Mohačko polje danas se nalazi u južnoj Mađarskoj. U pitanju je povijesno važna lokacija gdje su se odigrale važne bitke koje su utjecale na povijest gotovo cijele jugoistočne Europe. Premda je Hrvatima vrlo dobro poznata ona bitka iz 1526., na istoj se lokaciji odigrala još jedna između habsburške i osmanske vojske. Bitka kod Mohača 1687. godine rezultirala je habsburškom pobjedom i u konačnici izbacivanjem Osmanlija s teritorija sjeverno od Save i Dunava.
Veliki turski rat
Rat koji je doveo do druge bitke kod Mohača započeo je četiri godine ranije. Osmanski sultan Mehmed IV. smatrao je da će upravo on biti taj koji će ispuniti stoljetni osmanski san i osvojiti najvažnije kršćansko kraljevstvo u Srednjoj Europi. Čitao je o povijesti svojih predaka i o tome kako je Sulejman Veličanstveni skoro zauzeo Beč, ali bio natjeran na povlačenje. Učeći na njegovim greškama, Mehmed je bio siguran da ovaj put grad pada.
Habsburgovci su u to vrijeme imali i drugog posla. Naime, nakon što je završio Tridesetogodišnji rat 1648. godine, čija je svrha bila ponajprije smanjiti moć Habsburgovaca, bilo je vrijeme da se pronađu novi saveznici. Car Leopold uskoro se upoznao s Janom Sobieskijem, poljsko-litavskim kraljem koji je već bio poznat po mnogim bitkama gdje je pobijedio Osmanlije.
Dvojica kraljeva potpisali su ugovor u kojem su se obvezali pomoći onom drugom ako Osmansko Carstvo zaprijeti njihovim utvrdama. Par godina kasnije došlo je vrijeme da se testira savez. 1683. godine počinje Veliki turski rat kada se osmanska vojska približila Beču i započela opsadu.
Jan III. Sobieski slomio je opsadu, spasio Leopolda i natjerao Osmanlije na povlačenje. Postao je najveća politička ikona toga vremena te vjerojatno najpoznatiji poljsko-litavski kralj ikad. Sada je trebalo protjerati neorganizirane muslimane i osigurati kontrolu nad područjima koji su tijekom 17. stoljeća potpali pod osmansku vlast.
Druga bitka kod Mohača
Nakon par godina sukobljavanja Osmanlije su se koncentrirale kod grada Mohača, smatrajući da će uskoro potpisati mir i spasiti barem dio svojih panonskih stečevina. Ipak, Leopold je bio opijen prijašnjim pobjedama i uvelike motiviran da protjera Osmanlije još nekoliko stotina kilometara dalje od njegove zemlje.
Bitka kod Mohača 1687. godine bila je jednako katastrofalna za Osmanlije kao što je to bila ranija bitka kod Mohača za Mađare i Hrvate. Habsburška vojska izgubila je tek nešto preko 500 vojnika, dok su se osmanski gubitci brojali u tisućama. Osim ljudskih gubitaka, Osmansko je Carstvo doživjelo pobunu u vojsci, svađu među zapovjednicima i cijela se militaristička struktura raspala.
U iduće dvije godine carska vojska Leopolda I. iskoristila je priliku i osvojila: Osijek, Petrovaradin, Vinkovce, Ilok, Požegu, Valpovo, Beograd te nastavila osvajati prema Transilvaniji. 1699. godine potpisan je mir u Srijemskim Karlovcima, a Osmanlije su kompletno izbačene iz Panonije.
Granica je postavljena na Savi i Dunavu, a Osmansko Carstvo od tada više ne vodi ambiciozne ekspanzionističke ratove već ulazi u svoju razvijenu fazu. Tijekom te faze će oslabjeti i kasniti u razvoju u odnosu na druge europske zemlje što će u konačnici dovesti do njegovog propadanja.