"Mi smo oni zadnji u redu koji čekaju sreću, vlak za bolju budućnost": Ovo su životne priče hrvatskih beskućnika!

Foto: Ulične svjetiljke

IAKO bi tako trebalo biti tijekom cijele godine, listopad je mjesec kad se posebno pažnju obraća na siromašne i beskućnike. Svjetski dan beskućnika diljem svijeta je obilježen 10. listopada, dok se 17. listopada obilježava Svjetski dan borbe protiv siromaštva.

Znate li kako beskućnici žive? Mali uvid u njihov svijet daje časopis "Ulične svjetiljke" kojeg na gradskim ulicama diljem Hrvatske od 2008. godine prodaju sami beskućnici. Od prodajne cijene časopisa, koja trenutno iznosi 8 kuna, polovica novca ide samom prodavaču beskućniku, a polovica za troškove izdavanja sljedećeg broja časopisa. Ovo je jedan od načina resocijalizacije beskućnika. Ljudi koje je život bacio na marginu društva putem ovog časopisa pričaju svoje životne priče i uljepšavaju drugima život svojim pjesmama, crtežima i drugim talentima, ali i nalaze putem ovog časopisa smještaj i poslove.

A ovo su neke od njihovih životnih priča:

"Nisam se rodio kao beskućnik"

"Jedan me gospodin upitao: A jeste li se vi rodili kao beskućnik? Bio sam jako miran kad sam mu odgovorio: `Nisam se, ljudino, rodio kao beskućnik, a i ne znam ni jednu osobu koja se tako rodila`. (...) Svaki od nas ima svoju priču i sve su čudne, zanimljive pa čak i nestvarne! Pa ipak dešava se i nitko ne zna kad ga može snaći nevolja! Evo, ja ću ispričati jedan dio svoje istine, ja koji sam cijeli život posvetio ženama, a upravo žene su me dovele u ovakvu situaciju. Ne, ne krivim njih, jer sam se valjda rodio zato da bih žene usrećio, a sebe unesrećio, ali i to je sudbina.

Naime, prva zakonita žena je otišla od mene, kako je ona sama priznala - bez ikakvog razloga. E, što joj to znači nikada mi nije objasnila, ali sam ja bio teško razočaran i nikada se nisam oporavio od šoka. Valjda zato što sam je volio najviše na svijetu, više nego majku, više nego oca, više nego samog sebe! Onda su uslijedile neke `utješne` veze, ali nije bilo sreće za moje veliko srce. E onda sam počeo gubiti kompas pa sam mijenjao poduzeća i na kraju sam ostao potpuno bez posla i bez bilo kakvih primanja i tako već pune tri godine. Kad kažem ljudima da sam profi vozač, školovan sa svim kategorijama, mnogi mi ne vjeruju da ne mogu naći posao, ali to je živa istina. Doduše, imam i preko 60 godina života, ali meni svakako treba još par godina rada do mirovine. A bilo je lijepih dana kojih se i danas rado sjetim pa se nadam da će opet doći na zalasku života", dio je priče splitskog beskućnika i prodavača "Uličnih svjetiljki" Gangija.

"Da sam znao da će ovakva biti Hrvatska, ne bih ni metka ispalio. Pjevao bih kao i drugi: `Bože, čuvaj Hrvatsku, odoh ja za Njemačku`"

"U 90 posto slučajeva sami smo si krivi što smo završili na ulici kao beskućnici, rep društva u kojem živimo. Mi smo oni zadnji u redu koji čekaju sreću, vlak za bolju budućnost, ako ona uopće postoji. Sadašnjost nam je nikakva. Ne samo nama, nego općenito svima. Većina nas je dala najbolje godine za ovu državu. Krvarili, bili ranjavani, poginuli, dobar dio ljudi je `prolupao`, boluje od PTSP-a, depresivnih stanja, pokušaja suicida, droge, alkohola... I ja sam među njima.

(...) Pitam ja vas, a i samoga sebe: Jesmo li se borili za ovakvu državu? Toliko poginulih i ranjenih za ovakav lopovluk. Oduzeli su ljudima i ono malo dostojanstva i ljudskog ponosa. Da sam znao da će ovakva biti Hrvatska, ne bih ni metka ispalio. Pjevao bih kao i drugi: `Bože, čuvaj Hrvatsku, odoh ja za Njemačku`", naveo je između ostalog Robert iz Zagreba.

"Obitelj se raspala, s ratom sam izgubio sve..."

"Rodom sam iz Bosne i Hercegovina, a u Hrvatsku, točnije u Makarsku, došao sam početkom 80-ih godina. Radio sam različite poslove, a najčešće sam plovio i radio na brodovima. Dobro sam zarađivao, mogao sam lijepo živjeti. Imao sam i obitelj...

Počeo je rat i dobrovoljno sam se prijavio u vojsku. Od 1992. do 1995. godine sam bio u 156. brigadi na južnom bojištu. Nisam bio ranjen, ali sam obolio od PTSP-a. Obitelj se raspala, s ratom sam izgubio sve...

Kad je rat završio, radio sam u brodogradilištu u Puli, ali zbog sve lošije gospodarske situacije plaća nije stizala redovito pa sam se našao u problemima. Radio sam `na crno` po raznim bauštelama, nisam birao mjesta, ali ni to mi nije pomoglo. Našao sam se na ulici", dio je životne priče Mesuda, od milja zvanog Messi, koji je krov nad glavom našao u splitskom Prihvatilištu za beskućnike.

"Bio sam ovisnik o kocki zbog koje sam sve izgubio i tako dospio na ulicu"

"Bio sam ovisnik o kocki zbog koje sam sve izgubio i tako dospio na ulicu", dio je priče riječkog beskućnika Dinka koji kaže kako su mu umirovljenici "najviše otvorili oči". "Zbog njih više i ne pomišljam na bilo koji vid kocke. Nadam se da će doći i taj dan kad ću i ja njima moći na bilo koji način pomoći", kaže Dinko.

"Nema predaje, boriti se moram"

Jedan od prodavača "Uličnih svjetiljki" je i 52-godišnji Toni iz Zadra koji je nakon ratnih godina i krize ostao bez posla, nije više mogao otplaćivati kredit, a supruga s troje djece ga je napustila. "Nema predaje, boriti se moram. Dica mi daju snagu za borbu", kaže Toni.