra edukacije hrvatskog jezika i sociologije, Ines P.