Foto: Hina
Špijunski triler
U 2007. godini šef luksemburških obavještajaca (SREL) Marco Mille svoj je ručni zglob ukrasio špijunskim satom opremljenim mikrofonom pa sjeo kriomice snimiti razgovor s Junckerom. Snimka je mirovala godinama, da bi pred kraj 2012., završila u medijima i izazvala poslovični šok (i nevjericu).
Mille je Junckeru u informativno-obavijesnom razgovoru rekao da, između ostalih, prisluškuje Velikog vojvodu od Luksemburga Henrija i da je ovaj u redovitom kontaktu, ako već ne partnerstvu, s britanskom tajnom službom MI6.
Prema tadašnjem pisanju tiska, MI6 i Henri su spominjani u kontekstu "Bommeleeer" afere iz 1980-ih kad se Luksemburg našao na udaru eksplozija koje su ozlijedile nekolicinu ljudi i napravile milijunsku štetu. Bombe su bile usmjerene na zračnu luku, palaču pravde, policijsku upravu, grunulo je i prilikom sastanka na kojem su vijećali premijeri europskih država, a s navodnom svrhom da se policiji osigura izdašniji proračun i ojača prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Iako činjenica da su MI6 i Henri spominjani u tako eksplozivnom kontekstu nije osporena, istraga pokrenuta nakon objave snimke nije ponudila konkretne odgovore o organizatorima napada, pa se, kao što je to slučaj s 11. rujnom, sve skupa svelo na lokalno teoretiziranje o zavjerama.
No, dok je (za ponekog) najzanimljivije pitanje ostalo bez odgovora, istraga natuknica iz razgovora Mille i Junckera ipak se može pohvaliti otkrićem impozantnog legla korupcije unutar SREL-a. U kratkom rezimeu, obavještajci su bez dozvole prikupili oko 13,000 dosjea o poslovnim ljudima i tvrtkama, podmićivali gdje su stigli, ilegalno snimali i/ili pratili gotovo svakog uspješnijeg poduzetnika. Špijuni su otvarali trgovine luksuznim automobilima pa preprodavali BMW-e koje država nabavlja po povlaštenim cijenama, širili glasine o pedofiliji s ciljem da uklone radoznale, odlazili na špijunsko-poslovne misije u Irak, Kubu i Libiju, služili jednom od ruskih oligarha, a šef operacija Frank Schneider je paralelno sa SREL-om vodio i privatnu zaštitarsku tvrtku "Sandstone".
Cool kakav jest, Juncker je iz svega navedenog izašao manje više neokrznut. Istina, morao je ponuditi ostavku i na trenutke slušati "propovjedi" o tome da je zakazao kao premijer i prešutno omogućio šokantnu korupciju, no to je to. Nitko u majušnom Luksemburgu, gdje Junckera štuju jer je u (re)distribuciji javnog novca privatnicima vještiji od Bandića, nije pokušao istražiti ili detaljnije utvrditi njegovu ulogu u prešućivanju i ignoriranju raspašoja u SREL-u. Za jednog od arhitekata i najmoćnijeg čovjeka Europe bilo je dovoljno da kaže "nisam pazio, to mi nije bilo bitno" i otrpi kritiku.
Pobornik netransparentnosti
Dok su britanski mediji Junckerovu predsjedničku kampanju popratili nizom niskih i neuspješnih udaraca u pokušaju da ga proglase pijancem, ostatak Europe se čudio njegovim prijašnjim besjedama u kojima je uporno upozoravao na samoga sebe.
Primjerice, europska se javnost, barem onaj dio koji je obratio pažnju na izbor najmoćnijeg čovjeka EU, u pokušaju da pronikne njegov ''zagonetni karakter'' pitala što on točno misli kad kaže da se ekonomske smjernice moraju određivati u "tamnim tajnim odajama".
"To je primjenjivo na ekonomsku monetarnu politiku. Ako mi ukažemo na moguće odluke, ako potičemo očekivanja na financijskim tržištima mi bacamo bijedu uglavnom na ljude koje pokušavamo sačuvati od nje. Ja sam spreman da me vrijeđate kao nedovoljno demokratičnog, ali želim biti ozbiljan, ja sam za tajne, tamne debate" rekao je svojedobno Juncker, što se, usprkos socijalnoj osjetljivosti stava, pokazalo neugodnim u utrci koja je Europljanima po prvi put obećala kakav-takav oblik transparentnosti i demokratskog utjecaja na izgled i karakter Komisije.
Da stvar bude neugodnija, novinarska istraga koja je rezultirala Luksemburg Leaksima u kojima su opisani mnogobrojni trikovi za krađu javnog novca ovih dana baca novo, kakvo-takvo svjetlo na ono s čime se Juncker kao premijer Luksemburga zabavljao u, kako kaže, "mračnim sobama".
"Kad stvari postanu ozbiljne, morate lagati"
Juncker je drugi primjer za razgovore daleko od očiju javnosti i svoj "zagonetni karakter" ponudio u 2011. godini kad je Spiegel Online javio o tajnom sastanku visokih europskih dužnosnika u luksemburškom dvorcu tijekom kojeg se uz čašicu ili dvije navodno razgovaralo o ispucavanju Grčke iz EU(rozone).
U vremenskom kontekstu, riječ je o razdoblju kad su europski dužnosnici izvodili retoričke bravure uvjeravajući globalna tržišta i investitore da nikad neće dopustiti izlazak ili bankrot Grčke, pa je vijest da se iza zatvorenih vrata promišlja o suprotnom odjeknula prilično snažno iako je brzo zaustavljen eho.
Juncker je tom prilikom prilično nespretno "kontrolirao štetu". Prvo je putem glasnogovornika potpuno zanijekao održavanje sastanka, da bi nakon što su agencije neovisno potvrdile članak iz Spiegela priznao laž.
"Kad stvari postanu ozbiljne, morate lagati," rekao je nakon oluje Juncker. Oluja je pak bila kratka ali žestoka, Der Standard je tadašnjeg premijera Luksemburga nazvao "gospodarom laži". Suddeutsche Zeitung se pitao tko će nakon svega vjerovati europskim vođama kad pripovijedaju o stabilnosti eurozone, a grmjelo je i među zastupnicima u parlamentu.
Formalna dvosmislenost
Dok je navedeno otvoreno za interpretaciju, o Junckeru se može ispisati i pokoja činjenica. Primjerice, njegova čitava karijera je podređena i posvećena promicanju privatnog ispred javnog interesa, a ako se oko navedenog do nedavno moglo dvojiti to se čini bespredmetnim nakon "Luksemburg Leaksa".
Činjenica je i da je Juncker majstor (orvelijanskog) "doublespeaka" ili, ako preferirate, "formalne dvosmislenosti". On je tijekom juriša na čelo komisije ponudio nova tumačenja i ublažio prijašnje stavove, no to nije umanjilo zabrinutost oko njegovog karaktera kod Europljana zainteresiranih za nadnacionalnu sferu koji dobro pamte njegov, više ili manje otvoreni prezir prema temeljnim demokratskim vrijednostima i samodeklariranu spremnost da u odsudnim trenucima govori laži.
Nakon njegove kandidature mnogi su pitali i dalje sa zanimanjem promatraju na koju će stranu Juncker zaploviti u direktivama koje na ovaj ili onaj način "reguliraju europsku zbilju", a da je povod za zabrinutost oko javnog interesa bio realan svjedoči njegov brzopotezni i brzo osujećeni pokušaj da kormilarenje započne komercijalizacijom zdravstva.
Otvoren za interpretaciju
Dakako, možda sve navedeno nije vrijedno spomena, možda Juncker govori istinu kad kaže da se bori za prava radnika, minimalac na čitavom teritoriju EU i boljitak običnog čovjeka.
Možda je pak lagao kad je odbacivao "iritantnu transparentnost". Možda djela ne govore više od riječi.., a možda su europski parlamentarci njegovim potvrđivanjem ipak pokazali višak vjere i manjak razuma.
Možda se o tome ovih dana ponovno pitaju i sami, u trenutku kad Juncker, usprkos predizbornoj reformi i reviziji stavova, ignorira njihove pozive na transparentan razgovor o Luksemburg Leaksu i "tajnim besjedama".