Vedrana Rudan: Svrgnimo gadove koji dijele grah

DANAS je Prvi maj Međunarodni praznik rada. Političari na ovim našim prostorima izlaze iz svojih raskošnih jazbina, dijele sirotinji karanfile, kese se u kamere i svi odreda zajedno sa robovima iz velike zdjele grabe svoju porciju graha.

Upravo sam pročitala današnju udarnu vijest: “U Zagrebu podijelili čak 40 000 porcija graha”. Postoji i “naučno” objašnjenje, to je objavila Hateve, na Prvi maj se sirotinji dijeli grah zato jer je to kalorična hrana koja radnicima snagu daje pa onda oni mogu snažnije prionuti na posao.

Posao? Tko danas u Hrvatskoj radi? Jesti grah i tako skupljati snagu imalo bi smisla samo ako bi se ona potrošila na svrgavanje gadova koji grah dijele. Drži li ova teza vodu?

Da uništimo one koji dijele grah ostali bismo bez graha pa bi onda došli drugi koji bi krenuli dijeliti grah... Zato mirno žvačemo, podrigujemo, uživamo u sunčanom danu sretni što nam je pun trbuh?

Zašto danas baš nikome i nigdje ne pada na pamet da Prvog maja organizira demonstracije? Ne demonstracije poput današnjih u Zagrebu. Neki sirotani dijele Vladi žuti karton, pa ako se Vlada ne prestraši onda će joj udijeliti crveni karton, pa ako se Vlada ne prestraši onda će joj dati plavi karton, pa ako... Toliko ima boja...

Čemu sva ta preseravanja trubicama, kartonima, pištaljkama, transparentima, štrajkovima glađu, okivanjima u lance, suzama pred kamerama... Koga za to boli kurac?

Bez posla si, nikad ga i nećeš dobiti, ministar lopina i drumski ubojica ti se ruga na engleskom i spominje kako se i u njegovoj Vladi “dešavaju sranja”, novinari se bazi oduševljeno smiju kao da upravo on nije jedno od većih sranja što se narodu u posljednje vrijeme dogodilo.

Elem, Prvi maj je, ljudi. Neki mašu crvenim karanfilom, drugi dijele kartone, treći žderu grah... Nigdje krika, bijesa, onih koktela koji bi nam mogli ispuniti srce i unijeti svjetlost u naše gradove.

Padamo na jeftine štoseve. Zar nije bolje grob nego rob? Ovo je život? Od graha do graha? Trubimo jednom godišnje a kruli nam svih ostalih dana.

Naši nas robovlasnici poznaju bolje nego mi sami sebe. Što smo mi? Tko smo mi? Guzice, to smo mi. Svi oni milijuni koji su dali živote za ovo danas mora da se u grobu okreću.

Trunuli su u zatvorima, krvavim noktima grebali po zidovima tamnica, odvođeni su u koncentracijske logore, bivali prebijani, davljeni, vješani, silovani, klani, spaljivani, utapani, kamenovani... Da bismo mi danas mogli u nekom šumarku...

Da, okreću se u grobu te budale koje su ginule za ideale. Zato smo mi pametniji. Nećemo u zatvore, nećemo u logore, nećemo biti ni spaljivani ni silovani ni klani ni kamenovani.

Mi smo ljudi modernog vremena, ljudi koji su spoznali granice svoje slobode. I uživamo u toj slobodi iz dubine naših prkna. Jednom godišnje prdimo na sav glas u slavu naših gospodara.

Vedrana Rudan / Rudan.info