Veliko istraživanje - Privatizacija medija u Srbiji i Hrvatskoj: Slučaj WAZ



WAZ MEDIEN Gruppe treći je  koncern po snazi u Njemačkoj, s poslovnom mrežom u Austriji, Rusiji, Mađarskoj, Hrvatskoj i, do skora, u još nekim zemljama Balkana i jugoistočne Evrope. Jedna od vodećih njemačkih izdavačkih kompanija, stacionirana u Essenu, vlasnik je preko 400 magazina i dnevnih listova, a srž rada kompanije vrti se oko izdavanja regionalnih dnevnih listova. Osim izdavaštva, WAZ ima vlasništvo u internet portalima, radio stanicama i televizijama. U zemljama bivše Jugoslavije,  prvenstveno u Hrvatskoj i Srbiji, početni prodor koncerna završio je gotovo potpunim fijaskom: golemi dugovi medijskih kompanija, netransparentno poslovanje, veze s tajkunima bliskim državi, uska povezanost sa vlastima, nemodernizovana uređivačka politika, te djelomično ispunjene ugovorne obaveze obilježile su poslovanje WAZ-a u ove dvije zemlje, ali i na prostoru Jugoistočne Evrope.

WAZ se 1990. godine počeo širiti iz Njemačke i Austrije na prostore iza tzv. željezne zavjese, najprije u Istočnu Njemačku, a zatim i ostale bivše članice Varšavskog pakta. Medijski stručnjaci  smatrali su da će  WAZ na tom tržištu osnažiti i umrežiti regionalne listove ali, već nekoliko godina kasnije, pokazaće se da su apetiti WAZ-a mnogo veći i da je njihov cilj - kupovina vodećih ili nekih od vodećih dnevnih i tjednih listova u zemljama Jugoistočne Europe, kao i kupovina i kontrola profitabilnih distributivnih kuća i štamparija koje idu uz dnevne novine, o čemu piše i Nedim Sejdinović u tekstu “WAZ i mediji u jugoistočnoj Evropi”.

 “WAZ se u pojedinim zemljama Jugoistočne Evrope toliko etablirao, da je postao stvarni ili potencijalni monopolista”, ističe Sejdinović. WAZ-ovo poslovanje u svim zemljama zasniva se na trokutu  - izdavanje novina, štampanje i distribuciju.

S takvom idejom nastupili su i na prostoru Balkana, odnosno bivše Jugoslavije. Međutim, zaključno sa 2012. godinom WAZ se, nakon mnogo uloženog novca i godina poslovanja na tim prostorima, službeno povukao iz Srbije, Crne Gore i Makedonije. U Hrvatskoj mu je poslovni partner Europa Press Holding u vlasništvu Ninoslava Pavića.  Osim što bilježi pad prodaje svih listova i što je ugasio veliki broj magazina, EPH je u Hrvatskoj pod prismotrom USKOK-a zbog čitavog niza financijskih malverzacija njegovog vlasnika Ninoslava Pavića koje dosežu i do čuvene Hypo afere.

Direktorica korporativnih komunikacija WAZ grupe Simone Bellingröhr potvrdila je da se WAZ "potpuno povukao s tržišta Srbije", dok slučaj Hrvatske nije htjela komentirati.

Uspon kompanije u zemljama Istočne Evrope povezan je sa vremenom kada je doskorašnji direktor WAZ-a Bodo Hombah koordinirao Paktom za stabilnost Jugoistočne Evrope. Indikativno je da je Hombah napustio kompaniju u otprilike slično vrijeme kada je službeno objavljeno da se kompanija povlači sa tržišta Jugoistočne Evrope. Njegov odlazak najavljen je u jesen 2011. godine kada je WAZ preuzela Petra Grotkamp.  Hombah je WAZ napustio u siječnju 2012. godine, a samo nekoliko mjeseci kasnije prodati su udjeli u Makedoniji i Srbiji.

Paul Binder, prethodnik Simone Bellingröhr, na pitanje zašto se WAZ povlači, u prosincu prošle godine odgovorio je  da je jugoistočna Europa postala skup različitih tržišta i da u nekima od njih ne postoji fer tržišno natjecanje.

“Mnogo je razloga zašto se povlačimo. Na prvom mjestu, jugoistočnu Evropu kao regiju sada kritički moramo promatrati. U nekim zemljama nije omogućeno fer tržišno natjecanje. Veoma tjesne veze između oligarha (tajkuna) i političkih moćnika otrovale su tržište.  Na Balkanu tajkuni sve češće kupuju novine kako bi preko njih mogli da ojačaju politički uticaj, a ne da zarade novac.  Sa takvom konkurencijom nemoguće je natjecati se”, kazao je Binder.

Međutim, prema riječima predsjednika Izvršnog odbora Nezavisnog društva novinara Vojvodine Nedima Sejdinovića, dolaskom WAZ-a na područje JE nije u značajnoj mjeri povećan kvalitet medija i novinarskih priloga, nasuprot velikoj nadi proevropski i prozapadno orijentiranih  građana i medijskih zaposlenika u ovim zemljama.

“U nekim slučajevima je došlo čak i do dodatne degradacije novinarske profesije, koja je naročito bila ugrožena u zemljama Jugoistočne Evrope. Ono što je najkarakterističnije za WAZ jeste da njegova glasila nikada nisu u suprotnosti sa politikom i strateškim ciljevima vlada zemalja u kojima pojedini medij posluje”, navodi Sejdinović.

Način poslovanja WAZ-a na ovom prostoru razlikuje se u bitnim stvarima od poslovanja u njihovoj matičnoj zemlji, ali se toliko ne razlikuje od načina na koji dnevnim listovima u zemljama Jugoistočne Europe upravljaju tajkuni koje pominje Binder.

Potvrđuje to i izjava Hendrika Cernera, šefa za odnose sa javnošću Njemačkog saveza novinara. Nakon što je objavljeno da je  najstariji dnevni list na Balkanu, srbijanska „Politika“ netransparentno prodata, on je za te novine izjavio:

"Otkako se WAZ otisnuo u vode medijskog inozemstva, rukovodi se praksom da na novim tržištima dejstvuje upravo onako kako to zakoni u Njemačkoj ne dozvoljavaju. Gledali smo na angažman WAZ-a u inostranstvu kao na doprinos podsticanju širenja slobode štampe. Neprozirnost, nedostatak javnosti pri kupoprodaji ukazuje da WAZ, u suštini, iz usko odmerenih interesa u smislu zgrtanja profita djeluje u suprotnom pravcu."


WAZ-ova poslovna politika na području JE, prema riječima bivšeg konsultanta te grupacije Dušana Bogdanovića, zasnivala se isključivo na zaradi, zbog čega prilikom preuzimanja vlasničkih udjela u medijima nikada nisu tražili da na bilo koji način utiču na uređivačku politiku. WAZ je uglavnom postavljao direktore, dok su njegovi poslovni partneri iz domicilnih zemalja brinuli o glavnim i odgovornim urednicima, odnosno o uređivačkoj politici medija.

Činjenica je da udjel u financijskom sunovratu WAZ-a na Balkanu ima ekonomska kriza, kao i, u slučaju Srbije, još uvijek jaka uloga države u medijima. Međutim, ona je samo dio cijele priče, jer se za partnere WAZ-a do sada vezuju ozbiljni sumnjivi poslovi u dosluhu sa vodećim državnim tajkunima i političarima. U Srbiji je to tajkun Milan Beko, protiv kojeg je Savet za borbu protiv korupcije podnio nekoliko krivičnih prijava zbog sumnjivih privatizacija, a u Hrvatskoj bivši premijer Ivo Sanader, optužen takođe za korupciju. 

Tri godine prije povlačenja, WAZ je 2008. godine predao Evropskoj banci za obnovu i razvoj projekt na osnovu kojeg su dobili 40 miliona evra – a bio je namjenjen širenju na nova tržišta Jugoistočne Evrope i ulaganju u već postojeće infrastrukture u kojima su vlasnici.
Ulaganje u medijima u Srbiji u Hrvatskoj, WAZ je u nekim segmentima obavljao na slično netransparentan način, ali zahvaljujući prirodi veze tajkuna i države, ta priča je u nekim slučajevima dijametralno suprotna. Zato smo za ovo istraživanje uzeli slučaj dva regionalna lista – novosadskog “Dnevnika” i splitske “Slobodne Dalmacije”. Slučaj srbijanske kompanije “Večernjih novosti”, koji je bio okidač za napuštanje tržišta te zemlje, detaljno je opisan u dokumentima Saveta za borbu protiv korupcije. U slučaju “Večernjih novosti” WAZ nije uspio da preuzme plaćeni paket dionica od srbijanskog tajkuna Milana Beka bliskog svim vlastima, koji je danas, mimo zakona, vlasnik preko 60 odsto te medijske kompanije. Taj slučaj je bez epiloga pred pravosudnim institucijama u Srbiji.

SRBIJA

WAZ je u Srbiju došao 2001. godine, godinu dana nakon svrgavanja režima Slobodana Miloševića. Zatiču financijski i gotovo na svim poljima devastiranu zemlju, u kojoj dominiraju državni mediji koji su mahom radili na režimskoj ratnoj  propagandi. Poslovanje njemačke kompanije u Srbiji, kako tvrde, nije bilo uspešno, naprotiv, kako je istakao Binder, “WAZ do danas (decembar 2011 op.a.) nije ostvario nikakav profit u Srbiji”.
WAZ je imao 50 odsto vlasništva u kompaniji “Politika dnevne novine i magazini d.o.o” koja izdaje magazine i dnevne novine i najstarije su novine na Balkanu; 55 odsto vlasništva u vojvođanskom “Dnevnik Vojvodina press” koji izdaje  “Dnevnik”, najstariji dnevni list u Vojvodini, a platili su i određene dionice u kompaniji “Večernje novosti” koje nisu uspjeli da preuzmu od tajkuna Milana Beka, što je dobilo epilog i na sudovima u EU. WAZ je bio i vlasnik distributivnog lanca kioska “Štampa”.

Ulaganje WAZ-a u Srbiji imalo je dvije strane medalje. Srbija je jedina zemlja koju ovaj medijski gigant napustio zvanično zbog činjenice da država nije htjela da zaštiti strane investitore, nego domaće tajkune (slučaj “Večernjih novosti”). S druge strane, proces privatizacije  na primjeru novosadskog Dnevnika pokazuje da ona nije bila najbolje izvedena i da je, kao i u slučaju Hrvatske, bila najviše na štetu zaposlenika i samih novina.

Srbijanskoj javnosti nekoliko mjeseci nakon objvaljivanja prodaje nisu dostupni svi podaci financijske transakcije između WAZ-a i države, odnosno, novih vlasnika medija. Potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić objavio je sredinom septembra da je dnevni list “Politika” kupio Miroslav Bogićević, vlasnik “Farmakoma”, tajkun blizak Demokratskoj stranci. Inače, njegove kompanije se, prema pisanju medija, trenutno nalaze pod istragom u aferi “Agrobanka”. Bogićević je potvrdio kupovinu “Politike”, ali mimo ovog dnevnog lista još nije jasno na koji način i ko je preuzeo vlasničke udjele WAZ-a u druga dva lista - novosadskom “Dnevniku” i kompaniji “Večernje novosti”. Upravo zbog nemogućnosti preuzimanja plaćenih deonica potonjeg lista,  WAZ 2010. zapravo odlučuje da napusti tržište Srbije, optužujući pri tom državnu vlast u Srbiji da  štiti domaće tajkune i radi u njihovom interesu. Takođe, još uvijek se ne zna cifra za koju je WAZ prodao svoje udjele u medijima u Srbiji. Vučić je u slučaju „Dnevnika“ i „Novosti“ pokazao javnosti dokumenta prema kojima su kiparskim kompanijama prodata potraživanja koja WAZ ima prema tim medijima. Iz „Dnevnika“ nam je odgovoreno da više informacija sem tih nemaju.

SLUČAJ “Dnevnik”

U  septembru 2003. godine  Skupština Vojvodine podržala je ugovor o strateškom partnerstvu WAZ-a i dnevnog lista “Dnevnik”,  čiji je osnivač bio pokrajinski parlament. Tako je osnovano zajedničko preduzeće “Dnevnik Vojvodina pres” (DVP), kojim je s 55 odsto kapitala upravljao WAZ, i “Dnevnik holding” (čiji osnivač je ostala Pokrajina) sa preostalih 45 odsto kapitala.
Ukupan osnivački kapital DVP, prema podacima Agencije za privatizaciju,  iznosio je 5.000 dolara od kojih je, kako nam je potvrđeno,  WAZ za 55% vlasništva uložio 2.750 dolara, a Dnevnik holding ostatak od 2.250  dolara. U 2005. godini ulozi su pretvoreni u eure pa je ulog WAZ-a iznosio 2.219,53 a “Dnevnik holdinga” (DH) 1840,64.

Prema riječima glavnog i odgovornog urednika “Dnevnika” od 2000. do 2009. godine, Petra Petrovića osnovna namjena stvaranja DVP bilo je izdavanje regionalnog dnevnog lista „Dnevnik“, njegovo jačanje na tržištu i prisutnost u svim dijelovima Vojvodine.
“Uz ovo, WAZ je od rukovodstva DVP tražio širenje mreže regionalnih nedeljnika u Zrenjaninu, Subotici, Kikindi... To je i urađeno, ali su listovi bili kratkog veka: izdanja za Zrenjanin i Suboticu su poklonjeni konkurentskoj firmi ‘Vojvodina – info’ bez vraćanja novca uloženog u adaptaciju prostora i naknade za novu opremu. Ovo je učinjeno po odluci direktora DVP”, kaže Petrović.
Prema njegovim riječima, WAZ nije nikada ispunio sve ugovorne obaveze (ugovor zaključen u oktobru 2003. godine u Novom Sadu nakon što ga je odobrila Skupština Vojvodine):
“Nije nabavljena grafička oprema vredna, po ugovoru, 4,6 milion evra, WAZ nije obezbedio zajam za izgradnju nove štamparije i redakcijske zgrade zbog čega ‘Dnevnik’ radi u iznajmljenom prostoru, a list se štampa u drugim, a ne u sopstvenoj štampariji. Tokom pregovara obilažene su mnoge lokacije pogodne za štampariju, ali se činilo da je WAZ očekivao da plac dobije besplatno od grada. Pošto nije bilo nove štamparije, nije preuzeto ni stotinak radnika koji su ostali u Dnevnik Holdingu (DH),  sve do socijalnog programa 2011. godine WAZ nije uplatio 1,5 miliona evra za dodatni socijalni program  (od ugovorenih tri miliona, WAZ je obezbedio samo 1,5 miliona i to tek nakon pretnje tužbom). Takođe, u DVP nisu unete nikakve nove tehnologije i znanja niti licencna izdanja”, napomenuo je Petrović.

Kada je najavio povlačenje 2010. godine iz Srbije, WAZ je u javnost izašao sa ponudom da zaposlenima u “Dnevniku” pokloni svoj vlasnički udeo. Kako su mediji u to vrijeme pisali, taj poklon je značio da se WAZ odriče svog prava na povrat od 55 odsto, odnosno 1 ,8 milion evra zajma koje je dao kao član društva, a takođe odlaže povraćaj ostalih datih kredita za pet godina i u datom periodu obustavlja obračun pripadajuće kamate, dok bi plan otplate bio naknadno izrađen. Ponudu WAZ-a u početku su prihvatili Savjet zaposlenih i dva sindikata u DVP, podržalo Udruženje novinara Srbije, misija OEBS-a u Srbiji, Savez samostalnih sindikata Vojvodine i Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata, ali je na kraju odbijena. Vlada Vojvodine ju je takođe prihvatila uz zahtjev da se preciznije urede odnosi između DVP i DH.
Prema riječima Petrovića, taj aranžman je podrazumijevao da se DH odrekne svih potraživanja od WAZ-a.

“A šta bi to WAZ poklonio zaposlenima: samo svojih 2.219,53 eura što po zaposlenom (ima ih oko 140) čini oko 15 eura, ali, ostali bi dugovi prema WAZ-u od 23.768 eura po zaposlenom! Uslov za to bio je da se DH odrekne svojih svojih potraživanja prema WAZ-u i DVP (najam redakcijskog prostora koji je dostigao 70.000 eura, itd). I pored pritisaka pokrajinske administracije i Vlade Republike Srbije, DH je to odbio jer bi tako WAZ za 2.200 eura  izbegao plaćanje svojih obaveza od oko šest miliona eura. Nije poštovano ni pravo preče kupovine jer Dnevnik Holdingu (drugi vlasnik 45% udela) nikada nije ponuđeno da otkupi WAZ-ov udeo”, kazao je Petrović.
U vrijeme povlačenja sa ovog tržišta, član uprave i predstavnik WAZ-a za Srbiju Peter Lange je u nekoliko navrata pozivao Dnevnik Holding da poštuje odluku Vlade Srbije i Vlade Vojvodine i da prihvati “poklon” pod pomenutim uslovima.

Međutim, Petar Petrović kaže da je DH nije mogla da sprovede odluku vlada Srbije i Vojvodine jer bi to bilo kršenje zakona.
“Kako se DH nalazi u fazi restruktuiranja, zakon zabranjuje bilo kakve promene u vlasničkoj strukturi. Zato Upravni odbor i Skupština akcionara DH nisu hteli da stave potpise i pored neviđenih političkih pritisaka”, kaže Petrović.
Zbog lošeg poslovanja i kreditiranja od WAZ-a, zaduženja DVP samo prema WAZ-u dostigla su cifru od preko tri miliona evra.

“Dugovanja DVP-a su najteža priča. Postoje dugovanja prema dobavljačima i ona, prema završnom računu za prošlu godinu, iznose oko 400,000.000 dinara. Zaduživanja kod WAZ-a traju od 2006. godine i ona sada zbirno iznose 3,327.642,58 eura! Zanimljiva je i namena tih kredita: mahom su tekuće poslovanje, ali se onda potkrade i stavka „za planiranu investiciju u štampariju“ čega nije bilo. Istražni organi bi trebalo da ispitaju kako se novac trošio – u preduzeću koje je dužno skoro milijardu dinara, plate su ispod republičkog proseka, sva imovina su kompjuteri i nekoliko automobila i telefona, a menadžment za takvo poslovanje sebi dodeljuje bonus od oko 50.000 eura, plus bonus od WAZ-a za prodaju njihovog papira. Svi ti podaci se mogu naći na internet stranici Agencije za privredne registre Srbije”, pojašnjava Petrović.
Pozajmice, prema njegovim riječima, nisu odobravane uz saglasnost manjinskog vlasnika čiji predstavici sede u Skupštini akcionara DVP, nikada uz dva potpisa (direktori DVP i DH).

U međuvremenu, u “Dnevniku” je od dolaska WAZ-a, prema podacima Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV),  bez posla ostalo stotinjak zaposlenih: 30-ak njih je dobrovoljno neposredno po ulasku WAZ-a napustilo redakciju i dobilo otpremninu, 70  je u poslednjem talasu, 2009. godine, ostalo bez posla, uz socijalne programe. Prema riječima predsjednika Izvršnog odbora NDNV, neki ljudi koji su dobrovoljno napustili Dnevnik i dobili otpremninu u međuvremenu su se vratili u Dnevnik na visoke uredničke pozicije.
Tiraž “Dnevnika” nije poznat, ali je nedavno direktor DVP Dušan Vlaović izjavio da je prihod od tiraža prepolovljen. Prema riječima Petra Petrovića, to znači da list ima oko 8.000 štampanih primjeraka uz remitendu od 20 do 30 odsto.

“Položaj zaposlenih je veoma loš i novinari sa stažom od desetak i više godina jedva dobijaju do 250 eura mesečno (25-30.000 dinara), sa malim zakašnjenjima. Otpuštani su uglavnom uz niske otpremnine i do sada ih je otišlo oko 35 – 40, mahom obrazovanih ljudi. Ostali su oni najstariji u redakciji uvežbani na propagandi miloševićevske SPS i SRS epohe, ogrezli u govoru mržnje i neznanju (npr. Gradska rubrika, koja je uvek školovala najmlađe, danas ima jednog stalno zaposlenog saradnika) . Na okupu ih jedino drži strah od gubitka posla”, naglašava Petrović.
Zaposleni u “Dnevnik Holdingu” podnijeli su nekoliko krivičnih prijava protiv WAZ-a, a Upravni odbor “Dnevnik holdinga” najavio je tužbu zbog neispunjenja ugovornih obaveza prilikom osnivanja DVP-a 2003. godine.
 

HRVATSKA

Na hrvatskom tržištu WAZ je zastupljen preko partnera Europapress holdinga od 1998. godine i to 50-postotnom iznosu. EPH je izdavao najtiražniji tjednik Globus, a prvi broj Jutarnjeg lista izašao je 6. travnja 1998. godine. Problemi za EPH, odnosno WAZ, krenuli su svega dvije godine nakon dolaska tog njemačkog partnera u Hrvatsku odnosno izbijanja nikada do kraja istražene afere Gruppo u kojoj je kratko bio uhićen vlasnik EPH Ninoslav Pavić.  Naime, u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj 3. siječnja dolazi na vlast lijeva kolicijska vlada Ivice Račana, odmah te godine slijedi i istraga o aferi Gruppo u kojoj je optuženo niz ljudi za medijski monopol.
Glavni akteri afere Gruppo su uz Pavića, tajkun Miroslav Kutle, filmski producent Vinko Grubišić te desna ruka Franje Tuđmana i član HDZ-a Ivić Pašalić. Unatoč činjenici što su mnogi akteri bili kratko uhićeni ova afera nikada nije imala i svoj epilog. Prema optužbama tajkunu Kutli pripadao je treći po veličini hrvatski dnevnik odnosno Slobodna Dalmacija sa sjedištem u Splitu,  a navodno se dogovorio s HDZ-ovcem Pašelićem, Grubišićem i vlasnikom EPH-a Pavićem neku vrst kartela svih važnih medija uz naravno podjelu prihoda. Podjela prihoda sadržavala je i dogovor o naklonosti tih medija prema bivšoj vladajućoj stranci HDZ-u.


Afera Gruppo je bitna jer će se veze između Pavića i Kutle nastavit godinama kasnije u slučaju nikada do kraja rasvijetljene privatizacije splitskog dnevnika Slobodna Dalmacija.
Ako je Pavić i bio uzdrman koliko-toliko post-tuđmanovskom Vladom, njegov pravi uzlet kreće kada na vlast dolazi premijer Ivo Sanader 2003. godine. Sanader je bio miljenik svih EPH izdanja koji su početkom njegova mandata imali tri dnevna lista, četiri tjednika, dva dvotjednika i 8 mjesečnika. EPH za vrijeme Sanadera postaje najmoćniji medijski koncerna koji se širi i na niz drugih poslova preko svog vlasnika Ninoslava Pavića i to od consultinga, poslovanja s nekretninama pa i do turističke djelatnosti preko tvrte Adriatica net. Pavić je sa Sanaderom razvijao i partnerske odnose što je posebno vidljivo iz slučaja preuzimanja Slobodne Dalmacije dnevnika iz Splita i svojevrsnog simbola Dalmacije koju ćemo kasnije detaljno obraditi.
Pad EPH izdanja u Hrvatskoj odnosno gubitak moći Ninoslava Pavića kreće od 2009. godine padom Ive Sanadera. U isto vrijeme mediji postaju prve žrtve ekonomske krize što će rezultirati gašenjem niza EPH izdanja u Hrvatskoj ali nekih tvrtki koje se vežu uz Pavića. Pavić je odlaskom Sanadera, ali i rastućom krizom onemogućen u nizu već dogovorenih poslova kao što je primjerice bila prodaja zgrade EPH u Koranskoj ulici u Zagrebu HEP-u, a u postsanaderovoskoj Hrvatskoj morao se nositi sa "stigmom" partnera bivšeg premijera.

Tu "stigmu" EPH izdanja, posebno Jutarnji list ali i Slobodna Dalmacija pokušat će oprati nizom tekstova u kojima se napada Sanader a koji se temeljili na dokumentima iz istraga DORH-a koji su trebali biti tajni. Da je sam WAZ, a ne samo Pavić imao dobre odnose sa Sanaderom dokazuje i činjenica  da se Sanader susretao s čelnicima WAZ-a u Essenu i to nakon što je podnio ostavku na premijersku dužnost. Da je bilo susreta potvrdio je te godine Paul Binder, direktor korporativnih komunikacija WAZ-a.

"Mogu vam potvrditi kako je gospodin Ivo Sanader bio u Essenu nekom prigodom, a kad smo mi to saznali odlučili smo ga kontaktirati i naći se s njim. Čelnici WAZ-a našli su se njime i tražili  od njega neki savjet", rekao je Binder 2009. godine. Izjave čelnika WAZ-a, samog Sanadera te Pavića o naravi takvih susreta odnosno o "savjetima" za koje je angažiran bivši premijer Sanader se ne poklapaju. Sanader je gostujući u nagledanijem političkom showu hrvatske nacionalne televizije HTV-a u emisiji "Nedjeljom u dva" u rujnu 2012. godine tvrdio da je bio konzultant WAZ-a s kojima je imao dobre odnose posebno spomenuvši člana Uprave Bodu Hombacha. Kada smo u sklopu ovog istraživanja Bindera upitali je li bilo suradnje sa Sanaderom rekao nam je kako Sanader nikada nije bio zaposlenikom ili angažiran od strane WAZ-a, a to isto danas tvrdi i Pavić.
No, znakovito je da su gotovo sve hrvatske redakcije u studenom 2009. godine na svoje adrese dobile mail prepiske između  Hombacha i Pavića u kojima se Pavić žali Hombachu da je WAZ angažirao Sanadera. Iako je pravna služba EPH zaprijetila kako će podići tužbe protiv onih medija koji objave sadržaj tih mailova tvrdeći da nisu autentični. Mail su objavili gotovo svi mediji. Tužbe nisu podignute.

SLUČAJ "Slobodna Dalmacija"

Natječaj za prodaju državnog paketa dionica odnosno dionica Slobodne Dalmacije raspisao je Hrvatski fond za privatizaciju i to krajem 2003. godine, a na natječaj su se kao interesenti javili riječki Novi list, slovenski dnevnik Delo, austrijska "Styria" odnosno Večernji list iz Zagreba, EPH kao izdavač Jutarnjeg lista, kontroverzni poduzetnik Josip Radeljak, poduzetnik Željko Kerum preko konzorcija "Pojata", te grupa iz Clevelnda iza koje je stajao poduzetnik i hotelijer Ivan Nogalo.

Nakon što su povukli gotovo svi glavni igrači, EPH se već  predstavio kao jedini pravi kupac Slobodne Dalmacije.  U vrijeme dok se pregovaralo o kupnji Slobodne Dalmacije mijenjao se novi zakon o medijima u kojem je zadržana odredba o nedopuštenoj koncentraciji nakladnika. EPH se morao riješiti udjela u Tisku kako bi došao do Slobodne Dalmacije. Tako je Agrokor Ivice Todorića, još jedan važan partner Ninoslava Pavića od Europapress holdinga kupio 614.510 redovnih dionica Tiska, odnosno 25,73 posto vlasničkog udjela i to 2006. godine. Pet godina kasnije Todorić je doći i do kioska Slobodne Dalmacije (Slobodna Dalmacija – distribucija i kiosci) za što je platio 118,5 milijuna kuna, i to u gotovini.

No, vratimo se u 2005. godinu. EPH službeno ulazi u Slobodnu Dalmaciju 30. rujna 2005. godine.  Ugovore o kupnji Slobodne Dalmacije nisu bili javni sve do prosinca 2010. godine kada su ih u većem dijelu objavili dnevnici Jutarnji list i Slobodna Dalmacija braneći se od optužbi da su na netransparentan način došli do vlasništva nad splitskim dnevnim listom. To je objavljeno godinu dana nakon što je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) zatražilo od premijerke Jadranke Kosor kao i predsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju Vedrana Duvnjaka javnu objavu obvezujuće ponude i ugovora o prodaji Slobodne Dalmacije tvrtki Europapress holding.

Kada su oni i objavljeni nedostajali su ugovori o preuzimanju Tiska od strane Agrokora , nije bilo ni dokumenta "Obvezujuća ponuda za kupnju", a nedostajali su i ugovori vezani za Adriatica.net.
"Privatizacija Slobodne je najuspješnija i najčišća privatizacija u posljednjih dvadeset godina", zaključio je više puta u svojim medijskim istupima Ninoslav Pavić dodajući kako mu je u svemu odmogao Sanader, a ne pomogao. No, čini se da nije tako.
U kontekstu Slobodne Dalmacije ključna je tvrtka Adriatica.net. Istraga MUP-a kao i DORH-a oko privatizacije Slobodne Dalmacije koja i dalje traje. Prijavu je 2009. godine podnio Ozren Matijašević, sindikalni predstavnik u Upravnom vijeću Hrvatskog fonda za privatizaciju.  Od Državnog odvjetništva je zatraženo da ispita poštuje li EPH ugovor o kupovini Slobodne Dalmacije, s obzirom da je nakon kupovine udjela Adriatica.net prodao tvrtki Slobodna Dalmacija 25 posto udjela Adriatice, ali po dvostruko većoj cijeni predstavljajući ih kao ulaganje koje je bilo obvezno prema Ugovoru o preuzimanju iz 2005. godine

"Nemoguće je da ono što je vrijedilo 30 milijuna kuna devet mjeseci kasnije pola tog vrijedi 73 milijuna kuna da bi mi iz Adriatice net odgovorili da su oni u devet mjeseci za 18 puta dignuli promet", rekao je Matijašević kada smo razgovarali s njim o toj temi. Priča oko Adriatice net postala je još više sumnjiva jer se koncem 2009. godine ta tvrtka spašavala od propadanja pod okriljem države odnosno Ministarstva turizma kojeg je vodio Damir Bajs  preko Agrokora, Croatia osiguranja i nekoliko velikih državnih kompanija.

Istraživanjem slučaja Slobodna Dalmacija došli smo do ugovora iz kojeg je vidljivo da je Hypo Alpe-Adria Ulaganje (HAAU) ustupila pola tvrtke Adriaticanet EPH-u bez naknade, što zapravo implicira da je EPH tu tvrtku zapravo dobio besplatno, što je dodatno budi sumnje! Od direktora korporativnih komunikacija EPH-a Svena Semenčića dobili smo odgovor kako je to "apsolutno netočno" jer smo u posjedu Ugovora o prijenosu te da postoji i drugi ugovor o prodaji. U svom dosadašnjem istraživanju nismo došli u posjed tog dokumenta niti nam je predočen.
Prema službenom financijskom izvješću Fini te transakcije prodaje dionica nema i nema naznake o dobiti iz nekog ugovora o prodaji. Zaključujemo, prema dostupnoj dokumentaciji da je EPH dionice dobio besplatno, a 25 posto tih dionica poslije je prodao Slobodnoj Dalmaciji za 73 milijuna kuna predstavljajući ih kao dokapitalizaciju.

Osim slučaja s dokapitalizacijom Adriaticaneta prema Sulejmanu Tabakoviću predsjedniku nevladine udruge nezakonito razvlaštenih dioničara „Kulin Ban”, tvrdi da je fiktivna privatizacija Slobodne Dalmacije izvedena da bi Todorić došao do Tiska, enormnog bogatstva, gdje se svakodnevno skuplja gotovina, i na taj način dobio potpunu kontrolu nad tržištem prodaje tiska. Sporno je da je Slobodna prodana bez da je provedena pretvorba i privatizacija odnosno da je HFP prodao vlasništvo uposlenika Slobodne Dalmacije. Kako toga nije bilo umirovljenici zajedno sa sadašnjim zaposlenicima nisu sudjelovali u pretvorbi, i nisu mogli dobiti svojih 50 posto. Sve ove navode odbili su čenici HFP-a, a i sam Pavić koji se pozivaju na izvješće revizorskih tvrtki koje nisu našli nezakonitosti i nelogičnosti.

Postoji i sudski slučaj Hrvoja Šimića čija je tvrtka Novabela u višegodišnjem sporu sa Slobodnom Dalmacijom. Prema Šimiću sporno je osim slučaja Adriaticenet i nelegitimna Glavna skupština Slobodne iz 2005. godine jer je osoba kojoj je istekao mandat sazvala Skupštinu na kojoj je EPH preuzeo Slobodnu. Također sporan je i slučaj imovine Slobodne Dalmacije jer postoji sumnja da su se kompenzirali poslovi s Agrokorom Ivice Todorića što se poklapa sa ostalim slučajevima. No, Šimić upozorava i na tvrtku Com.com koja je u suvlasništvu EPH preko koje se navodno isplaćivao dug prema Miroslavu Kutli.  Veze između Kutle i Pavića nikada nisu bile predmetom posebne istrage DORH-a i Policije, ni u slučaju Slobodne Dalmacije pa ni u slučaju afere Kamensko koja je buknula 2011. godine.

O vezama Kutle i Pavića dokazuje i spor kojeg vodi odvjetnik Mladen Dragičević. U sudskom sporu kojeg vodi Dragičević on tvrdi da je Kutle zapravo prikriveni vlasnik EPH i to u udjelu od 25 posto.  Kutle i odvjetnik Dragičević su 1. listopada 2008. sklopili ugovor o zastupanju u naplati Kutlinih višemilijunskih potraživanja i to prema EPH i Obiteljskom radiju. Iz tužbe Dragičevića protiv Kutle vidljivo je da je on organizirao niz susreta Pavića i Kutle. O tim susretima ne žele govoriti ni Pavić, a ni Kutle kojeg smo kontaktirali kazavši nam da ne želi davati izjave jer je "umoran od demantija".  Predstavnici  njemačkog WAZ-a potvrdili su kako znaju za spor, a susrete Pavića i Kutle potvrdio je Srđan Kerim koji vodi WAZ-ove operacije u istočnoj Europi. WAZ se nije posebno uplitao u odnose Kutle i Pavića jer kako su službeno rekli "EPH od početka djeluje kao tvrtka u 50-postotnom udjelu u posjedu WAZ-a i preostalih 50 posto udjela u vlasništvu Pavića". Dragičević u procesu tvrdi da se Pavić dogovorio s Kutlom svima "iza leđa", a o njihovom partnerskom odnosu svjedoči i afera Kamensko.

Valja naglasiti kako je u vrijeme Pavića Slobodna Dalmacija, koje je bila simbolom Splita i regije odselila u obližnje Dugopolje, gdje im je kreditom prikazanim kao ulaganje plaćena zgrada, a kreditom se plaćalo i uvođenje novog redakcijskog sistema od njemačke firme DTI. U to vrijeme član Uprave za kadrovska i pravna pitanja bio je danas aktualni ministar policije Ranko Ostojić što budi sumnju kako ovaj slučaj neće biti skoro riješen.
Zanimljivo je kako se EPH prigodom kupnje Slobodne Dalmacije obvezao osnovati Novinarsku akademiju u Splitu odnosno visokoškolsku ustanovu. No, ona još nije krenula u pravom smislu riječi, a prema svemu sudeći otvorit će se tek sada 440 kilometara dalje i to u Virovitici. Od detalja iz Ugovora koji nisu ispunjeni valja pomenuti i da nije zadržan jednak broj zaposlenih u razdoblju od pet godina, da je „savremena” oprema za rad zapravo rabljena, nabavljena još 2002. godine od bugarske podružnice WAZ-a.

Važno je na kraju napomenuti kako je nakon Sanadera koji se povukao 2009. godine i poraza Jadranke Kosor na izborima 2011. godine na vlast došla Vlada Zorana Milanovića. Na čelo policije dolazi Ranko Ostojić donedavni Pavićev zaposlenik i član Uprave Slobodne Dalmacije.  Ministar pravosuđa postaje Orsat Miljenić koji je zastupao EPH u više slučajeva. U prosincu 2010. godine inauguriran je novi predsjednik Hrvatske Ivo Josipović koji ne krije da je u vrlo bliskim prijateljskim odnosima s Markom Vojkovićem pokretačem Adriaticaneta i partner Ninoslava Pavića. Od 2002. godine na čelu Državnog odvjetništva nalazi se Mladen Bajić, a ni jedna od ovih informacija ne upućuje da bi slučaj Slobodne Dalmacije mogao dobiti epilog.

ZAKLJUČAK

Poslovanje WAZ-a u medijskim kućama u Srbiji i Hrvatskoj, neuspešno je na više nivoa. Činjenica je da su neki dugovječni i tradicionalno važni mediji, sada osiromašeni, a profesionalno potpuno diskreditovani zbog saradnje sa političkim režimima, odnosno zbog uređivačke politike koja je bila i ostala naklonjena vlasti.

U tom smislu, simptomatično je širenje WAZ –a na prostor jugoistočne Evrope u vrijeme završetka Hombachovog mandata na čelu Pakta za stabilnost JE i prelaska u medijski koncern sa svim političkim vezama koje je stekao na pomenutoj funkciji.  Tijesne veze i suradnja WAZ-a sa tajkunima koji su umješani u ozbiljne korupcionaške afere ostavljaju otvorenim mnoga pitanja vezana za poslovnu politiku ove korporacije.   

Neispunjavanje ugovornih obaveza potpisanim pri kupnji medija, poput obaveza nabavljanja štamparije, doveli su medijske kuće u inferioran položaj na tržištu, a kreditiranje u stanje iz kojeg se teško mogu izvući, naročito u državama koje su u finansijskom kolapsu. 

Tiraž listova je drastičnom opadanju. „Dnevnik“ je, prema podacima Petrovića, u trenutku kada je WAZ ušao u tu medijsku kuću, imao tiraž 12-13.000, a danas, nezvanično oko 8.000.  Prodaja Slobodne Dalmacije se prepolovila. Godine 2001. tiraž je bio 63.000, a 2011. godine 37.000. Riječ je podacima koje su nakladnici sami prijavili Hrvatskoj gospodarskoj komori.

Iza WAZ-a ostaju mediji u ogromnim dugovima, sa skoro prepolovljenim tiražam,  neprofesionalnim i staromodnim uređivačkim politikama, te samo djelomično ispunjenim ugovornim obavezama. Srbiji i Hrvatskoj, s druge strane, ostaje problem potpune netransparentnosti vlasničke strukture u medijima i uređivačkih politika koje diktiraju želje i potrebe poslovnih i političkih elita, zbog čega je mejnstrim novinarstvo u obje zemlje izgubilo čitatelje i ugled. 

Ovaj tekst je nastao uz financijsku podršku Scoop-a, danske mreže za istraživačko novinarstvo. Scoop ne odgovara za sadržaj iznesen u tekstu.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.