SVE na kraju umire, čak i najsjajnije zvijezde. Zapravo, najsjajnije zvijezde i najkraće žive. U samo nekoliko milijuna godina potroše sav vodik, a zatim eksplodiraju kao sjajne supernove.
Njihovi ostaci jezgara kolabiraju u neutronsku zvijezdu ili crnu rupu. Ovi mali objekti prosipaju se po našoj galaksiji poput nekog svemirskog groblja. No znanstvenici jako teško mogu pronaći ove "zvjezdane duhove", nevidljivi su skoro poput onih u horror filmovima.
Zvjezdani duhovi
Neutronske zvijezde imaju promjer od samo petnaestak kilometara i teško ih je uočiti ako njihovi magnetski polovi nisu prema nama okrenuti tako da ih vidimo kao pulsare, piše Universe Today.
Pulsari su neutronske zvijezde koje se okreću jako brzo oko svoje osi i sa svojih polova izbacuju radioemisije tako da se čini da njihov signal pulsira (način na koji dopire signal do nas se može usporediti sa svjetlom svjetionika).
Zvjezdane crne rupe još su manje i ne emitiraju nikakvu svjetlost. Neke detektiramo kao mikrokvazare kada potroše masu zvijezde pratilice, ali većinu možemo uočiti samo ako kojim slučajem prođu između nas i udaljenije zvijezde pa ih možemo vidjeti pomoću efekta gravitacijske mikroleće.
Naime, znanstvenici prate svjetlost zvijezda kako bi vidjeli uzrokuje li neki objekt koji prolazi ispred njih prividnu promjenu u sjaju. Ako ispred zvijezde proleti crna rupa, ona svojom gravitacijom iskrivljuje vremensko-prostorni kontinuum, pri čemu se sjaj zvijezde "pojača". Kada crna rupa nastavi dalje svojim putem, sjaj zvijezde se vraća na prvobitnu razinu.
Duhovi napuštaju groblje
Iz tog razloga do sada nismo imali neki precizniji uvid u to koliko neutronskih zvijezda i zvjezdanih crnih rupa ima u našoj galaksiji. Stoga su astronomi u nedavnom istraživanju analizirali distribuciju zvijezda u Mliječnoj stazi, napravili simulaciju njihovih interakcija i pokušali utvrditi kako one mogu privući ili skrenuti ove teško uočljive zvjezdane ostatke.
Pritom su otkrili nešto što ih je iznenadilo, model je pokazao da otprilike trećini ovih starih mrtvih zvijezda bliski susret s mlađim zvijezdama daje toliko ubrzanje da na kraju izbjegnu utjecaj gravitacijske privlačnosti Mliječne staze, odnosno bivaju izbačene iz naše galaksije. Drugim riječima, duhovi napuštaju groblje.
To znači da s vremenom Mliječna staza "nestaje", gubi na masi, što je neočekivano. Znamo da mogu "ispariti" mali skupovi zvijezda kao što su kuglasti skupovi, ali Mliječna staza je mnogo masivnija pa su stručnjaci smatrali da će u dugoročnom smislu gubitak mase biti minimalan.
Duh blizu Sunca?
Model je pokazao još jednu zanimljivost. Naime, zvjezdani ostaci su bili prilično ravnomjerno raspoređeni po našoj galaksiji - većina zvijezda trebala bi imati takvog jednog "zvjezdanog duha" unutar udaljenosti od stotinu svjetlosnih godina.
Što se tiče našeg Sunca, model pokazuje da se najbliži ostatak zvijezde nalazi na otprilike nekih 65 svjetlosnih godina udaljenosti. Dakle, mogli bismo u svom dvorištu imati "zvjezdanog duha" a da to niti ne znamo.
Istraživanje naziva The Galactic underworld: the spatial distribution of compact remnants objavljeno je u časopisu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society.