NE POSTOJI u industriji većeg zla, ne postoji većeg zagađenja i ne postoji veće štetočine nego što je termoelektrana na ugljen. Termoelektrane na ugljen se mogu definirati samo kroz tri slova – zlo. Potpuno, smrdljivo i radioaktivno zlo.
Postojala su naravno povijesna razdoblja kada su takve elektrane bile neophodne – hidroenergije nema svugdje i nije uvijek dostupna, a prije recimo 70 godina jednostavno nije bilo nekog drugog tako jakog i tako lako dostupnog izvora kao što je termoelektrana na ugljen.
Kako rade – učili smo u srednjoj školi. Izgaranjem se zagrijava voda, vruća para pokreće generatore, generatori proizvode struju, para se hladi, ide ponovno u ciklus… Možemo termoelektranu naravno napajati raznim gorivima: mazutom, plinom (ove na plin su definitivno najčistije) i naravno – ugljenom.
Ugljen - najgore gorivo
Kako nas lijepo uči Wikipedia (a naći ćete isto i u knjigama iz energetike), kod termoelektrana dva su osnovna učinka koji utječu na onečišćenje okoliša. Prvi i osnovni je učinak koji nastaje zbog izgaranja fosilnih goriva. Drugi i manje bitni jest toplinsko onečišćenje rijeka ili jezera.
Kod izgaranja u atmosferu se ispuštaju plinovi, voda, različiti ugljikovodici... Elementi koji čine većinu fosilnih goriva su ugljik, vodik i sumpor. Ugljik može izgarati potpuno i djelomično. U potpunom izgaranju imamo CO2 kao produkt dok kod djelomičnog izgaranja kao produkt imamo CO. Upravo zbog toga veći udio CO imamo u termoelektranama na ugljen jer je teže osigurati kvalitetno miješanje goriva i zraka.
Ugljik dioksid CO2 izravno nije štetan, međutim kako dovodi do učinka staklenika, ulazi u kvote koliko određena država smije emitirati CO2 u atmosferu – i onda osim što zagađujete Planet, još i to uredno plaćate, što struju čini skupljom – treba uračunati i trgovanje kvotama.
Jednostavno je – ako zagađujete iznad određene razine to plaćate, a koga zanimaju detalji preporučam za početak čitanja ovo.
No, novci su novci, nekako se i nađu, no postoji nešto još važnije – zdravlje.
Sumpor i uran oko vas
Ugljen sadržava sumpor. Što kvalitetniji ugljen, to manje sumpora, međutim, tko će vam jamčiti da će uprava elektrane stalno nabavljati kvalitetan ugljen? On je skup – loš ugljen s puno sumpora je bitno jeftiniji. A izgaranjem sumpora dobivamo SO2. Odlazi u zrak, zajedno s još nekim plinovima tipa NOx i kao posljedicu imamo kisele kiše i još puno drugih ružnih pojava.
Još gori je pepeo koji dolazi iz takve elektrane – ako ode u zrak (a često barem nešto ode, jer je jako sitan) – imamo radioaktivnu prašinu oko elektrane i to u dozama značajno većim nego što zrače nuklearke. Ugljen sam ima malo radioaktivnih elemenata, no ako se izgori onda je preostali dio teških radioaktivnih elemenata „kompresiran“ u pepelu – kojega negdje treba skladištiti i to mjesto zaboraviti na puno desetaka godina. A ako pepeo ode u zrak – onda kilometrima okolo imamo povećanu radijaciju, povećan broj tumora, štoviše i takve oblike tumora na kojima će neki liječnici na nekim nesretnicima pisati zdravstvene radove.
Spaljeni ugljen u ogromnim količinama je zlo, doslovno radioaktivno zlo s kojim nemate pojma što ćete, osim zakopati i čekati par stotina godina da radioaktivnost padne. I nadati se da to neće doći u neki doticaj s izvorima pitke vode. Ili da biljke koje jedemo neće tu pustiti korijen. Tko želi više i o ovome, ozbiljan i relevantan Scientific American-
Ili druga goriva - ili nuklearke
Obnovljivi izvori su dobri – ukoliko ih se može platiti. A nije i da oni nemaju svojih problema, od naružavanja okoliša do uništavanja ptica (vjetroelektrane) i još se mora imati klasičnih izvora u rezervi jer niti Sunca niti vjetra ima stalno. Što se hidropotencijala tiče – Hrvatska ih je uglavnom iskoristila, moguće je još nešto, ali ne puno.
Ako treba kapitalni, veliki energetski objekt, onda to može biti termoelektrana na tekuća goriva, termoelektrana na plin – ali zašto ne i nuklearna elektrana. U Hrvatskoj nije popularno zagovarati nuklearke – iako uredno živimo okruženi njima. Prvi je Zagreb 30-tak kilometara od nuklearne elektrane, koja je štoviše napola naša i to što je „psihološki“ ta elektrana s druge strane granice – to ne mijenja baš ništa u činjenici da je doslovno uz glavni grad Hrvatske. Pa nisu ni Mađarske elektrane (još i građene starijom, istočnom tehnologijom) puno dalje. I onda stranci lijepo nama prodaju struju – a mi se tješimo kao eto nemamo nuklearki. Imamo.
I ono što treba otvoriti kao pitanje (samo se politika toga plaši) – da li nam treba kapitalni energentski objekt u Hrvatskoj. Ako treba, to je danas ipak nuklearna elektrana, kakvih ima deseci po Europi i rade kvalitetno i sigurno. Černobil je bio posljedica neuspjelog eksperimenta, a Fukušima je doživjela nešto gdje bi žrtava bilo (i to čak i puno više) i da je tamo bio klasičan industrijski pogon. Nuklearna energija postoji, koristi se i iznimno je čista. Svakako bolja od bilo koje termoelektrane na ugljen.
Naravno, može se ići i na alternative – koje naravno mogu uključivati i sunce i vjetar i naftu i plin. Ali ne i ugljen. Zar nam milijun tona radioaktivne šljake oko Plomina I ne govori ništa? Ili 50.000 tona pepela i šljake u Kaštelima, kod nekadašnje tvornice Inavinil. I još uz to – ugljen u potpunosti uvozimo!
Zato su Pločani s ovim nedavnim referendum sasvim u pravu – vaš autor prvi ne bi imao ništa protiv života 20 km od nuklearke, recimo na samoborskim bregima, ali definitivno bi imao protiv života na 20-tak kilometara od elektrane na ugljen koja riga sumporne i natrijeve spojeve te radioaktivni pepeo.
Jednostavno, termoelektrane na ugljen, tu staru, prljavu, za planet i za ljude opasnu tehnologiju – treba izbrisati iz bilo kakvih razvojnih planova u Republici Hrvatskoj. Kao što su uostalom to već napravili pametniji od nas. Takve elektrane emisijom stakleničkih plinova uništavaju planet, a emisijom radijacije uništavaju vašu DNK – dakle budućnost vas samih i vaše djece.
Razmislite. Informirajte se.