DRŽAVNO odvjetništvo u Šibeniku odbilo je mogućnost mirnog rješenja spora sa obitelji Jović koja od države traži dva i pol milijuna kuna odštete za ubojstvo Milana i Branislava Jovića, oca i sina koji su kao ratni zarobljenici likvidirani tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja 5. kolovoza 1995. godine u Siveriću kod Drniša.
ODO Šibenik: Ovo je ratna šteta, država nije odgovorna
U dopisu kojeg potpisuje zamjenica općinskog državnog odvjetnika Snježana Bajan navodi se kako štetni događaj ima karakter ratne štete pa je sukladno Zakonu o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata isključena odgovornost RH za štetu koja ima karakter ratne štete.
Državno odvjetništvo 20 godina "izviđa" likvidaciju, a sada im je argument da nema presude?
Zamjenica Bajan konstatirala je i da su u Državnom odvjetništvu u Šibeniku utvrdili da je nastupila zastara potraživanja obzirom da je protekao i subjektivni i objektivni rok za podnošenje navedenog zahtjeva. Obitelj Jović priložila je i pravomoćnu osuđujuću presudu protiv Bože Bačelića, jedan od rijetkih procesuiranih zločina u Oluji za ubojstvo dvoje civila supružnika i jednog ratnog zarobljenika 11. kolovoza 1995. godine u Prokljanu i Varivodama, a šibenski tužitelji konstatiraju da se ne radi o presudi vezanoj uz navedeni štetni događaj te ističu i kako za "isti nije ishođena pravomoćna osuđujuća presuda".
Index je u posjedu odgovora Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku u kojem glasnogovornik Emilijo Kalabrić navodi kako se povodom slučaja ubojstva oca i sina Jovića "radi o dva predmeta u kojima su u tijeku izvidi, provođene su i istražne radnje, kao i u drugim predmetima u kojima su počinitelji još uvijek nepoznati, sve radi otkrivanja neposrednog počinitelja kaznenog djela, ali i u pravcu utvrđivanja osoba odgovornih po principu zapovjedne garantne odgovornosti. Kako je postupak tajan, to vam detaljnije podatke ne možemo dati."
Odgovor Općinskog državnog odvjetništva intoniran je kao da je obitelj ubijenih kriva što nema presude, ni kaznenog postupka, a ne kolege sa Županijskog državnog odvjetništva koje 20 godina od događaja još uvijek bez ikakvih konkretnih rezultata "izviđaju", što hoće reći da nemaju prikupljenih dokaza niti za kaznenu prijavu, odnosno, pokretanje istrage protiv odgovornih.
Svjedok odbio potpisati iskaz iz straha za život obitelji
Slučaj ubojstva oca i sina Jovića jedan je od medijski najeksponiranijih zločina u Oluji. O tome se počelo pisati nakon što su novinari došli u posjed zapisnika časnika HV-a koji je 2001. godine dao iskaz Željku Žganjeru, tadašnjem šefu šibenskog tužilaštva, ali ga nije potpisao iz straha za život svoje obitelji. Žganjer je koju godinu kasnije, tada kao šef USKOK-a, objasnio da tako nisu dobili dokaz kojim su mogli nastaviti postupak i od suda zatražiti istragu.
Svjedok, koji je odbio potpisati iskaz, spomenuo je vojnika sa crvenom kapom koji je odveo Joviće i još jednog zarobljenika. Čuo je rafale, ali samu likvidaciju nije vidio. Još jedan časnik pobunio se zbog ovakvog postupka. Svjedok je govorio kako je likvidacija izvršena u Siveriću, a spomenuo je i kako su se u tim trenucima tamo našli i tadašnji šef SZUP-a Smiljan Reljić te njegov vozač Davor Blažević. Reljić je, po iskazu svjedoka, na pitanje što će sa zarobljenicima, odgovorio: "Vodi, makni to..."
Što je SZUP 1998. godine radio u vojarni?
Reljić je bio prilično neugodan prema novinarima koji su ga zvali vezano za taj iskaz, a novinarku koja je pisala da mu se sprema uhićenje čak je i sudski tužio za klevetanje, no postupak je obustavljen.
Državno odvjetništvo pitali smo jesu li Reljić i Blažević ispitani i u kom svojstvu, no nikakav odgovor na to pitanje nismo dobili.
Svakako je zanimljivo da su svjedoka tri godine nakon likvidacije Jovića na njegovom radnom mjestu u jednoj vojarni posjetili djelatnici SZUP-a, koji inače nije imao ovlasti za vojna lica, te su se raspitivali o počiniteljima likvidacije koju služba Dinka Cvitana kvalificira kao ratnu štetu.