Zgagin odgovor Hribar: Tko je ispalio taj "žalac smrti" koji je uzrokovao raspadanje u čitavoj regiji

Foto: U ime države

DR. SPOMENKA HRIBAR u odgovoru (17. lipnja 2014) na članak "Tko je pomogao otvoriti vrata pakla i pri tome još i zaradio" ni jednim dokumentom ili argumentom ne demantira glavne zaključke članka, nego kreće ponovno u napad ad hominem.

> Tko je pomogao otvoriti vrata pakla

“Blaž Zgaga će otkriti veo koji zastire istinu o osamostaljenju!” napisala je podcjenjivački u uvodu i pripisala mi cilj koji nisam imao. Kao novinar samo radim svoj posao i predstavljam informacije koje su u interesu javnosti.

Autorica u dijelu odgovara na navode koje je napisao dr. Slaven Letica, nekadašnji osobni savjetnik hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Na te dijelove ne mogu odgovoriti jer se ne radi o mojim riječima.

Zabunom mi pripisuje da slijedim Letičine navode i da preuzimam njegove teze i stavove. I hrvatski intelektualci i državljani imaju pravo, poput slovenskih i bilo kojih drugih, da na sadašnjost i prošlost gledaju onako kako žele. A javnost ima pravo da bude upoznata s informacijama iz više izvora, između ostaloga i stranih.

Iz nekih konkretnih navoda autorice koja je između 1990. i 1992. godine bila kao političarka među vođama tada vladajuće koalicije Demokratska opozicija Slovenije (Demos), moguće je razabrati da oni potvrđuju ono što je zapisano u mojem članku.

“Tada, u siječnju 1991. još je bilo nade da će biti moguće ostvariti neki 'budući jugoslavenski dogovor', a u međuvremenu je slovenska odluka prihvaćena na referendumu bila već, naravno, konačna! Za odluku o samostalnoj državi nije nam trebala nikakva privola niti dopuštenje; samostalna odluka naroda je već po definiciji autonomna i suverena”, napisala je autorica.

Time je potvrdila da je Slovenija donijela odluku o samoopredjeljenju jednostrano i konačno, čime je sve ostale republike u Jugoslaviji stavila pred svršen čin. Pri tome su zanemarili dramatična upozorenja na moguće posljedice te odluke za druge jugoslavenske narode. Naime već su u ožujku 1990. u tadašnjem republičkom komitetu za međunarodno sudjelovanje upozorili da bi jednostrano konstituiranje samostalne Slovenije moglo dovesti do ustavne krize kao i vojne intervencije koja bi dovela do unutarnjih sukoba i građanskog rata.” (Mednarodno pravni in politični vidiki konfederalizma in federalizma, Republiški komite za mednarodno sodelovanje, Ljubljana, 30. ožujka 1990, u: Božo Repe, Viri o demokratizaciji in osamosvojitvi Slovenije, 2. dio, Arhivsko društvo Slovenije, Ljubljana, 2003, str. 80).

Iako je slovensko državno vodstvo bilo upozoreno na posljedice, nije učinilo ništa da bi spriječilo katastrofu koja je uslijedila. Pri tome je Slovenija ubrzo nakon početka vojničkih sukoba počela prodavati oružje i streljivo koje je zaposjela u skladištima Jugoslavenske narodne armije.

Autorica u svojem zapisu potvrđuje i usklađenost slovenskih i srpskih interesa u pogledu uspostave Velike Srbije i neovisne Slovenije.

”Interes srpskog naroda da živi u jednoj državi ne ugrožava prava nijednog drugog naroda ako je to savezna država, ako je to Jugoslavija, sa Slovenijom ili bez nje, to za srpski narod nije problem”; tako je predstavila stajalište srpske strane u bilješci o razgovorima između slovenske i srpske delegacije koje su u 24. siječnja 1991. u Beogradu vodili Milan Kučan i Slobodan Milošević.

Na temelju toga zaključila je sljedeće: “Bez obzira na to hoće li se Slovenija osamostaliti, interes Srbije je jednak, i jednako će nastojati da svi Srbi žive u jednoj državi, u trećoj Jugoslaviji. Slovenija u toj “priči” uopće nije bitna, to uopće nije stavka.”

Autoričine riječi dakle potvrđuju da je slovensko državno vodstvo bilo upoznato s planovima Srbije za oblikovanje treće Jugoslavije bez Slovenije, i da se, prema tome, Srbija neće suprotstavljati odcjepljenju Slovenije.

Zapis razgovora s dr. Dobricom Ćosićem i drugim srpskim intelektualcima u gostionici Mrak na kojem je i osobno sudjelovala, dodatno potvrđuje da su slovenski intelektualci iz kruga Nove revije i tadašnja slovenska vlast – Služba državne sigurnosti je tajno snimala razgovor – već 1985. godine doznali za cilj srpskih elita: uspostava treće Jugoslavije pod srpskom dominacijom, odnosno Velike Srbije.

Njezini navodi potvrđuju ispravnost teze koju je u svojem članku Srpsko-slovenska zavjera predstavio i utemeljio beogradski odvjetnik dr. Aleksandar Sekulović, inače član vodstva Saveza antifašista Srbije. Autor je naime podrobno analizirao usklađeno djelovanje Srbije i Slovenije protiv Jugoslavije koje je trajalo desetljećima i doseglo vrhunac 24. siječnja 1991. kad su se delegacije pod vodstvom Milana Kučana i Slobodana Miloševića usuglasile da Slovenija ima slobodan put iz Jugoslavije, a da svi Srbi mogu živjeti u jednoj državi (članak je na srpskom jeziku dostupan na stranici: http://www.cpns.si/novice/clanek-o-srbsko-slovenski-zaroti/).

Sukladnost srpskih i slovenskih interesa navodima autorice je potvrđena. Srbi su željeli uspostavu “treće Jugoslavije” pod  srpskom dominacijom odnosno Veliku Srbiju. Budući da na području Slovenije nije živjelo mnogo stanovnika srpske narodnosti, srpske elite su se slagale da Slovenci oblikuju svoju vlastitu državu.

U odgovoru autorica ujedno promašuje i samu suštinu članka, jer ne uvažava nove dokumente koji dokazuju da je prodaju oružja naredio čitav državni vrh, dakle da su oni koji su bili upleteni oružje prodavali u ime Repubike Slovenije. U analizi dekonsturira moje riječi, traži i izmišlja skrivena značenja, misli i hipoteze i pripisuje mi riječi koje nikada nisam napisao i misli o kojima nisam razmišljao.

Moj članak je novinarski i obavijesno jasan. Sve u njemu je napisano otvoreno i bez ikakvih poruka skrivenih između redaka. U njemu nema nikakve ideologije.

U članku sam javnosti prikazao samo informacije o slovenskoj ulozi pri raspadu Jugoslavije koje su objavile mnoge ugledne svjetske nakladničke kuće i mediji, a do sada su u Sloveniji bile posve prešućene. Ujedno sam predstavio sadržaj zapisnika i magnetograma sjednica Predsjedništva i Savjeta za obranu koji dokazuju da je prodaju oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini odredio državni vrh.

Zamjerke da želim “oprati hrvatsku politiku od svake odgovornosti za raspad Jugoslavije” ili da pokušavam djelomično opravdati Janeza Janšu od krivice za (pre)prodaju oružja uvredljive su i podmetačke.

U karijeri sam često istraživao nepravilnosti koje je počinilo ministarstvo obrane i kasniji premijer Janez Janša. S finskim kolegom Magnusom Berglundom istraživao sam podmićivanje u aferi Patria. Janez Janša je sad pravomoćno osuđen na dvije godine zatvora (više o tome dostupno je ovdje).

Tvrdnje da ga želim “oprati” neutemeljene su. Ali treba imati barem toliko intelektualnog i elementarnog poštenja, pa javnosti jasno poručiti da je i obrambeni ministar Janez Janša u vrijeme dok je trgovao oružjem imao svoje nadređene koji su po zapovjednoj odgovornosti odredili prodaju oružja.

Takve su činjenice. Ako ih autorica ne želi prihvatiti, to je njezino pravo. A moja je dužnost upozoriti čitatelje da autorica prekraja činjenice prema svojoj istini.

Nikada i nigdje nisam optužio predsjedništvo Slovenije za korupciju, preprodaju oružja i veleizdaju, kao što autorica navodi.

“Budući da je takve optužbe na račun Slovenije napisao Zgaga, jedan od nas, vrijedit će kao vjerovatne i vjerodostojne možda i tada kad više neće biti nikoga od nas koji smo danas tu. Ta misao je toliko tužna i toliko deprimirajuća da doista ne znam što je još ostalo od osamostaljenja”, zapisala je autorica.

I doista, pitanje je što je još 2014. godine ostalo od osamostaljenja? Možda su konzervativni intelektualci ili “razumniki”, pogotovo oni iz kruga oko Nove revije dosanjali svoje tisućljetne snove o slovenskoj državi, ali mnogi njezini državljani u njoj su izgubili život dostojan čovjeka. Korupcija, organizirani kriminal, gotovo sustavno uništavanje radnih mjesta i bijeg mladih bez perspektive u tuđinu – to je današnja realnost “samostalne Slovenije”.

A u drugim državama nastalima na području nekadašnje Jugoslavije gdje je divljao rat, stanje je još mnogo gore. Autorica je navela da je Jugoslavija “već u svojem nastanku imala u sebi žalac smrti”. S tim se je moguće složiti, a možda i nije. Ali važnije je pitanje, tko je ispalio taj “žalac smrti” koji je uzrokovao raspadanje u čitavoj regiji, i mnogim naraštajima oteo budućnost? I tko je za to suodgovoran? 

Blaž Zgaga
samostalni novinar
Slovenija