Foto: Hina
U PISMU poslanom redakciji Indexa anonimni ekonomist pojašnjava što bi morao biti temelj za vođenje fiskalne politike. Pismo prenosimo u cijelosti:
Povijest ekonomske politike u Hrvatskoj pokazuje kako se glavne poluge "upravljanja gospodarstvom" od početka nalaze u rukama ministarstva financija, tj. fiskalne politike. Za to, pojednostavljeno, postoje dva temeljna razloga.
Onaj objektivne prirode je taj da je monetarna politika (čitaj HNB) u Hrvatskoj zakonski i strukturno, ograničena da aktivno potiče gospodarski rast. HNB je zakonski ograničena na kontrolu inflacije (stabilnost cijena), a strukturno ograničenje predstavlja činjenica da je većina štednje u eurima pa je i većina kredita u toj valuti. Stoga fiskalna politika u razdobljima krize ima veću moć, ali i odgovornost. Onaj subjektivne prirode je, naravno, činjenica da stranke na vlasti (na žalost) vrlo jednostavno mogu koristiti proračunski novac kako bi različitim beneficijama gradile i nagrađivale biračko tijelo.
Bez obzira koji razlog ima veći ponder činjenica je da se ekonomska politika u Hrvatskoj najvećim dijelom temeljila, te se i dalje temelji na instrumentima i odlukama fiskalnih vlasti. Ekonomski "boom" 2000-ih je pokrenut javnim investicijama (kasnije je taj zalet podržan inozemno financiranim kreditnim boomom), a od početka krize se u porezni sustav i državne rashode interveniralo nebrojeno puta kako bi se pokušao ostvariti ovaj ili onaj cilj.
I ekonomska platforma ove vlade se najvećim dijelom temeljila na manipulaciji prihodima i rashodima proračuna. Među najpoznatijim primjerima su Čačićev (propali) plan javnih investicija, Linićeva ideja poreznog oslobođenja neoporezive dobiti, smanjenje (pa opet povećanje) doprinosa za zdravstvo, smanjenje (pa opet povećanje) PDV-a u turizmu, a najnoviji je plan ministra Lalovca da izmjenama u sustavu poreza na dohodak pokuša potaknuti osobnu potrošnju i time ekonomski rast. U HDZ-u s druge strane također najavljuju različite javno financirane projekte poput tunela do otoka, navodnjavanja i sl.
Međutim, iako se nove "fiskalne ideje" predlažu i donose gotovo na mjesečnoj bazi, javnost je uvijek zakinuta za stručne rasprave i rezultate simulacija učinaka pojedinih mjera. Na žalost, ovaj put se ne radi o tome da se od javnosti (po običaju) nešto skriva, nego se takve policy pripreme u Hrvatskoj vrlo rijetko rade.
Fiskalni multiplikator – jedan od temelja za vođenje fiskalne politike
Jedna od najvažnijih stručnih rasprava i analiza koja bi se u Hrvatskoj trebala povesti je ona o mogućnosti da se javnom potrošnjom i/ili izmjenama poreza potakne ekonomski rast kroz "mehanizam" tzv. fiskalnog multiplikatora. Upravo je taj pojam neki dan dominirao jednom neformalnom raspravom na Facebook profilu investitora i autora bloga Eclectica Nenada Bakića te se pokazalo da se, na žalost, ozbiljnije rasprave o ovoj temi vode na društvenim mrežama i blogovima nego u stručnim krugovima i javnosti.
Za manje upućene čitatelje, vrlo pojednostavljeno, fiskalni multiplikator je "broj" koji pokazuje za koliko će se novčanih jedinica povećati ekonomski rast ako se državna potrošnja poveća za jednu jedinicu.
Pritom je važno napomenuti da efekt multiplikatora u pravom kejnzijanskom smislu podrazumijeva da je njegova veličina veća od 1, tj. da za svaku kunu koju država potroši u konačnici efekt na gospodarstvo bude veći od kune. Ako je multiplikator manji od 1 to znači da će efekti na gospodarstvo biti manji od inicijalnog stimulansa. Karikirano, država potroši 1 milijardu kuna, a efekt na gospodarstvo u konačnici bude 400 milijuna kuna. Također, potrebno je istaknuti da multiplikator može biti i negativan, tj. manji od 0, što znači da državna potrošnja u nekim situacijama može i štetiti rastu.
Samo ime "multiplikator" je nastalo zbog pretpostavke da se inicijalna državna potrošnja kroz vrijeme multiplicira kroz ekonomiju. Npr. država odluči graditi cestu, plati izvođača radova, koji jednim dijelom plati svoje dobavljače, a jedan dio potroši u restoranu, u drugom krugu dobavljač dalje troši na svoje potrebe, a vlasnik restorana plaća dostavu svježeg mesa itd. Na taj se način 1 kuna potrošena od strane države "multiplicira" u više kuna u ekonomiji, ovisno o veličini multiplikatora. I tu dolazimo do ključnog pitanja – što određuje veličinu multiplikatora?
U najjednostavnijem obliku veličina multiplikatora je određena odlukom ljudi koliko će trošiti, a koliko štediti, koliko će potrošenog biti domaće, a koliko uvozno te koliko će poreza pojedinci morati platiti.
Ako gledamo samo ova tri faktora možemo zaključiti da bi multiplikator u Hrvatskoj trebao biti malen: (i) u krizi ljudi manje troše, a više štede (lako je pretpostaviti i da će najveći dio potencijalnog povećanja plaća nakon izmjene poreza na dohodak otići na štednju) pa će iznosi i broj gore opisanih "multiplikativnih krugova" biti manji; (ii) većina robe koju građani u Hrvatskoj kupuju dolazi iz uvoza tako da će dio novca "otići" izvan zemlje, a neće poticati daljnje "krugove" u Hrvatskoj i (iii) ako gledamo samo PDV koji je među najvišima u Europi, jasno je da će ostati prilično malo raspoloživog novca za potrošnju.
Ako malo proširimo broj faktora koji mogu utjecati na veličinu multiplikatora u Hrvatskoj potrebno je navesti još i:
- utjecaj na očekivanja (ako veća državna potrošnja znači da će uskoro biti i većih poreza ljudi će manje trošiti),
- utjecaj na kreditni rejting (veći deficit i javni dug povećavaju rizik od pada kreditnog rejtinga, što povećava troškove zaduživanja države, a time i poduzeća)
- utjecaj na kamatne stope u bankama (veća potražnja za novcem od strane države može povećati kamatne stope, a time i kredite privatnom sektoru učiniti "skupljima")
- vrstu državnih rashoda (nije isto trošiti na domjenke, ceste i obrazovnje – svaki od ovih troškova daje rezultate u drukčijem vremenskom periodu i drukčijim intenzitetom)
- izvore financiranja rashoda (ako se veća potrošnja financira iz većih poreza na dohodak manje će se moći trošiti)
- utjecaj korupcije (npr. hoće li svi novci namijenjeni izgradnji autocesta završiti u radovima na autocesti ili će se dio sakriti na računu u Švicarskoj ili će umjesto kvalitetne ceste novi čelnik kupiti Mercedes od uštede na materijalu)
- očekivanje hoće li povećanje dohotka od npr. transfera biti kratkog roka ili dugog (ljudi će ovaj mjesec manje trošiti ako dobiju 1000kn jednokratno nego ako znaju da će još 10 godina svaki mjesec dobiti 1000kn)
- može li monetarna politika poduprijeti fiskalnu? (ako rastu kamate u bankama, može li ih središnja banka sniziti)
Ovaj se broj faktora može još proširiti, ali je već i sada jasno da svaki od 11 faktora navedenih u ovom tekstu sugerira da Hrvatska nije zemlja s visokim fiskalnim multiplikatorom, a moguće je da je on i manji od "kritične vrijednosti" 1. Tj. mogućnosti države da potakne ekonomski rast su prilično ograničene.
Što znamo o fiskalnim multiplikatorima u Hrvatskoj?
"Guglanjem" pojmova fiskalni multiplikator – državna potrošnja – porezi – ekonomski rast – Hrvatska (na hrvatskom i engleskom jeziku) zainteresirani čitatelji mogu naći zamjetan broj članaka koji potvrđuju gornju pretpostavku, pri čemu se fiskalni multiplikator (barem koliko smo uspjeli pronaći) računa u dva.
Prvi je autorice Ane Grdović-Gnip koja pokazuje da je u trenutku nastanka državne potrošnje (impact) multiplikator veličine 0.33 te Hrvoja Šimovića i Milana Deskara-Škrbića koji su izračunali da je veličina multiplikatora u trenutku nastanka državne potrošnje između 0.2 i 0.6 ovisi gledamo li samo centralnu državu ili opću državu. Ove veličine su u skladu s pretpostavkama o malom multiplikatoru u Hrvatskoj, tj. multiplikatoru koji je manji od 1.
Drugi radovi koji ne računaju multiplikatore, ali analiziraju učinke fiskalne politike na rast su npr. Ivo Sever, Saša Drezgić i Helena Blažić koji su pokazali da neke vrste rashoda mogu imati i negativne učinke na rast, poput plaća u javnom sektoru, rashode za dobra i usluge te subvencije; dok kapitalne investicije imaju dugoročno pozitivan učinak na rast. Rafael Ravnik i Ivan Žilić pokazali su da povećanje rashoda u kratkom roku negativno utječu na industrijsku proizvodnju. Do sličnog zaključka došle su i Maruška Vizek i Marina Tkalec. Zanimljivo je da je i bivša ministrica financija Martina Dalić pokazala da u različitim slučajevima državna potrošnja može negativno utjecati na rast.
Kao što je vidljivo, i teorijske pretpostavke i empirijska istraživanja pokazuju da mogućnosti ekonomske politike da potaknu rast u Hrvatskoj nisu prevelike, čega su sigurno svjesni i u ministarstvu financija. Nije li onda vrijeme da vlada, u potrazi za rješenjima koja bi dovela do ekonomskog rasta, napokon prepusti glavnu riječ privatnom sektoru? Postoji niz teorija i empirijskih dokaza koji pokazuju da poduzetništvo i privatne investicije vrlo pozitivno utječu na ekonomski rast.
Pa zašto im onda ne bismo dali priliku?