Hrvatska je deindustrijalizirana, bezbrojne tvornice su uništene, know-how u proizvodnji u mnogim slučajevima zauvijek izgubljen, strukturna nezaposlenost ogromna i teško rješiva (nešto više od 360.000 službeno nezaposlenih zavarava jer mnogi nisu na burzi, a u realno nezaposlene bi trebalo ubrajati i prijevremeno i nepotrebno umirovljene, pa i one oportunistički uposlene u nepotrebnoj državnoj birokraciji), a sve to uz neodrživu prezaduženost (koja je istodobno i rezultat dosadašnje štetne politike i opravdanje za nastavak iste takve politike u budućnosti). Istodobno svjedočimo brojnim bizarnostima, npr. činjenici da zemlja poput Hrvatske, s tolikim poljoprivrednim potencijalom, uvozi polovicu potrebne hrane, i to čak i iz alpskih zemalja kao što je Austrija.
Raison d'être svega toga je bilo masivno prebacivanje imovine iz općega, društvenoga, vlasništva u privatne ruke izabranih pojedinaca (bilo da je riječ o lopovima vulgaris koji nikad nisu imali ni namjere postati kapitalistima ili o lopužama koje su se, kroz čudesa moderne ideologije, prometnuli u uspješne "poduzetnike"). Tako smo došli do današnje situacije da je, prema lanjskom međunarodnom istraživanju, u Hrvatskoj bilo 260 multimilijunaša s ukupnom imovinom procijenjenom na oko 170 milijardi kuna. Sjetimo li se da 1990. u Hrvatskoj milijunaši praktički nisu ni postojali, zaključak je jasan.
Sredinom 2000-ih je situacija izgledala nešto bolje. No to se pokazalo iluzorno jer se tadašnji gospodarski rast temeljio na potrošnji omogućenoj uvozom i stranim kreditima. Tome je došao kraj s dolaskom velike svjetske ekonomske krize 2008, a politika koja predsjedavala tim prividnim uzletom je simbolički temeljito diskreditirana Sanaderovim osudama za korupciju.
Kao i drugdje na svijetu, kriza neoliberalnog kapitalizma je, paradoksalno, iskorištena kao izlika za daljnje neoliberalne mjere ‒ liberalizaciju, deregulaciju, privatizaciju (npr. u Hrvatskoj u ovoj godini početak procesa uvođenja novog, za kapital "fleksibilnijeg", zakona o radu, ukidanje kolektivnih ugovora, zatvaranje bolnicâ kroz "spajanja" ili nedavna privatizacija profitabilnog Croatia osiguranja). Svi se potezi iz klasičnog neoliberalnog repertoara zadnjih 30-ak godina i dalje provode, ali sada čak još i žešće i pod zaštitnim plaštem nove mantre ‒ mjerâ štednje. Kriza se tako prelama preko grbače običnih ljudi iako oni za nju nisu ni najmanje krivi, a sve to unatoč tome što do globalne ekonomske krize nije došlo zbog "rastrošnosti" državâ, čemu su najbolji dokaz veliki sadašnji problemi državâ poput Španjolske ili Irske koje do prije krize nisu imali problemâ s deficitom.
Evropska "utopija"
Krajnji je cilj "tranzicije" i konačna nagrada zadnja dva desetljeća u Hrvatskoj, kao i u većini drugih postsocijalističkih istočnoevropskih država, bio ulazak u EU. Ove je godine taj cilj i ostvaren zbog čega je došlo do određene ideološke praznine u mainstream političkom imaginariju. Kako je "evropski san" bio ideološki poprilično moćan (što se najbolje vidi na primjeru recentnih događaja u Ukrajini, gdje je nagnao mase u pokret za njegovo ostvarenje), to nije mala stvar i postavlja se pitanje čime će se to u budućnosti zamijeniti.
U bivšoj se državi maštalo o komunističkoj utopiji (bar do vremena dok u vrhušci KP nije i u potpunosti prevladao tehnomenadžerski duh i klasni oportunizam), u 1990-ima i 2000-ima o toplom okrilju razvijenih evropskih zemalja, a sada više takvih snova nema. Ostala je samo sumorna realnost konstantnih rezova, mjerâ štednje, smanjivanja socijalnih i radničkih prava i pozivanja na realnost života u okvirima "granicâ mogućeg" ("nema više života na dug").
Kao što se moglo i očekivati, ulazak u EU nam nije donio ništa spektakularno. Dapače, vlast sada vrlo cinično i plaćanje članarine za EU koristi kao još jednu izliku za daljnje zaduživanje i mjere štednje. Jedan od osnovnih problema popularnog EU imaginarija je u suprotnosti njegovog navodnog ideala i stvarnosti. EU se uvijek percipiralo kao razvijeni zapad sa sukladnom razvijenom socijalnom državom. Stvarnost je bila drugačija ‒ put prema pridruživanju EU je zapravo bio popločan zahtjevima za demontiranjem socijalne države. To je stvaralo, rijetko artikuliranu, kontradikciju između nominalno proklamiranog cilja (visoke razine socijalnih i radničkih prava) i stvarnosti (uklanjanja rečenih prava).
Nema povratka u prošlost
Stvar je u tome da je socijalna država (država blagostanja) zapadnoevropskog tipa (kao, uostalom, i ona realsocijalistička) duboko povijesno uvjetovana. Ona je nastala, i mogla je nastati, u tzv. zlatnom dobu kapitalizma, u razdoblju kejnzijanskog kompromisa (između rada i kapitala) između 1945. i 1970. No danas se ta socijalna država sve više rastače (velikim dijelom upravo uz pomoć ili kroz institucije EU), a u trenutnoj ekonomskoj konjunkturi se nije moguće vraćati na modele iz prošlosti (na čemu se, potpuno promašeno, često zasniva strategija sindikatâ i sličnih aktera), postignute u potpuno drugačijim i vrlo specifičnim političko-ekonomskim okolnostima. Iza Drugog svjetskog rata su nakon velikih ratnih razaranja vladale visoke stope profita, na socijalističkom istoku je u toku bila ubrzana industrijalizacija, a na kapitalističkom zapadu se moralo raditi ustupke pred militantnim sindikatima i moćnim lijevim strankama te dokazati pred ideološkim protivnikom s druge strane željezne zavjese da i kapitalizam može omogućiti visoku razinu socijalnih prava. Ničega od toga, a ponajviše visokih profitnih stopa koje su to sve omogućavale, više nema.
Danas više ne možemo imati "i ovce i novce" i nije moguće očekivati da i rad i kapital budu zadovoljni. Onima na vrhu je to prilično jasno pa odatle katkad i vrlo slikovite i iskrene prognoze o gladnim godinama u budućnosti i potrebom za stezanjem kaiša. Poznati američki sociolog i povjesničar Immanuel Wallerstein smatra da je svijet trenutno (pri čemu misli na još sljedećih nekoliko desetljeća) na velikoj razmeđi i da je jedino pitanje, koje ovisi o postupcima svih nas, hoće li krenuti u pravcu "duha Davosa" (tj. sustava koji bi bio još autoritarniji, hijerarhiziraniji i socijalno nepravedniji od današenjega) ili "duha Porto Alegrea" (tj. svijeta koji bi bio bar donekle demokratskiji i pravedniji od današnjega).
Uspon nove desnice
Iako se prije godinu dana činilo da nema naznakâ za razvoj mađarskoga scenarija u Hrvatskoj, 2013. je tu donijela velike promjene. Vješto koristeći ekonomsku krizu, došlo je do ogromnog mobiliziranja ekstremne desnice (počelo je zdravstvenim odgojem, a nastavilo se u vidu "ćiriličarâ" i "obiteljašâ") i njihovih prvih uspjeha, postignutih, zahvaljujući vještom korištenju (crkvenih) resursa i infrastrukture, među ostalim i kroz postojeći direktnodemokratski instrumentarij koji se dotad, bar na razini ideologije, više vezivao uz (radikalno) lijevu opciju (koliko god ona marginalna bila). U svemu tome izrazitu ulogu igraju Crkva i njezini paracrkveni aktivistički sateliti, a očita je i tendencija sve manjeg snalaženja HDZ-a u svemu tome unatoč njegovoj stožernoj ulozi u "ćiriličarskim" akcijama (koji već za sâm početak 2014. najavljuju povećan opseg temâ kojima će se baviti).
O ulozi koju će ekstremna desnica odigrati u budućnosti se dosta špekulira, no to je u ovom trenu teško previdjeti zbog previše nejasnih varijabli. Novoj klerodesnici, s jasnim neofašističkim tendencijama, svakako ide u prilog diskreditiranost (neo)liberalne (političke i intelektualne) elite, kao i praktičko nepostojanje prave lijeve (socijalističke) opozicije, osim na medijskim i intelektualnim rubovima i u neambicioznim aktivističkim zamecima.
Ono što bi novoj desnici moglo otežati daljnje uspjehe u budućnosti je latentni sukob između tea-partyjevske slobodnotržišne konzervativnoekonomske ideologije dijela nove klerodesnice i tradicionalnog populističkog desnog pristupa koji nominalno zastupa socijalnu državu (sličan sukob postoji i u HDZ-u iako se tamo ionako ne zamaraju previše ekonomskim programom). Također, na obiteljaškoj će strani problematično biti i aktualiziranje problemâ poput pobačaja i umjetne oplodnje koji su u općoj javnosti svakako puno manje prihvatljivi od zabrane istospolnih brakova. No čini se vrlo izgledno da će ekstremna desnica u budućnosti svakako igrati značajnu ulogu.
Budućnost ‒ tavorenje na nerazvijenoj periferiji Evrope
Budućnost Hrvatske (ali ni ostatka Evrope i svijeta) nije blistava. Svjetlo na kraju tunela se ne nazire. Čak i ako se u 2014. zabilježi gospodarski rast, bit će potrebne godine samo da se vratimo na razinu 2009. Osim toga, u trenucima kada ga nema, prelako se zaboravlja da gospodarski rast kao takav nije apsolutno nikakav jamac i rasta životnog standarda. Na to upućuje, među ostalim, i zanimljiva činjenica da su se dvije najveće pobune u 2013. dogodile upravo u zemljama koje još uvijek imaju izrazit gospodarski rast ‒ Turskoj i Brazilu.
Hrvatsku u budućnosti, sasvim je izvjesno, ne dogode li se kakve radikalne promjene, čeka dugoročno tavorenje i trajna nerazvijenost na periferiji EU. Osim što privatizirani bankovni sektor u stranom vlasništvu, očekivano, ne pokazuje ni najmanje namjere kreditiranja domaće proizvodnje (draže mu je podupirati lokalnu potrošnju uvoznih proizvoda i sigurnije stambene kredite), u povijesti je, kazuju nam ekonomske studije (npr. one Ha-Joon Changa, ekonomista s Cambridgea), praktički nezabilježeno da se neka zemlja razvije uz potpuno otvorene granice na slobodnom tržištu (dakle, bez početnog protekcionizma i zaštite pupajuće industrije).
To se stoga ne može očekivati ni u našem slučaju, pogotovo kada se cjelokupna ekonomska "politika" naših vlasti svodi na čekanje (!) na strana ulaganja. Kada se čitava "politika" doslovno svodi na čekanje, onda je sve jasno. Tâ se ulaganja neće dogoditi, a i kada bi se dogodila, od njih se ne mogu očekivati čudesa ili da će biti motor našeg razvoja (kako upozorava npr. i poznati slovenski ekonomist Jože Mencinger) jer je cilj svih stranih ulaganja, kao uostalom i bilo kakvih ekonomskih poteza u kapitalizmu, privatni profit ulagača a ne razvoj zemlje u kojoj se ulaganje odvija. Strani kapital je već uvelike pokupovao postojeće resurse koje smo mi izgradili a koji mu sad donose lak profit, kao što je i pokazao da mu nije problem financirati izgradnju profitabilnih i sigurnih velikih trgovačkih centara gdje nam prodaje uvoznu robu (unatoč svim mitovima o birokraciji kao najvećoj prepreci za strana ulaganja). Koliko dobra su nam strana ulaganja donijela smo i dosad mogli vidjeti, npr. u vidu golemih odljeva kapitala kroz privatizirane banke u stranom vlasništvu, oligopolistički položaj telekomâ i sl.
Ekonomska politika kakva se trenutno vodi u Hrvatskoj (ali i općenito u većini zemalja na svijetu) nesumnjivo je u isključivom interesu uske ekonomske elite u zemlji i inozemstvu, a na štetu većine društva. No čak i kada ne bi bilo tako, recimo u slučaju da u Hrvatskoj postoji vlast "južnoameričkog tipa" (kakve nema ni na obzoru) koja bi realno provodila politiku koja bi više išla u korist većine, situacija bi svejedno bila vrlo teška. To je ono što, po svemu sudeći, čeka i grčku Sirizu ako dođe na vlast, čak i ako uspije nadvladati svoje reformističko-oportunističke unutrašnje elemente. U EU je bilo kakva neortodoksna ekonomska politika uvelike unaprijed onemogućena institucionaliziranošću neoliberalne politike (iako i tu ima određenih mogućnosti za neposluh, kako dokazuje primjer Viktora Orbána, koji to, doduše, radi iz desno-populističkog aspekta), a zemlje poput Hrvatske se zbog svih već spomenutih razloga (strukturna nezaposlenost, uništeni proizvodni kapaciteti) i objektivno nalaze u nezavidnoj ekonomskoj situaciji, koju bi preko noći teško obrnula i najprogresivnija vlast, unatoč najboljim namjerama i sposobnosti.