KORUPCIJA je bez dvojbe rak-rana društva. Afere se gomilaju, ogromne količine novca ilegalno ili polu(i)legalno nestaju u privatnim džepovima, a iluzije o "poštenju" garniturâ na vlasti se ubrzano raspršuju. Možda će i najbolja ilustracija za razmjere korupcije kod nas biti to da je praktički jedini velik i važan projekt napravljen u zadnja dva deseteljeća (inače obilježena daleko više uništavanjem nego izgradnjom) ‒ autocestovna infrastruktura ‒ započet prije svega iz politikantskih razloga (da bi se opet dobili izbori, što koaliciji nije uspjelo) i da bi se kroz njezinu izgradnju moglo što više parâ zamračiti (što je itekako uspjelo i Čačiću i ekipi i HDZ-u).
Klijentelizam
Klijentelizam, ilegalan ili polu(i)legalan, igra bitnu ulogu u našoj (i ne samo našoj) politici. On postoji u privatnom sektoru (dobivanje državnih poslova preko veze, dobivanje kreditâ od HBOR-a preko veze i sl.), u javnom sektoru (dobivanje birokratskih i sličnih poslova preko veze i na račun stranačke pripadnosti) i drugdje (npr. penzije dijela ratnih veterana, koji u zamjenu podupiru HDZ, bilo na glasačkim listićima bilo na ulici).
Takav vid klijentelizma nije tek posljedica našeg tobožnjeg balkanstva, neciviliziranosti i sl. Takve "analize" su u najvećoj mjeri samo malograđanska utjeha onih koji ne uspijevaju shvatiti svijet u kojem žive, ali se zato elitistički pokušavaju izdići iznad zaostale korumpirane parazitske svjetine koja tobože genetski ne može drugačije. No, suprotno uvriježenom mišljenju, klijentelizam uvelike proizlazi iz političko-ekonomskog modela u kojem živimo. Kada imamo ekonomsku politiku koja konstantno proizvodi sve više nesigurnosti (bilo da je riječ o nemogućnosti stjecanja krova nad glavom, zaposlenja ili nedostupnosti liječenja) jer je usmjerena pogodovanju uskoj političko-ekonomskoj eliti na vrhu, dio se populacije okreće pokušaju anuliranja toga na druge načine.
Pa se onda npr. glasa za HDZ/SDP da bi se dobilo izmišljeni posao u općini (jer drugog posla praktički ni nema), za Bandića da bi vam kći zadržala posao u Zagrebačkom holdingu (jer će je druga vlast smijeniti i postaviti svoje kadrove) ili za saborskog zastupnika zato što vam je preko veze sredio liječenje djeteta u Zagrebu (do kojeg se redovnim putem teško može doći jer država to više ne osigurava, niti pruža svima jednake uvjete). Isto kao što i bivši borci često nisu imali izbora nego prihvatiti svoju penziju i onda glasati za one koji su im je omogućili (kako bi penziju i zadržali) jer su nakon povratka s fronte naišli na prodane i uništene tvornice u kojima su nekoć radili.
Oni koji su na vlasti provode ekonomsku politiku koja ide protiv interesâ većine, a drugačiju politiku teško da i mogu provoditi jer postoji pritisak izvana (od EU, MMF-a, Svjetske banke, WTO-a) koji zahtijeva upravo takvu politiku, kao što postoji i interes stranog kapitala (koji govori, među ostalim, kroz svoje trbuhozborce u rejting-agencijama) za upravo takvom politikom, kao što postoji interes domaće ekonomske oligarhije da se pogoduje njima a ne većini i kao što postoji interes najvećih medija, u vlasništvu te iste ekonomske elite, da se takva politika nastavi. Kad u takvoj situaciji želite ponovo pobijediti na izborima, uz medijsku propagandu potrebno je računati i na navedene klijentelističke aranžmane.
Slično tome, vlasnici firmi koji preko veze dobivaju unosne poslove s državom nisu tek proizvod nemoralnosti u poduzetništvu. To je u velikoj mjeri tek rezultat samog strukturalnog položaja naše periferne kapitalističke ekonomije u kojoj je drugačije poslovanje jako teško. U situaciji sve otvorenijega (a sada potpuno otvorenoga) tržišta s puno razvijenijim tržištima na Zapadu, u situaciji kada su kamate na komercijalne kredite veće od potencijalne profitne stope vašeg biznisa, u situaciji kada je većina banaka u stranom privatnom vlasništvu i nema interesa financirati riskantnu domaću proizvodnju nego preferira kreditirati osobnu potrošnju uvoznih dobara (što onda pogoduje domaćoj industriji u matičnim zemljama banaka, s kojom su te banke često vrlo čvrsto poslovno isprepletene), u situaciji kada je kreditâ HBOR-a premalo i kada se ti krediti često dobivaju preko veze, u situaciji kada vas domaći krupni igrači reketiraju da biste dobili pristup na police njihovih trgovačkih lanaca, a svoje dugove plaćaju s mjesecima kašnjenja, kada se obiteljske slastičarne zatvaraju zbog kune viška u blagajni, dok se velikima opraštaju deseci milijuna dugova... ‒ u takvoj situaciji grebanje za vezu za unosan posao s državom (kao i traženje različitih, često i ilegalnih, prečaca, neprijavljivanja ukupnog poreza itd.) nije nikakvo čudo nego logičan rezultat. Bez bliskog prianjanja na državu, državna poduzeća i poslove povezane u konačnici s državnim poduzećima, mnoge privatne firme ne bi danas u ovakvoj perifernoj kapitalističkoj ekonomiji mogle ni preživljavati.
Pa ipak, o klijentelizmu se unatoč svemu rečenome uglavnom govori samo u moralističkim terminima, kao o problemu našeg "mentaliteta" i moralnih nedostataka pojedinaca, dok se sistemski razlozi klijentelizma ignoriraju: Zašto nigdje nema posla? Zašto mnogi ne mogu do kvalitetnog liječenja ako to nije preko veze? Zašto se i za kredit u banci i za mjesto u vrtiću mora tražiti veza? Zašto je bez ove ili one vrste pogodovanja, naslanjanja na državnu sisu (ako ništa drugo onda u vidu različitih potpora i sl.) i muljanja praktički nemoguće voditi biznis?
Uklanjanje korupcije
Strogo tehnički govoreći, dobar dio ilegalne i polu(i)legalne političke korupcije (u vidu mita, dobivanja poslova preko veze, izmišljanja lažnih radnih mjesta i poslova, pretjerano naplaćivanje i sl.) bi se dao vrlo lako ukloniti, samo kad bi bilo političke volje (a kad se ne bi sve zadržavalo samo na naivnim kvazimoralističkim pozivima na "više integriteta" i sl., kakvi recimo stižu iz EU). Tu je vrlo lako zamisliti nekoliko lako provedivih mjera koje bi uvelike smanjili mogućnosti za određene vidove nezakonitog pogodovanja i korupcije. Kada je riječ o javnim poduzećima kao i javnoj upravi, svi dokumenti, zapisnici, računi itd. na svim razinama vlasti i uprave bi morali u svakom trenu biti dostupni na internetu (trebala bi se uvesti obaveza stavljanja na internet prilikom sastavljanja istih) i potpuno transparentni kako bi ih mogli kontrolirati građani, civilne udruge, novinari, nadležne institucije i svi koji to žele. Tako nešto bi bilo tehnički poprilično banalno i lako izvedivo. S druge strane, za ozbiljne dokazane slučajeve korupcije bi trebalo dodjeljivati automatske drakonske kazne, npr. minimum 30 godina zatvora (uz prisilni rad), dok bi kazne poput godinu dana uvjetno uz "rad za opće dobro" trebalo zaboraviti. Pa ipak, sve to, iako bi nesumnjivo pomoglo, ne bi nikako riješilo navedene sistemske uzroke javljanja klijentelizma i korupcije.
Mladi i pošteni?
Kako se korupcija najčešće kritizira samo moralistički, nade se polažu u mlade, poštene i sposobne. No čekanje "poštenog gospodara" je beskorisno (o mladosti kao ozbiljnom argumentu je besmisleno i govoriti). Ako se čeka nekakvo mitsko poštenje, onda možemo imati i diktaturu, sve dok će taj pošteni diktator raditi na korist čitavog društva. Poanta nije u čekanju svetaca (koji u pravilu ni ne postoje), nego u postavljanju sustava tako da ni oni potencijalno korumpirani ne mogu ili teško mogu varati.
Mit o sposobnosti je pak, iako praktički općeprihvaćen, posebno naivan. Naravno da je dobro kad imamo sposobne državne dužnosnike i stručnjake, no politika je puno više od sposobnosti. Ako netko vodi ekonomsku politiku u interesu političko-ekonomske oligarhije na vrhu a protiv interesâ većine, želimo li stvarno da on bude još sposobniji pa da mu to još bolje ide od ruke? Ako netko vodi antidemokratsku politiku u želji da sebi osigura što dužu i bezbrižniju vladavinu po svojoj volji i u svoju korist, želimo li da bude još vještiji u ostvarivanju tih ciljeva? Idealno bi, dakako, bilo kada bi oni na vrhu bili i sposobni i kada bi istodobno vodili i politiku u interesu većine, no bolje bi čak bilo imati i ne toliko sposobnog (ili čak nesposobnog) premijera koji bi generalno vodio politiku u interesu 99% društva, nego genijalca koji bi vodio politiku u interesu onih 1% na vrhu.
Osim toga, bi li sve stvarno bilo u najboljem redu samo kada bismo na vlasti imali poštene i nekorumpirane? Ako se provodi politika koja će značiti da ćete uskoro morati plaćati svaki posjet liječniku, da će vaša djeca morati dizati kredit na 30 godina da bi mogla studirati i da ćete raditi sve više za manje novca te da si nećete moći priuštiti ni tjedan odlaska na more ljeti (kao što mnogi već ne mogu) ‒ bi li vam stvarno bilo lakše ako znate da onaj tko provodi takvu štetnu politiku radi sve po zakonu i da pritom nije ništa sebi strpao u džep?
Korupcija na globalnom Jugu
Odmaknimo se na tren malo od Hrvatske. Nesumnjivo je da korupcije ima i drugdje u svijetu. Tako je nedavno međunarodni konzorcij istraživačkih novinara izvijestio o golemim razmjerima korupcije među kineskom političko-ekonomskom elitom. No postoji i druga strana priče o korupcije, kako je sjajno nedavno pokazao Jason Hickel s London School of Economics, koji govori o općeraširenoj percepciji (koja se onda i "dokazuje" raznim istraživanjima) o tome da je korupcija u razvijenim zemljama puno manje nego u nerazvijenim i da je upravo korupcija nerazvijenih zemalja razlog njihova siromaštva.
No, kako pokazuje Hickel, prema podacima Svjetske banke korupcija u vidu mita i krađe službenih dužnosnika košta zemlje u razvoju između 20 i 40 milijardi dolara godišnje. To je samo 3% ukupnog nelegitimnog otjecanja novca iz javnih blagajni. S druge strane, izbjegavanjem porezâ multinacionalne kompanije svake godine od nerazvijenih zemalja otimaju više od 900 milijardi dolara. Pa ipak, tako nešto ne potpada pod službene definicije korupcije. Odljev tih ogromnih sredstava se olakšava sumnjivim financijskim sustavom koji uključuje porezne rajeve, kompanije koje postoje samo na papiru, anonimne račune i lažne fondacije. Velik dio tog prometa pak ide kroz centre razvijenih zemalja, npr. londonsky City, koji se ipak u priči o korupciji uglavnom ne spominju.
Stvar je još gora, nastavlja Hickel, kada se uzme u obzir da korupcija koja uzrokuje siromaštvo u nerazvijenim zemljama ima itekako veze s institucijama koje kontroliraju globalnu ekonomiju ‒ Međunarodnim monetarnim fondom, Svjetskom bankom (u kojima SAD ima praktički mogućnost veta, a čiji se šefovi ne biraju demokratski, nego postavljaju od strane SAD-a i Evrope) i Svjetskom trgovinskom organizacijom. U 1980-ima i 1990-ima je upravo politika koje su te institucije nametale globalnom Jugu uzrokovala pad rasta prihodâ po glavi od skoro 50%. Prema izračunu ekonomista Roberta Pollina, zemlje u razvoju su u tom periodu izgubile oko 480 milijardi dolara potencijalnog BDP-a godišnje.
S druge strane, zapadne su korporacije istodobno od svega toga itekako profitirale. To sve, zaključuje Hickel, dovodi do pitanja: što je gora korupcija, sitni diktatori ili supersile koje su ih instalirale? Najveći uzrok siromaštva u zemljama u razvoju nije lokalno podmićivanje i krađa, nego endemska korupcija u globalnom sistemu upravljanja, u mreži poreznih rajeva i bankovnim sektorima u New Yorku i Londonu. Ne treba posebno ni napominjati da se praktički sve navedeno odnosi i na Hrvatsku. Među ostalim, ugovor s MMF-om, nametnute mjere štednje i provedbu "strukturnih reformi" je u 1980-ima bolno iskusila i Jugoslavija, a koliko je novca iz Hrvatske završilo na inozemnim tajkunskim tajnim računima možemo tek nagađati.
Ekonomska politika ili korupcija?
Nije tajna da je hrvatska ekonomska pozicija katastrofalna. Zemlja je uvelike deindustrijalizirana, realni BDP nam je prema ekonomistu Tihomiru Domazetu za 7,1% niži nego 1986, a realna brojka nezaposlenih je oko pola milijuna (a i to je još premalo jer tu ne ulaze oni u prijevremenim penzijama, suvišni u državnom aparatu i sl.). Kako je ustvrdio 2002. Darko Petričić, autor knjige Kriminal u hrvatskoj pretvorbi, "prije pretvorbe u Hrvatskoj je bilo 80 tisuća nezaposlenih, a danas ih imamo 400 tisuća. Razlika od 320 tisuća direktna je posljedica nakaradne privatizacije. Grad veličine Rijeke ili Splita 'žrtvovani' su za nečije kriminalno bogaćenje." A većina toga je posljedica ne toliko ilegalne korupcije koliko same ekonomske politike koju smo vodili i još vodimo.
Danas u Hrvatskoj, prema lanjskom međunarodnom istraživanju, ima 260 multimilijunaša, koji zajedno imaju imovinu od skoro 170 milijardi kuna. Imena nekih od dotičnih možete provjeriti na godišnjima listama "najbogatijih Hrvata". Znamo da 1990. u Hrvatskoj nije bilo bogataša i da dotični multimilijunaši nikako nisu mogli pošteno doći do tih silnih milijuna, a nema nikakve sumnje da je tu bilo i dosta nezakonitih radnji. No zamislimo da je sve to čak i bilo obavljeno po tadašnjim zakonima (u izradi kojih su često sudjelovali isti oni, npr. Ivica Mudrinić ili Jure Radić, koji su se preko njih i obogatili). Bi li to značilo da je onda sve u redu? Tko je uopće imao pravo dati nekome na lijepe oči, bilo to po zakonu ili ne, društvenu imovinu (dakle, imovinu koja pripada svima nama)? Bi li nekom tko ne zna hoće li sutra imati za hranu svom djetetu bilo lakše zna li da su gospoda prvo uredno napisala sve zakone kako je to njima odgovaralo pa su onda sve lege artis, uredno poštujući zakone, isprivatizirali bez korupcije?
Je li lakše ako je po zakonu?
Ako se proda visokoprofitabilni HT (ili nedavno Croatia osiguranje), bi li nam bilo lakše kad bismo znali da nitko tu nije uzeo pinku pri prodaji? Ako moramo dizati kredit da bismo studirali (primijeti da takvih reklama ima sve više), ako moramo sve više i više plaćati za zdravstvo, ako se kroz drugi mirovinski stup naši novci daju privatnim bankama da na njima ubiru profite, ako trošimo svoj novac na okupaciju Afganistana zbog interesa zapadnih sila ‒ bi li nam bilo lakše da tu nema ni malo izravne korupcije?
Je li normalno, na koncu konca, a to nije posljedica nikakve nezakonite korupcije, što moramo dizati lihvarske kredite na 30 godina da bismo si osigurali nešto tako osnovno kao što je krov nad glavom? Sustavi u kojima to nije bilo tako ili još uvijek nije tako nisu nikakva utopija. Društveni stanovi su postojali (i ponegdje još i postoje) ne samo kod nas prije 1990, nego i u zapadnim državama blagostanja ‒ u zemljama poput Austrije, Nizozemske ili Velike Britanije.
Legalna korupcija
Nije li, sve u svemu, od poslova preko veze i parâ ispod stola ipak gora legalna korupcija? Nije li sporno ne toliko to što je u vrlo parcijalnoj reviziji privatizacije utvrđeno da je nepravilnostî bilo u 95% privatizacija, nego sama činjenica da je nekoć društvena imovina danas u rukama šačice privatnikâ? Nije li zapravo problematično ne to što postoje crni fondovi za financiranje izborâ, nego što uopće postoji financiranje izborâ kao takvo? Ako živimo u demokraciji, zašto se dopušta da novac u takvoj ogromnoj mjeri utječe na "slobodne i demokratske" izbore? Da ima političke volje, vrlo bi se lako mogao napraviti sustav u kojem bi se utjecaj novca na izbore (preko financiranja kampanjâ, reklamâ, plakatâ, letakâ, troškova organiziranja skupova, prostora u medijima, koncerata itd.) mogao ako ne skroz ukloniti, a ono poprilično smanjiti.
Nisu li sporni ne toliko tajni dealovi Ninoslava Pavića i SDP-a ili Sanaderovo sumnjivo prepuštanje Slobodne Dalmacije EPH-u, koliko uopće činjenica da se dopušta da veliki mainstream mediji budu u rukama privatnog kapitala koji onda otvoreno kroji i utječe na politiku? Kakva je to demokracija u kojoj krupni medijski privatni kapital kreira "javno" mnijenje? Hoće li taj kapital ikad govoriti nešto protiv svojih interesa, ako oni idu (a idu) protiv interesâ većine? Što je to ako ne prava i nepatvorena sistemska korupcija?
Kuka se oko poslušnikâ na HRT-u i u drugim medijima, i oko pojedinaca koji su nezakonito uzeli novac, a nitko se ne pita zašto uopće imamo sistem u kojem vodstvo javne televizije postavlja politika? Može li se tako doista očekivati prava neovisnost HRT-a (unatoč pozitivnim iznimkama koje ondje postoje)? Zašto se, hoćemo li neovisan HRT, stvar ne postavi tako da politika ne može imati nikakvog utjecaja na kadrovsku politiku HRT-a, a da sami novinari demokratski biraju i smjenjuju sve svoje urednike pa tako i ravnatelja?
Inherentna sistemska korupcija
Ekonomski i politički sustav u kojem živimo je inherentno korumpiran i nedemokratičan (tj. demokratičan je vrlo ograničeno). Ako živimo u demokratskom društvu, zašto su "sredstva za proizvodnju" ‒ (velika) poduzeća, trgovački lanci, korporacije, tvornice, hoteli itd. ‒ u rukama samo 1% društva a ne u zajedničkom vlasništvu svih nas? Zašto profit od njih ubire samo manjina a ne svi? Zašto su i mediji većinom u rukama te iste manjine? Zašto se čitava ekonomska aktivnost odvija da bi ta ista manjina ostvarila svoj privatni profit, umjesto da se odvija u korist čitavog društva? Ako živimo u demokratskom društvu, zašto ta demokracija staje na vratima firme u kojoj radimo? Zašto nam je demokracija navodno tako jako važna, ali na radnom mjestu ne smijemo ni pisnuti pred šefom i vlasnikom firme? Zašto je izravno odlučivanje u zemlji svedeno na minimum i zašto izabrane predstavnike ne možemo opozvati kad to hoćemo, nego oni četiri godine mogu raditi što god hoće (bez obzira na svoja predizborna obećanja)? Zašto ‒ ako danas postoji tehnologija koja bi nam mogla omogućiti praktički konstantno besplatno glasanje preko interneta, mobitelâ i sl.? Ako možemo vršiti svoje bankovne transakcije preko interneta, zašto ne bismo mogli tako i glasati? Tehničkih prepreka za to nema. Nedostaje samo politička volja, koje nema jer manjina na vrhu od ovakvog nedemokratskog sustava itekako profitira i bogati se na našoj grbači.
Sredstva za proizvodnju
Kada se prigovori činjenici da nije u redu da 1% ljudî u svom vlasništvu ima sva "sredstva za proizvodnju" (ili, da uzmemo nasumičnu statistiku na globalnoj razini, da manje od 1% korporacija, uglavnom banaka, čini 40% globalnog biznisa), cinici i apologeti će na to odgovoriti ‒ pa danas je i kompjuter, na kojem mnogi od nas rade, također sredstvo za proizvodnju. Tako je, kompjuter može biti sredstvo za proizvodnju, isto kao i motika. Ali to što mnogi imaju svoje kompjutere nije nikakvo opravdanje za to da Todorić ima Konzum (bivši Unikonzum). Već spomenuti Darko Petričić je o Todoriću 2002. rekao da "je na sumnjiv način došao do nekadašnjeg trgovačkog lanca Unikonzum, a poslije lančanom reakcijom i kreditima Zagrebačke banke kupio ostale svoje tvrtke", dodajući da u trgovini "jednostavno ne možete izgubiti" jer je ona "punih deset godina bila bez međunarodne konkurencije" te da "Tu uopće ne treba neko veliko umijeće da bi se uspješno poslovalo."
Ne samo da posjedovanje svog kompjutera na kojem radimo (bilo da je riječ o prevođenju, programiranju, web-dizajnu ili nečem desetom) nije isprika za Todorića, nego to nipošto ne znači da nismo ovisno o "poslodavcima" (zapravo su radnici pravi poslodavci). Istina, neki "radnici na kompjuterima" su samozaposleni i samostalni, ali mnogi svejedno rade za kapitaliste. Dapače, takav rad je na neki način još i gori od klasičnoga (kad idete u ured ili poduzeće i tamo radite s opremom i robom koju vam je omogućio kapitalist). Naime, tu ne samo da radite da biste osigurali privatni profit svom vlasniku, koji će vam u zamjenu dati samo dio toga natrag kao plaću, nego još morate sami kupiti svoja "sredstva za proizvodnju" umjesto da to dobijete od svog "poslodavca". Divno je što se radi fleksibilno i od kuće, a zapravo se radi vrlo nesigurno (poslovi na ugovore, projekte, na određeno), za male novce (bez doprinosâ itd.) i još sâmi morate plaćati struju, kupovati i popravljati svoj kompjuter, potreban softver itd. I to nekako kao da ima tragove inherentne korupcije u sebi.
Ekonomska strategija
Svi znamo da se u praktički svim poljima društva sve planira. Planira se školski program, planira se urbani razvoj, planira se izgradnja prometnicâ (nećemo autocestu ići graditi na ho-ruk pa kuda god krenemo, dobro je), planiraju se do u detalje čak i nogometne utakmice. No zato u onome što svi najviše osjećamo na svojoj koži, ekonomiji, e tu ne smije biti planiranja. Tu nam ekonomska "strategija", kako to tumače slobodnotržišni fundamentalisti, više-manje mora biti čekanje da se neki pojedinac sjeti kako će zaraditi sâm za sebe pa da se eventualno onda nešto prelije i čitavom društvu (što je nerealno jer se to neće dogoditi, pogotovo ne u strukturalnim uvjetima naše periferne ekonomije). Umjesto da na planovima ekonomskog razvoja nekog grada, područja i zemlje sustavno rade najbolji timovi ekonomskih stručnjaka, na korist ne jednog ili nekolicine privatnih poduzetnika nego čitavog društva, mi (zanemarimo li neke vrlo apstraktne PowerPoint "planove" i alibi-subvencije, olakšice, poticaje, otvaranje poduzetničkih zona i sl.) ekonomiju više-manje prepuštamo stihijskom razvoju, slučaju i anarhiji tržišta. Dapače, neki bi htjeli da se država iz ekonomije u potpunosti povuče i da sve ostavi "tržištu". No je li stihija u ekonomiji, koliko god država mogla biti korumpirana i koliko god (kao što je kod nas slučaj) trenutno radila protiv interesâ većine, doista najbolji i jedini mogući način? Ne bi li se uz dopuštanje slobodnih poduzetničkih inicijativa moglo o tome razmišljati i planski, a ne da samo čekamo da nam se razvoj dogodi?
U konačnici, i svaka pojedina firma ima svoje planove. Dapače, najveće su multinacionalne kompanije, koje imaju vrlo složene poslovne planove, veće i od mnogih država. Tako među 100 najvećih svjetskih ekonomija nalazimo čak 37 korporacija. Ne bi li onda i općine, gradovi i zemlje mogli imati ozbiljne, sustavne i detaljne planove svoga ekonomskog razvoja? Planiranje nije bauk, stvar je samo u tome da bude dobro napravljeno. Osim toga, ekonomsko planiranje, premda će ga neki ocrnjivati kao nešto što smo tobože napustili s propašću SSSR-a, nikako nije strano ni (razvijenim) kapitalističkim ekonomijama. Kako napominje ekonomist Ha-Joon Chang s Cambridgea, u navodnom free market SAD-u je država između 1950-ih i '80-ih financirala, ovisno o godini, između 47% i 65% ukupnih istraživanja za potrebe biznisa (R&D). Isto tako, tzv. indikativno planiranje je vrlo uspješno u 1950-ima i '60-ima koristila Francuska, između 1950-ih i '70-ih Finska, Norveška i Austrija, a od 1950-ih do '80-ih Japan, Koreja i Tajvan. Dakle, planiranje tu nije nikakva novost. Stvar je samo u tome da se ono napravi na najbolji mogući način i u korist čitavog društva.
Unatoč činjenici da nas je kretanje u smjeru sve veće uloge tržišta i dovelo u situaciju u kakvoj jesmo, tržišni talibani nesmiljeno zahtijevaju još više tržišta i kapitalizma. Također će reći da ovo što imamo nije pravi kapitalizam jer tu ima "previše države" iako će rijetko tko sumnjati, recimo, u visokorazvijeni Singapur, u kojem, unatoč njegovu kapitalizmu, 20% nacionalne ekonomije otpada na poduzeća u državnom vlasništvu (u SAD-u je tu riječ o 1%). No više bi nam kapitalizma, i to u doba velike krize kapitalizma kojoj nema naznake kraja, donijelo samo još više onoga što nas i sada tišti. Više kapitalizma bi značilo još veću eksploataciju, još manje radničkih prava, još manje zaštite od korporativnog nasrtanja na okoliš i javni prostor, još više ukidanja mehanizama socijalne države koja koliko-toliko (a svakim danom sve manje) ublažava posljedice ekonomskog sustava u kojem živimo... Kada se govori o kapitalizmu, najčešće se zaboravlja da kapitalizam nije samo 30-ak najrazvijenijih zemalja, nego da je praktički cijeli svijet kapitalistički (pa je i brutalno siromašna Afrika također kapitalistička). A sve zemlje u okviru kapitalizma nikako ne mogu biti Švicarska, ma koliko to htjele. U trenutnom ekonomskom sistemu netko (većina) mora biti nerazvijen, kako bi se drugi na njemu mogli bogatiti. A mi smo trenutno u upravo takvoj poziciji i iz te pozicije teško da ćemo izići.
Demokracijom protiv korupcije
Kako se boriti protiv korupcije? Odgovor je zapravo začuđujuće jednostavan: demokracijom. Dosljednom i radikalnom demokracijom. Demokracija sama po sebi, jasno, neće riješiti sve naše probleme (treba, naravno, voditi računa i o tome da se demokracija ne sastoji samo od odlučivanja većine nego i od zaštite manjine), ali potencijalnu korupciju može itekako uvelike suzbiti.
Objasnimo to na samo jednom primjeru. Ako se demokratski odlučuje (bilo da je to na razini jedne firme, škole, sela, općine, grada ili zemlje), mogućnost korupcije je automatski daleko manja. Jedan čovjek ili nekoliko ljudi (ako kao rukovodstvo sami donose odluke) će puno lakše napraviti nešto u partikularnom (koruptivnom) interesu, nego što će to učiniti 20, 50 ljudi ili čitavo mjesto, općina, pokrajina ili zemlja. Demokracija sama po sebi, ako je dosljedno i dobro izvedena, suzbija korupciju. Pri tome nije uopće nužno da apsolutno svi neprestano o svemu odlučuju. Bitno je da mogućnost direktnog demokratskog odlučivanja postoji (bilo preko glasanja u radničkom savjetu, bilo preko glasanja u općini ili na zboru građana, bilo preko državnog referenduma) i da se može demokratski o nečemu odlučivati ako ljudi to žele i smatraju važnim. S druge strane, ako sve funkcionira kako treba i ako su ljudi zadovoljni, jedan birokrat može sve poslove voditi i 50 godina (bilo da je to na razini poduzeća, općine, naselja, zemlje...).
Iako je borba protiv površinske korupcije, o kojoj se toliko priča, također vrlo bitna, ne smije se izgubiti iz vida da ona ima i drugu ulogu ‒ ulogu prikrivanja sistemske inherentne korupcije, koja se puno rjeđe propituje. Iako za robove nikako nije dobro imati okrutnog robovlasnika, problem robovlasništva neće riješiti robovlasnik koji će svoje robove bičevati samo jednom tjedno a ne tri puta dnevno. Problem je u samom robovlasništvu kao takvom. Nezakonita je korupcija, koliko god se treba i protiv nje boriti, zapravo maska sistema jer nam neizravno poručuje da se samo treba riješiti nepoštenih političara i poslova ispod stola i da će sve biti sjajno. Ali neće. Inherentna korupcija koja postoji u sustavu je daleko gora od one površinske i daleko ju je teže promijeniti. Ona je pravi problem.