KADA se posljednjih dana digla prašina zbog najave o pokretanju tužbe za nadriliječništvo protiv Ane Bučević, neki su na društvenim mrežama postavili pitanje što bi se dogodilo da je naša 'životna trenerica' registrirala neku vjersku zajednicu pa govorila isto, ili da je nešto slično radio netko iz krugova bliskih Katoličkoj crkvi.
New age i pseudoznanost
Takvo pitanje sasvim je na mjestu iz više razloga. Jedan je to što iskustva doista pokazuju da pripadnici Katoličke crkve imaju drugačiji tretman, što ćemo kasnije pokazati. No također je primjereno i zbog toga što se sama Bučević u svojim govorima, kao i u svojoj obrani na optužbe, poziva na neke elemente i tehnike duhovnog liječenja, među ostalim i na indijsku ajurvedsku (ili ayurvedsku) medicinu koja je na Zapadu popularna u raznim istočnjačkim vjerskim zajednicama, među alternativcima te generalno među poklonicima joge i new agea.
Takvim pozivanjem Bučević je zapravo, vjerojatno nesvjesno, pogodila u temu koja dobro ilustrira samu srž problema. Evo zašto.
Ajurvedska medicina u svojoj biti je tradicionalna medicina, a prema hinduističkim spisima do ljudi je došla od boga. No ona nema ozbiljnog uporišta u suvremenim znanstvenim dokazima. Primjerice, American Cancer Society (ACS) objavio je upute pacijentima prema kojima djelovanje Ajurvede za sada nije potvrđeno u znanstvenim studijama. Do sličnog zaključka da ajurvedska medicina nije pokazala učinkovitost u liječenju niti jedne bolesti došao je i britanski Cancer Research UK, mada su obje institucije priznale da određene tehnike masaže i relaksacije često imaju pozitivno djelovanje na opće stanje oboljelih od raka te da neki biljni pripravci imaju određene efekte kod miševa koje bi trebalo dodatno istražiti u studijama na ljudima.
S druge strane pokazalo se da ajurvedski pripravci mogu čak biti otrovni jer znaju sadržavati toksične teške metale poput olova ili žive. Ajurvedska medicina danas se u znanstvenim krugovima, zbog svojih nemedicinskih koncepata (kao što je ideja o postojanju tri doše čija ravnoteža u tijelu osigurava zdravlje) uglavnom smatra pseudoznanošću, a tako je tretira i Maharashtra Andhashraddha Nirmoolan Samiti, indijska organizacija posvećena suzbijanju praznovjerja u Indiji. Unatoč tome, oko 80% ljudi u Indiji koristi neki oblik tradicionalne medicine, uključujući ajurvedsku, u njoj postoji više od 180 centara za poučavanje Ajurvede, a osiguravajuće kuće pokrivaju troškove ajurvedskih tretmana za razne bolesti od artritisa do raka na što otpada od 5 do 10% svih medicinskih troškova.
Dakle, Indija je daleko od toga da se službeno odrekne ajurvedske medicine kao pseudoznanosti, a jedan od ključnih razloga za to najvjerojatnije je da je ona dio njezine hinduističke vjerske tradicije. Naravno, postoje i neki drugi, ponešto prozaičniji motivi, među kojima ne treba zanemariti podatke prema kojima je Indija samo od izvoza ajurvedskih lijekova u 2017. uprihodila preko 400 milijuna dolara te da taj izvoz iz godine u godinu raste.
Slično vrijedi i za kinesku tradicionalnu medicinu koja je podjednako pseudoznanstvena i usto još i ekološki vrlo štetna jer koristi brojne pripravke od ugroženih životinja poput tigrova i nosoroga.
Liječenje vjerom
Ono što radi Bučević u biti je vrlo slično raznim terapijskim praksama koje se temelje na liječenju vjerom, odnosno na ideji da su psihičke i tjelesne bolesti u suštini bolesti duše. Stoga je sasvim opravdano postaviti pitanje što bi bilo da Bučević pripada nekoj registriranoj vjerskoj organizaciji ili da se tako registrira? Možda nekoj new age ili istočnjačkoj?
Neki precizan odgovor na ovo pitanje teško je dati jer se ono kreće u maglovitoj 'kibi-dabi' sferi.
No neka ilustracija svakako se može pronaći u načinu na koji se u Hrvatskoj tretira liječenje vjerom u duhu katoličke tradicije. Najpoznatija ilustracija toga svakako je hrvatska inačica liječenja vjerom poznata kao hagioterapija, koju je utemeljio Tomislav Ivančić (1938. - 2017.), hrvatski katolički svećenik, teolog, filozof i sveučilišni profesor. Ako promotrimo temeljne teze jedne druge Dalmatinke Ane, Ane Perišić, koja je voditeljica Centra za hagioterapiju u Splitu, vidjet ćemo da se one u suštini ne razlikuju bitno od teza Ane Bučević. Uzgred, ni Perišić ni Ivančić ni Bučević nisu stručni za medicinu, psihologiju ili srodne znanosti.
Evo što ona kaže: :
„Simptomatske bolesti mogu imati dvostruki smjer. Prvo, ukoliko fizičke bolesti i hendikepi ili psihičke boli uznapreduju, mogu kod čovjeka izazvati duhovnu patnju. Tada se on nerijetko osjeća tjeskoban, u strahu, frustriran, nemoćan, čak i suicidalan. Međutim, učestalija je pojava bolesti na psihosomatskom području, a da im je izvor na duhovnoj razini. Tome u prilog svjedoče mnogi znanstvenici.
A. Jores, medicinski antropolog, istražujući čovjekovo zdravlje i njegove bolesti, došao je do zaključka da je čak 70% čovjekovih boli specifično ljudsko, a to znači da ih se ne susreće kod životinja ili biljaka. Stoga se može zaključiti da boli uzrokovane bakterijama, virusima, parazitima, pomanjkanjem imuniteta, genetskim naslijeđem i kancerogenim uzrocima izazivaju tek trideset posto ljudskih bolesti. To u biti znači da se prirodno znanstvenim putem, tj. etiološki, s pomoću farmaceutskih pripravaka ili lijekova, može liječiti tek tridesetak posto bolesti. Nažalost, izrazito velik je broj ljudskih boli koje se liječe simptomatski, što pak znači da se izliječe samo znakovi tj. simptomi, a da sama bolest ostaje.
W. Beinert, teolog, tvrdi da je svaka bolest, u temelju, plod krivog oblika življenja vlastitog bića. A. Jores pak kaže da specifično ljudske bolesti nastaju kada čovjek ne može realizirati svoje biće, kada ne može nadići svoju rastresenost, samoga sebe i otkriti te prihvatiti viziju koja ga nadilazi. Znači da se ozdravljivanjem čovjekove duhovne dimenzije može uzročno izliječiti uistinu veliki broj ljudskih psihosomatskih bolesti...
"...Ozdravljanje egzistencijalnog, bazičnog i cjeloživotnog područja čovjeka donosi mu ili olakšanje ili izlječenje od psihosomatskih boli. Duhovna pomoć i potpora ne isključuje druge oblike liječenja ukoliko su oni potrebni, ali ako se zanemare patnje duhovnog organizma onda liječenje, ma koliko uspješno bilo, samo je simptomatsko."
Pojednostavljeno govoreći, bolesti duhovne duše često će se očitovati kao bolesti psihe i tijela, a liječenje duše temelj je za njihovo ozdravljenje.
Jedini problem je u tome što se na službenim stranicama hagioterapije navodi sljedeće:
"O čovjeku se uglavnom govori kao o tjelesnom i psihičkom biću. Međutim, nedvojbeno je: čovjek je tjelesno, psihičko i duhovno biće. Duh pak nije materijalan, stoga nije dostupan pozitivnim znanostima."
Drugim riječima, liječenje duše, koje je pak temelj za izlječenje psihe i tijela, u svojoj biti nije podložno znanstvenim istraživanjima i provjerama. Kada još tome dodamo činjenicu da je Ivančić u svojim kasnijim govorima (video dolje) preporučivao konzumiranje hagioterapije uz konvencionalne psihoterapije i medicinu, problem dokazivanja što i tko je što izliječio postaje nemoguća misija.
Drugim riječima ovdje imamo znanstvene tvrdnje koje ni u teoriji ni i u praksi nisu provjerljive, što znači da nisu ni opovrgljive, a to pak, prema jednom od ključnih znanstvenih načela koje je postavio poznati filozof znanosti Karl Popper, znači da je hagioterapija pseudoznanost. Posebno je znanstveno neutemeljena i loše potkrijepljena teza da konvencionalna medicina može liječiti samo 30-ak posto bolesti.
Gdje su dokazi?
Što o liječenju vjerom generalno kažu ozbiljna znanstvena, medicinska istraživanja? Prema većini stručnjaka i studija, liječenje vjerom vrlo je teško istraživati, a u najboljem slučaju ono ima učinak sličan placebo efektu. American Cancer Society objavio je upute prema kojima liječenje vjerom u malom postotku slučajeva kod pacijenata s tumorom uzrokuje remisije, međutim, ne i izlječenje.
„Placebo efekt može učiniti da se bolesnik osjeća bolje, no nije utvrđeno da on povećava šansu preživljavanja raka… Kada su ljudi odabrali liječenje vjerom umjesto medicinske skrbi za tretiranje ozbiljnih povreda ili bolesti, zabilježeni su smrtni slučajevi, invalidnost i drugi neželjeni ishodi… Jedno izvješće iz 1998. pokazalo je da je 172 djece koja su liječena vjerom umjesto konvencionalnom medicinom umrlo", stoji u dokumentu ACS-a.
ACS priznaje da alternativne i komplementarne metode liječenja mogu pridonijeti olakšanju simptoma te da je liječenje vjerom završilo kobno samo u ekstremnim slučajevima koji su uključivali vrlo fundamentalističke vjernike.
"Postoje brojne komplementarne terapije koje se mogu sigurno koristiti, zajedno s medicinskim liječenjem. Neki ljudi nalaze da im određene komplementarne metode mogu biti vrlo korisne za kontroliranje određenih simptoma i za poboljšanje kvalitete života. No oni ne očekuju da im te metode liječe ili izliječe rak", upozoravaju u ACS-u.
Stručnjaci udruge pišu da se metode duhovnog liječenja poput meditacije, joge, molitve i duhovnosti mogu smatrati sigurnima sve dok ih ne uzimamo nauštrb konvencionalne medicine. No ističu da nisu sve tradicionalne i alternativne metode sigurne te da neke mogu biti opasne po zdravlje. Također navode o čemu sve bolesnici trebaju voditi računa. Prije svega upozoravaju da odmah trebaju biti sumnjičavi čim predstavnici neke metode tvrde da ona može izliječiti rak ili neke druge teško izlječive bolesti poput multiple skleroze, AIDS-a i sl. Upozoravaju da u takvim slučajevima treba provjeriti tko su ljudi koji to tvrde, kakve dokaze imaju za to, u koliko vjerodostojnim medicinskim časopisima su objavljene njihove studije, preko koliko vjerodostojnih medija su došli do takvih informacija i sl. Na kraju ACS snažno preporučuje da se pacijenti o korištenju alternativnih ili komplementarnih terapija svakako posavjetuju sa svojim kvalificiranim liječnicima specijalistima.
Dakle, ključni problem u našoj priči je u medicinskim tvrdnjama i izvorima tih tvrdnji. U svijetu postoje brojni proizvođači i pružatelji različitih alternativnih i komplementarnih terapija. One mogu imati učinak placeba, koji može biti koristan, no to ne znači da stvarno liječe. Konvencionalni lijekovi i terapije testiraju se u kliničkim istraživanjima u kojima moraju pokazati da imaju učinak koji je veći od placeba. Štoviše, u novije vrijeme medicinari sve češće traže da se novi lijekovi i metode ne testiraju samo mu odnosu na placebo, već i u odnosu na druge metode kako bi konzumenti znali koji su bolji ili manje štetni.
U dobro uređenim zemljama alternativni pripravci koji nisu dokazali učinak veći od placeba ne smiju biti označeni kao lijekovi, već eventualno kao dodaci prehrani, a slično vrijedi i za alternativne terapije – one se ne smiju promovirati uz medicinske tvrdnje da liječe.
Državno financiranje hagioterapije
Unatoč tome što ne postoje neke uvjerljive svjetske znanstvene studije, objavljene u relevantnim znanstvenim časopisima koje bi potvrdile da hagioterapija ima učinkovitost veću od placeba, ona je u više navrata u Hrvatskoj dobivala potpore od države.
Primjerice, gradonačelnik Slavonskog Broda pravaš Mirko Duspara 2012. je Hrvatskoj ligi protiv raka dodijelio 5.000 kuna, Brodskoj dijabetičkoj udruzi 3.000, Hrvatskoj udruzi Leukemija i limfomi 3.000, dok je dvjema crkvenim udrugama, Savjetovalištu za žrtve obiteljskog nasilja Caritasa Đakovačko-Osječke nadbiskupije i Centru za hagioterapiju Slavonski Brod dao značajno više – prvoj je dao 15.000, a drugoj čak 17.000 kuna, više nego velikoj većini ostalih udruga. Moglo bi se zaključiti da je time, unatoč tome što je liječnik, pokazao da više vjeruje u duhovno liječenje nego u konvencionalnu medicinu, ili pak da mu je Crkva važnija od bolnica.
Hagioterapiju je našim novcem još izdašnije poduprlo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta 2013. Ono je udruzi dodijelilo bespovratna sredstva u iznosu od čak 100.000 kuna.
Logički se nameće pitanje – bi li država podjednako podržavala i financirala Anu Bučević kada bi i ona, kao Ana Perišić, imala uporište u nekoj registriranoj vjerskoj zajednici? Odnosno, možda bi još bolje bilo oblikovati ga ovako: Treba li sve terapije koje nemaju uporišta u znanosti tretirati jednako – kao pseudoznanosti koje možda nekim ljudima mogu pomoći kao placebo, ali pod strogim uvjetom da se ne koriste zavaravanjem, odnosno da pritom ne umanjuju važnost konvencionalnog liječenja, ili još preciznije, da ne odvraćaju od konvencionalne medicine te da priznaju svoje stvarne domete? Možda nešto slično onome što se u SAD-u od 2016. prakticira s homeopatskim pripravcima – da na njihovim etiketama mora pisati upozorenje da se temelje na zastarjelim teorijama koje ne prihvaća većina suvremenih medicinskih stručnjaka te da ne postoje znanstveni dokazi da proizvod djeluje. Pa neka plaća tko želi!